Kada nas najviše ima?

Neki kažu, u trenutku opraštanja sa svijetom, jer tada je srce otvoreno kao da smo stali pred razdvojenim nepreglednim teškim oblacima i zadivljeni pogledali ljepotu zvijezda u tamnom beskraju svemira. Tamo ćemo vidjeti i našu zvijezdu padalicu koja je čekala krajnji trenutak iskrenosti i tek tada se odlučila pretvoriti u ispunjenu želju.

Kada nas još najviše ima?

Kada dijete u nama djeci svoje djece poželi samo jedno: ostaviti dar bezazlenosti i vjeru u mogućnost vlastitoga leta. Ništa nije nemoguće, ako dotičemo čarolijom vjere u sebe, svaku prepreku koja nam želi zaustaviti let. Kada shvatimo da smo u isto vrijeme i prašina i oko koje vidi tu prašinu, shvatit ćemo da trebamo pustiti sunce u taj sivi oblak. Tada ćemo kroz prašinu vidjeti milijune galaksija i zvijezda koje se rađaju i sjetit ćemo se koliko smo beskrajni, iako na pogled tako sićušni i neznatni.

Kad nas najviše ima?

Kada se oslobodimo zidova i okvira, crkava, džamija i sinagoga, kada shvatimo da nam sve to neće biti potrebno u trenutku sveoprosta sa svime postojećim. Ljubav neće pitati za slike, ikone, slova i zakone, tek će pitati koliko smo voljeli druge, a mi ćemo, potaknuti šapatom anđela, samo izgovoriti jedno: "Kao samoga sebe" i tada će se Svemir ponovo pokrenuti.

U trenutku, kad smo sebe zaboravili, on je zašutio.

U trenutku, kad smo sebe zavoljeli, on se ponovo u nama rodio.

Tanja Repinac

Vrti mi se jedna misao već dugo po glavi: zašto je Bog toliko uvijek ozbiljan i je li On stvarno takav, ima li smisla za humor?

Naravno, ozbiljan je, jer mi moramo biti ozbiljni i uvijek uvijek odgovorni članovi obitelji svemira. Ozbiljan je, jer smo mu dali naš karakter, možda je bio fleksibilniji, dok smo bili djeca pa kako smo odrastali, bili stegnuti i upregnuti kroz silne njegove/ljudski dobro smišljene naredbe, tako smo i mi postali ozbiljni, prestali shvaćati život kao učenje kroz igru i shvatili život kao mučenje bez igre, a Bog je vječno dijete i voli kao dijete, uvijek mlad, uvijek nasmijan, širokog srca, a ne kao jedan svemir, nego tisuće svemira zajedno.

Sad će netko reći: na plećima toliko toga, a da ne bude ozbiljan?

E, da, ali On to je i to ne u kontekstu našeg gledanja na terete na leđima, On je uvijek nasmijan i ne zna za tugu, uvijek je radostan, u radosti je stvorio tolike divne kreacije života na Zemlji pa gdje god se okrenem, vidim njegovu čudesnost ljepote stvaranja i kako da ga onda gledam, nego kao divnog i beskrajno razigranog Boga koji nikad ne sudi, nego uvijek voli.

Možemo li mi biti takvi da ne sudimo nikada i uvijek volimo?

Teško, ali ne i neizvedivo, On nam pokazuje kako manje ozbiljno shvaćamo naše pogreške, jer nema grešaka, samo rast, zla koja se događaju čine duše koje su tek na početku svog puta i nisu ni pokušale dotaknuti Njegovo blago srce. Jednom hoće i sve okrenuti naglavačke shvatiti da smisao tame nije da se širi, nego uroni u svjetlost.

Pokušajmo se više smijati i opustiti, On će nam se pridružiti, jer čeka te naše trenutke.