ponedjeljak, 25.03.2019.

SVAKI DAN PONOVO USKRSAVAM



Koliko god me život pokušao naučiti da ograničim uskrsnuće na jedan njegov segment i smjestim ga među zidove hrama koji samo jedan dan u godini zamirišu kruhom i drugim delicijama, koliko god pokušavao da me smjesti u jedan datum, u jedan privid tumačenja, jednostranom slijepom ulicom me je doveo do kraja iza kojeg se tek pravi početak nalazi.

Feniks u nama vječno umire i ponovo se rađa, iz vlastitog pepela vlastitog ognja, svaki puta kada suza poteče, postaje lijek, umiremo svjesno kada od sebe otkidamo ono uz što smo se najviše vezali, da bismo se ponovo rodili oslobođeni jednog suvišnog dijela u nama koji nam je uskraćivao širinu istinskog pogleda na svijet u ljudsko srce. Umiremo kada se odreknemo osude, kada dopustimo da ljudi budu to što jesu, makar nam zasmetalo što u trenutku nisu kao mi. Tako liječimo sami sebe i svoje biće tom čarobnom feniksovom suzom, a tada oživljavamo.

Sveti broj tri...tri puta smo ljubav zanijekali, tri puta se pijetao javio, tri dana tame u vlastitom limbu spoznaje: LJUBIŠ LI SE? (pita te vlastiti Otac u tebi) LJUBIŠ LI SE? (pita te vlastiti Sin u tebi) LJUBIŠ LI SE? (pita te vlastiti Sveti Duh u tebi), a mi dozivamo život izvan našeg života, Trojstvo izvan nas, da nam pokaže put i put postaje slijepa ulica.

Tradicije odišu simbolikom i lijepe su, ali kriju mnogo više, nego što mislimo i vidimo kada se ne zadržavamo na formi, otkriva nam se smisao i rađa se istinska spoznaja uz dužnu dozu tolerancije i poštovanja ne mogu svi u isto vrijeme na jednak način sve dosegnuti. Netrpeljivost umire, ljubav i razumijevanje uskrsava i suza ljekovita.


https://www.magicus.info/edit/ostalo/ostalo/svaki-dan-ponovo-uskrsavam


09:47 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 24.03.2019.

VERONIKA HOĆE ŽIVJETI

Prisjećam se bezbrižnih dana na fakultetu. Sve mi je bilo otvoreno i u svemu sam nalazila trenutke za opuštanje.
Neka predavanja smo imali zajednička sa studentima glazbene akademije, posebno pedagogiju, tako se prepleo moj i Sanjin život gotovo u bljesku trenutka i pogledom kroz zjene do dubina duše.

Bila je sva svoja, čak reklo bi se i previše svoja na trenutke. Nazivala bih to hirovitošću kod nje, ali shvaćala sam to kao dio umjetničkog miljea, jer ona jest bila umjetnik, onakav žar i ljepota kojom se svirala Chopina, rijetko se viđa.

Često me je zvala u najnezgodnijim momentima, da dođem kod nje i slušam je dok svira ne bi li tako razbila tremu, jer njeni ispiti su bili savršeno odsvirane skladbe koje je pred auditorijem svirala.

Bio je predivan, sunčan dan, nedjelja, blagoslovljena odmorom od uobičajenih aktivnosti. Baš oko ručka zove me Sanja na telefon, da dođem do nje. Malo sam bila ljuta, jer sam ustala od stola, ali tko bi odolio tom zovu? Dođem pred njena vrata, pozvonim, ona otvori, pogleda me i zalupi mi vrata pred nosom.

Stajala sam i razmišljala: “Možda je krenula po nešto?“, međutim, ništa. Stajala sam tako neko vrijeme ne vjerujući da mi se to događa. Hirovitost u punom zamahu, ali trebam li se ljutiti?

Odjednom mi je palo nešto na pamet: kod nekih odluka slušam samo svoje srce i ne pitam puno zašto i ne razlažem sama sebi razloge. Otišla sam u cvjećarnicu, kupila orhideju i ostavila joj na pragu ispred vrata i otišla kući.

Čudno, nekako poslije toga se nismo čule, Sanja i ja, iako nismo bile posvađane, zajednička predavanja su prestala, svaka od nas krenula je na svoju životnu stranu, vidjele smo se nekoliko puta, jednom u Zagrebu, dok sam ja sa kazalištarcima išla na turneju, taman je nekako rat započeo.

