IRSKA POD SNIJEGOM
Danas je cijeli dan kao bajka. Snijeg prekrio Irsku i dao mistične note od ranog jutra, dok još sunce nije izašlo, do popodneva, kad sam išla kući sa posla.
Na žalost, slikano je mobitelom pa slike nisu tehnički savršene, ali mogu dočarati ljepotu pejzaža koje sam viđala, dok sam išla na posao. Zna Irska biti lijepa kad se ne nadaš, samo te zatekne.
komentiraj (5) x ispiši x #
TRANSFORMACIJA KAO POMODNA PARADIGMA
Skup pravila izrečenih u tisuću varijanti, a sve upućuju na isto: okretanje sebi. Transformacija bi trebala biti promjena, ali se promjena zaustavila čim su je se dohvatili mešetari i manipulatori ljudskim emocijama, postala je sve, samo ne istinski početak buđenja iz sna, postala je kao sjajne neonske reklame koje pozivaju noću u instant zadovoljstva što se nude u kockarnicama ili noćnim barovima kako gdje, postala je nešto što se nosi kao šalabahter u džepu, da se podsjetimo ponekad kako se to zapravo treba okrenuti sebi.
Okrenuti smo sebi, ali na potpuno krivi način: Smrt gledamo samo kao tjelesni aspekt života i tako i djelujemo: živimo dok živimo, carpe vitae, anima, živimo dok živimo, iskoristi život, dušo. Kastriraju nas počevši od naše želje, da život gledamo kao mogućnost da se transformiramo umiranjem naših starih slojeva nakupljenih eonima.
Smrt je ograničena na kraj ne na promjenu niti na početak nečeg novog. Okretanje sebi je doslovce postalo vrtnja u začaranom krugu, osovina je naš ego koji barata emocijama i umom. Život postaje povlađivanje samom sebi, a ne mogućnost, da izađemo iz sebe i okrenemo se oko sebe i stalno dokazivanja i prokazivanja, tko je dobar, tko je bolji, tko je NAJBOLJI.
Pokušamo li spomenuti šefovima samo trenutačno stanje u svijetu, onima koji su izgubljeni u labirintu materijalnog, oni čak ni ne čuju što ih se pitalo. Silne katastrofe, poplave koje u trenutku odnesu sve, nemiri i krv na ulicama, ponovimo li pitanja o tome moćnicima, oni će slegnuti ramanima i to većina njih i većina ljudi koji mašu transparentima o transformaciji, a nisu se makli dalje od svoga praga.
Zašto?
Nije im voda došla do grla, nisu im kordoni policije provalili u kuće, jer su se usudili reći istinu baš o toj transformaciji koja im se počela događati. Nama je dobro, uputit ćemo se kod nekog prvog gurua i zamoliti ga da nam da mantru kako pomoći svijetu. Svijetu na žalost ne pomaže mantra u ovom trenutku, nego svjesnost, a svjesnost o pozitivnoj promjeni ne znači gušenje negative, nego uspostavljanje ravnoteže.
Sve što se događa nas upućuje na pokret, a ne na zaustavljanje, možda i na razvijanje sućuti koju smo izgubili u valovima materije takmičeći se tko će više i bolje imati. U zlu i katastrofama ljudi se ujedinjuju, jer shvaćaju da sami za sebe ne mogu živjeti, a baš tako se živi u ovo vrijeme, trendovski, zboreći o transformaciji.
E, pa vrijeme je da prestanemo gledati stvari samo iz svoga ugla i izađemo među svijet, jer tek tada staro će umrijeti u nama, da bi se rodilo nešto novo: istinski mi koji smo to bili u prapočetku.
komentiraj (1) x ispiši x #
DJECA LEPTIRA
Pjesma koju je napisao moj sin Juraj pa pomislim: nema veze, ako ne stignem objaviti sve moje zbirke i romane. U njemu je moje srce i sve moje pjesme koje nisam napisala. On je moja živuća zbirka ljubavi koja će iza mene ostati. Svako moje dijete ima nešto svoje i svako od njih ima dio mene.
Juraj nosi poeziju...dalje...u neki novi svijet kojeg ja tek naslućujem.
Djeca leptira
2. listopad 2013 u 23:31h
U venama krv nam je što teče od davnina
i kao čuvari stojimo na vratima povijesti.
Vesela nam se pjesma diže do visina,
kad rodimo se nositelji dobrih smo vijesti.
Imamo krila leptira i oči boje duge
i smijemo se kao djeca na neku glupu šalu
Nosimo odjeću na šarene pruge
od svijeta uvijek krijemo neku tajnu malu.
