četvrtak, 23.03.2017.

PROBLEMI

Svatko od nas se susreće sa problemima u svakodnevnom životu, a iste rješava kako najbolje zna ili ne zna. Pod ovim ne zna podrazumijevam da je ponekad lakše kukati na svojom ''sudbinom'' i uhvatiti se u koštac sa problemima. Neki ljudi bježe od problema i stvarno možemo prijeći bezbroj kilometara, ali od problema pobjeći ne možemo. Ponekad je najbolje problem poistovjetiti sa flasterom, brzo ga skinuti da boli jako, ali kratko. Možda sam u krivu pa postoje ljudi koji su uspjeli riješiti probleme bježeći od istih. Meni to nikad nije uspjelo. Doduše, nisam se baš ni trudila bježati, jer je moje uvjerenje da će se sve riješiti ako zasučem rukave i problemu opalim jedan direkt, aperkat ili kroše. Nema labavo sa problemom. Pozitivnim načinom razmišljanja polako su je bilo i sve manje problema. Na probleme sam počela drugačije gledati, bez nervoze i panike. Smireno i trezveno pokušavam riješiti naizgled bezizlaznu situaciju. Kako se nositi sa bolesti, sebe ili svojih voljenih? Kako se nositi sa zlostavljanjem u partnerskim odnosima, na poslu ? Kako se nositi sa siromaštvom? Ima li uopće smisla misliti pozitivno u tim trenucima? Apsolutno da. Netko sam tko se uvijek okreće pozitivnom razmišljanju i da se trebam nositi sa spomenutim problemima, tražila bih pogled s vedrije strane. Sve, ali baš sve se događa s razlogom i za naše najveće dobro. Naravno da se ne moraju svi složiti sa ovom tvrdnjom, ali eto, ja tvrdim da je to tako i to iz dosadašnjeg iskustva. U zadnje vrijeme umjesto problema često čujem riječ ''kontrast'' i moram priznati da ima smisla. Ponekad ne možemo utjecati na neke događaje koji izazivaju probleme, ali uvijek možemo utjecati na našu reakcijuna iste. Ako tako gledamo, dolazimo do zaključka da nema loših dana. Dan je onakav kakvog ga mi obilježimo. Prije sam znala govoriti ''ajme koji užasan dan, samo da što prije završi''.Danas to ne govorim i zahvalna sam sa svaki dan pa i onaj koji mi je donio probleme, jer znam da imam slobodu izbora i mogućnost riješiti životne izazove. Netko pokuša i vidi da ne ide pa se opet vrati kukanju. Možda sam previše kritična, ali taj netko se očito nije dovoljno trudio, jer se ne odustaje na preprekama. Nitko ne kaže da će biti lako, ali treba dati baš sve od sebe, ne se predati i posustati, jer iskreno vjerujem da je isključivo dobro uvijek pred nama.

- 09:37 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 21.03.2017.

POZITIVA

Subota, 18. ožujka 2017. godine, 19h, nastup u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Oblačan dan bi nekome pokvario raspoloženje, ali meni je od kad sam otvorila oči osmijeh na licu. Dok zborska kolegica i ja sa cipelama na visoku potpeticu lagano koračamo prema odredištu, srce nam je prepuno emocija, onih predivnih i pozitivnih. Njoj je to prvi nastup, jako je uzbuđena. Rekla sam joj da uzbuđenost ne prestaje, nego da se trajno usadi u sve pore tijela. Ne, to nije strah pred nastup (iako pozitivna trema postoji), nego uzbuđenost, jer radiš nešto što voliš i uživaš u tome. Za vrijeme tonske probe osjetila sam žmarce po tijelu. Da li je to zato što tako dobro zvučimo ili zato što sam neopisivo sretna što pjevam sa ovim divnim ljudima? Mislim da je, bez lažne skromnosti, kombinacija svega navedenog. Stiglo je i vrijeme nastupa... ''posloženi'' za izlazak na pozornicu krenuli smo hrabro u backstage. Prije nas je imao nastup jedan drugi zbor pa smo veselo pljeskali i plesali na njihovu izvedbu ''Barbare Ann'' The Beach boysa. Predivan je osjećaj kad te ponese pjesma i kad ne možeš mirno stajati ili sjediti dok je neka tebi draga pjesma u pozadini. Došao je red na nas. Dirigentica je na klaviru dala intonaciju i krenuli smo s prvom pa drugom pjesmom i dobili glasan aplauz. Nakon nastupa usljedila je spontana izvedba jedne pjesme u backstageu i druženje sa ostalim izvođačima. Nakon zagrijanih grla, prepunih srca otišli smo svojim kućama. Divno je biti dio ove priče, a još je ljepša činjenica da je humanitarnog karaktera.

