mrtva priroda

srijeda, 31.01.2007.

Golim rukama

Moram napraviti samo kratak osvrt na moju današnju fiksaciju potaknutu jednim antipatičnim debilom kojega sam danas imala "sreću" upoznati. Naime, bila sam u banci i strpljivo čekala svoj red kad se odjednom pojavio ostarjeli galeb, koji se u međuvremenu posvetio cugi (vidi se po crvenom nosu), i jednostavno stao na početak reda jer su tu dva šaltera i gdje piše da se čeka u jednom redu, i gdje to piše (?) jer on je najpametniji od svih i predobar da bi gubio vrijeme u redu zajedno s ostalim smrtnicima. Ok, njegovo je vrijeme neprocjenjivo,a naše su mu smrtničke navade glupe i on besramno baca rukavicu u lice svim dobro odgojenim i pristojnim ljudima koji se čak srame ulaziti u raspravu s njim...
Ja požalim što u torbi nemam neko damsko vatreno oružje da ga izvadim i uperim u neotesanu prostu glavu, prikratim ga za ostatak malog bijednog života i obranim građansku čast sebe i ostalih popljuvanih ljudi koji stoje u redu. Bila bih u stanju slobodom platiti tu satisfakciju.
I cijeli dan razmišljam kako je dobro što nemam pištolj jer bih bila u stanju ubiti i po nekoliko puta tjedno. Panično izbjegavam šaltere, autobuse, tramvaje i sva ostala susretišta velikih masa u kojima sam osuđena na kontakt s ljudima najgore vrste. Dodiruju me primitivci, laktaši, pijanci i narkomani,ekshibicionisti, sodomisti, isfrustrirani mizogini i mizantropi, patološki asocijalci, sadisti najgore vrste, rekreativni manipulatori i masturbatori... Zadiru u moj intimni prostor, obraćaju mi se ili čak zadiru u moja građanska prava, a ja sam kao svaki pošteni kruhotvorac - bespomoćna.
I dok vozim, često poželim imati nešto vatreno u pretincu za rukavice i jednostavno pucati u spuštene aute zatamnjenih stakala koji bezglavo jure i stavljaju tuđe živote na kocku, a najčešće nemaju ni tablicu odozada. O, s kojom strašću mrzim te testosteronske manijake koji svoju muškost dokazuju prolaskom kroz crveno i pretjecanjima na najnemogućijim mjestima, a pri tom bezobrazno ugrožavaju egzistenciju "jadnika" u škodama, twingićima, saksićima i ostalim automobilima radničke klase... Stvarno, čini mi se da bih bez primisli i grizodušja mogla pucati u te glupe glave koje si u životu ne postavljaju nikakva pitanja.
A i par svojih bivših bih vjerojatno bila skratila za glavu...
Dobro je da ne nosim pištolj!

četvrtak, 25.01.2007.

Seks i brak

Razmišljam nešto ovih dana o seksu. Ne zato jer što mi to spontano pada na pamet (jer ja sam lavica, a lavice zimi hiberniraju, bar što se seksa tiče), već zato što me na to nagnao moj drug Armin koji mi je u jednom komentaru naglasio da je nedostatak seksualne želje prvi znak da nešto sa mnom doista nije u redu. Ok, uzela sam to na razmatranje i to ozbiljno, jer nikako ne želim biti van regule, i inzistiram na pripadnosti ispravnoj većini pa čak i po tom pitanju.
Ipak, čitajući ovako naokolo (što blogove, što laku literaturu), došla sam do nevjerojatnog zaključka da ljudi uglavnom i nemaju seksualni život, a svakako ne u zadanim gabaritima ozakonjenih veza. Morate se složiti sa mnom da je to jedan od većih apsurda zapadne civilizacije. Brak, ugušen formom male gospodarske zajednice, postaje grobnica seksa, iako je u prvom redu zamišljen kao hram tjelesne i duhovne ljubavi. Čudno, ali istinito - ljudi se u braku uglavnom ne seksaju. Amen.
Moram priznati da me poražavajuće statistike o razvodima uopće ne brinu, kao što me, između ostalog ne brinu ni zatvaranja kino dvorana ili nestanak audio i video kaseta. Što bi me to brinulo? Što bi me brinulo zašto nam je zakržljalo slijepo crijevo? Ono što nam više ne treba, i što se u praksi pokazalo kao nepotrebno, ima da nestane s lica zemlje. Ništa prirodnije od toga!
Svi su, na primjer, uznemireni zbog propadanja kino dvorana kao da su one neki vječni bastioni pučkog prosvijetljivanja. Mislim, čemu to, pa kina postoje tek nešto duže od sto godina i ako ljudi više ne žele u njih (jer su zastarjela, skupa, oronula, demode i jednostavno out) tu više nitko ne može ništa. Ionako će za desetak godina zavladati nekakav smiješni come back i svi će kao hipnotizirani pohrliti u novoobnovljena kina. Nepotrebni crvuljak zvan slijepo crijevo, vjerojatno nam više neće trebati bez obzira na modu, no zapravo sam vam htjela reći da me nervira taj medijski senzacionalizam koji cijelo vrijeme ističe kako je smak svijeta pred nama, sumrak civilizacije koji započinje gašenjem kino dvorana i raspadom braka kao osnovne društvene ćelije. Neprestano nas bombardiraju naslovima tipa: prometni kolaps, gospodarski kolaps, nezapamćene vrućine, nikad tako topla zima, nikad toliko bolesne djece, prijetnje nezapamćenim pandemijama, ubojitim statistikama i neviđenim nasiljem. Sve crno na bijelo, s priloženim slikama i video zapisom. Tko voli nek izvoli... A ja sam od silne nevolje odlučila pisati o seksu jer tu su statistike bespomoćne. Tko jebe - jebe, a tko ne - ne, i ako spadaš u onu nesretnu polovicu teško da će ti pomoći uznemiravajuća statistika kako "normalni" ljudi upražnjavaju seks dva puta tjedno. Lijepo, uredno, u zadano vrijeme, na za to predviđenom mjestu - ljudi se seksaju. Žene zadižu svoje crne svilene kućne ogrtače, pokazuju seksi donje rublje, raskopčavaju haltere, muškarci otkrivaju svoja krasno oblikovana tijela, razvija se duga, uzbudljiva predigra koja polako eskalira u divlji seks (u trajnju od cirka 20 min) i sve naposlijetku završava u divljačkom, i naravno istovremenom, svršavanju... Yes!
No, dosta je klišea. Ovako to ne bi opisala ni Daniele Steel. Kako to doista izgleda? Kao što moji muški prijatelji kažu, nitko nikada nije vidio haltere. Oni su medijska izmišljotina koju su nam nametnule zagonetne ljepotice s duplerica. Prave žene ne nose haltere niti svilene haljetke, fušare s depilacijom i uglavnom su u komi pa im se ni ne da seksati. A muškarci? Muškarci su zanimljivi samo u jednom kratkom periodu između seksualnog osvješćivanja i rapidnog debljanja koje slijedi ubrzano nakon tog. Prije toga su nesigurni i iskompleksirani, a nakon toga se uglavnom zakopaju u neki besmisleni hobi i sakriju se iza golemih trbušina. Jedan mi je prijatelj čak otvoreno rekao da mrzi biti u braku i da jedva čeka da se udeblja i izgubi kosu pa da zauvijek prekriži svoju jebačku karijeru i sve žene ovog svijeta te se predano posveti svojoj jedinoj... I to je to! Činjenica jest da ljudi mrze biti u braku i da ta učmala institucija zatomljuje njihove prirodne instinkte, guši lovačke porive i zdrav natjecateljski odnos prema životu. Ljudi se jednostavno prestaju truditi, prepuštaju se ustajaloj svakodnevici pred televizorom, zapuštaju svoj duh i tijelo, društveni život i emocije. Postaju prazne ljušture koje obavljaju svoje svakodnevne funkcije, a zapravo više i ne postoje... Mislim da tu leži i korijen averzije koju djeca osjećaju prema svojim roditeljima jer ulaskom u adolescenciju spoznaju da su njihovi roditelji prazne, potrošene ljuske i prva im je reakcija gađenje. Gađenje prema svijetu odraslih, poslu, normalnom građanskom životu i životu općenito. Nije ni čudo. Zamislite mlade punokrvne, strastvene pubertetlije čiji mozak kuha od silnih ideja i maštanja, nabrijana stvorenja s ogromnim viškom energije i njihovi bljedunjavi starci, njihova suprotnost u liku i djelu sredovječnih činovnika, istrošenoih radnika, ocvalih prodavačica, zatupljenih učiteljica - svi ogrezli u brigama i neimaštini. Razočarani, tupi, prazni...gotovo mrtvi.
Čudno je to s djecom. Jednostavno te slome i potroše. Ne kuže da cijelo vrijeme pile granu na kojoj sjede. Uzmimo na primjer seks, djeca ne toleriraju seks u braku i iako je posve bjelodano da su samo zahvaljujući istom živi, oni ga mrze i ne žele uopće povezivati svoje starce s njim. Već kao male bebe imaju razvijeno šesto čulo za to i učiniti će sve da dotuku svaku naznaku tjelesne bliskosti između "mame" i "tate". Odgoj djece podsjeća me na neku tešku marinačku vojnu obuku - maksimum stresa i minimum sna, a između samo ogromni psihofizički napori. I sad ti tu kao trebaš ostati svoj, zadržati svoju osobnost, imati seksualni život, dobro izgledati, zubima i noktima se dočepati višeg srednjeg sloja,ostati vjeran, izlaziti, čitati, pratiti filmove, modu, trendove... I na kraju odustaneš... Tako je jednostavnije.
Koji crni seks?