Ponekad nas prepoznat nećeš u ljudima koje viđaš
i pitat ćeš se, gdje su nestali svi oni sretni ljudi?
Tad znaj da uvijek postoji netko kome se sviđaš,
i tko se radi drugih svako jutro budi.
Zato ustani se i hodaj i ne budi tužan,
nad tvojim osjećajima uvijek netko bdije.
Jer čak i kad dan je siv, tmuran i ružan
netko je za tebe vedar i sretno se smije.
autor: Juraj Repinac
komentiraj (2) x ispiši x #
PATOLOGIJA BLOGO-VIRTUALE
slika: internet
Medicina kao područje znanosti svakodnevno proširuje svoje vidike, usavršava se i kao što su ljudi svaki za sebe, različiti i sve ih je više, tako je i boleština sve više i postaju te boleštine sve čudnije i rafiniranije. Simptomatika bolesti odavno nije orijentirana samo na tjelesnu varijantu, bolesti napadaju i sfere duševnog, a sad i duhovnog područja.
Duševno-duhovno područje je daleko kompliciranije, nego tjelesno, nedodirljivo je, potrebno je biti dovoljno hrabar da se zađe u te sfere koje se uzalud pokušavaju dokazati na fizički način. Samim time, duševno-duhovno područje patologije postaje pogodno tlo za istraživanje. Ovaj puta riječ je o boleštini povezanoj s ovisnošću o statusu na pojedinim blogovima i portalima. Možda to i nije nova tema, ali kad preraste u patološki sindrom, vrijedno ju je spomenuti.
Kada zdravu psihu mijenja u bolesnu, tu već moramo razmišljati o novoj grani medicine - virtualnoj psiho-patologiji.
Blogovi, portali, facebook, mailovi, sve su to mogućnosti darovane da brže i lakše komuniciramo i povezujemo se, da širimo naša znanja i razvijamo se,sazrijevamo na našem duhovnom putu, ali na žalost, takva mjesta postaju poprišta za iskaljivanje bolesnih frustracija, ispoljavanje svojih kompleksa manje vrijednosti koja ne smijemo ispoljavati u živom svijetu. Kao što papir trpi sve, čini se i da virtualni svijet trpi sve, tako ljudi koji su u virtualni svijet zašli zdravi i normalni, bivaju zaraženi virusom kojeg ne možemo niti sa jednim mikroskopom zamijetiti, a i te kako nagriza tkivo duše.
Umjesto da se ljudi povezuju i nadovezuju, pozitivno se izgrađuju, koristi se sve da bi se ljudi međusobno udaljili i uništili osobnost jedni drugima. Tko imalo psihički labilan dođe u područje virtuale, grabi šakom i kapom ponuđene sve vrijednosti koje ljudi nude otvaranjem svoga srca.
Umjesto da to prihvate sa ljubavlju i odgovornošću, oni to koriste za napuhivanje svoga ega i razvijanje nekakve kvazi moći kojom pokušavaju manipulirati, ali pošto se radi o ukradenim energijama, sve kad-tad rezultira RASPRSNUĆEM, prvo vlastitog uma, a onda i prekidanjem pravih, fizičkih kontakata koje takve bolesne osobe zapravo i ne mogu imati ili ih imaju samo nekoliko gdje znaju, da mogu manipulirati i držati konce u rukama, a pri tom ne mogu biti ugroženi.
E-mailovi, prvobitno stvoreni kao najbrži način povezivanja i komuniciranja, postali su skladišta, gdje bolesnici ili perverznjaci, poput najvećih kriminalaca, uredno čuvaju arhivirane sve podatke, čak i one povjerljive, a onda ih koriste za ucjenjivanje kad osjete da su ugrožene ili vide da se gubi zanimanje za njih pa šireći ih okolo, iza leđa, u tajnosti, podižu svoj rejting misleći da je to vrhunac mudrosti.
Ja to nazivam čistom patologijom, jer fizički svijet polako gubi svoje značenje, a virtuala postaje pokretač svih akcija. Neki ljudi se bukvalno prešaltaju iz stvarnosti u virtualu i čak partnere i sve životne aktivnosti podrede tome, dok sve oko njih zamire, oni su uvjereni kroz virtualu da sve odiše oko njih životom. Tko sebe ne može oživjeti bez virtualnog društva (kojeg u većini nije upoznao uživo), taj je odavno već zamro i priznao ili ne, teško je bolestan. Najviše psihički.
Kada se ne radi o istinskoj ovisnosti?
