OPRAŠTANJE KAO ČIN ZA KOJEG NE POSTOJI ZASTARA

09.10.2021.



Čudni su putovi ljudski, još čudniji Božji putovi, ali putovi sazrijevanja vlastite duše, još su najčudniji. Na svom primjeru sam to doživjela i još ne mogu doći k sebi od čuđenja kako se sve u trenutku posloži na mjesto, a činilo se da moraš nositi to breme ne znaš ni sam do kada, možda i preko granice ovog života, a pinklec sve teži.

Počinjem od mog djetinjstva koje je unatoč silnim sjenama i tugama dobilo dovoljno sunca, da mogu preživjeti i doživjeti da gledam i uživam u svojoj vlastitoj obitelji.

Moji roditelji su se rastali kad sam bila dijete, imala sam 2,5 godine, ocu je u trenutku „pukao film“ i ostavio je majku i nas petero djece i otišao svojim putem.

Ja sam bila najmlađa, sva moja braća su bila puno starija od mene, a najstarija sestra je imala već 18 godina i bila udata. Majka je bila ogorčena sa debelim razlogom, nije imala posao, pomalo i boležljiva i poslije svih tih šokova, u 37. godini je dobila moždani udar i ostala oduzeta neko vrijeme. Nas djecu je pokupila rodbina, jednog brata su poslali u popravni dom, dok se majka nije oporavila. Tada joj je šogor našao posao u poduzeću, na pola radnog vremena, čistila je urede i tako nekako nas je podigla na noge uvijek se boreći kao lavica, da imamo koliko toliko normalan život. Nije bilo lako i sjećam se samo, da je cijelo vrijeme o ocu pričala sve, samo ne lijepo, čak se i na sudu morala boriti da plaća alimentaciju, jer se pravdao, da kao glazbenik nema svoje stalne prihode. Meni ništa nije nedostajalo, osim želje da makar jednom vidim oca, makar i izdaleka, a najviše sam željela samo jedan njegov zagrljaj.
Emocionalne rane bole više nego fizičke, jer ne zarašćuju same, treba dugi proces da zacijele, ponekad čak i čudom, ako u njih vjerujemo.

Majka je umrla prije više od 20 godina, sjećam se sa čudnom gorčinom i neoprostom. Poslije toga, sestra me odvela ocu (sva moja braća su ga viđala, ja nisam, iz poštovanja prema majčinoj rani) i ja, u svojoj 48. godini konačno sam ga vidjela očekujući taj čarobni zagrljaj, ali otac i sam pun gorčine je rekao, da mu nije drago što sam došla i bolje da nisam, rekao je. Poslije toga par mjeseci poslije umro je, bila sam na sahrani i razmišljala, da li da ga poljubim na odru, jer to je zadnji puta da ga vidim i jesam, misleći da sam time oprostila...i jesam oprostila njegov postupak prema majci, ali nisam bila svjesna, da mu nisam oprostila što mi nije poklonio taj jedan jedini zagrljaj.

Poslije toga svega, ti okidači rana, samo se pokrenu odjednom i shvatiš, da u tebi čuči još jedna ranjena i preplašena ptičica koja se ne usudi i ne može poletjeti iz srca. Tu se ugnijezdila i sa vremena na vrijeme se javi. Tako sam se često znala rasplakati pri samoj spoznaji, da ću jednom napustiti ovaj svijet ne dobivši ono što je nekom svakodnevno, jedan jedini očev zagrljaj koji je ostao negdje u nekom međuprostoru i nitko ga drugi ne može dati.

...i danas, u ovo magleno kišno jutro, ustanem prije svih, tako mi dođe ponekad, otvorim Netflix u želji da odgledam epizodu neke serije koja će mi se svidjeti, čak nisam imala ni neku određenu seriju, tražila sam što ću gledati, da me opusti. Naiđem na dokumentarnu seriju "Near death experiences", svjedočenja ljudi koji su bili klinički mrtvi pa su reanimirani i vraćeni u život. Nije nova tema, puno sam čitala o tome, ali pomislim, mogla bih pogledati i uživo izjave ljudi.