- 17:39 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.03.2017.

CARPE DIEM

Srijeda, 8. ožujak 2017. godine, 17,30h sati. Moje dvije plavuše i ja (pofarbana crvenokosa, prirodno tamnosmeđa) smo došle pola sata ranije u nadi da ćemo ''uhvatiti'' mjesto u knjižari Profil gdje je planirana promocija Bruna Šimleše. Prostor je premali za brojnu Brunovu publiku pa nas sa prvog kata sele u prizemlje gdje smo stajali na ''parteru'', a Bruno na stepenicama. Neovisno o malo neuobičajenim uvjetima, mislim da nikome nije previše smetalo, ponajmanje Brunu. Sjetila sam se odmah riječi iz njegove knjige ''Umjetnost života'' u kojoj kaže da ne možemo utjecati na događaje, ali možemo na našu reakciju na iste. Mislim da smo svi kolektivno izabrali pozitivno reagirati na ovu situaciju. Bilo mi je neopisivo lijepo, čak ljepše nego pred četiri mjeseca u Narodnoj čitaonici u Kostreni. Za razliku od jučer, tamo nas je bilo manje i svi smo sjedili. Još jedan dokaz da je sve stvar percepcije. Odlučila sam da mi neće smetati što stojim sat i pol i osjetim laganu vrućinu u obrazima i stvarno mi to nije smetalo. Aktivno sam slušala njegove riječi, odnosno u prijevodu, iste su stigle do mojih moždanih vijuga i procesuirane su. Posebno me dotaklo kad je rekao da trebamo slaviti svoje uspjehe, a ne samo kritizirati sebe kada doživimo poraz. Moramo slaviti svoje uspjehe i učiti iz istih da bismo znali obrazac koji nas može dovesti do ponovnog uspjeha. Moramo voljeti sebe sa svim našim manama i vrlinama. To je jako teško, jer smo najčešće samokritični, ali radom na sebi možemo i to postići. Uostalom, kako uopće možemo voljeti druge ako ne volimo sebe. Nakon predavanja, moje plavuše i ja smo se odlučile počastiti i nagraditi svoje nepce finim kolačima. Jučerašnji dan je ono što ja zovem carpe diem. Hormoni sreće otpušteni i danas se osjećam fenomenalno.

- 15:04 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 07.03.2017.

POSAO IZ SNOVA

Da li je moguće raditi ono što voliš i od toga živjeti (ne preživljavati)? Vjerujem da je moguće, pri tom ne mislim isključivo na to da volimo posao koji trenutno radimo, nego da živimo od glazbe, pisanja knjiga, slikanja i slično. Sve se može kad se hoće, ali uvjerenja su ta koja nas koče. Moje uvjerenje je da treba imati ''siguran'' posao i uživati u hobiju koji te ispunjava. Bilo bi prekrasno kad bi te i taj ''siguran'' posao ispunio, ali eto, češće to nije tako. Zašto ? Mislim da je opet do nas i našeg pogleda na posao. Lakše nam je puhati, kukati, žaliti se na sve i svašta, nego pronaći nešto lijepo na tom poslu. Ja sam pred par godina bila ona koja njurga, ali više ne, u svemu pronađem nešto dobro. Svaki dan je onakav kakvim ga doživimo, a da bi bio lijep trebamo pronaći u svemu nešto lijepo. Voljela bih imati drugačije uvjerenje i odvažiti se živjeti od hobija, ali za sad ne uspijevam, jer nisam dovoljno odvažna. Možda jednog dana uspijem i u tome. Nažalost, sve rijeđe čujem da netko istinski uživa u svom poslu. Svi nekako preživljavaju te radne sate. Zašto je tome tako? Mislim da su to uvjerenja koja su nam usađena iz djetinjstva, a vjerojatno ista takva uvjerenja mi usađujemo svojoj djeci i sve to iz ljubavi i želje da im bude bolje nego nama. ''Nemoj završiti taj i taj fakultet, nema ti tu kruha''. Odakle znamo da nema? Možda toj osobi baš to bude ono što će je ispuniti i nakon fakulteta će naći posao u tren oka. Svi imamo izbor i svi naši izbori su nas nekako i doveli ovdje gdje smo sada. ''Ako budeš radio ono što voliš nećeš raditi nijedan dan svog života'' – predivno zvuči, naježim se svaki puta kada čujem ovu rečenicu. Da li je istinita? Da li je moguća? Vjerujem da je sve moguće, samo treba doza hrabrosti i odvažnosti. Ego je taj koji nas koči i vodi bjesomučne dijaloge i analize. Utišajmo taj naš ego, dajmo mu neki sport za zube da se malo odmori od pričanja. Život nema reprizu pa ga pokušajmo živjeti najbolje što možemo i dajmo mu smisao koji će nas učiniti sretnim.

