Izlazim na Koranu i cestu kod malograničnog prijelaza, pa krećem komad puta na sjeverozapad prema Slunju, no uskoro opet skrećem prema jugu na cestu koja se vraća Korani. Odmah postaje makadamska i još uža pa se kod Koranskog Luga susrećem s klincem koji mi u susret dolazi u prastarom ofucanom Golfu; on potvrđuje moju procjenu o nepostojećem prometu ovim krajem; gleda desno u dolinu i uopće me ne primjeti sve dok ne zaturiram mašinu u znak upozorenja - na što skoči kao oparen, smota prenaglo i zamalo sleti niz livadu desno uz cestu. He, he; pazi se mali, pogazit ću taj tvoj autić velikim i strašnim motorom!
Kako se cesta zavlači dublje u šumu tako zahtijeva i sve više pažnje u vožnji. Ipak, dva puta sasvim pristojno zaplivam po dubokom makadamu i pljusnem - ako se tako može nazvati kada motor legne na bok a ja skočim s njega i ostanem na nogama. Nije baš da je bilo neočekivano; u usjecima je makadam dubok i sipak, pa još kad je to i usred zavoja - samo prednji kotač zapluži i promatranje tla iz neposredne blizine je neizbježno. Odlučio sam da ovakve susrete sa tlom neću nazivati padom ako ni meni ni Teni nije ništa - ustajem, otresam prašinu sa mog odjela i njenih crash-barova pa nastavljam dalje. Ništa se nije dogodilo...
|