Spolna veza dvaju srodnika u ljudskom je društvu, bolje reći u suvremenoj zapadnoj civilizaciji, anatemizirana i čak zakonom zabranjena. Društvo se brine samo za sebe i čisti se od potencijalnih opasnosti koje bi u budućnosti mogle ugroziti njegov opstanak. Povijest nam je već u nekoliko navrata davala lekciju koju je bez ozvaničenja biologa i genetičara bila nama teško iščitana. Poznat je primjer Habsburgovaca, no i mnogih drugih plemenitaških obitelji koje su se šireći Europom zaplele u čitav niz incestuoznih veza koje su se manifestirale kroz neke tjelesne ( a vjerojatno i duhovne) deformacije koje su se sve jasnije očitovale na svakoj novoj generaciji podmladaka slavnih loza. Zanimljiv je primjer Finske i Pakistana koji su zbog svoje zatvorenosti, što geografske što vjerske ili kulturološke, također razvili vrlo specifične genetske bolesti koje ostatak svijeta ne poznaje.
Za dobar primjer ne moramo daleko. Dovoljno je prisjetiti se Dubrovačke Republike i njene slavne i ponosne vlastele. Ti isti gospari, zatvoreni u svoje elitne krugove, a ujedno ograničeni i veličinom same Republike te geografskom izolacijom iste, ubrzo su se počeli upuštati u brakove među srodnicima. Kao ideja ne čini lošom, bogatstvo se plodi a plava krv ostaje plavom, no uskoro su među svojim potomcima počeli primjećivati sitna odstupanja od idealnoga. Na početku je to bio samo nešto blijeđi ten, boležljivost ili neznatna nervoza, no s vremenom geni su se sve češće i češće poklapali i samim su se time pojavljivale sve teže tjelesne i psihičke deformacije. Lijepe su Konavoke, naravno, marljivo radile na popravljanju genetskog koda koji će dubrovački gospari proslijediti svojim potomcima, no budući da takva djeca nisu mogla biti ozakonjena, brojni su nesuđeni mali gospari čuvali ovce po okolnim brežuljcima. Vjerujem da su i mladi Konavljani dali sve od sebe da plemenitaško potomstvo bude što snažnije i zdravije, no i ta će statistika za povijest ostati tajna.
Sve je to spadalo u održivi razvoj sve dok veliki potres u 17. stoljeću nije dodatno ugrozio demografsko stanje u Dubrovačkoj Republici, a nije teško pretpostaviti koji je društveni sloj najgore prošao. Narod k'o narod, brzo je popunio svoje redove, ali plemića je bilo malo, a plava se krv ne miješa s crvenom seljačkom... i eto tragedije. Plemićka vijeća su pokušala spasiti što se spasiti da, pa su pokušali otvoriti mogućnost pomlađivanja gosparskih redova iz bogatih trgovačkih obitelji putem posebnih darovnica. No, budući da je demografska situacija bila na rubu ponora, to je bila samo kap u moru.
Ivo Vojnović je u Dubrovačkoj trilogiji vrlo lijepo opisao kraj same Republike kroz događaje u jednoj gosparskoj obitelji uoči samog ulaska Francuza u Dubrovnik te ukidanja Republike. Prema priči, tada je dubrovačka mladež (iz plemićkih obitelji) odlučila apstinencijom od braka i potomstva pružiti otpor Napoleonovoj vojsci. Nakon bijele smrti koja je poharala dubrovačku elitu, uslijedio je i taj, može se reći, demografski suicid.
Zanimljivo je da mnoge stare civilizacije nisu zazirale od incesta. U visokom je društvu on bio uobičajen ili čak poželjan, profinjen znak bliskosti s bogovima. Egipatski su faraoni često sklapali incestuozne veze, a sam Ekhnaton kroz pera povjesničara zabilježen kao nelijep, nizak i s naglašenim bokovima. Iako su se umjetnici trudili prikazivati faraone i njihove supruge kao prekrasna nestvarna bića, istina je da su neki bili izrazito ružni, čak nakazni, a pretpostavlja se da je to posljedica brakova iste krvi, tj. slične genetike.
Incest je bio poznat i u drugim kulturama, no sigurna sam da su Inke najekstremniji primjer. Njihovo je Carstvo počivalo na djeci iz incestuoznih veza. Naime, njihovi su vladari uvijek imali mnogo žena, neki im nisu ni znali broj, no samo je dijete rođeno iz veze s njegovom sestrom i prvom suprugom, moglo naslijediti svoga oca. Kaki su ti vladari bili i kako su vladali, to je već druga priča.
Svaka kutura ima svoj pogled na istu stvar. Ono što je danas neprihvatljivo i zakonom kažnjivo, nekad je bila "povlastica" bogate manjine, no to samo dokazuje da je običan puk, ma koliko teško radio, zapravo uživao puno veću slobodu. Običan je seljak bio slobodan od ambicija i dogovorenih brakova. U znoju je jeo kruh svoj i krv prolivao za svoju djecu, svoj rad zalijevao vinom i dobrom ševom i malo mu je plemića moglo parirati na tom polju. Ma koliko se trudio, znao je da u životu ne može postići ništa više od onoga što jest i taj mu spokoj nije mogao nitko oduzeti.
Post je objavljen 03.01.2007. u 22:35 sati.