Kada u svakom trenutku možemo otići od ljubljenog ekrana i raditi nešto sasvim drugo koje se virtualom nema veze.
Kada nam taj ekran postaje nadopuna našim aktivnostima i kada u svakom trenutku uz sebe imamo prijatelje od krvi i mesa koji nas mogu zagrliti, pogledati u oči i reći: "Poznajem te, volim te i vjerujem ti".
Kada smo u stanju još uvijek na trenutak ostaviti elektronsku poštu, sjesti za radni stol i rukom napisati baš tim prijateljima jedno pravo iskreno pismo na papiru, staviti ga u kovertu i zalijepiti marku, ubaciti u sandučić ili otići na poštu i to učiniti.
Kada sa najmilijima zabrazdimo na nekom lijepom izletu ili u nekom zajedničkom poslu i do idućeg dana zaboravimo uključiti kompjuter.
Tko bolestan ulazi u virtualu, teško ozdravlja, osim ako sam ne uvidi svoju bolest i kao takav postaje priljepčivi prijenosnik svojih bolesnih vibracija i polako zarazi druge oko sebe. Zato neki ljudi prirodno kada osjete takve energije, bježe od njih i ne prilaze im, dok nisu sigurni da je bolest daleko. Tako se mimo volje stvaraju tzv. klanovi, koji to zapravo nisu, radi se samo o grupiranju zdravog i bolesnog.
"Isto privlači isto." To je izreka koja i te kako važi i za ove slučajeve, patologiju u virtuali. Ljudi jednostavno čuvaju svoj vlastiti integritet i ne dozvoljavaju da bolest kao nevidljiv crv nagriza korijenje njihovih stabala koje donosi plodove iskrenosti i radosti. Jednostavno, radi se o prirodnom odabiru, bez mržnje i netrpeljivosti.
Bolesnici na kraju ostanu izolirani i ne shvaćaju zašto, dok ne postanu svjesni, da su sami i da im treba liječenje, a da li su to u stanju, stvar je opet samo otvorenosti prema samima sebi i priznavanja vlastitih pogrešaka.
komentiraj (3) x ispiši x #
DIO MOG ŽIVOTA U IRSKOJ
Moja Lilka luđa za kupatilom od mene čak i spava u njemu, a jesmo se našle.
Ja i da hoću ne mogu spavati u umivaonik, a da joj stavim još neki jastučić ispod guze?
Ovdje su se počele otvarati prvi stidljivi cvjetići na voćkama ili šta to već dođe. Rijetko sam baš vidjela da raste voće vani, ovdje u Irskoj, ali štogod da jest, raspršuje sivilo i depresivnu zimu bez sunca.
Dobrodošlo proljeće!
komentiraj (2) x ispiši x #
aureola boje zemlje
slika: internet
Nemam svilenu odoru niti ogrtač protkan zlatom, haljina od grubog lana, majka bez divinacije nebesnika, žena koja voli aureolom boje zemlje, rukama nježnijim od oblaka koji se smiješi ispred sunca u njenom oku.
https://www.magicus.info/ostalo/poezija/aureola-boje-zemlje
komentiraj (1) x ispiši x #
nešto mi opet kokoškice na pameti
slika: internet
Gledam moj kokošarnik, zima duga, smanjilo se jato, pijetlovi ostali, njih troje, kokice samo 5, neke su otišle od starosti, neke su jednostavno nestale, ne znam je li lisica pronašla neki put ili prolaz, morat ću sve dobro pregledati, ali kažem, najjače su ostale i najhrabrije i par gusaka koje su mi nekako na srcu. Pripremam podmladak još malo pa ću staviti jaja u inkubator i biti zamjenska mama.
Život je takav, netko ode, netko dođe, ostanu najvjerniji bez obzira na sve i oni koji se prilagođavaju svim uvjetima i toleriraju sve različitosti i faze.
Napravila sam mali osobni pokus, ne ovdje. Kad pišem o anđelima, slatkim stvarim , odjednom svi se stvore. Kad okrenem ploču pa pišem o vješticama, svi se poplaše, iako su i vještice i anđeli dio jedne medalje.
Volim biti i jedno i drugo, jer zapravo vještice su cijelo vrijeme blasfemirane i proganjane čisto iz razloga, jer su bile upućene u tajne koje običan puk nije smio znati, lakše je vladati neukim pukom, nego dopustiti da nešto nauči i pomogne sam sebi u nekim situacijama, a kakve to veze ima sa kokoškama i kokošinjcem?
