subota, 28.01.2017.
NAMJERA
Gledala sam u te oči koje su isijavale bijesom, u to lice crveno od bijesa dok je imao svoj monolog u kojem me omalovažavao kao osobu i kao djelatnicu. Sjedila sam na onoj ostarjeloj tapeciranoj stolici crvene boje u svom sivom kaputu sa torbom u ruci i bacila pogled na ikebanu na stolu. ''Lijepa je'' – pomislila sam u sebi pokušavši odagnati misli od ljutnje koja me obuzimala. On nije prestajao, nego je nastavio sa svojim tumačenjem zahvalnosti, odnosno govoreći ''to mi je hvala što sam ti pomogao kad je trebalo''. Osjetila sam da me obuzima jaka ljutnja zbog nepravde, neshvaćenosti i nemoći. Zaboljele su me riječi, jer mi nije pomogao nikada i eto sada sjedim ovdje u njegovom uredu dok me bolesno dijete čeka kod kuće. Osjetila sam da mu je ego neopisivo povrijeđen i u tom trenu sam odlučila da ću biti čovjek i ispričatla sam mu se ako sam ga uvrijedila ili povrijedila i govorim da mi to nije bila namjera. On mi kaže ''sad znam kako ću s tobom dalje, dosta je bilo, odi doma bolesnom djetetu''. Odlazim prema vratima i u trenu kad sam ih zatvorila raspala sam se na sto sitnih komadića. Suze su krenule u potocima. Izašla sam na danje svijetlo, ali suze mi nisu dale da vidim sunčeve zrake, jer su nemilice tekle. Gušila me knedla u grlu, htjela sam vrisnuti, ali suze mi nisu dale. Nije me bilo briga vidi li me tko i kako će reagirati. Zanimalo me samo kako ću se riješiti ove užasne boli koju osjećam, ove nemoći i straha što će me dočekati i kako će se ponašati prema meni kad dođem s bolovanja.
''Zašto se tako ponašao? Što sam mu tako strašno napravila?'' – prolazilo mi je glavom dok sam kupovala kruh u Mlinaru.
'' On je duboko nesretan čovjek.'' – prolazilo mi je glavom dok sam čekala autobus na stanici kod Asa.
Suze su malo stale pa opet krenule. ''Ajde barem se popravila špina u oku.'' – pomislila sam. ''Barem ne teku više u potocima.''
Vozeći se busom kući misli su mi opet bile u onom njegovom uredu, opet sam vidjela njegovo crveno, ljuto lice, njegove oči bijesnog sjaja i vrtila sam sve izrečeno s njegove i s moje strane. ''On je majstor izvrtanja istine.'' – pomislila sam. ''Nemoguće ga je pobjediti.''
Do kuće su suze skoro pa presušile, a na vratima me dočekalo moje malo zlato širom otvorenih ručica spremno za zagrljaj. ''Mamice'' – rekao je potrčavši mi u zagrljaj.
''Nebitno je sve ostalo kad imam tebe srce moje.'' – rekla sam poljubivši svog malog anđela.
- 10:02 -
utorak, 10.01.2017.
KAD IMAŠ KONTROLU IMAŠ I RJEŠENJE
Predivno je sunčano proljetno popodne. Sjedimo na terasi jednog kafića u starom gradu i pijuckamo kavu. Sunčane naočale su nam objema na nosu i vidno smo dobro raspoložene. Čekaj, ipak nismo, samo sam ja dobro raspoložena. Prijateljica je nekako loše volje, gleda u prazno, sva je u svojim mislima. ''Možda gleda prolaznike''. - pomislim naivno. ''Grad je danas tako pust, grad je danas tako siv.'' - čujem poznatu Nolinu pjesmu na radiju. Okrenem se prema prijateljici i pitam je. ''Kako si? Nekako si tužna.'' Uslijedio je duboki uzdah i ''ah... nisam dobro''. Nakon toga kreće monolog, a ja aktivno slušam, jer to je ''posao'' prave prijateljice. Nakon nekoliko minuta jadikovki uslijedio je upit za savjet. Živim po principu da ne volim davati savjete koje nitko nije tražio, jer smatram da to nisu savjeti nego pametovanja. Obzirom da je od mene tražen savjet isti sam dala, odnosno rekla sam prijateljici kako bih ja postupila da sam u takvoj situaciji. Poslušala je ona moj savjet, odnosno čula ga je, ali poslušala nije. Otišle smo nakon dva sata kafenisanja svaka svojoj kući i našle se opet nakon par dana. Tema opet ista i opet iste jadikovke. Sad već i vrapci na grani, a i ostale ptice i ptičice znaju da me nije čula, a pitanje je da li me je uopće slušala. Opet me pitala za savjet i ponovila sam isto što sam rekla. Opet smo otišle kući, ja sa retoričkim pitanjem iznad glave ''da li me slušala i čula''. Uslijedila je treća kava i to sada nakon mjesec dana. Opet ista priča. Udahnula sam i rekla sam joj ''što želiš da ti kažem? Reci i reći ću ti.'' Gledala me u čudu onim svojim divnim velikim smeđim očima. ''Ne razumiješ me? Želiš da ponovim pitanje?'' - bila sam uporna u svom naumu. ''Ne razumijem što mi želiš reći.'' - zbunjeno će ona. ''Ja razumijem da ti ne razumiješ.'' - rekla sam mirno. ''Pitala si me za savjet, savjetovala sam te. Nisi postupila kako sam te savjetovala, to je u redu, izabrala si da nećeš. Ne razumijem zašto onda uporno tražiš moj savjet kad radiš po svom i onda opet jadikuješ da ti je loše. Želiš li ti jadikovati ili riješiti stvar? Ne moraš poslušati moj savjet, ali molim te nemoj me onda tražiti isti i pričati mi istu priču. Osjećam se jako glupo. Želim ti pomoći, jer mi je stalo do tebe, ali opterećuješ me problemima, a zapravo mi je grozno, jer najviše opterećuješ samu sebe.'' Ostala je zatečena, ali nije se uvrijedila. Kao da se probudila iz stogodišnjeg sna poput Trnoružice. Osvijestila je svoju negativu i shvatila da neprestano pričajući o istoj dolazi još više negative i problema. Počela je mijenjati svoju priču, polako, korak po korak, ali sigurno.
Jednom davno, dok sam zabrinuto čekala red za ispit, moj fakultetski kolega mi je prišao i rekao ''ne brini o stvarima nad kojima nemaš kontrole. Kad imaš kontrolu imaš i rješenje.'' Hvala ti dragi kolega na mudrostima koje mi neprestano služe.
- 13:27 -
