Srijeda, 8. ožujak 2017. godine, 17,30h sati. Moje dvije plavuše i ja (pofarbana crvenokosa, prirodno tamnosmeđa) smo došle pola sata ranije u nadi da ćemo ''uhvatiti'' mjesto u knjižari Profil gdje je planirana promocija Bruna Šimleše. Prostor je premali za brojnu Brunovu publiku pa nas sa prvog kata sele u prizemlje gdje smo stajali na ''parteru'', a Bruno na stepenicama. Neovisno o malo neuobičajenim uvjetima, mislim da nikome nije previše smetalo, ponajmanje Brunu. Sjetila sam se odmah riječi iz njegove knjige ''Umjetnost života'' u kojoj kaže da ne možemo utjecati na događaje, ali možemo na našu reakciju na iste. Mislim da smo svi kolektivno izabrali pozitivno reagirati na ovu situaciju. Bilo mi je neopisivo lijepo, čak ljepše nego pred četiri mjeseca u Narodnoj čitaonici u Kostreni. Za razliku od jučer, tamo nas je bilo manje i svi smo sjedili. Još jedan dokaz da je sve stvar percepcije. Odlučila sam da mi neće smetati što stojim sat i pol i osjetim laganu vrućinu u obrazima i stvarno mi to nije smetalo. Aktivno sam slušala njegove riječi, odnosno u prijevodu, iste su stigle do mojih moždanih vijuga i procesuirane su. Posebno me dotaklo kad je rekao da trebamo slaviti svoje uspjehe, a ne samo kritizirati sebe kada doživimo poraz. Moramo slaviti svoje uspjehe i učiti iz istih da bismo znali obrazac koji nas može dovesti do ponovnog uspjeha. Moramo voljeti sebe sa svim našim manama i vrlinama. To je jako teško, jer smo najčešće samokritični, ali radom na sebi možemo i to postići. Uostalom, kako uopće možemo voljeti druge ako ne volimo sebe. Nakon predavanja, moje plavuše i ja smo se odlučile počastiti i nagraditi svoje nepce finim kolačima. Jučerašnji dan je ono što ja zovem carpe diem. Hormoni sreće otpušteni i danas se osjećam fenomenalno.
Post je objavljen 09.03.2017. u 15:04 sati.