Ma, ima...cijeli svijet je smješten u kavez ne bi li se što više duša zaustavilo u svom razvoju i samorazvoju, prirodan tok stvari nijedan kavez neće zaustaviti.
U početku bijaše dinosaur pa se pretvorio u kokicu, a kokica će konačno shvatiti da je zapravo orao odgojen da bude u kokošinjcu, tako je govorio striček Castaneda, a tako zapravo i je.
https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/nesto-mi-opet-kokoskice-na-pameti
komentiraj (3) x ispiši x #
PREVIŠE MOZGAMO, PREMALO SE SMIJEMO
Pogledajmo naše oko, jabučicu, zjenu, kroz koje primamo slike, utiske, koji opet preko mozga odlaze u neki skroviti arhiv duše. Naše oko skriva maleni svemir u njemu malena planeta koja prima doživljaje u svoju orbitu.
Sad ćete reći da opet mozgam, a ne...ima razlike i u mozganju. Ako pokušamo u sve što vidimo i osjetimo unijeti dozu opuštenosti i dozu smijeha, život će poprimiti bar na trenutak drugačije boje. Ovako, kad sve uredno primamo i arhiviramo, stalno razmišljajući o tome, da li nešto nedostaje, da li je dobro posloženo, da li će drugi nešto reći ili neće, postajemo dosadni čuvari skladišta vlastite arhive duha.
Slike su uglavnom iste, jer drugačije ne primamo, a ne primamo, jer ne želimo VIDJETI drugačije. Kad smo zadnji puta svoj raskošni stol, prepun obilja, blagoslovili, makar jednim osmjehom, umjesto da smo mozgali o tome, ima li dosta umaka, da li je preslano, preslatko, nedostaje li desert na kraju ili ne?
Neka nam osmijeh izmami samo jedno sretno, skromno dijete koje negdje daleko od naših očiju svoju zdjelicu riže blagoslivlja radošću više nego mi naš prepun stol.
Kad smo zadnji puta metle gledali kao stvari za igru, umjesto da ih danonoćno koristimo samo za neizostavno čišćenje, onako, zaplesali sa jednom, pustili valcer, ili zajahali pa postali u trenutku coprnice bez imalo grižnje savjesti što će nebo i ukućani reći?
Koliko puta smo razmišljali o tome kako nam je izba tijesna i kako bismo je trebali preurediti, urediti, svatko mora svoju sobu imati, jedno ili dvoje djece i roditelji, premalo je za njih 200 kvadrata pa se kuka kako se nema, kako drugi imaju bolje, više, a mozak samo mozga i sive slike prerađuje, dok one prave neki drugi vide i smiju se?
Koliko puta smo uzdahnuli kad smo se pogledali u ogledalo?
Godine čine svoje, treba se prilagoditi i ne daj Bože biti drugačiji, nego primjeren svojim godinama, a baš tako postajemo duplo brže stariji i sumorniji.
Tko ne dozvoli godinama da ga zarobe, taj će se zadnjim izdahom nasmijati u brk onima koji se ne znaju igrati.
Sad ćete reći opet: baka punkerica, tko normalan može u tim godinama to učiniti?
Stvar opuštenosti i dopuštenosti.
Kad smo zadnji puta sjeli na ljuljačku koja nas je privlačila u parku?
Dobar je to osjećaj kao da oblake dodiruješ nogama puštajući sve svoje zarobljene ptice iz duše da polete, ali ne ...mozak kaže da u parku nekog ima, možda netko gleda, ako gleda možda te proglase nenormalnim, jer odrasli moraju držati na sebi masku zrelosti i tako opet suspregnutost, dok radost čeka svoje otisnuće.
Kad smo se zadnji puta nekom izbeljili onako više šaljivo, nego ozbiljno, ali jezik pružamo obično uvijek u ozbiljnoj konotaciji pa prema tome od ovoga ništa i tko je vidio da ozbiljan i kulturan čovjek nekome pokaže jezik?
Kad smo zadnji puta (ako se radi o partnerima) izmjenjivali nježnost pred djecom, makar zagrljajem?
