Negdje na ne tako dalekom Istoku, u srcu modernog Pakistana, jedna je mlađa punoljetnica radikalno odlučila preuzeti uzde svog života u svoje ruke i potajice je noću napustila roditeljski dom u potrazi za boljom srećom od namjerenog joj ostarjelog udovca kojeg su ambiciozni roditelji namjestili. U bijeg se upustila u dogovoru sa svojim odanim mladim ljubavnikom, zaposlenikom kod lokalnog bilježnika.
Uhvaćena je i kažnjena prema zasluzi - metkom. Članak nije spominjao njenog nesuđenog ljubavnika, no bit će da mu je oprošteno kao što to uglavnom biva.
Nekoliko desetaka kilometara od nje u istom je danu neimenovana žena polivena benzinom i zapaljena zbog opravdane sumnje u izvanbračnu romansu. Namjerno koristim riječ romansa jer je malo vjerojatno da je dotična gospođa ogrezla u bludu u zapadnjačkom smislu riječi.
A tu kod nas na Zapadu - raj na zemlji. Vlada zakon ljubavi i svako se ševi s kim hoće (doduše, na Balkanu se još uvijek znaju vaditi sjekire) a seksualna je sloboda ušla čak i crkvene redove. Ne seksualna sloboda, već i najizopačenije seksualne devijacije poput pedofilije. Duhovno vodstvo ogrezlo je u blud i pedofiliju i sve se manje bave dušobrižništvom, a sve više politikom. U propovjedima nam (nama nepismenom puku) diskretno tumače za koga bi trebalo glasovati, donose presude koje još ni Vrhovni sud nije donio, govore nam o toleranciji (a sam je papa u svojim govorancijama vrlo isključiv) i siromaštvu (koje bi nam trebalo otvoriti vrata raja). Što će nam civilno sudstvo, što će nam zdrav razum, pa tu su pametni klerici koji će nas naputiti ili čak odlučiti umjesto nas. Barem su oni oduvijek razmišljali o boljitku običnog naroda.
Licemjerje navlači svećeničku halju puneći portale i žuti tisak svojim nepodopštinama...
Ne tako davno, iste su spodobe kadile tamjanom oružje i blagoslivljale ga pred odlazak u "sveti rat". Sveti rat - vješta sintagma koja se vrlo često koristi dok nam naše vođe pokušavaju objasniti svoje odluke, jer rat je toliko gadna i krvava stvar da nam je moraju prikazivati kao svetu kako bismo uopće popušili tu priču. Moćnici nakon demagoških govora gnjevno upiru prstom, a mi kao bijesni psi skačemo na "krvnog" neprijatelja. Samo recite gdje, kad i na koga trebamo skočiti. Pokažite nam granice koje trebamo braniti. Imenujte naše neprijatelje i mi ćemo im jebati majku. Svoje ćemo sinove vlastitim novcem naoružati i poslati na bojišta, a sami ćemo ćemo sebe omotati u neku eksplozivnu napravu i svoj život položiti na oltar domovine u veličanstvenoj eksploziji povukavši nebrojene nevjernike za sobom. Recite gdje je taj neprijatelj? Recite gdje, kad i na koga treba da skočimo, čije kuće da palimo? Jer mi smo ništa, a naša zemlja (Crkva, pokrajina, civilizacija, škola, kvart, navijačka ekipa...) je sve! Jesam li to već negdje čula?
Recite mi sve što trebam znati i spomenite mi odmah ono što ne smijem znati ni pitati. Moja vjera ili moje domoljublje trebali bi biti odgovor na sve. Sumnja je najveći grijeh!
Vratimo li se tek nekoliko stoljeća unatrag, evo nas u mračnom srednjem vijeku. Nije li to vrijeme kad je u Europi upravo Crkva imala najveću moć. Postavljala je i skidala krune s glava i imala u rukama ključ znanja. Naravno da se nije smjelo previše pitati. Naravno da je zemlja ravna ploča! Naravno da radoznali završavaju u paklu, a Majka Crkva će im ubrzati put pročistivši njihovu dušu na lomači. Čisto tako, za svaki slučaj, ako pravi pakao igrom slučaja ne postoji. I tako je Crkva u silnoj skrbi za naše duše pomalo pretjerala pa nam je obećavajući raj na nebu, zavela pakao na zemlji... Pred prijetnjom inkvizicije, mudre su glave morale šutjeti.
A koga ćemo danas spaliti? Možda djecu "iz epruvete", možda promiskuitetne bezbožnike, homoseksualce, samce, ljevičare, ateiste, pripadnike drugih religija i sekti, znanstvenike, genetičare... Da, mogli bi početi od genetičara, jer ono što su tvrdili Giordano Bruno, Nikola Kopernik i Galileo Galilei (dokazivali su heliocentrični sustav) to danas rade znanstvenici koji raskrinkavaju genetske kodove. Ako je Crkva preživjela znanstveno dokazivanje činjenice da je Zemlja planet koji nije nikakvo središte svemira, hoće li preživjeti i otkrivanje "tajne života". Začeće više nije sveto jer ga i sam čovjek može inicirati u laboratoriju, hoće li i čovjek prestati biti "svet" kad i ako znanstvenici otkriju ključ života, i budu u mogućnosti stvoriti novi život bez božanske pomoći? Hoće li takav ciberčovjek, rasterećen božanskog postanja, moći biti religiozan ili će Crkva morati "zapriti butige"?
