Svi smo mi djeca ovoga svijeta! Možemo to zaboraviti, ali kada se priroda počne buditi, sjetimo se – jer se budimo i mi. Krv nam počinje kolati žilama jače, baš kao što sokovi kolaju raspupalim stablima i tek izniklim cvijećem. Budimo se kao poslije zimskog sna – još sneni i lijeni na toplome suncu, skupljamo snagu i energiju poput guštera na kamenu, osmjeh nam se vraća na lice, osjećamo kako nam srce kuca u grudima, uspravljamo se i – zimske magle su nestale, glava je bistra i čista, snaga nam je u rukama!
Sunce! Toplina! Veseli cvrkut ptica i šum vjetra u granama – toj idili valja pridružiti još neke radosne zvuke: nježni pjev auspuha, tihi cvrkut kočnica, toplo grgoljenje motora, vjetar koji ti se ugodno opire dok ulaziš u zavoj – sezona je ponovo tu!
Prošlu je subotu bio DDK, no zbog posla nisam se mogao pridružiti veselom društvu na tom Zagrebačkom otvaranju sezone – baš bi mi bilo drago da sam mogao vidjeti lica frendova koji osjećaju nemir kao i ja, popričati uz parkirane bajkove, osjetiti to zajedništvo. No, imao sam malo vremena ranije tokom tog jutra i otišao u Petrovu oko 9; dao krv i poljepio par naljepnica Veterana okolo – bar da na taj način sudjelujem u druženju.
|