Sve to treba dubok uvod i razmišljanje: što, kako i kada, a vrijeme prolazi, mozganje isključuje spontanost, a spontanost rađa osmijeh i produbljuje ljubav i zacjeljuje napuknuta srca, uglavnom, mislim da smo došli do toga, da se portal opuštenosti opet treba pronaći, a onda u njega zaći, meditacijom ili blic-rasvjetljenim trenucima spoznaje, svejedno.
https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/previse-mozgamo-premalo-se-smijemo
komentiraj (1) x ispiši x #
LJUBAV
slika: internet
Tisuću puta opjevana, a opet ni jedna pjesma je ne može ispjevati do kraja. Dobrostiva kao topli oganj umornom izgubljenom putniku, zalutalom u beskraj zime. Ona je bezdan u kojeg ćemo skočiti ne strahujući od dubine i pada, jer u bezdanu čeka mekan dodir njenih sveobuhvatnih ruku. Ona je glad i žeđ mnogih duša koje prolaze pred njenim prostrtim stolom, a ne vide ga, jer glad utažuju svime što izaziva još veću glad.
Kad se ljubavlju hranimo, gozba nikad ne prestaje i dostatna nam je za svaki gladni trenutak života. Ljubav je prostor neomeđen granicama, vrijeme koje ne poznaje zakone prolaznosti, jer samo vječnost u njoj prebiva. Ona je poput osunčanog proplanka, gdje se dijete može grliti sa vukom i svim zvijerima koje dotakne, jer u njoj samo pitomost stoluje.
Kada čujemo da se ratovi vode, poslušajmo istinu: vode se, jer ljubavi nedostaje, vode se, jer duše izgubljene u traženju izvora napajaju sebe u prolaznim plitkim baricama, dok je tek malo dublje ispod blata kristalni izvor koji ne presušuje nikada.
Ljubav ne poznaje strah, a strah tjera ljude u beznađe pustinje koja ne pruža ništa, osim tvrdog kamena i pijeska koji prekriva čežnje za ispunjenjem.
Ljubav je skrivena i otkrivena u isto vrijeme. Kroz dodir usana na usnama mi otkrivamo njen slatki okus, kroz nježnost prstiju zarobljenih u toploj koži ljubljenoga bića osjećamo otkrivenu njenu dubinu, a čim zaronimo dublje u nju, zaboravimo na sebe i dvoje postane jedno u njoj. Zaboravimo na imena, sve što postoji, u trenutku sjedinjenja se briše i svemir kao punina dočekuje nas u toj jednoti.
Ljubav je beskrajno strpljiva. Kada kažemo, da ljubimo, nikad ne smijemo odustajati, jer kada odustanemo - od ljubavi se odvajamo. Ona je jedini vladar pred kojim sagibamo glavu i padamo na koljena, jer jedino pred njom možemo biti sve, a da nas uvijek gleda blagonaklono i bez osuđivanja.
Ljubav je jedina, koja se nas nikad nije odrekla, iako smo se mi odrekli nje bezbroj puta. Ona je Majka koja u zagrljaju Oca rađa djecu, ne samo jednog sina, nego bezbroj sinova i kćeri. Križ koji je zabijen u Zemlju ne traži naše raspeće, on je mač koji je zabijen u tkivo naše Majke i kojeg čistim srcima možemo izvaditi i ljubavlju zaliječiti rane.
Ljubav, nakon svega što nestane, ostaje kao popudbina, da svijet ponovo obnovi u svoj svojoj ljepoti koja je u početku postojala pa se zagubila, jer je strah pobijedio želju za borbom.
Da... ljubav je jedina za koju se smijemo i možemo boriti, a nikakvo oružje nam ne treba, jedino opraštanje i samilost prvo prema sebi, a onda prema drugima.
https://www.magicus.info/pomoc-i-samopomoc/duhovne-teme/ljubav-8
komentiraj (1) x ispiši x #
ŠKAKLJIVA TEMA UZ KAVU(mačje meditacije No 3)
Taman sam se vratila iz šetnje, kad zvrči telefon: "Draga, dolazim na kavu, tvoja prijateljica Leyla, imam ti ispričati najnovije "tajne"
"Ali ti znaš da me tračevi ne zanimaju, sve je to mlaćenje prazne slame" -odgovorih joj.
"Ti samo slušaj i ne komentiraj, puknut ću, ako ti to ne ispričam"- dodala je.
I tako, prvo smo odigrali jednu partiju remija tek da se malo pripremim za gnjavažu, ali što ću, prijateljici izlazim u susret, makar i ovako pa ti počne ona:
" Znaš onu mačku, onu koju susrećeš svaki dan, uzorna žena, vrijedna domaćica, muž je drži na dlanu kao kap vode. Prva je u crkvenim akcijama.."
"Da, znam tu mačku." -rekoh.
"Pa eto, ona ima ljubavnika i to ne jednog, nego ih vrti malo više".