srijeda, 24.01.2007.

Moja nona

Jutros sam bila sa svojom starom nonom u gradu. Dok smo šetale tržnicom, ponosno me predstavljala nekim svojim starim znancima, pritom uvijek iznova istaknuvši moju titulu. To me je tako raznježilo... Prvi sam se put našla oči u oči s nečijim ponosom što sam ja to što jesam.
Iako sebe ne smatram osobito uspješnom i pametnom, a u pogledu stručnosti i primanja mogu spustiti glavu pred mnogim mladim ljudima, u očima moje none ja sam velika kao gora. Budući da nas naši roditelji, a samim time i roditelji naših roditelja, smatraju dijelom sebe, za njih je odraslo, uspješno i zdravo dijete najveći uspjeh u životu.
MOžda će vas čuditi njen djetinji ponos, no meni je sve postalo jasno kad sam si probala zamisliti svoju slatku pogurenu nonicu u mojim godinama. Ona je, naime, baš negdje u tridesetoj godini doselila u grad. Imala je četiri razreda osnovne škole, supruga i dvoje djece koje je vodila za ruku te treće u trbuhu. Nisu imali NIŠTA, i to ne u današnjem smislu riječi ništa, već doista i apsolutno ništa. Cijeli je svoj radni vijek provela radeći na tržnici, a nono je radio kao zidar. Podigli su i obrazovali djecu te polako izgradili kućicu. Danas je to lijepa kuća s jednim apartmanom u elitnom dijelu grada (tko je to tada mogao pretpostaviti). Tijekom cijelog života nikada nisu podignuli ni jedan kredit. Sve što su stvorili, stvorili su svojim žuljavim rukama... I dok me ponosno predstavlja svojim starim prijateljicam s kojim je svakodnevno premetala povrće, za nju sam ravna ministrici. Ona, koja je svoj život provela s rukama u vodi i blatu, mene smatra gospođom i za nju su njeni snovi ostvareni jer se za svog života nije ni usudila maštati o tome da će djeca njene djece biti odvjetnici, profesori, liječnici i inženjeri... Hajde, barem sam nečije snove ostvarila.
Najdirljivije je to da sam i ja, zamislivši moju nonu kao koščatu mladu ženu s jednom torbom, maramom na glavi i troje djece na duši, u tom trenutku bila ponosna na nju...

ponedjeljak, 22.01.2007.