Počnem gledati, svatko ima svoju priču, znanstvenici i psihoterapeuti svoje priče i počne pričati čovjek, glazbenik koji je postavljao binu za koncert, pao, slomio desnu stranu rebara, odveli ga u bolnicu i uslijed alergije na lijek, srce mu je prestalo raditi i što bi rekli, uronio je u kliničku smrt. Rekao je, da je samo uronio u mnoštvo boja i odjednom se pred njim ukazao ocean. Na obali je vidio nekoga, u početku nejasno, a onda je prepoznao svog pokojnog oca sa kojim se nije slagao ni viđao i koji ga nikad nije zagrlio. Otac je prišao čovjeku, svom sinu, rekao mu da ga je uvijek volio i tada su se zagrlili.

... i što reći na ovaj „slučajni“ slijed svih događaja?

Zaboravila sam napomenut,i da je na sudu moj otac tražio da me uzme k sebi, ali majka nije dala.

Cijela poanta je u tome, da nekoga držimo vezanim, čak i negdje u tom međuprostoru između života i smrti, a da nismo svjesni. Nekim samo nebu poznatim putovima moj otac se uspio probiti kroz barijere nepremostivosti i tražio od mene oprost. Dobio ga je, sa onom pticom iz moga srca, poletjela i njegova duša negdje i znam da ćemo se zagrliti i da je sve ovo samo privremeni svijet.

Ljepota istinskog svijeta je još iza vela. Ja je tek nazirem, a moj pinklec je gotovo lagan, jer bremena više nema.


Tanja, Satnica, 09.10.2021.

FILOZOFIJA VIRTUALNE PALANKE - MASE KROZ PRIZMU POJEDINCA

02.10.2021.



U posljednje vrijeme sve više smo okruženi zbijanjem u mase, na ulicama, na radnim mjestima, a pošto se sve moderniziralo, mase se sa ulica sele u virtualu. Zanimljiva je ta psihologija zbijenosti i odvojenosti. Nekako to uspoređujem sa mislima iz knjige "Filozofija palanke"- (R.Konstantinovića) u kojoj on tu želju za grupiranjem uspoređuje s arhetipskim zovom plemena gdje su se ljudi sigurnije osjećali, ako bi se okupili u masu-pleme. Nisu svi morali ložiti svoju vatru. Bila je jedna, zbili su se jedno oko drugog pa im je bilo još toplije.

U grupi ne moraš razmišljati posebno za sebe. Ne moraš se bojati neprijatelja.

Gustave Le Bon u svojoj maestralnoj "Psihologiji gomile" baš navodi to nestajanje svih slabosti, kompleksa, u grupi u kojoj će se činiti stvari koje pojedinci-izdvojeni nikad ne bi mogli napraviti. Čak i da postoje simulacije i varijacije pojedinih članova sve se to utapa u kolektivnom borgovskom mozgu koji misli za sve..

Veliki učitelji nikad nisu okupljali oko sebe gomilu, čak su bježali od nje, ali gomila kao gomila, uvijek traži nekoga da razmišlja umjesto njih, jer tako gube odgovornost za svoje postupke. Kad se desi propust, u najgorem slučaju linč - nitko ne može biti osuđen, jer svi su jedno. Vođa se na vrijeme povuče u pozadinu, dok se prašina ne slegne.

Elias Canetti u svojoj knjizi "Masa i moć", daje genijalan opis djelovanja mase:

"Jedna od najuočljivijih značajki života masa jest ono što bi se moglo nazvati osjećajem progonjenosti, posebna, pretjerana osjetljivost i razdražljivost prema svima koji su jedanput obilježeni kao neprijatelji. Bez obzira na to što oni rade, da li postupaju nemilosrdno ili susretljivo, suosjećajno ili hladno, tvrdokorno ili blago—svaki će se njihov postupak objasniti kao rezultat uporne zlonamjernosti, neprijateljstva prema masi i namjere da se masa uništi, bilo na otvoren ili na podmukao način."