Nastojala sam biti ozbiljna, a iznutra sam pucala po šavovima od smijeha, jer takve stvari me više nasmijavaju, nego ih shvaćam ozbiljno i nastavi ti Layla.
"Ima novaca koliko hoće, a mudrija je od tisuću mačaka, snašla se u životu, a nije kao mi vjerna do groba, odana svojim idealima"
"I kako to njen muž ne zna?" -dodah, ipak sa mrvom znatiželje.
"Ma, zna on to, ali više je ne može zadovoljiti pa je sretan ako je ona sretna, makar i na ovaj uvrnuti način."
"Totalno bolesno."-dodah... To nije ljubav, to je neki hibrid ljubavi..."
Pa mi Layla nastavi pričati:
"Znaš, svi mi dolazimo do stupnja zasićenosti i prijelomne faze, kada se pitamo sa kim uopće živimo, ali onda dolazi blagoslov spoznaje da su proživljeni zajednički trenuci u dobru i zlu vrijedniji od trenutnih zadovoljstava od kojih ostaje gorak okus u ustima. Sve prolazi, osim onih iskrenih i nepatvorenih osjećaja prisnosti koji nekako ostaju utisnuti u zid vremena."
Pa se ja zamislih i otkrih Layli tajnu: iz čiste zabave sam otišla na jedan profil poznanstava tek da vidim, da li sam još poželjna, zanimljiva, jer svaka žena se voli na momente tako osjećati. Naravno, tipovi su se javljali kao muhe na med, a ja sam shvatila da sam sve to prevazišla i da je svijet oko mene zapravo pun onih nezadovoljenih, usamljenih ljudi koji još sa sobom nisu raskrstili i konačno odlučili što žele od života i kako ga kreirati.
Ti nezadovoljnici su zapravo nažalost, tkivo ovoga društva u kojem se krećemo. Ja mogu samo svoj dio svemira održavati jasnim i čistim. Shvaćanjem da imam sve što sam željela imati i da je sve stvar vlastitog izbora. Nije to magija, to je činjenica ovoga života: sve, BAŠ SVE ŠTO POŽELIMO, sve ćemo dobiti i nema krivaca oko nas za loše izabrane poteze, jer nema zapravo loše odabranih poteza.
Postojimo samo mi i ispravljanje pogrešaka, ako se one tako mogu zvati.
https://www.magicus.info/najcesce-prakse/meditacija/skakljiva-tema-uz-kavumacje-meditacije-no-3
komentiraj (4) x ispiši x #
GRINCH ANTE PORTAL
Znaš šta, mrgude zelenoruki?
Osjetim te na kilometre, miris tvoga ustajalog odijela, kojega si davno ukrao jednom Djedu Božićnjaku i nikad se nisi pitao, da li su ta djeca uspjela dobiti svoje poklone, ali ti se transformiraš, regeneriraš, sofisticiraš. Više nisi zadovoljan da ukradeš jelku ili paketić ispod nje, sada želiš ukrasti i najmanje zrnce ljubavi i opraštanja, koje je počelo klijati u srcima koja su se počela otvarati, samo te odijelo odaje, a i tu si se dosjetio finesama.. skinuo si u jednom trenutku odijelo, namirisao se, uljepšao, i skoro i mene uspio prevariti, ali nisi uspio.
Shvatila sam da su ovdje predivni ljudi i svako ponaosob treba ljubavi, bilo u kojem obliku, shvatila sam da smo svi u biti iznutra djeca, nevina i željna istinske topline i prihvaćanja, a ti se šuljaš i šuljaš.
Pogledaj ovu sliku:
pa još jednu:
i još:
i još
Zar ne vidiš da istinsku radost i dječju nevinost, njihovu vjeru u snagu svega toga, nikad nećeš moći uzeti, od tvoga zanimanja niš' koristi, posebno ovdje.
Sad bih ti rekla: ''Bulji u te slike, zelenoruki, dok ti oči ne ispadnu.."- ali onda bih bila kao ti, rasprave sa tobom ne vode ničemu, osim dobivanja tvog ustajalog mirisa na sebi.
Umjesto toga, kažem ti: pridruži se, jer pobijediti nećeš ili ostani sam u spoznaji, da zapravo želiš ukrasti ljubav, jer je sam nemaš.
Tvoj izbor...
https://www.magicus.info/ostalo/price/grinch-ante-portal
komentiraj (4) x ispiši x #
VOLJELA BIH
Voljela bih da prestanu postojati vlakovi i kolodvori na kojima uporno silazimo i ostavljamo zagrljaje, poljupce, snove proživljene nadajući se, da će slijedeća postaja vratiti sjećanja, a onda ponovljena trajanja kroz koprenu dotičemo one duše radi koje putovanje izabrasmo.