- 15:02 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.03.2017.

BITI U MIRU ILI U PRAVU

Pogađa li vas nepravda ? Da li vam smeta kada netko ne uvažava vaše mišljenje, iako ste u pravu, a ta osoba u krivu? Been there done that. Da ne bude zabune, nepravda me i dalje pogađa, ali u znatno manjoj mjeri nego prije. Obzirom da su mi se često ponavljale situacije u kojoj bi me ''boljela nepravda'' odlučila sam se educirati po tom pitanju. U čemu je problem? Da li je u meni ili u onom drugom koji ''ne shvaća''? Došla sam do zaključka da je problem u meni i da sam isključivo ja odgovorna (ne kriva, nego odgovorna) za ono što mi se događa. Nedavno sam pročitala divnu rečenicu koju je napisao Bruno Šimleša '' Ne možeš onome tko ne shvaća objasniti da ne shvaća''. Ana Bučević pak kaže '' Svatko ima svoju realnost''. Obje rečenice potpuno razumijem, a posebno ovu drugu. Kad sam je potpuno razumjela onda mi je postalo puno toga jasnije. Svi smo u pravu u svojoj realnosti ili u svom svijetu i nema smisla uvjeravati osobu različitog razmišljanja da smo mi u pravu, jer u tome nećemo uspjeti. Zato više ne govorim onu rečenicu koju sam često ponavljala ''on/ona nije realan/na''. Naravno da je realan, svi smo realni, jer svi smo u svojoj realnosti u pravu. Kad nas netko iznervira nije to te osobe nego do nas što smo dozvolili da nas se isprovocira. Lako reći, ajde ti to učini kad te netko vrijeđa. Netko tko ima potrebu za vrijeđanjem i izdizanjem iznad drugih je duboko ranjena osoba koja je postala takva, jer joj je takav obrazac ponašanja obrambeni mehanizam. Ne opravdavam nikog, susrećem se često s takvim ljudima koji vole blatiti druge da bi sebe izdigli i taman kad pomislim da ću ući s njima u raspravu odustanem. Zašto? Zašto ne budem asertivnija kako sam znala prije biti? Zato jer sam shvatila da potrošim jako puno energije boreći se za svoja prava, a osoba jednostavno ne čuje što joj govorim, odnosno čuje što želi čuti pa bih se opet našla na početku. Onda sam shvatila da je za moju dušu biti bolje u miru, nego u pravu. Ne, to nije guranje problema ispod tepiha i linija manjeg otpora, to je jedini modus operandi sa takvim ljudima, barem govoreći iz mog iskustva.

- 09:05 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 04.03.2017.

DEBLJINA

Rodila sam pred tri godine i u trudnoći dobila 14 kg. Sa porodom je otišlo njih 6 i ostale su se zacementirale. Ode malo koja gore dolje pa dvije gore i tako u krug. Zašto? Zato što volim jesti. Ja sam isključivi krivac za nakupljene kile. Oduvijek sam imala par kila viška, ali sam negdje u 4. srednje krenula vježbati i to najprije u teretani i onda aerobik 2-3 puta tjedno. Našla sam se u step tae bou. Kile su počele padati, palo je njih 12 ukupno i osjećala sam se odlično. Onda sam zatrudnila i dobila 14 i eto već tri godine stagniram. Malo vježbe, puno sjedenja na poslu i puno papanja i eto mog lelujajućeg šlaufa i renesansne raskoši. Danas je 18.dan mog svakodnevnog vježbanja kod kuće, osjećam se odlično i kile su se počele topiti. Ustrajat ću i dalje i fokusirati se na cilj. Želim se nastaviti ovako dobro osjećati.

- 20:54 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 01.03.2017.