Zemlja je okrugla i okreće se oko Sunca; žene u sebi ne nose klicu zla i pametna su, duhovna bića (ma što razni šovinisti mislili o tome); svemir se širi i ne znamo mu granice, no ključ života još uvijek je vrlo daleko od ruku naših znanstvenika. Treba li ih spriječiti? Treba li ih anatemizirati i sve zajedno politi benzinom te zapaliti? Kojeg vraga uvijek nešto istražuju, mute i prčkaju? Nisu li nam religije sve lijepo objasnile, rastumačile nam postanak svijeta i čovjeka, i zacrtale naše granice? Svojim bi nepromišljenim radom te vrijedne pčelice mogle podignuti maglu koja nas već tisućljećima drži u strahu . Zemlja je okrugla, ok to svi znaju; moguće je klonirati život, ok i to znamo... Hoće li nas forma i sadržaj tog istog kloniranog života, kada on bude ljudski, zadovoljiti, to ne znamo, ali ne sumnjam da ćemo saznati. Možda je moguće stvarati nove ljudske živote u epruvetama bez upliva strasti i krvi rađanja, no u tom smo slučaju slobodni od biblijskog prokletstva da ćemo u muci i krvi rađati svoju djecu. Možda možemo iskorijeniti bolesti, a budući da starost sve više tretiramo kao bolest, možda ćemo i njoj naći lijeka?
Naše su granice na granicama bioetike, a ne na mjestu u koje duhovni autoriteti upiru prstom.
Bog je postavio granice na mjestima na kojima je to htio i nitko ih ne može ignorirati, no nijedan duhovni ili svjetovni vođa koji s dvije noge hoda ovim prašnjavim svijetom, ne može pametnom čovjeku određivati granice. Ljudski je um ograničen i da je Bog htio da se ponašamo kao ovce, ne bi nam dao ovako lijep primjerak mozga.
Zbog ograničenosti ljudskog uma ljudi su gorjeli na lomačama, žene spaljivane zbog nevjere, mladići se masovno ubijaju po silnim bojištima, umiru kao psi krkljajući krv i ležeći u prašini pod vijorećim zastavama, gore domovi, umiru djeca, konvoji beskućnika i beznadnika zapljuskuju vrli novi svijet u potrazi za boljim životom... LJudi se kao zvijeri kolju za nametnute im ciljeve i ideale. Bijedni pijuni, topovsko meso i marionete velikih meštara. Sa zgražanjem gledam kako ih je lako zadojiti, kako ih je lako nahuškati jedne na druge. Sve su to dobri vjernici i vjerni građani svojih zemalja. Dobri i vjerni? Komu?
Recite mi na koga treba da skočim? Pokažite mi nevjernika i ja ću mu kao iskreni vjernik zubima grkljan pregristi. Pokažite mi neprijatelja države i ja ću mu zatrti rod i rođake do petog koljena. POkažite mi nevjernicu koja je izdala svog muža i zazidat ću je u podrum neka skapa od gladi i žeđe. Samo recite, jer ja nisam ništa, vaši ciljevi su SVE!
Za NJIH nije bitno to što je svaki čovjek neponovljiva jedinka i što se to tijelo i taj duh više nikada neće ponoviti u svemiru. Ne postoji matematička mogućnost da si ti geni opet slučajno u nekoj zahuktaloj postelji ponove i da se izrodi ista kovrčava prgava i usijana glava. Za mene je samo ta činjenica sveta i to su moje granice. Ljudski je život nevjerojatno čudo. Čovjek je neponovljiva mješavina gena, materije, duha i tekućine, ljubavi, truda, strpljivosti i nježnosti. I ne može mi nitko reći da čovjek može nastati u laboratoriju, tamo može nastati samo goli život, a čovjek se ne rađa nego postaje. Samo čovjek koji je iz svog tijela iznjedrio dijete, udahnuo mu život, a zatim svoj život posvetio malom biću u misiji stvaranja čovjeka, smo on može reći koliko je život svet i za koju je zastavu spreman položiti život svoga djeteta.
Mi bismo trebali biti budale koje dopuštaju da im drugi crtaju granice, taoci velikih ideja i ciljeva. Poslušnici (obožavam tu riječ) "velikih umova" i autoriteta...
Oprostite mi, ja sam nevjernik, a veličine kojima se klanjam jesu dobrota i intelekt. Svemu se drugome s puta sklanjam, i nikada nebih na nekoga dignula ruku pa čak ni riječ, osim ako je ta osoba zadrla u tuđe slobode i integritet, a i u tom ću slučaju kaznu prepustiti sudstvu.
S najvećom ljubavlju i odgovornošću odgajam svoju djecu, ne da bi bili nečiji podanici, nego da postanu slobodni i dobri ljudi, i da im granice budu tamo gdje počinju granice tuđe slobode.
Mislim da sam dobar čovjek ma što papa mislio o tome.
Post je objavljen 10.01.2007. u 08:01 sati.