Ostajemo sami nakon svakog rastanka grleći svoje neizrečene jecaje i opet ponovo ulazimo u taj čudni vlak koji bi trebao voziti bez stajanja do sazviježđa gdje ljubav nikad ne zaboravlja svoj odraz, a čudne tuge i još čudnije radosti prate naš put.
Voljela bih da postoji samo jedna postaja bez izlaženja, stajanja i ponavljanih susreta, tvoje srce do kojeg bih bosa koračala milijune milja samo da me ponovo zagrliš u sutonu vječnosti.
https://www.magicus.info/ostalo/poezija/voljela-bih-3
komentiraj (2) x ispiši x #
KRONOS EX MACHINA
Nisam kod kuće..I jesam.. Gomila papira na stolu, moje analize i razmišljanja, asteroidi, astroutjecaji, crne rupe, kvazari, sve djeluje na nas.. Ma, nisam kod kuće..Preko mora i planina sam, daleko, dok moji bez mene žive svoje živote, moja djeca proživljavaju ljubav i zaljubljenost, a ja im samo virtualno on line dajem savjet.. Godine su tu.. Koji me vrag tjerao u 50 i nekojim da se zaputim na rad u Englesku? Nije vrag, definitivno nije,iako ga ima tek na vrhu jezika, da se ne zaboravi okus papra kad mislimo da je sve mild, blago,lijepo i prekokrasno.. Muka mi je kad gledam komentare nadobudnih domoljuba koji kažu, koji te k.. tjerao da odeš, vrati se doma.. Očito nisu osjetili kakav je osjećaj,kad radiš danonoćno, za neku crkavicu,koja nije dovoljna ni za četvrt mjeseca, a djeca prebiru po hladnjaku, traže ima li što konkretno.. A druga moja polovica,moj suprug, muku muči kako da sve poplaća, jer stižu ovrhe..
Koji me vrag tjerao? Ma puštam vraga sad na miru, nema on ništa s tim, zapravo..Moja želja da koliko toliko osiguram za svoju obitelj minimum normalnog života, pa iako to ne mogu ostvariti u svojoj državi, opet se mislim vratiti.. Pokradeni ljudi, obezvrijeđeni, ponižavani na radnim mjestima, pravda je spora i nedostižna, a opet…. Svatko tko je okušao razdvojenost i bio izvan svih tokova izraza „domaće“, zna na što mislim..
Trenutno u Engleskoj, uskoro u Irsku..U bajnoj Kraljevini ostaješ građanin drugoga reda..Plaćen si za svoj posao, minimalcem,radiš od jutra do sutra, a taj minimalac kod nas dobivaju saborski zastupnici. Uz sve beneficije.. Zašto nisam u saboru?
Nisam za dugo sjedenje i laprdanje u prazno..Osim Pernara kojemu svi trebaju skidati kapu..Čovjek se prihvatio svoga posla svojski i zavrnuo rukave..Hoda po javnim kuhinjama, dobiva pljuske od ljudi koji ne vole da ih se uhvati u trenucima očaja..
To je prava slika, lijepa naša,koja se podala velikima, uz nadu da će proći bolje i stati na svoje noge..
Podala i predala.. A ja se opet želim vratiti.. Kada koliko toliko budem sigurna da je moja obitelj krenula sigurnim korakom iz živog blata u kojem je zapela..
Majka sam..Nikad se naša obitelj nije razdvajala. Četvero predivne odrasle djece studira, dvoje je uspjelo uz studij naći i neki poslić.. Borci su,poput mene.. I to mi daje snagu da sve izdržim.Jer znam da je ipak sve privremeno.
Čeka me moja terasa na kojoj volim popiti svoju kavu čak i u maglena jesenja jutra..Čeka me moje dvorište, i moja kruška,čiji cvat u proljeće uvijek dotakne moju dušu..
Čekaju me božićne pjesme i polnoćka, onaj tako topli osjećaj,da nekom i negdje pripadaš,čega ovdje, na žalost nema..
Samoća boli više nego što sam mislila da će boljeti. Ali ne kukam.. Na stolu tabele, rasuti papiri, moje analize, asteroidi.. Sobu i kuhinju imam u okviru garaže, ali se ne žalim,jer mi je toplo,i živim u okviru staračkog doma gdje radim. Ne moram putovati.