Kapitulacija

Ne znam hoćete li me razumijeti i vjerujem da ću naići na osudu brojnih čitateljica koje su me na neki način već upoznale kao zakletu feministicu, no moram vam priznati da je danas jedan od onih dana kada poželim živjeti potpuno drugačiji život. Osjećam se kao žena, i to vrlo slaba i umorna žena. Čini mi se da sam pred zidom a prešla sam zenit svojih intelektualnih i tjelesnih mogućnosti pa se mogu nadati samo gorem od ovoga. Sada slijedi samo entropija...
Postoje dani kada stojim nad vlastitim životom kao nad zastrašujućim ponorom i posljednja su mi poznata perspektiva vlasiti nožni prsti, sve poda mnom samo je zastrašujući zrakoprazni prostor. Postoje dani u koje je teško ustati iz toploga kreveta i na trenutke mi se čini kako se iznova rađam dok se kroz gotovo porođajne muke koprcam iz sigurne luke zvane krevet.
Danas je jedan od takvih dana. Osjećam se tako slabom i umornom da bih mogla spavati sedam godina, a već sutra poput neumoljivog žrvnja čeka me novi dan i u glavi stalno ponavljam milijun važnih i nevažnih stvari koje ne smijem zaboraviti, popise koje moram sastaviti, ljude s kojima moram razgovarati, činjenice koje moram upamtiti, papire koje moram iskopati u hrpi hartušina koja me već polako prekriva...Čini mi se da sam izgubila nadzor! Ujutro uzmem zrak i zaronim u dan jednostavno improvizirajući i sve nekako navečer ispada kako treba: djeca su još uvijek živa, dragi je još uvijek tu, a ni na poslu nisam dobila otkaz...i preživjela sam još jedan dan.
I tako do konačnog ludila.
Ne znam hoćete li me razumijeti, i možda ću ovom izjavom izdati sve žene ovoga svijeta, no danas mi se stvarno čini da bi sve bilo drugačije kada se ne bih ubijala na ovom teškom i izluđujućem poslu. Da mi večeras stave na stol papire i pitaju me hoću li uz pristojnu naknadu biti kućanica, pristala bih bez razmišljanja. Otpilila bih posao bez grižnje savjesti i živjela jedan drugačiji, opušteniji život. Posvetila bih se obitelji, vrtlarenju, nutricionizmu, čitanju, pisanju i slikanju. Bila bih sretna žena i supruga koja može i svog muškarca učiniti sretnim. Možda bi mi se vratila i spolna želja... Po cijele bih dane bila doma i ne bi mi uopće bilo dosadno.
Iako je posao ono što bi mi trebalo dati integritet, osjećam da nije tako. Izjeda me, troši i budi u meni neku nepoznatu osobu punu gorčine. Kad sam bila mlada, mislila sam da živim ludo, no tek sada uviđam da je ono bila čista dokolica u usporedbi sa zaposlenom i društveno aktivnom majkom. Osjećam kako me ovakav život troši. Potrošit ću se poput tužne šibice...
Možda sam se već i potrošila?

subota, 20.01.2007.

Kako je teško biti čovjek

Već sam jednom pisala o tome kako nam se s demokratizacijom društva život strahovito zakomplicirao, no nekako me još češe ta tematika pa bih htjela malo o njoj. Koliko god mi tvrdili da se nekada teško živjelo, zapravo istina je pomalo drugačija. Danas se živi teže nego ikada i čovjek nikada nije bio opterećeniji i tužniji nego što je sad. Ne znam zašto je to tako, no vjerojatno bi se i naše bake bile kljukale antidepresivima da su znale za njih, no jednostavno su živjele iz dana u dan, prihvaćale obaveze koje im je život donio i bez velikih ambicija jednostavno odrađivale život. Nas, zapravo, jebe samo ta glupa ambicija, glupi poriv da znamo, budemo, imamo i što ti ja znam što sve ne. Ne postoji meditativna točka u kojoj se osjećamo ispunjeni. Stalno trčimo, trčimo i trčimo, a pritom zaboravljamo da se nalazimo u običnom kotaču i da nas trčanje ne može nigdje odvesti. Stalno spominjem taj fantastični termin - rat race, koji objašnjava život srednje klase na zapadu. Iako su naše mogućnosti vrlo ograničene, mi zbog utjecaja medija umišljamo da nam je dostupan neki drukčiji život, život više klase, i zbog toga nikako ne možemo biti zadovoljni. Mi ne da se nadamo kako ćemo to uspjeti postići, nego vjerujemo da nam to pripada... Vjerujemo da nas pripada veliki prostrani i svijetao stan, vjerujemo da nas pripada komforan, nov i siguran automobil, dobro plaćen posao, zdrava djeca, fantastičan partner i golden retriver; maštamo o putovanjima, želimo vidjeti druge kontinente, voziti se avionom, imati dostupne sve lijekove, družiti se s ok ljudima, jednom tjedno jesti vani... Jednom riječju - želimo živjeti životom za koji vjerujemo da nam pripada samo zato jer smo nekoga vidjeli da tako živi, a uvijek se volimo usporediti s onima koji su u boljoj poziciji od nas. Gledali smo mi i reportaže iz trećeg svijeta, no pogled na one bijedne i obespravljene ljude nije nas učinio sretnim što smo tu gdje jesmo i što smo to što jesmo.
Zašto je nekada bilo jednostavnije? Nisu postojali mediji i čovjek je živio život svojih roditelja. Nitko nije mogao ni zamisliti život plemićkog staleža, ni pretpostaviti što bi moglo biti na tim bogatim trpezama. Jednostavno su prihvaćali svoj život s već nametnutim ograničenjima i uživali u onome što su dobili. Nisu maštali ni o čemu, nisu se zamarali poslovnim strategijama i mučnim ambicijama. Znali su da će, ako sve bude u najboljem redu i ne obole ili umru prije nego što ostare, starost dočekati u istoj toj kući koju će naslijediti od svojih roditelja, podrezivati iste vinograde i opijati se poznatim vinom, čak će mu i žena sličiti na vlastitu majku. Kako je život bio jednostavan! A danas, danas se rađamo s bremenom slobodnog čovjeka. U trenutku našeg rođenja nitko ne zna reći je li se rodio budući ministar ili drvosječa. Cijeli nam je život na dlanu u svoj punini spektra, i mi samo režemo i biramo, krišku po krišku, uzimamo ili odbacujemo...
Ima tu puno čimbenika koji nas određuju. Tu su genetske karakteristike, tjelesne odlike, intelekt, odgoj, obiteljsko okružje, afiniteti, ali i sreća. Međutim, ma koliko taj sustav izgledao transparentan, zapravo je gotovo kastinski. Npr. teško da će dječak iz radničke obitelji postati svjetski putnik ili recimo performer. On će već u ranoj dobi biti zakinut za poduke iz stranih jezika i glazbe, zatim će i nekakvim praktičnim izborom zanimanja potvrditi svoju ukopanost u srednju klasu, a nakon završenog školovanja, tridesetak će godina posvetiti otplaćivanju krova nad glavom i gubiti se u vrlo prizemnim stvarima poput podmirivanja životnih troškova.
Isti će dječak, ako je kojim slučajem rođen u obitelji nekakvih intelektualaca iz višeg sloja, godine gubiti na nekim prestižnim studijima, bavit će se umjetnošću, putovati, posjećivati filmske festivale, studirati ples, režiju, slikarstvo (sve ono što bi pučanima moglo izgledati kao bačen novac), učit će jezike i duhovne vještine samoiscjeljenja, eksperimentirati s drogama i skidati se s istih, sve dok se u tridesetima ne probude kao izraziti materijalisti, preuzmu posao svojih roditelja, naslijede gomilu nekretnina i onda se furaju kao da su uspjeli u životu. Kao sposobni su...
A oduvijek se radilo samo o jednoj stvari - sreći da se rodiš na pravom mjestu u pravo vrijeme. Netko će prditi u pamuk, a netko u svilu. Neki će, nažalost, završiti i u kanti za smeću. Mogućnosti su ogromne, no mi nismo selektori. Glavne karte uvijek dijeli netko na višoj instanci.

utorak, 16.01.2007.

