subota, 28.01.2017.
NAMJERA
Gledala sam u te oči koje su isijavale bijesom, u to lice crveno od bijesa dok je imao svoj monolog u kojem me omalovažavao kao osobu i kao djelatnicu. Sjedila sam na onoj ostarjeloj tapeciranoj stolici crvene boje u svom sivom kaputu sa torbom u ruci i bacila pogled na ikebanu na stolu. ''Lijepa je'' – pomislila sam u sebi pokušavši odagnati misli od ljutnje koja me obuzimala. On nije prestajao, nego je nastavio sa svojim tumačenjem zahvalnosti, odnosno govoreći ''to mi je hvala što sam ti pomogao kad je trebalo''. Osjetila sam da me obuzima jaka ljutnja zbog nepravde, neshvaćenosti i nemoći. Zaboljele su me riječi, jer mi nije pomogao nikada i eto sada sjedim ovdje u njegovom uredu dok me bolesno dijete čeka kod kuće. Osjetila sam da mu je ego neopisivo povrijeđen i u tom trenu sam odlučila da ću biti čovjek i ispričatla sam mu se ako sam ga uvrijedila ili povrijedila i govorim da mi to nije bila namjera. On mi kaže ''sad znam kako ću s tobom dalje, dosta je bilo, odi doma bolesnom djetetu''. Odlazim prema vratima i u trenu kad sam ih zatvorila raspala sam se na sto sitnih komadića. Suze su krenule u potocima. Izašla sam na danje svijetlo, ali suze mi nisu dale da vidim sunčeve zrake, jer su nemilice tekle. Gušila me knedla u grlu, htjela sam vrisnuti, ali suze mi nisu dale. Nije me bilo briga vidi li me tko i kako će reagirati. Zanimalo me samo kako ću se riješiti ove užasne boli koju osjećam, ove nemoći i straha što će me dočekati i kako će se ponašati prema meni kad dođem s bolovanja.
''Zašto se tako ponašao? Što sam mu tako strašno napravila?'' – prolazilo mi je glavom dok sam kupovala kruh u Mlinaru.
'' On je duboko nesretan čovjek.'' – prolazilo mi je glavom dok sam čekala autobus na stanici kod Asa.
Suze su malo stale pa opet krenule. ''Ajde barem se popravila špina u oku.'' – pomislila sam. ''Barem ne teku više u potocima.''
Vozeći se busom kući misli su mi opet bile u onom njegovom uredu, opet sam vidjela njegovo crveno, ljuto lice, njegove oči bijesnog sjaja i vrtila sam sve izrečeno s njegove i s moje strane. ''On je majstor izvrtanja istine.'' – pomislila sam. ''Nemoguće ga je pobjediti.''
Do kuće su suze skoro pa presušile, a na vratima me dočekalo moje malo zlato širom otvorenih ručica spremno za zagrljaj. ''Mamice'' – rekao je potrčavši mi u zagrljaj.
''Nebitno je sve ostalo kad imam tebe srce moje.'' – rekla sam poljubivši svog malog anđela.
- 10:02 -