Svaki puta mi se Sanja obradovala ni riječi od mene ni od nje o onom postupku. Spomenula mi je tada, da ide na neke duhovne vježbe kod Isusovaca. Ja sam bila u traženju istinske vizije Boga i nije me to previše privlačilo. Začudila sam se, jer Sanja je bila čisti skeptični tip i stoik, nikad je ne bih povezala sa crkvom i tako, opet su nam se putevi razišli ovaj puta na duže vrijeme..

Godine su prošle, udala sam se i radi tolerancije, prihvatila muževljevu vjeru i počela odlaziti u crkvu. Sve je imalo svoj razlog koji će se tek kasnije kristalizirati i rezultirati napuštanjem crkvenih klupa i dogmi koje su sve više otkrivale svoje maske laži. Kažu, ako ne hodam dio puta u nečijim cipelama, neću znati kako je putniku koji uz mene putuje. Tako je i sa mnom bilo. Slijedila sam rituale, proučavala Bibliju, živote svetaca, svirala orgulje u crkvi i u tom zamahu vremena, u vorteksu koji me uvukao poput vira, slučajno kod prijatelja sam prelistavala „Glas koncila“.

Tada je u Osijeku bilo katoličko druženje mladih, pogledam sliku, čini mi se poznato lice, redovnička odjeća, pitam prijatelja koji je bio upućen u sve, pozna li tu redovnicu na slici: “Naravno“, reče on, "..to je sestra Veronika, zapravo, prije se zvala Sanja."

Klik u glavi, bljesak, želja da je čujem, saznadoh za samostan gdje je bila i nazovem:

Njen glas je zadrhtao od iznenađenja „ Tanjice, jesi li to ti? pitala me je.

Dugo smo pričale i reče mi nešto o čemu i dan danas razmišljam: „Znaš, Tanja, što me je potaklo da razmišljam o sebi i zaredim se?“

„Ne znam,“ rekoh.

„Ona tvoja orhideja, sjećaš li se?“

Tada sam se duboko zamislila, u onim trenucima, činilo mi se to u svakom slučaju predivno i pozitivno, ali da li jest do kraja bilo tako?

Sjećam se, jednom sam sa sinom bila kod njih na moru. Draga moja Veronika, bila je tako krhka i nježna, a zapravo činila mi se jaka poput golijata kad se odlučila zatvoriti i odreći se svijeta. Ponavljam, tada sam to osjećala drugačije. Godine su opet prošle, moja vizija Boga nije se uklapala u sheme i zidove, posebno zidove koji su bili napajani praznim energijama bez odjeka. Moja religija je ljubav, to reče Dalaj lama i ja nadopunjujem sve to samo jednim: ljubav ne traži obličje niti oltare, ona se ne može opisati niti traži hvalospjeve, ona traži da se živi kroz druge.

U jednom trenutku svih trenutaka, zauvijek sam napustila crkvene klupe, bez žaljenja i osvrtanja. Sve što sam slijedila, iako bilo lažno ipak je imalo svoju svrhu: da krenem istinskim putem koji polazi iz moga srca i prestanem slijediti tuđe puteve i naučena znanja. Tada sam razmišljala o Veroniki i svim „Veronikama“ koje su odabrale taj put koji je ipak, samo privid istine, a tko sam ja da sudim?

Svatko mora proći ono što im je duša zacrtala, makar se jedno vrijeme zadržali na svom putovanju, tapkajući na mjestu. Svatko ima pravo na svoj izbor. Veronika je odabrala svoj. Pitala sam se, ipak, da li je bar zadovoljna, tamo gdje jest? Kad sam je vidjela, činilo se sve dobro.

Poslala sam im jednu ružu, sadnicu, koju su posadili pred kapelicom u dvorištu. volim cvijeće i uvijek pomislim kad me jednom ne bude, nešto će kroz mene šaputati o proživljenom i razmišljam o toj ruži. Pet godina je prošlo, kako Veroniku nisam zvala. Ne volim pitanja, a znala sam da će ih biti u smislu, zašto sam ostavila crkvu i osjetim nešto snažno u sebi, totovo glas Veronikin, odlučim se, nazovem.

Koliko tuge u njenom glasu, koliko želje za toplim ljudskim razgovorom. Reče mi baš prije, nego sam je zvala, gledala je moju ružu koja je prerasla kapelicu i u svoj svojoj ljepoti sprema se da procvate. Pomislila je na mene, a pomislila sam i ja na nju. Želi u drugi samostan gdje se zaista živi odvojen od svijeta, rekla mi je. Dolaze mlade redovnice, traže mekane madrace, ustupke, teško im je obavljati najjednostavnije poslove koje moraju obavljati puno puno starije od njih.