A bilo je i toga ovdje,u ovih godinu dana, u prvom staračkom domu gdje sam radila,kad sam tek došla..Ponudili mi sobu u okviru kuće, a posao daleko..Kupila polovni bicikl i po kiši i vjetru, vozi svako jutro ili večer..
Prva plaća koju sam dobila,kad sam došla,samo za tjedan dana.. A gazda čeka depozit..Odrađujem aktivnosti u još jednom domu, no novac ne dobivam odmah.. Božić je bio došao, ja moram van..Traži, trči..Ah….
Ovdje u domu je toplo..Ali i hladno u isto vrijeme..Jer nitko te ne poziva na kavu, niti silazi dolje kod tebe,da te pita bar kako si?
A ja bih odgovorila da me pitaju kako sam,JEBENO dobro..Fuckin good.. Nisam tip od psovke, ali ne postoji izraz u našem jeziku koji bi dočarao svu tu gorčinu i sjetu u jednoj jedinoj riječi..
Stavljam cd sa božićnim pjesmama, i pijuckam kavu..
Pozdravljam se na fejsu sa mojom djecom i suprugu šaljem puse..
Kako se osjećam pred Božićem koji dolazi? Fuckin good!!
komentiraj (2) x ispiši x #
virtualna ispovijed - bezbolno laganje ili prenemaganje
Kada spominjemo ispovijedanje, u momentu nam se stvara slika drvene stolice i svećenika ili ona blažena ograda između ispitanika i ispovjednika kao ne vide jedno drugo.
Kome i zašto se ispovijedamo?
Naravno, što se Boga tiče, njemu je svejedno, dapače, draže mu je kada mu se ispod zvjezdanog neba požalimo na naše možebitne pogreške, ali On momentalno ispravlja: "ne izreci riječ POGREŠKA uzalud, Ja sam tu da te saslušam i zagrlim, samim tim što mi se obraćaš ispod zvjezdanog neba, znači da tvoj osjećaj za dobro i loše savršeno funkcionira."
Tako Kaže On koji Jest, ali što kažu ljudi?
Kažu ono na što su naučeni: bez valjane ispovijedi i valjane propovijedi, niti Bog te neće vidjeti ni voljeti i tako, stvoreni su posrednici, ljudi se oslanjaju na nešto što je već oslonjeno na nešto i ispovijedaju se često čisto radi reda, da bi bili priznati u Božjem ovčinjaku i ljudskom zvjerinjaku. Često ispovijed služi, da se čovjek naoko olakša od grijeha, da bi ih kasnije opet ponavljao.
Pa što onda? Griješiti je ljudski pa mi jadni ljudi grešni smo otkad smo izašli iz majčine utrobe pa kakvi su to ideali da smijemo biti bezgrešni?
Bezgrešni ili bezpogrešni, na isto dođe pa se to humano oslobađanje svoga tereta (i samo svoga, ne tuđeg) prenijelo i u virtualni svijet.
Na portalima se često događa, da se netko na neki način ne može uklopiti pa muku muči kako da uđe u Božji ovčinjak, ali kako ovce ipak nisu samo ovce, nanjuše ako netko nema miris njihove kože i spontano se povlače, a netko bi htio skinuti tu gadnu, tijesnu kožu sa sebe i uvući se među druge pa onda strategije niti jedna ne funkcionira, dok se ne sjeti...bingo!!!
Ispovijed.. Javno...Lupanje u prsa: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh, a iznutra zapravo ništa se ne mijenja
i otvara se ljudski mehanizam naučene sućuti kad je grijeh u pitanju. Nema provjeravanja, da li je iskreno ili ne, bodovi su dobiveni, neki ljudi su prevareni, a neki i dalje svoje ispovijedi iz srca izgovaraju pod zvijezdama i sve je dobro, dok se ne počnu javno ispovijedati tuđi grijesi.
To je najslađi dio pašnjaka na livadi sa ovcama, prvo će sebe olakšati, drugi će biti dirnuti pa će i sama ta ovca postati visoko rangirani ispovjednik, ali onaj koji ne pozna zakon ispovjedne tajne, nego koristi sebe za vlastito uzdignuće. Na žalost.
Portali su najviše radi toga postali stratišta, a ne domovi gdje se mgu vršiti razgovori ugodni i razvijati duše. Kako god bilo, tko nasjedne na javne ispovijesti, njegov mehanizam iznutra treba debelo preispitati i otići se požaliti zvijezdama, ljudima nikako i nikad više.
https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/virtualna-ispovijed-bezbolno-laganje-ili-prenemaganje
komentiraj (2) x ispiši x #
komentiraj (0) x ispiši x #