Post

Na nagovor mog dragoga danas sam se upustila u vrlo neobičnu avanturu - cjelodnevni post. On već duže proučava tehnike iscjeljivanja postom i zagovornik je posta kao jednostavne metode održavanja higijene tijela i uspostavljanja ravnoteže u njemu, pogotovo u ovakvim razdobljima nakon konstantnog višetjednog prejedanja. Iako već dugo razgovaramo na tu temu, tek se prošli tjedan u to i upustio i moram naglasiti da me njegov uspjeh iznenadio jer je inače veliki proždrljivko. U onoj smo euforiji izazvanoj njegovim uspjehom dogovorili da ćemo odsad post prakticirati zajedno i to utorkom, jer tad imamo nekako najmanje posla pa se neće odraziti na našu psihofizičku spremnost za rad. Obećao mi je da ću se osjećati sretno, ispunjeno i čisto, a što je najvažnije, tijelom će mi se preliti nevjerojatna energija. Sve zvuči odlično, no ne osjećam nikakvu energiju, tek je 17.00 a ja osjećam samo strašnu glad i malaksalost. Bojim se da sam previše sitna za ovakve avanture i moje tijelo nema dovoljne zalihe energije da bi moglo izgurati dan bez unosa energije. Ok, mogla bih ovako cijeli dan, ali samo pod uvjetom da ništa ne radim. Mislim da bi se trebala uvaliti u krevet s nekom dobrom knjigom i zaspati već negdje u 19 sati. Za mene to izgleda kao jedini način - hibernacija, prespavati nevolju koja je stigla u obliku gladi...
Maštam o juhi s mnogo sira i komadićima kruha koji plivaju u njoj. Priviđa mi se zimska salama s brdo majoneze i svježi hrskavi kruh...Mileram vrhnje, masline, krumpirići - moja se mašta raspojasava u sve punomasnije i nezdravije proizvode. Moram se zaustaviti!
Jasno mi je da je to praksa koju bi svi trebali upražnjavati i da je to najbolji način da zadržimo zdravlje probavnog trakta, i da su sve tradicionalne religije i kulture predvidjele post kao logičnu metodu samočišćenja tijela od otrova koje svakodnevno nakupljamo u njemu, i jasno mi je da ne želim oboljeti od neke gnjusne crijevne bolesti kojom bi me moje tijelo moglo nagraditi zbog sustavne nebrige o njemu, no teško da ću ja ovo moći sprovoditi jednom tjedno... Mislim da sam prisiljena izdati svog muškarca.
Apsurdno je da mi postom nazivamo prejedanje bakalarom pa sve to zaokružimo cjelodnevnim podrigivanjem masnog bakalara i češnjaka s kojim se on spravlja. I ono, kao čistim svoje tijelo od naslaga mesne hrane koju svakodnevno unosimo u sebe u prevelikim količinama, a zapravo se samo okušavam u disciplini ekstremnog prejedanja. Kompletna se katolička zajednica kolektivno ritualno prejeda slaveći neke vrednote koje bi trebale biti duhovne.
Sve je to bilo dobro dok su ljudi uglavnom gladovali, a tek se blagdanima prežderavali. No došla su i neka nova vremena kada ljudi uglavnom žderu, a o blagdanima se prežderavaju. Naše tijelo ne uspijeva održavati ravnotežu tvari, zakrčeno je kroničnim viškovima pa to rezultira debljinom, no i mnogim opasnijim bolestima poput raka debelog crijeva (brrr, strah me imenovati te strašne boleštine).
Zdravstveni aspekt je važan ,ali i psihološki treba spomenuti jer čovjek potvrđuje vlast nad vlastitim strastima, dominaciju ličnosti nad tijelom.
Jedno je sigurno, ako izdržim, sutra ću se s posebnom strašću obrušiti na hladnjak i ako ništa drugo, sjetit ću se da je obilje hrane veliki blagoslov i privilegij manjine na ovom planetu.

ponedjeljak, 15.01.2007.

Na odlasku

Mladi gospodine,
strava u Vašim očima
kazuje
da ste napokon opazili
crnu ptičurinu
za mojim vratom,
na mom ramenu...
Hladan kljun
i nervozne kretnje,
vlažne indigocrne oči
bez bjeloočnica.
Samo stoji,
mutava.
Kako da Vam se povjerim
kad me ne ostavlja?
Kako da Vam se otvorim
kad smo u odlasku?

petak, 12.01.2007.

