Jutros sam bila sa svojom starom nonom u gradu. Dok smo šetale tržnicom, ponosno me predstavljala nekim svojim starim znancima, pritom uvijek iznova istaknuvši moju titulu. To me je tako raznježilo... Prvi sam se put našla oči u oči s nečijim ponosom što sam ja to što jesam.
Iako sebe ne smatram osobito uspješnom i pametnom, a u pogledu stručnosti i primanja mogu spustiti glavu pred mnogim mladim ljudima, u očima moje none ja sam velika kao gora. Budući da nas naši roditelji, a samim time i roditelji naših roditelja, smatraju dijelom sebe, za njih je odraslo, uspješno i zdravo dijete najveći uspjeh u životu.
MOžda će vas čuditi njen djetinji ponos, no meni je sve postalo jasno kad sam si probala zamisliti svoju slatku pogurenu nonicu u mojim godinama. Ona je, naime, baš negdje u tridesetoj godini doselila u grad. Imala je četiri razreda osnovne škole, supruga i dvoje djece koje je vodila za ruku te treće u trbuhu. Nisu imali NIŠTA, i to ne u današnjem smislu riječi ništa, već doista i apsolutno ništa. Cijeli je svoj radni vijek provela radeći na tržnici, a nono je radio kao zidar. Podigli su i obrazovali djecu te polako izgradili kućicu. Danas je to lijepa kuća s jednim apartmanom u elitnom dijelu grada (tko je to tada mogao pretpostaviti). Tijekom cijelog života nikada nisu podignuli ni jedan kredit. Sve što su stvorili, stvorili su svojim žuljavim rukama... I dok me ponosno predstavlja svojim starim prijateljicam s kojim je svakodnevno premetala povrće, za nju sam ravna ministrici. Ona, koja je svoj život provela s rukama u vodi i blatu, mene smatra gospođom i za nju su njeni snovi ostvareni jer se za svog života nije ni usudila maštati o tome da će djeca njene djece biti odvjetnici, profesori, liječnici i inženjeri... Hajde, barem sam nečije snove ostvarila.
Najdirljivije je to da sam i ja, zamislivši moju nonu kao koščatu mladu ženu s jednom torbom, maramom na glavi i troje djece na duši, u tom trenutku bila ponosna na nju...
Post je objavljen 24.01.2007. u 14:18 sati.