Još kao dijete nikada nisam maštala o tome da budem bolja od svih, imala sam samo skromnu i pohvala vrijednu ambiciju - biti dobra. Željela sam biti dobra svojim roditeljima, sestri, prijateljicama i prijateljima, tetama u vrtiću, učiteljicama, prodavačicama u trgovinama, konobarima, susjedima...
Ne znam kako su mi i kada tu potrebu usadili, no činjenica je da mi je dobrano zakomplicirala život. Na početku je sve bilo jednostavno jer su svi imali slične ambicije, no kao smo rasli i polako se približavali točki usijanja zvanoj pubertet, prioriteti su se polako mijenjali i moji su se stari prijatelji povampirili. Prevladala je estetika ružnog na svim levelima. Ružičasti kompletići u koje su nas donedavno uguravale naše romantične majke završili su u najtamnijim dijelovima ormara, a na užas istih obavezna su uniforma postale razvaljene isprane majice, poderane mrežaste čarape, vulgarna šminka i vojničke čizme. Najhrabriji među nama bušili su i tetovirali svoja tijela. Užas naših roditelja bio je beskrajan, a naš užitak u njihovoj bespomoćnosti proporcionalan tome.
Ja sam se ponovno, na moju veliku nesreću, osjećala onu istu staru potrebu da svima ugodim. Htjela sam ugoditi svojim mutiranim prijateljima, no jednako tako nisam željela razočarati svoje roditelje. Sa strahom sam uočavala užas u očima mojih roditelja dok su kiselo promatrali moje nove modne kreacije i pokušavala pod svaku cijenu u sebi potisnuti tu strašnu potrebu da ih šokiram i povrijedim.
Kako su mi vršnjaci gurali pod nos razno razne kemijske preparate za zatupljivanje moždanih vijuga, tako sam se ja sramila odbiti da bih im udovoljila, no istovremeno ni u ludilu nisam željela izigrati sve ono čemu su me roditelji cijeli život učili. Tako sam željela biti njihova dobra curica, a istodobno, potreba da pripadnost grupi zapečatim zadanom konzumacijom, koja je bila apsolutno nametnuta, ali jednako tako i nužna u tom trenutku...o Bože!
Ej, a tek kad sam nešto kao počela eksperimentiati s frajerima, to je teško prepričati. Tu su bili ludi starci koji do dana današnjeg nisu uspjeli prihvatiti ženu u meni i svakog su mog frajera vidjeli kao prostaka, uzurpatora i niškoristi, zatim posesivni prijatelji koji ti stalno vrlo suptilnim metodama nameću osjećaj krivnje zbog "ukradenog" vemena i na kraju kapitalni primjerci muškog roda koji su me usrećili svojim manje više kratkotrajnim uletima u moje sentimente. Koje su to bile nevolje! A ja sam ponovno i ponovno samo željela svima udovoljiti. Aktualne sam frajere gnjavila gostovanjima svojih frendica koje su trenutno bile u nekim krizama, a frendice zlostavljala nekim posesivnim dečkima koji su se svim metodama pokušavali implementirati u moj život.
I znamo, što je seljak gluplji, to je krumpir veći pa sam i ja, što sam se više trudila nikome se ne zamjeriti, nailazila na sve luđe i luđe frajere (teška patologija) koji su iz mene crpili sve slobodno vrijeme i dobru volju (sva sreća da novca nisam imala). Naravno, to nije ni po koga moglo dobro završiti i ja sam uskoro postala zadrta feministica vrlo osjetljiva na žensku samosvijest i slobodu, a muškarce gledam s istom strašću s kojom gledam kakvu egzotičnu zvijer u zoo-vrtu. Dobra je samo dok je gledam iza dobrog sigurnosnog sustava tj. rešetaka.
Nemojte misliti da je priča gotova, jer tek sada situacija doista izmiče kontroli. Mala je polako odrasla i nakon "dječjih bolesti" počela zapadati u prave probleme. Zamislite kako je Mala teško dolazila do cuge na šanku u nekom nagužvanom klubu. Hej, a sad zamislite Malu kako se "laktaši" na poslu ili kako se opire trgovačkim putnicima... Nesposobna za život! Mene je ugnjavio svaki jebeni prodavač Amwaya i raznih osiguranja u gradu i okolici, a prodavači sredstava za čišćenje, knjiga, usisavača i pretplata kao da nanjuše beskičmenjaka poput mene, ali meni ih je ipak svih žao, i tako mi je teško zbog njih (?) što moraju raditi tako grozne poslove da bi preživjeli, i možda imaju djecu doma, i bla, bla, bla... Svijet se okrenuo protiv mene i sve što je trebalo biti prednost na dugom putu zvanom život, postalo je teško breme i jaram kojega se nikako nisam mogla otresti. Navukla sam si na vrat gomilu prolupanih prijateljica i umno poremećenih muškaraca. Opet i ponovno sam pokušavala svima ugoditi i nikome ne reći ne, petljala sam se i petljala u nevidljivu mrežu lažnih obećanja u začaranom krugu u kojem su moje želje i potrebe bile dijametralno suprotne od onoga što su ljudi očekivali od mene.
No, početak i kraj svega nalaze se na rubovima istoga kruga i sigurno je da se isti u jednom trenutku dodiruju, i kažu ljudi da tko zna davati, naučit će i primati, i sve se vraća, sve se plaća, i ne znam što sve ne lupetaju te neke pučke "mudrosti" koje su apsolutno neprimjenjive u suvremenom svijetu. A na svojoj koži osjećam da pravda ne postoji, osim možda na nekoj kozmičkoj razini, a za tu spoznaju moram čekati novu inkarnaciju (draže mi je reći novi level), no tada ponovno neću znati informacije koje danas imam i opet ću cijeli život igrati mačke i miša pokušavajući istovremeno biti sretna i svima oko sebe ugoditi... Znam, možda ću na novom levelu biti strašan tiranin, bezosjećajni zavodnik ili surovi utjerivač dugova.
Muškarac ću svakako biti, jer samo tako će osveta biti potpuna.
Post je objavljen 07.01.2007. u 21:46 sati.