Sanadera za ministra socijalne skrbi

Danas nisam baš pjesnički raspoložena, ali sam kao i obično vrlo, vrlo ljuta (definitivno trebam prestati čitati novine). Da nemam ovaj blog, već bih se bila pretvorila u zmiju od silnog otrova koji svakodnevno prikupljam u sebi. Čim zgrabim neku novinu, već mi je muka od silnih negativnih informacija kojima me zasipaju. Evo, ovo je trebalo biti jedno mirno jutro, skuhala sam si kavicu i rastegnula pred sebe Globus, časpis još neotvoren mami me svojom sjajnom naslovnicom. Obožavam te jutarnje rituale i ful sam kužila onog Mandića kad je govorio da svekodnevno kupuje tri novine i da je to njegova duhovna hrana. Obožavam novine i časopise!
Ok, vratimo se na početak priče i najnoviji Globus i informaciju koja me danas izludila. Načula sam nešto za Sanadera i njegove satove, no nisam tome pridavala veću pažnju jer čini mi se normalnim da čovjek na toj poziciji nosi skupe satove. Ali što znači skupi sat, to nisam znala. Eto, gospodin svoja zapešća kiti satom vrijednim 28000 eura. Upravo sam išla još jednom provjeriti da vam kojim slučajem nebih krivo rekla jer mi ta cifra djeluje toliko fucking nevjerojatno i jednostavno nemam riječi za tu licemjernu i smradnu gestu. Tu se još jedno dokazuje stara pučka: Što je seljag gluplji, to je krumpir veći. Jer vjrojatno takve satove nose i premijeri drugih država, a što je zemlja manja i gospodarski beznačajnija, ogrezla u kriminalu i korupciji, zatrovana gnojnom ranom ratova, nacionalizma, ksenofobije i društvene nepravde, to se naši dični predstavnici više kite. Kladim se da se predstavnici Ruande, Sierra Leonea i Kolumbije puno više kite od zapadnjačkih vođa. Sjaje se kao pelemenske poglavice. Ogrlice, narukvice, pečatno prstenje - kad je bal, nek je bal na vodi. Naši bi stilisti mogli preporučiti i nošenje zlatne kosti u nosu, neka bude optočena dijamantima i neka košta 50 000 eura, pa nek vidi Europa. A da se još istaknemo estravagancijom, možemo u vozni park dopremiti dvadesetak bijelih slonova i skupocjenih nosiljka pa če naši diplomatski izleti i gostovanja još više dobiti na "težini". Pitat će se svijet gdje je ta mala bogata zemlja pored koje se Ujedinjeni Arapski Emirati mogu sakriti.
Da budemo jasni, do jutros sam poštovala premijera i smatrala da je on čovjek koji nas može povesti u budućnost, no trenutno sam duboko uvjerena da nije nikakav čovjek a još manje domoljub, a njegova se politička vizija očito temelji na ukopavanje zbrinjavanje vlastite obitelji i ojačavanje banana statusa Hrvatske u svijetu.
Sorry Ivo, razuvjeriti ćeš me jako teško jer i da ti je ta lova pala s neba, mogao si kupiti sat od dva soma eura i platiti nekoj mnogočlanoj obitelji krov nad glavom (za tu se lovu može izgraditi kuća!!!), kupiti tri omanja auta i pokloniti ih samohranim majkama ili omogućiti nekim dobrim klincima koji nemaju roditeljsku skrb da se dokopaju fakulteta. Mogao si utjecati na živote, spasiti sudbine i otvoriti vrata svijetlije budućnosti za neku manje sretnu dječicu.
Da imam trideset soma eura, sto bi mi stvari bilo neophodno i vjerojatno bi ih vrlo brzo potrošila, ali sigurna sam da bih prije nego što bih kupila neki glupi i nepotrebno statusni simbol, radije nekome pružila krov nad glavom.
Ivo, Ivo, a mogao si spasiti živote...ovako ćeš samo izgubiti izbore. No nije frka, s tom suptilnošću i osjetljivošću za socijalna pitanja, bit ćeš odličan ministar socijalne skrbi.

srijeda, 10.01.2007.