Čini se poznato?

Kada se izdvojimo iz gomile, sa strane možemo proučavati psihologiju grupiranja. Od gomila na ulicama potaknutih baš na ovaj način na koji Canetti piše pa do manjih grupa koje se protežu do virtualnog tla. Zanimljivo, Canetti je zapazio još jedan detalj, o kojem se često u virtualama raspravljalo: O masi kao prstenu-ili ARENI:

"Dvostruku zatvorenu masu čovjek ima pred sobom u areni. Valja ispitati tu njezinu neobičnu karakteristiku. Arena je jasno razgraničena od vanjskog prostora. Ona je obično vidljiva izdaleka. Njezin je položaj u gradu, prostor koji ona zauzima, općenito poznat. Čovjek uvijek osjeća gdje se ona nalazi, čak i kad na nju ne misli. Pozivi iz nje dopiru daleko. Ako je gore otvorena, velik dio života koji se u njoj odvija prenosi se u grad koji je okružuje.

No, bez obzira na to kako uzbudljivi bili znaci tog života, ograničeno pritjecanje u arenu nije moguće. Ograničen je broj sjedišta koja obuhvaća. Njezinoj je gustoći postavljen određeni cilj. Sjedišta su postavljena tako da se ljudi previše ne guraju. Ljudima u arena treba biti udobno. Oni moraju dobro vidjeti, svaki sa svog mjesta, i ne smiju jedan drugom smetati.

Prema van, u odnosu na grad, arena pokazuje beživotan zid. Prema unutra ona gradi zid od ljudi. Svi prisutni okreću gradu leđa. Oni su se izdvojili iz sklopova grada, njegovih zidova, njegovih ulica. Za vrijeme njihova boravka u areni ne zanima ih ništa što se događa u gradu. Oni ostavljaju za sobom život svojih odnosa, pravila i navika. Njihovo je zajedništvo u velikom broju stanovito vrijeme osigurano, obećano im je njihovo uzbuđenje — ali pod bitnim uvjetom: masa se mora rasteretiti prema unutra.

Redovi su postavljeni jedan iznad drugog, tako da svi vide što se dolje događa. No, posljedica je toga da masa sjedi nasuprot sama sebi. Svatko ima pred sobom tisuću ljudi i glava. Tako dugo dok je pojedinac tamo, tamo su i svi drugi. Ono što uzbuđuje njega, uzbuđuje i njih, i on to vidi. Oni sjede ponešto udaljeni od njega; brišu se pojedinosti koje ih inače razlikuju i čine individuama. Svi postaju vrlo slični, slično se ponašaju. On na njima zamjećuje samo ono što sada ispunjava i njega samog. Njihovo vidljivo uzbuđenje povećava i njegovo uzbuđenje.

Masa koja tako izlaže samu sebe nije nigdje prekinuta. Prsten koji ona tvori je zatvoren. Ne izmiče joj ništa. Prsten fasciniranih lica, postavljenih jedno iznad drugog, ima u sebi nešto neobično homogeno. On obuhvaća d sadrži sve što se dolje događa. Ne ispuštanikog, a nitko ni ne želi otići. Svaka praznina u tom prstenu mogla bi upozoriti na raspadanje, na kasnije razilaženje. No, nikakve praznine nema: masa je zatvorena prema van i u sebi, dakle dvostruko zatvorena."


Kako je masa dvostruko zatvorena, pojedinac jedino što može učiniti je, da ne kupuje ulaznice za takve cirkuse-iliti gladijatorske igre. Kad arena nema aktera koji će je zadovoljavati, igre će izgubiti čar i masa će se razočarana razići ili proučavati psihologiju vlastite opčinjenosti grupiranjem.

Završavam ove misli citatom: „Većina odlučuje!“ To se može čuti među djecom kada odlučuju da li da se igraju žmurke ili šuge i to je ono područje gdje demokracija možda ima pravo na postojanje." (Andraš Laslo)



http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=103650

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.