LJUBAVNICI

Što je smisao života? - pitao me započevši naše filozofiranje do kasno u noć.
''Smisao života je biti sretan.'' - ispalila je kao iz topa pijuckajući pelin.
''Ma to su new age sranja. Smisao života je biti svjestan ovog gorkog pelina koji se topi s nepcem i uživati na mjesečini.''
''Koja si ti budala, ali zato te i volim.'' - rekla je i nagnula se na njegovo rame.
Zagrlio ju je i poljubio joj kosu. Obožavala je ove trenutke s njim. Sami na plaži pod mjesečinom. Bio joj je najbolji prijatelj i najbolji ljubavnik. Odlučili su da neće biti skupa, jer bi to bilo prebolno za oboje. On u Zagrebu, ona u Puli, oboje studiraju i oboje bez para, ali zato kad bi se vidjeli jednostavno nisu mogli obuzdati strasti. Voljela je osjetiti njegove poljupce na svojim usnama, grudima i posvuda. Dovodio bi ju do ludila, eksplodirala bi intenzivno i jako. Problem je bio taj što ga je zavoljela i nije htjela dijeliti sa drugim curama, ali je znala da će se to prije ili kasnije dogoditi.
''Imaš li koga sada? - upitala bi igrajući se njegovim prstima na rukama.
''Nemam.'' - rekao je uvlačeći dim već ogorjele cigarete.
'' Voliš ti mene barem malo? - pitala ga je mazno.
''Ajde ne kreći sa tim romantičnim sranjima. '' - rekao je odmaknuvši se od nje.
''Ma trolam te malo.'' - pokušala je izgladiti situaciju.
''Ma znam, ali ponekad si fakat naporna. Seks nam je super i neka tako i ostane.'' - rekao je gazeći cigaretu nogom.
'' Znam, ne mogu te se zasititi.'' - rekla je i obavila mu ruke oko struka.
Voljela je ta široka ramena, te tvrde trbušne mišiće, ta mišićava leđa.
Okrenuo se naglo i strastveno je poljubio. Podigao ju je rukama i odveo do klupice, podigao suknju i razmaknuo gaćice. Zastenjala je od užitka.

- 13:27 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 14.02.2017.

GLAZBA

Taj dan je mama radila popodne, a nona me čuvala. Imala je probu zbora i odlučila je da je neće propustiti pa me uzela za ruku i uputile smo se prema mjestu održavanja probe, odnosno jednoj prostoriji sa velikim klavirom u kostrenskoj čitaonici. Klavir je bio normalne veličine, ali meni kao djetetu je bio ogroman. Bila sam jedino dijete tamo, svi su mi se oduševili, onako kako se oduševiš malom djetetu. Odmah sam dobila svoju stolicu pored none i bonbone. Naravno da mi se svidjelo ovdje. Bila sam mirno dijete, znala sam se ponašati ''u javnosti'' dok sam doma bila mali hahar. Upravo zbog toga nona je znala da je neću ''osramotiti'' i da će morati doma prije završetka probe. Maestro je lupio prstima po klaviru odsviravši četiri različite intonacije i podigao ruke u vis. Svi su odjednom počeli izgovarati riječi poput ''jama jama jama, ma, me, mi, mo, mu''. Ništa mi nije bilo jasno i gledala sam u čudu. Svi su bili zaneseni, u nekom svom svijetu, a to mi se nekako svidjelo. Nakon kratkog vremena, dirigent je izgovorio naziv neke pjesme pa su svi uzeli svoje fascikle sa notama u ruke i otvorili je negdje na sredini. Dirigent je nakon lupkanja prstima po klaviru, opet tetatralno podigao svoje ruke u vis i svi su odjednom krenuli pjevati. Osjećala sam se predivno, jako mi se svidjelo. Sat i pol je prošlo kao u hipu. Svi su me na kraju pitali da li mi se svidjelo i hoće li me nona opet dovesti pa sam po običaju sramežljivo pognula glavu i rekla ''da''. Bila sam još puno puta s nonom na probama, a sve je to rezultiralo mojom ljubavi prema glazbi. U osnovnoj školi sam pjevala u školskom zboru, onda u srednjoj kratko vrijeme u klapi. Obzirom da u srednjoj školi nije bilo školskog zbora, par godina sam bila bez ''aktivne'' glazbe u svom životu i to mi je užasno nedostajalo. Onda je stigla 2012. godina i početak pjevanja u mom zboru. Opet sam počela disati punim plućima. Sada kada vidim svog trogodišnjaka koji veselo poskakuje u ritmu dječjih pjesmica osjećam valove sreće. Nikad neću dovoljno zahvaliti svojoj noni koja me ''uvela'' u svijet glazbe. Ne znam svirati nijedan instrument, ali ni za to nikad nije kasno.