O zadanim nam granicama

Negdje na ne tako dalekom Istoku, u srcu modernog Pakistana, jedna je mlađa punoljetnica radikalno odlučila preuzeti uzde svog života u svoje ruke i potajice je noću napustila roditeljski dom u potrazi za boljom srećom od namjerenog joj ostarjelog udovca kojeg su ambiciozni roditelji namjestili. U bijeg se upustila u dogovoru sa svojim odanim mladim ljubavnikom, zaposlenikom kod lokalnog bilježnika.
Uhvaćena je i kažnjena prema zasluzi - metkom. Članak nije spominjao njenog nesuđenog ljubavnika, no bit će da mu je oprošteno kao što to uglavnom biva.
Nekoliko desetaka kilometara od nje u istom je danu neimenovana žena polivena benzinom i zapaljena zbog opravdane sumnje u izvanbračnu romansu. Namjerno koristim riječ romansa jer je malo vjerojatno da je dotična gospođa ogrezla u bludu u zapadnjačkom smislu riječi.
A tu kod nas na Zapadu - raj na zemlji. Vlada zakon ljubavi i svako se ševi s kim hoće (doduše, na Balkanu se još uvijek znaju vaditi sjekire) a seksualna je sloboda ušla čak i crkvene redove. Ne seksualna sloboda, već i najizopačenije seksualne devijacije poput pedofilije. Duhovno vodstvo ogrezlo je u blud i pedofiliju i sve se manje bave dušobrižništvom, a sve više politikom. U propovjedima nam (nama nepismenom puku) diskretno tumače za koga bi trebalo glasovati, donose presude koje još ni Vrhovni sud nije donio, govore nam o toleranciji (a sam je papa u svojim govorancijama vrlo isključiv) i siromaštvu (koje bi nam trebalo otvoriti vrata raja). Što će nam civilno sudstvo, što će nam zdrav razum, pa tu su pametni klerici koji će nas naputiti ili čak odlučiti umjesto nas. Barem su oni oduvijek razmišljali o boljitku običnog naroda.
Licemjerje navlači svećeničku halju puneći portale i žuti tisak svojim nepodopštinama...
Ne tako davno, iste su spodobe kadile tamjanom oružje i blagoslivljale ga pred odlazak u "sveti rat". Sveti rat - vješta sintagma koja se vrlo često koristi dok nam naše vođe pokušavaju objasniti svoje odluke, jer rat je toliko gadna i krvava stvar da nam je moraju prikazivati kao svetu kako bismo uopće popušili tu priču. Moćnici nakon demagoških govora gnjevno upiru prstom, a mi kao bijesni psi skačemo na "krvnog" neprijatelja. Samo recite gdje, kad i na koga trebamo skočiti. Pokažite nam granice koje trebamo braniti. Imenujte naše neprijatelje i mi ćemo im jebati majku. Svoje ćemo sinove vlastitim novcem naoružati i poslati na bojišta, a sami ćemo ćemo sebe omotati u neku eksplozivnu napravu i svoj život položiti na oltar domovine u veličanstvenoj eksploziji povukavši nebrojene nevjernike za sobom. Recite gdje je taj neprijatelj? Recite gdje, kad i na koga treba da skočimo, čije kuće da palimo? Jer mi smo ništa, a naša zemlja (Crkva, pokrajina, civilizacija, škola, kvart, navijačka ekipa...) je sve! Jesam li to već negdje čula?
Recite mi sve što trebam znati i spomenite mi odmah ono što ne smijem znati ni pitati. Moja vjera ili moje domoljublje trebali bi biti odgovor na sve. Sumnja je najveći grijeh!
Vratimo li se tek nekoliko stoljeća unatrag, evo nas u mračnom srednjem vijeku. Nije li to vrijeme kad je u Europi upravo Crkva imala najveću moć. Postavljala je i skidala krune s glava i imala u rukama ključ znanja. Naravno da se nije smjelo previše pitati. Naravno da je zemlja ravna ploča! Naravno da radoznali završavaju u paklu, a Majka Crkva će im ubrzati put pročistivši njihovu dušu na lomači. Čisto tako, za svaki slučaj, ako pravi pakao igrom slučaja ne postoji. I tako je Crkva u silnoj skrbi za naše duše pomalo pretjerala pa nam je obećavajući raj na nebu, zavela pakao na zemlji... Pred prijetnjom inkvizicije, mudre su glave morale šutjeti.
A koga ćemo danas spaliti? Možda djecu "iz epruvete", možda promiskuitetne bezbožnike, homoseksualce, samce, ljevičare, ateiste, pripadnike drugih religija i sekti, znanstvenike, genetičare... Da, mogli bi početi od genetičara, jer ono što su tvrdili Giordano Bruno, Nikola Kopernik i Galileo Galilei (dokazivali su heliocentrični sustav) to danas rade znanstvenici koji raskrinkavaju genetske kodove. Ako je Crkva preživjela znanstveno dokazivanje činjenice da je Zemlja planet koji nije nikakvo središte svemira, hoće li preživjeti i otkrivanje "tajne života". Začeće više nije sveto jer ga i sam čovjek može inicirati u laboratoriju, hoće li i čovjek prestati biti "svet" kad i ako znanstvenici otkriju ključ života, i budu u mogućnosti stvoriti novi život bez božanske pomoći? Hoće li takav ciberčovjek, rasterećen božanskog postanja, moći biti religiozan ili će Crkva morati "zapriti butige"?
Zemlja je okrugla i okreće se oko Sunca; žene u sebi ne nose klicu zla i pametna su, duhovna bića (ma što razni šovinisti mislili o tome); svemir se širi i ne znamo mu granice, no ključ života još uvijek je vrlo daleko od ruku naših znanstvenika. Treba li ih spriječiti? Treba li ih anatemizirati i sve zajedno politi benzinom te zapaliti? Kojeg vraga uvijek nešto istražuju, mute i prčkaju? Nisu li nam religije sve lijepo objasnile, rastumačile nam postanak svijeta i čovjeka, i zacrtale naše granice? Svojim bi nepromišljenim radom te vrijedne pčelice mogle podignuti maglu koja nas već tisućljećima drži u strahu . Zemlja je okrugla, ok to svi znaju; moguće je klonirati život, ok i to znamo... Hoće li nas forma i sadržaj tog istog kloniranog života, kada on bude ljudski, zadovoljiti, to ne znamo, ali ne sumnjam da ćemo saznati. Možda je moguće stvarati nove ljudske živote u epruvetama bez upliva strasti i krvi rađanja, no u tom smo slučaju slobodni od biblijskog prokletstva da ćemo u muci i krvi rađati svoju djecu. Možda možemo iskorijeniti bolesti, a budući da starost sve više tretiramo kao bolest, možda ćemo i njoj naći lijeka?
Naše su granice na granicama bioetike, a ne na mjestu u koje duhovni autoriteti upiru prstom.
Bog je postavio granice na mjestima na kojima je to htio i nitko ih ne može ignorirati, no nijedan duhovni ili svjetovni vođa koji s dvije noge hoda ovim prašnjavim svijetom, ne može pametnom čovjeku određivati granice. Ljudski je um ograničen i da je Bog htio da se ponašamo kao ovce, ne bi nam dao ovako lijep primjerak mozga.
Zbog ograničenosti ljudskog uma ljudi su gorjeli na lomačama, žene spaljivane zbog nevjere, mladići se masovno ubijaju po silnim bojištima, umiru kao psi krkljajući krv i ležeći u prašini pod vijorećim zastavama, gore domovi, umiru djeca, konvoji beskućnika i beznadnika zapljuskuju vrli novi svijet u potrazi za boljim životom... LJudi se kao zvijeri kolju za nametnute im ciljeve i ideale. Bijedni pijuni, topovsko meso i marionete velikih meštara. Sa zgražanjem gledam kako ih je lako zadojiti, kako ih je lako nahuškati jedne na druge. Sve su to dobri vjernici i vjerni građani svojih zemalja. Dobri i vjerni? Komu?
Recite mi na koga treba da skočim? Pokažite mi nevjernika i ja ću mu kao iskreni vjernik zubima grkljan pregristi. Pokažite mi neprijatelja države i ja ću mu zatrti rod i rođake do petog koljena. POkažite mi nevjernicu koja je izdala svog muža i zazidat ću je u podrum neka skapa od gladi i žeđe. Samo recite, jer ja nisam ništa, vaši ciljevi su SVE!
Za NJIH nije bitno to što je svaki čovjek neponovljiva jedinka i što se to tijelo i taj duh više nikada neće ponoviti u svemiru. Ne postoji matematička mogućnost da si ti geni opet slučajno u nekoj zahuktaloj postelji ponove i da se izrodi ista kovrčava prgava i usijana glava. Za mene je samo ta činjenica sveta i to su moje granice. Ljudski je život nevjerojatno čudo. Čovjek je neponovljiva mješavina gena, materije, duha i tekućine, ljubavi, truda, strpljivosti i nježnosti. I ne može mi nitko reći da čovjek može nastati u laboratoriju, tamo može nastati samo goli život, a čovjek se ne rađa nego postaje. Samo čovjek koji je iz svog tijela iznjedrio dijete, udahnuo mu život, a zatim svoj život posvetio malom biću u misiji stvaranja čovjeka, smo on može reći koliko je život svet i za koju je zastavu spreman položiti život svoga djeteta.
Mi bismo trebali biti budale koje dopuštaju da im drugi crtaju granice, taoci velikih ideja i ciljeva. Poslušnici (obožavam tu riječ) "velikih umova" i autoriteta...
Oprostite mi, ja sam nevjernik, a veličine kojima se klanjam jesu dobrota i intelekt. Svemu se drugome s puta sklanjam, i nikada nebih na nekoga dignula ruku pa čak ni riječ, osim ako je ta osoba zadrla u tuđe slobode i integritet, a i u tom ću slučaju kaznu prepustiti sudstvu.
S najvećom ljubavlju i odgovornošću odgajam svoju djecu, ne da bi bili nečiji podanici, nego da postanu slobodni i dobri ljudi, i da im granice budu tamo gdje počinju granice tuđe slobode.
Mislim da sam dobar čovjek ma što papa mislio o tome.

ponedjeljak, 08.01.2007.

Savršeno mjesto za pisanje

" Nekim piscima potreban je savršen mir da bi spavali i stvarali.
Takvo savršeno mjesto za življenje i pisanje postoji - groblje.
Navike tih pisaca, njihovi zahtjevi i, uostalom, literatura koja pišu,
u potpunoj su harmoniji s tim mjestom."
Edo Popović, Kameni pas

nedjelja, 07.01.2007.

Kako biti dobra?

