Da sada slikam, otisnula bih otisak dlana na crnom platnu i zaustavila se. Samo jedan trag, i ništa više. Prisilila bih se ne nadopisivati poruke, crtati lica ili krajolike. Samo trag.
Da uzimam boju, uzela bih crvenu i crnu, kao što ih i inače uzimam. Isctrala bih si dječje oči, naglasila ih crnim trepavicama. Zatim bih japanski crvenom obojila mala usta na zimskom tenu i nastavila povlačiti nejednaku crvenu crtu niz obraz, neka izgleda kao curak krvi, niz žilu kucavicu, u tajanstvenu jamicu koja spaja ključne kosti, niz mršave grudi i trbuh, sve dok se opet ne izgubim u crnilu...
Crnim bih svilenim šalom omotala izdajnički trag i crveni bi biljeg izašao sa mnom u polusvijet pijanih ulica i zadimljenih barova. Hrabro bih ga nosila na svom malom toplom tijelu poput tajnog sakramenta, poput skrivenog žiga.
Da mogu, kući bih došla s tragovima tvojih ruku na svojoj bijeloj koži.
No, ti bi na meni radije gasio čikove.
Post je objavljen 02.01.2007. u 21:55 sati.