utorak, 09.12.2014.

bljog, bljog

El Kju je sad već prvoborac bložnoga fronta i vjerujem da,
ukoliko te zaista nešto ne ubije, pritom te ojačavši, najzad
dotičeš jednokratnu i potrošnu, kakvu-takvu besmrtnost;

mogućnost preživljavanja svih rafala i šrapnela što frcaju
dok u jurišu forsiraš polje tulipana.

Eno, kako vidimo, razapeše ju i urednici (nepristrani kakvima
oduvijek bjehu). Jel to biće onaj pustolov i poeta što svoje
verse isprepliće u odu ćevapima & pivu?

Kao, nije dosta što se u galopu dovukla kažnjenička bojna sa
drvljem i kamenjem, no sad nakon svega trebamo završnu
riječ visokoga uredništva itself?

A krimen kao takav bje tek obično izražavanje osobne
preferencije i mišljenja. El je Kju u komentaru izrazila svoje
uvjerenje o Kolindi kao kandidatkinji kojoj, kao žena
ženi, najzad vjeruje. Em da bi se u spiku momentalno
uključio Pero. Njegov nutarnji pejdžer za bložna prepucavanja
uključio se na vibru:

nepogrešivo je namirisao krv:

on pored života kojeg pritom (ne) vodi, ima na raspolaganju
tih 15 minuta koliko treba da prosurfa nazad u 2010.
Konstrukcija koju pritom slaže, rijedak je kolaž izrezbarenih
kontexta u službi ejakuliranja po lavičinom stavu.
Tu kreće pogrom: Lavica gine bez borbe, časti i bez prava.

Taj mitološki prizor strvinarenja na blogu je toliko učestao...
I sam po sebi, on ne govori ni o čemu. Jednostavno zato
jer blog je margina. Čitaju ga samo i jedino blogeri i pitanje
je vremena kada će ta lutajuća ,virtualna karavana zaroniti
u pijesak. Ostat će zabilježena tek opaska do dvje nekih budućih
arheologa ili etno bihejvjorista o navikama jedne civilizacije.

O kanibalizmu.