Još kao dijete nikada nisam maštala o tome da budem bolja od svih, imala sam samo skromnu i pohvala vrijednu ambiciju - biti dobra. Željela sam biti dobra svojim roditeljima, sestri, prijateljicama i prijateljima, tetama u vrtiću, učiteljicama, prodavačicama u trgovinama, konobarima, susjedima...
Ne znam kako su mi i kada tu potrebu usadili, no činjenica je da mi je dobrano zakomplicirala život. Na početku je sve bilo jednostavno jer su svi imali slične ambicije, no kao smo rasli i polako se približavali točki usijanja zvanoj pubertet, prioriteti su se polako mijenjali i moji su se stari prijatelji povampirili. Prevladala je estetika ružnog na svim levelima. Ružičasti kompletići u koje su nas donedavno uguravale naše romantične majke završili su u najtamnijim dijelovima ormara, a na užas istih obavezna su uniforma postale razvaljene isprane majice, poderane mrežaste čarape, vulgarna šminka i vojničke čizme. Najhrabriji među nama bušili su i tetovirali svoja tijela. Užas naših roditelja bio je beskrajan, a naš užitak u njihovoj bespomoćnosti proporcionalan tome.
Ja sam se ponovno, na moju veliku nesreću, osjećala onu istu staru potrebu da svima ugodim. Htjela sam ugoditi svojim mutiranim prijateljima, no jednako tako nisam željela razočarati svoje roditelje. Sa strahom sam uočavala užas u očima mojih roditelja dok su kiselo promatrali moje nove modne kreacije i pokušavala pod svaku cijenu u sebi potisnuti tu strašnu potrebu da ih šokiram i povrijedim.
Kako su mi vršnjaci gurali pod nos razno razne kemijske preparate za zatupljivanje moždanih vijuga, tako sam se ja sramila odbiti da bih im udovoljila, no istovremeno ni u ludilu nisam željela izigrati sve ono čemu su me roditelji cijeli život učili. Tako sam željela biti njihova dobra curica, a istodobno, potreba da pripadnost grupi zapečatim zadanom konzumacijom, koja je bila apsolutno nametnuta, ali jednako tako i nužna u tom trenutku...o Bože!
Ej, a tek kad sam nešto kao počela eksperimentiati s frajerima, to je teško prepričati. Tu su bili ludi starci koji do dana današnjeg nisu uspjeli prihvatiti ženu u meni i svakog su mog frajera vidjeli kao prostaka, uzurpatora i niškoristi, zatim posesivni prijatelji koji ti stalno vrlo suptilnim metodama nameću osjećaj krivnje zbog "ukradenog" vemena i na kraju kapitalni primjerci muškog roda koji su me usrećili svojim manje više kratkotrajnim uletima u moje sentimente. Koje su to bile nevolje! A ja sam ponovno i ponovno samo željela svima udovoljiti. Aktualne sam frajere gnjavila gostovanjima svojih frendica koje su trenutno bile u nekim krizama, a frendice zlostavljala nekim posesivnim dečkima koji su se svim metodama pokušavali implementirati u moj život.
I znamo, što je seljak gluplji, to je krumpir veći pa sam i ja, što sam se više trudila nikome se ne zamjeriti, nailazila na sve luđe i luđe frajere (teška patologija) koji su iz mene crpili sve slobodno vrijeme i dobru volju (sva sreća da novca nisam imala). Naravno, to nije ni po koga moglo dobro završiti i ja sam uskoro postala zadrta feministica vrlo osjetljiva na žensku samosvijest i slobodu, a muškarce gledam s istom strašću s kojom gledam kakvu egzotičnu zvijer u zoo-vrtu. Dobra je samo dok je gledam iza dobrog sigurnosnog sustava tj. rešetaka.
Nemojte misliti da je priča gotova, jer tek sada situacija doista izmiče kontroli. Mala je polako odrasla i nakon "dječjih bolesti" počela zapadati u prave probleme. Zamislite kako je Mala teško dolazila do cuge na šanku u nekom nagužvanom klubu. Hej, a sad zamislite Malu kako se "laktaši" na poslu ili kako se opire trgovačkim putnicima... Nesposobna za život! Mene je ugnjavio svaki jebeni prodavač Amwaya i raznih osiguranja u gradu i okolici, a prodavači sredstava za čišćenje, knjiga, usisavača i pretplata kao da nanjuše beskičmenjaka poput mene, ali meni ih je ipak svih žao, i tako mi je teško zbog njih (?) što moraju raditi tako grozne poslove da bi preživjeli, i možda imaju djecu doma, i bla, bla, bla... Svijet se okrenuo protiv mene i sve što je trebalo biti prednost na dugom putu zvanom život, postalo je teško breme i jaram kojega se nikako nisam mogla otresti. Navukla sam si na vrat gomilu prolupanih prijateljica i umno poremećenih muškaraca. Opet i ponovno sam pokušavala svima ugoditi i nikome ne reći ne, petljala sam se i petljala u nevidljivu mrežu lažnih obećanja u začaranom krugu u kojem su moje želje i potrebe bile dijametralno suprotne od onoga što su ljudi očekivali od mene.
No, početak i kraj svega nalaze se na rubovima istoga kruga i sigurno je da se isti u jednom trenutku dodiruju, i kažu ljudi da tko zna davati, naučit će i primati, i sve se vraća, sve se plaća, i ne znam što sve ne lupetaju te neke pučke "mudrosti" koje su apsolutno neprimjenjive u suvremenom svijetu. A na svojoj koži osjećam da pravda ne postoji, osim možda na nekoj kozmičkoj razini, a za tu spoznaju moram čekati novu inkarnaciju (draže mi je reći novi level), no tada ponovno neću znati informacije koje danas imam i opet ću cijeli život igrati mačke i miša pokušavajući istovremeno biti sretna i svima oko sebe ugoditi... Znam, možda ću na novom levelu biti strašan tiranin, bezosjećajni zavodnik ili surovi utjerivač dugova.
Muškarac ću svakako biti, jer samo tako će osveta biti potpuna.

Odlazi cirkus...

Povratak u stvaran život. Dosta je obilnih trpeza, izlazaka, alkohola i cigareta. Gotovo je s (v)lažnim poljupcima i najljepšim željama, simuliranom euforijom i kemijski induciranom srećom... Vraćamo se na naše oskudne budžete, natezanje iz mjeseca u mjesec (kako to ekonomski stručnjaci nazivaju "rat race"). Čekaju nas naše dobro poznate ulice, zamorni rođaci, naporni prijatelji i zimske depresije.
Ne mogu dočekati ponovnu avanturu padanja na dno i bauljanja među uvijek istim licima. Prokletstvo života u malom gradu među sitnim dušama. Ostatak ćemo zime radoznalo zavirivati u tuđe živote zdušno se nadajući da će netko nešto uprskati, da ćemo iskopati nečije prljavo rublje ili će susjedu umrijeti krava.
Iako stvari uglavnom kreću nizbrdo, možemo se nadati i nekoj nenadanoj sreći koja bi se, ako je gledati prema zaslugama, trebala dogoditi baš nama...
Odlazi cirkus iz našeg malog grada, širokim drumom što izlazi na most, odlazi cirkus i ja se pitam sada tko je domaćin, a tko je bio gost...

srijeda, 03.01.2007.

