''Obitelj je ono što ti na kraju ostane, jer te prijatelji iznevjere.'' - izjavila je nedavno moja poznanica. Znala sam da je iznevjerena i razočarana u prijateljstvu i razumjela sam je, jer sam u njoj vidjela sebe do nedavno. Bila sam razočarana i to nije do toga što nisam imala sreće kao što sam znala govoriti, nego jer sam pristajala na manje i nisam baš voljela sebe. Još uvijek imam doticaja sa tim nekadašnjim prijateljicama, jer ne volim paliti mostove, ali ne zovem ih više prijateljicama. Obitelj na kraju ostane... hm... diskutabilno. Onaj tko se odluči imati vlastitu obitelj mora shvatiti da djecu ne rađamo sebi. Kao što smo se mi odselili, tako će odseliti i naša djeca i stvoriti život kakav žele. Suprug/supruga nam mora biti ljubavnik/ca i prijatelj/ca, ali to ne znači da nam je to jedina osoba s kojom se družimo. Moje razmišljanje je oduvijek bilo ''želim slobodu u vezi i dat ću je''. Definicija slobode u ovom slučaju je da moj suprug i ja imamo i svoje hobije te pored zajedničkih i svoje prijatelje. Pored obitelji koju obožavam, moram imati i nešto ''svoje'', nešto što me ispunjava i puni mi dušu. Naravno da mi obitelj ispunjava dušu, ali poželim popiti kavu sa prijateljima, uživati u svojim hobijima... To je ono što me ispunjava i čini me boljom suprugom i majkom. Za sve odnose je važno da smo sretni i zadovoljni.
Post je objavljen 08.02.2017. u 23:44 sati.