Prošle sam godine do Ravče išao auto-cestom, no iako ne mogu poreći praktičnost i brzinu, tako je voziti ipak dosadno i lišeno ljepote vožnje; kad nekamo odem auto-cestom to mi je kao da sam se "odtelefonirao" na odredište. Mislim, super je to što danas možemo bilo kamo stići brzo i sigurno, i time su povećane radosti vožnje i dnevni radijus kretanja; jer dok sam prije kusur godina morao nakon pola dana vožnje planirati povratak, danas se mogu opušteno voziti cijeli dan i gdje god završim, navečer se sjednem na auto-put i unatoč mraku i umoru sigurno odem doma, bez straha da će mi kroz noć nešto iskrsnuti na cesti.
Krećem starom Karlovačkom, pa preko Slunja dolazim do Plitvica, nakon kojih malo zastajem protegnuti noge i razgibati se. Zapravo, vozim istim onim smjerom kojim ću se za koji dan vraćati natrag! A uvijek kada tako negdje stanem i malo razgledam okolinu, ugledam neko mjesto, planinu ili cestu za koje se pitam kako bi bilo voziti tamo. I sad zagledavam ovu cesticu razmrvljenog asfalta kako krivuda i gubi se negdje u Ličkim brdima. Mami i poziva, no stari vuk je strpljiv; sjetit ću se ja nje negdje na proljeće...
|