O incestu

Spolna veza dvaju srodnika u ljudskom je društvu, bolje reći u suvremenoj zapadnoj civilizaciji, anatemizirana i čak zakonom zabranjena. Društvo se brine samo za sebe i čisti se od potencijalnih opasnosti koje bi u budućnosti mogle ugroziti njegov opstanak. Povijest nam je već u nekoliko navrata davala lekciju koju je bez ozvaničenja biologa i genetičara bila nama teško iščitana. Poznat je primjer Habsburgovaca, no i mnogih drugih plemenitaških obitelji koje su se šireći Europom zaplele u čitav niz incestuoznih veza koje su se manifestirale kroz neke tjelesne ( a vjerojatno i duhovne) deformacije koje su se sve jasnije očitovale na svakoj novoj generaciji podmladaka slavnih loza. Zanimljiv je primjer Finske i Pakistana koji su zbog svoje zatvorenosti, što geografske što vjerske ili kulturološke, također razvili vrlo specifične genetske bolesti koje ostatak svijeta ne poznaje.
Za dobar primjer ne moramo daleko. Dovoljno je prisjetiti se Dubrovačke Republike i njene slavne i ponosne vlastele. Ti isti gospari, zatvoreni u svoje elitne krugove, a ujedno ograničeni i veličinom same Republike te geografskom izolacijom iste, ubrzo su se počeli upuštati u brakove među srodnicima. Kao ideja ne čini lošom, bogatstvo se plodi a plava krv ostaje plavom, no uskoro su među svojim potomcima počeli primjećivati sitna odstupanja od idealnoga. Na početku je to bio samo nešto blijeđi ten, boležljivost ili neznatna nervoza, no s vremenom geni su se sve češće i češće poklapali i samim su se time pojavljivale sve teže tjelesne i psihičke deformacije. Lijepe su Konavoke, naravno, marljivo radile na popravljanju genetskog koda koji će dubrovački gospari proslijediti svojim potomcima, no budući da takva djeca nisu mogla biti ozakonjena, brojni su nesuđeni mali gospari čuvali ovce po okolnim brežuljcima. Vjerujem da su i mladi Konavljani dali sve od sebe da plemenitaško potomstvo bude što snažnije i zdravije, no i ta će statistika za povijest ostati tajna.
Sve je to spadalo u održivi razvoj sve dok veliki potres u 17. stoljeću nije dodatno ugrozio demografsko stanje u Dubrovačkoj Republici, a nije teško pretpostaviti koji je društveni sloj najgore prošao. Narod k'o narod, brzo je popunio svoje redove, ali plemića je bilo malo, a plava se krv ne miješa s crvenom seljačkom... i eto tragedije. Plemićka vijeća su pokušala spasiti što se spasiti da, pa su pokušali otvoriti mogućnost pomlađivanja gosparskih redova iz bogatih trgovačkih obitelji putem posebnih darovnica. No, budući da je demografska situacija bila na rubu ponora, to je bila samo kap u moru.
Ivo Vojnović je u Dubrovačkoj trilogiji vrlo lijepo opisao kraj same Republike kroz događaje u jednoj gosparskoj obitelji uoči samog ulaska Francuza u Dubrovnik te ukidanja Republike. Prema priči, tada je dubrovačka mladež (iz plemićkih obitelji) odlučila apstinencijom od braka i potomstva pružiti otpor Napoleonovoj vojsci. Nakon bijele smrti koja je poharala dubrovačku elitu, uslijedio je i taj, može se reći, demografski suicid.
Zanimljivo je da mnoge stare civilizacije nisu zazirale od incesta. U visokom je društvu on bio uobičajen ili čak poželjan, profinjen znak bliskosti s bogovima. Egipatski su faraoni često sklapali incestuozne veze, a sam Ekhnaton kroz pera povjesničara zabilježen kao nelijep, nizak i s naglašenim bokovima. Iako su se umjetnici trudili prikazivati faraone i njihove supruge kao prekrasna nestvarna bića, istina je da su neki bili izrazito ružni, čak nakazni, a pretpostavlja se da je to posljedica brakova iste krvi, tj. slične genetike.
Incest je bio poznat i u drugim kulturama, no sigurna sam da su Inke najekstremniji primjer. Njihovo je Carstvo počivalo na djeci iz incestuoznih veza. Naime, njihovi su vladari uvijek imali mnogo žena, neki im nisu ni znali broj, no samo je dijete rođeno iz veze s njegovom sestrom i prvom suprugom, moglo naslijediti svoga oca. Kaki su ti vladari bili i kako su vladali, to je već druga priča.
Svaka kutura ima svoj pogled na istu stvar. Ono što je danas neprihvatljivo i zakonom kažnjivo, nekad je bila "povlastica" bogate manjine, no to samo dokazuje da je običan puk, ma koliko teško radio, zapravo uživao puno veću slobodu. Običan je seljak bio slobodan od ambicija i dogovorenih brakova. U znoju je jeo kruh svoj i krv prolivao za svoju djecu, svoj rad zalijevao vinom i dobrom ševom i malo mu je plemića moglo parirati na tom polju. Ma koliko se trudio, znao je da u životu ne može postići ništa više od onoga što jest i taj mu spokoj nije mogao nitko oduzeti.

utorak, 02.01.2007.

Crveni trag

Da sada slikam, otisnula bih otisak dlana na crnom platnu i zaustavila se. Samo jedan trag, i ništa više. Prisilila bih se ne nadopisivati poruke, crtati lica ili krajolike. Samo trag.
Da uzimam boju, uzela bih crvenu i crnu, kao što ih i inače uzimam. Isctrala bih si dječje oči, naglasila ih crnim trepavicama. Zatim bih japanski crvenom obojila mala usta na zimskom tenu i nastavila povlačiti nejednaku crvenu crtu niz obraz, neka izgleda kao curak krvi, niz žilu kucavicu, u tajanstvenu jamicu koja spaja ključne kosti, niz mršave grudi i trbuh, sve dok se opet ne izgubim u crnilu...
Crnim bih svilenim šalom omotala izdajnički trag i crveni bi biljeg izašao sa mnom u polusvijet pijanih ulica i zadimljenih barova. Hrabro bih ga nosila na svom malom toplom tijelu poput tajnog sakramenta, poput skrivenog žiga.
Da mogu, kući bih došla s tragovima tvojih ruku na svojoj bijeloj koži.
No, ti bi na meni radije gasio čikove.

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?