slika: internet
Medicina kao područje znanosti svakodnevno proširuje svoje vidike, usavršava se i kao što su ljudi svaki za sebe, različiti i sve ih je više, tako je i boleština sve više i postaju te boleštine sve čudnije i rafiniranije. Simptomatika bolesti odavno nije orijentirana samo na tjelesnu varijantu, bolesti napadaju i sfere duševnog, a sad i duhovnog područja.
Duševno-duhovno područje je daleko kompliciranije, nego tjelesno, nedodirljivo je, potrebno je biti dovoljno hrabar da se zađe u te sfere koje se uzalud pokušavaju dokazati na fizički način. Samim time, duševno-duhovno područje patologije postaje pogodno tlo za istraživanje. Ovaj puta riječ je o boleštini povezanoj s ovisnošću o statusu na pojedinim blogovima i portalima. Možda to i nije nova tema, ali kad preraste u patološki sindrom, vrijedno ju je spomenuti.
Kada zdravu psihu mijenja u bolesnu, tu već moramo razmišljati o novoj grani medicine - virtualnoj psiho-patologiji.
Blogovi, portali, facebook, mailovi, sve su to mogućnosti darovane da brže i lakše komuniciramo i povezujemo se, da širimo naša znanja i razvijamo se,sazrijevamo na našem duhovnom putu, ali na žalost, takva mjesta postaju poprišta za iskaljivanje bolesnih frustracija, ispoljavanje svojih kompleksa manje vrijednosti koja ne smijemo ispoljavati u živom svijetu. Kao što papir trpi sve, čini se i da virtualni svijet trpi sve, tako ljudi koji su u virtualni svijet zašli zdravi i normalni, bivaju zaraženi virusom kojeg ne možemo niti sa jednim mikroskopom zamijetiti, a i te kako nagriza tkivo duše.
Umjesto da se ljudi povezuju i nadovezuju, pozitivno se izgrađuju, koristi se sve da bi se ljudi međusobno udaljili i uništili osobnost jedni drugima. Tko imalo psihički labilan dođe u područje virtuale, grabi šakom i kapom ponuđene sve vrijednosti koje ljudi nude otvaranjem svoga srca.
Umjesto da to prihvate sa ljubavlju i odgovornošću, oni to koriste za napuhivanje svoga ega i razvijanje nekakve kvazi moći kojom pokušavaju manipulirati, ali pošto se radi o ukradenim energijama, sve kad-tad rezultira RASPRSNUĆEM, prvo vlastitog uma, a onda i prekidanjem pravih, fizičkih kontakata koje takve bolesne osobe zapravo i ne mogu imati ili ih imaju samo nekoliko gdje znaju, da mogu manipulirati i držati konce u rukama, a pri tom ne mogu biti ugroženi.
E-mailovi, prvobitno stvoreni kao najbrži način povezivanja i komuniciranja, postali su skladišta, gdje bolesnici ili perverznjaci, poput najvećih kriminalaca, uredno čuvaju arhivirane sve podatke, čak i one povjerljive, a onda ih koriste za ucjenjivanje kad osjete da su ugrožene ili vide da se gubi zanimanje za njih pa šireći ih okolo, iza leđa, u tajnosti, podižu svoj rejting misleći da je to vrhunac mudrosti.
Ja to nazivam čistom patologijom, jer fizički svijet polako gubi svoje značenje, a virtuala postaje pokretač svih akcija. Neki ljudi se bukvalno prešaltaju iz stvarnosti u virtualu i čak partnere i sve životne aktivnosti podrede tome, dok sve oko njih zamire, oni su uvjereni kroz virtualu da sve odiše oko njih životom. Tko sebe ne može oživjeti bez virtualnog društva (kojeg u većini nije upoznao uživo), taj je odavno već zamro i priznao ili ne, teško je bolestan. Najviše psihički.
Kada se ne radi o istinskoj ovisnosti?
Kada u svakom trenutku možemo otići od ljubljenog ekrana i raditi nešto sasvim drugo koje se virtualom nema veze.
Kada nam taj ekran postaje nadopuna našim aktivnostima i kada u svakom trenutku uz sebe imamo prijatelje od krvi i mesa koji nas mogu zagrliti, pogledati u oči i reći: "Poznajem te, volim te i vjerujem ti".
Kada smo u stanju još uvijek na trenutak ostaviti elektronsku poštu, sjesti za radni stol i rukom napisati baš tim prijateljima jedno pravo iskreno pismo na papiru, staviti ga u kovertu i zalijepiti marku, ubaciti u sandučić ili otići na poštu i to učiniti.
Kada sa najmilijima zabrazdimo na nekom lijepom izletu ili u nekom zajedničkom poslu i do idućeg dana zaboravimo uključiti kompjuter.
Tko bolestan ulazi u virtualu, teško ozdravlja, osim ako sam ne uvidi svoju bolest i kao takav postaje priljepčivi prijenosnik svojih bolesnih vibracija i polako zarazi druge oko sebe. Zato neki ljudi prirodno kada osjete takve energije, bježe od njih i ne prilaze im, dok nisu sigurni da je bolest daleko. Tako se mimo volje stvaraju tzv. klanovi, koji to zapravo nisu, radi se samo o grupiranju zdravog i bolesnog.
"Isto privlači isto." To je izreka koja i te kako važi i za ove slučajeve, patologiju u virtuali. Ljudi jednostavno čuvaju svoj vlastiti integritet i ne dozvoljavaju da bolest kao nevidljiv crv nagriza korijenje njihovih stabala koje donosi plodove iskrenosti i radosti. Jednostavno, radi se o prirodnom odabiru, bez mržnje i netrpeljivosti.
Bolesnici na kraju ostanu izolirani i ne shvaćaju zašto, dok ne postanu svjesni, da su sami i da im treba liječenje, a da li su to u stanju, stvar je opet samo otvorenosti prema samima sebi i priznavanja vlastitih pogrešaka.
