Razmišljam nešto ovih dana o seksu. Ne zato jer što mi to spontano pada na pamet (jer ja sam lavica, a lavice zimi hiberniraju, bar što se seksa tiče), već zato što me na to nagnao moj drug Armin koji mi je u jednom komentaru naglasio da je nedostatak seksualne želje prvi znak da nešto sa mnom doista nije u redu. Ok, uzela sam to na razmatranje i to ozbiljno, jer nikako ne želim biti van regule, i inzistiram na pripadnosti ispravnoj većini pa čak i po tom pitanju.
Ipak, čitajući ovako naokolo (što blogove, što laku literaturu), došla sam do nevjerojatnog zaključka da ljudi uglavnom i nemaju seksualni život, a svakako ne u zadanim gabaritima ozakonjenih veza. Morate se složiti sa mnom da je to jedan od većih apsurda zapadne civilizacije. Brak, ugušen formom male gospodarske zajednice, postaje grobnica seksa, iako je u prvom redu zamišljen kao hram tjelesne i duhovne ljubavi. Čudno, ali istinito - ljudi se u braku uglavnom ne seksaju. Amen.
Moram priznati da me poražavajuće statistike o razvodima uopće ne brinu, kao što me, između ostalog ne brinu ni zatvaranja kino dvorana ili nestanak audio i video kaseta. Što bi me to brinulo? Što bi me brinulo zašto nam je zakržljalo slijepo crijevo? Ono što nam više ne treba, i što se u praksi pokazalo kao nepotrebno, ima da nestane s lica zemlje. Ništa prirodnije od toga!
Svi su, na primjer, uznemireni zbog propadanja kino dvorana kao da su one neki vječni bastioni pučkog prosvijetljivanja. Mislim, čemu to, pa kina postoje tek nešto duže od sto godina i ako ljudi više ne žele u njih (jer su zastarjela, skupa, oronula, demode i jednostavno out) tu više nitko ne može ništa. Ionako će za desetak godina zavladati nekakav smiješni come back i svi će kao hipnotizirani pohrliti u novoobnovljena kina. Nepotrebni crvuljak zvan slijepo crijevo, vjerojatno nam više neće trebati bez obzira na modu, no zapravo sam vam htjela reći da me nervira taj medijski senzacionalizam koji cijelo vrijeme ističe kako je smak svijeta pred nama, sumrak civilizacije koji započinje gašenjem kino dvorana i raspadom braka kao osnovne društvene ćelije. Neprestano nas bombardiraju naslovima tipa: prometni kolaps, gospodarski kolaps, nezapamćene vrućine, nikad tako topla zima, nikad toliko bolesne djece, prijetnje nezapamćenim pandemijama, ubojitim statistikama i neviđenim nasiljem. Sve crno na bijelo, s priloženim slikama i video zapisom. Tko voli nek izvoli... A ja sam od silne nevolje odlučila pisati o seksu jer tu su statistike bespomoćne. Tko jebe - jebe, a tko ne - ne, i ako spadaš u onu nesretnu polovicu teško da će ti pomoći uznemiravajuća statistika kako "normalni" ljudi upražnjavaju seks dva puta tjedno. Lijepo, uredno, u zadano vrijeme, na za to predviđenom mjestu - ljudi se seksaju. Žene zadižu svoje crne svilene kućne ogrtače, pokazuju seksi donje rublje, raskopčavaju haltere, muškarci otkrivaju svoja krasno oblikovana tijela, razvija se duga, uzbudljiva predigra koja polako eskalira u divlji seks (u trajnju od cirka 20 min) i sve naposlijetku završava u divljačkom, i naravno istovremenom, svršavanju... Yes!
No, dosta je klišea. Ovako to ne bi opisala ni Daniele Steel. Kako to doista izgleda? Kao što moji muški prijatelji kažu, nitko nikada nije vidio haltere. Oni su medijska izmišljotina koju su nam nametnule zagonetne ljepotice s duplerica. Prave žene ne nose haltere niti svilene haljetke, fušare s depilacijom i uglavnom su u komi pa im se ni ne da seksati. A muškarci? Muškarci su zanimljivi samo u jednom kratkom periodu između seksualnog osvješćivanja i rapidnog debljanja koje slijedi ubrzano nakon tog. Prije toga su nesigurni i iskompleksirani, a nakon toga se uglavnom zakopaju u neki besmisleni hobi i sakriju se iza golemih trbušina. Jedan mi je prijatelj čak otvoreno rekao da mrzi biti u braku i da jedva čeka da se udeblja i izgubi kosu pa da zauvijek prekriži svoju jebačku karijeru i sve žene ovog svijeta te se predano posveti svojoj jedinoj... I to je to! Činjenica jest da ljudi mrze biti u braku i da ta učmala institucija zatomljuje njihove prirodne instinkte, guši lovačke porive i zdrav natjecateljski odnos prema životu. Ljudi se jednostavno prestaju truditi, prepuštaju se ustajaloj svakodnevici pred televizorom, zapuštaju svoj duh i tijelo, društveni život i emocije. Postaju prazne ljušture koje obavljaju svoje svakodnevne funkcije, a zapravo više i ne postoje... Mislim da tu leži i korijen averzije koju djeca osjećaju prema svojim roditeljima jer ulaskom u adolescenciju spoznaju da su njihovi roditelji prazne, potrošene ljuske i prva im je reakcija gađenje. Gađenje prema svijetu odraslih, poslu, normalnom građanskom životu i životu općenito. Nije ni čudo. Zamislite mlade punokrvne, strastvene pubertetlije čiji mozak kuha od silnih ideja i maštanja, nabrijana stvorenja s ogromnim viškom energije i njihovi bljedunjavi starci, njihova suprotnost u liku i djelu sredovječnih činovnika, istrošenoih radnika, ocvalih prodavačica, zatupljenih učiteljica - svi ogrezli u brigama i neimaštini. Razočarani, tupi, prazni...gotovo mrtvi.
Čudno je to s djecom. Jednostavno te slome i potroše. Ne kuže da cijelo vrijeme pile granu na kojoj sjede. Uzmimo na primjer seks, djeca ne toleriraju seks u braku i iako je posve bjelodano da su samo zahvaljujući istom živi, oni ga mrze i ne žele uopće povezivati svoje starce s njim. Već kao male bebe imaju razvijeno šesto čulo za to i učiniti će sve da dotuku svaku naznaku tjelesne bliskosti između "mame" i "tate". Odgoj djece podsjeća me na neku tešku marinačku vojnu obuku - maksimum stresa i minimum sna, a između samo ogromni psihofizički napori. I sad ti tu kao trebaš ostati svoj, zadržati svoju osobnost, imati seksualni život, dobro izgledati, zubima i noktima se dočepati višeg srednjeg sloja,ostati vjeran, izlaziti, čitati, pratiti filmove, modu, trendove... I na kraju odustaneš... Tako je jednostavnije.
Koji crni seks?
Post je objavljen 25.01.2007. u 17:05 sati.