- 10:47 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 11.02.2017.

RAZVOD

Maja je bila četverogodišnja djevojčica kada su se roditelji odlučili razvesti. Nije ju to previše pogodilo, jer joj je otac oduvijek bio stranac obzirom da ga nikad nije bilo kući, a kad je bio nisu razvili neki prisan odnos. Sjeća se zajedničkih igara u parku i rijetkih šetnji, ali nema nijedne zajedničke slike. U moru slika s mamom, djedom i bakom, pronašla je jednu gdje su roditelji i ona ''u trbuhu'' kako joj je mama objasnila. ''Evo ipak imam jednu sliku s tatom.'' - znala je reći samoj sebi.
Prolazile su godine, a tate nije bilo. Ponekad se znao javiti i poslati poklon, ali nije dolazio. Nije joj bilo jasno zašto je ne voli. Nakon dosta godina čula je da se ponovno oženio i da ima kćer sa novom ženom. Htjela je upoznati svoju sestru, ali nije mogla. Otac se nije javljao, a maćeha baš to i nije željela.
Imala je puno ljubavi od mame, djeda i bake, ali nešto je nedostajalo. Jednog lijepog sunčanog dana, ona i mama su smijući se išle kući iz dućana, a iza njih su bile susjeda i njezina kćer te je kćer upitala svoju mamu ''Ima li ona tatu kao i ja?'' Susjeda je pocrvenjela, ušutkala kćer te prošla pored nas pozdravivši nas pognute glave.
''Mama, zar ja nemam tatu?'' – uslijedilo je odmah pitanje.
''Imaš zlato moje.'' – rekla je mirno mama.
''Ali zašto onda njega nema? Zašto nije s nama i zašto nas ne želi vidjeti?'' - uporno će Maja.
Suznih očiju, ali sa osmijehom ma licu mama je rekla: ''Tata puno radi i zato ga ne viđaš. Vjerujem da te on puno voli.''
Maji se nisu svidjeli odgovori, ali svejedno nije previše ispitivala. Znala je samo da je jedino razvedeno dijete u razredu i da ne viđa svog oca Njezina majka nikad nije ništa ružno rekla za njega, jedino je znala čuti nju i baku kako govore da ju je jako povrijedio, a pogotovo Maju, jer ju ne dolazi vidjeti niti više pita za nju.
Vidjela je oca kad je napunila 24 godine. Sav nakupljeni bijes istresla je na njemu, ali nije se osjećala bolje radi toga. Bila je tužna. Nedugo nakon toga upoznala je polusestru i odmah su se zbližile.
Danas oca ponekad čuje, a rijetko vidi. Ne razumije njegove postupke, ali ipak mu je oprostila, jer je zapravo time odriješila sebe svog onog bijesa i gorčine.

- 17:27 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 08.02.2017.

PRIJATELJSTVO

''Obitelj je ono što ti na kraju ostane, jer te prijatelji iznevjere.'' - izjavila je nedavno moja poznanica. Znala sam da je iznevjerena i razočarana u prijateljstvu i razumjela sam je, jer sam u njoj vidjela sebe do nedavno. Bila sam razočarana i to nije do toga što nisam imala sreće kao što sam znala govoriti, nego jer sam pristajala na manje i nisam baš voljela sebe. Još uvijek imam doticaja sa tim nekadašnjim prijateljicama, jer ne volim paliti mostove, ali ne zovem ih više prijateljicama. Obitelj na kraju ostane... hm... diskutabilno. Onaj tko se odluči imati vlastitu obitelj mora shvatiti da djecu ne rađamo sebi. Kao što smo se mi odselili, tako će odseliti i naša djeca i stvoriti život kakav žele. Suprug/supruga nam mora biti ljubavnik/ca i prijatelj/ca, ali to ne znači da nam je to jedina osoba s kojom se družimo. Moje razmišljanje je oduvijek bilo ''želim slobodu u vezi i dat ću je''. Definicija slobode u ovom slučaju je da moj suprug i ja imamo i svoje hobije te pored zajedničkih i svoje prijatelje. Pored obitelji koju obožavam, moram imati i nešto ''svoje'', nešto što me ispunjava i puni mi dušu. Naravno da mi obitelj ispunjava dušu, ali poželim popiti kavu sa prijateljima, uživati u svojim hobijima... To je ono što me ispunjava i čini me boljom suprugom i majkom. Za sve odnose je važno da smo sretni i zadovoljni.

- 23:44 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2017 (7)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (4)

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se