Veronika hoće živjeti punim životom, onakvim za koji se srcem odlučila. Nama se to čini možda teškim i praznim, ali to je njen i samo njen put i ja to poštujem. Niti jednom rječju nije mi zamjerila što sam se odmakla od tog djelimično njenog puta. Sat vremena je prošao u hipu i čini mi se kao da smo zapravo neraskidivo povezane. Svaka od nas želi živjeti u punini živote koje smo odabrali. Ja, kroz svoju divnu i veliku obitelj, ona čija je obitelj cijeli svijet za kojeg prste prepliće u molitvi.



Image and video hosting by TinyPic


16:14 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 22.03.2019.

MOJ ČAROBNI VRT U IRSKOJ

Moj čarobni vrt, my secret garden, polako dobiva svoje proljetno ruho.

Kamelija je prvi puta procvala, čekala sam mjesecima rođenje tog divnog cvijeta, a i sve drugo polako se otvara i veseli moje srce i dušu.

Strpljivost i ljubav koje učimo od cvijeća nije li to način učenja za sve drugo?

Počinjemo od malih stvari, malih sjemenčica, lukovica, pokrijemo zemljom i čekamo, čekamo, kišica je bila obilna ove zime, a sunce škrto, ali odnekuda sa visina dopiralo je nešto čarobno i vrt nije osjetio nedostatak sunca i višak vlage.

Puno ljubavi od mene i još malo više od anđela i vila i proljetna rapsodija može da počne.

Na prozoru starinski, a dragi muškatli-geraniumi uvijek me podsjete na stare seoske prozore gdje su bakice tako brižno čuvale i držale svoje cvijeće, neki muškatli su bili u običnim najobičnijim loncima, a tako puni raskošnih cvjetova.













11:11 | Komentari (6) | Print | ^ |

četvrtak, 21.03.2019.

SJEĆANJE NA OBITELJSKE TRENUTKE

Malo prisjećanja na lijepe i divne trenutke sa mojom obitelji i moje drage sestrice u Karmelu koje su me grlile zagrljajem koji nikad nije prestao i moja prijateljica, sada benediktinka Sanja-Veronika, koju je potakla jedna moja davna gesta ljubavi, da se odluči promijeniti svoj život.

Bila je draga, ali pomalo nepredvidiva i na momente bahata, učila je svirati klavir i zvala me kući, da je dođem slušati, da razbije tremu. Ja dođem, a ona mi otvori i zalupi vrata pred nosom. Prvo sam bila iznenađena, ali vrlo brzo sam znala što napraviti, kupila sam orhideju i ostavila je na njenom pragu.

Tako smo se i razišle, poslije je bio rat i nisam čula za nju, jednom smo se srele, a ona reče kako ide na duhovne vježbe kod isusovaca, ja se začudim, nije joj vjera baš bila jaka strana.

Poslije mnogo godina saznam, da se zaredila. Nazovem je u samostan, ona cvrkuće od radosti i kaže, da ju je potakla na sve ona moja orhideja, a ja tada nisam razmišljala puno. Male geste ljubavi su posijane sjemenke iz kojih će kad tad nešto izrasti - cvjetić, da uljepša dan nekome ili veliko drvo koje će pružati nekome hladovinu u teškim vrelim danima.

Takav je naš život, uvijek treba slijediti svoje srce, jer u njemu je naša duša, a ona zna što treba činiti u pojedinim trenucima.









10:36 | Komentari (0) | Print | ^ |

utorak, 19.03.2019.

KULTURA KUKANJA



(na žalost, nekima današnji dan počinje i ovako)




"Sila nm je potrebna samo onda, kada želimo učiniti nešto loše. Za sve drugo, dovoljna je ljubav."- Charlie Chaplin.

Nedjelja je, Divan sunčani dan, topao i bezbrižan, Ali mnogim ljudima nije takav.

Beskućnicima koji su pohlepom drugih izgubili svoje domove život je pretvoren u beskrajnu prazninu.

Ovaj video ne objavljujem, da se izazovu osjećaji gorčine, već samo da se podsjetimo koliko smo neki od nas bogati, iako znamo kukati nad svim i svačim. Neka se u nama pokrenu vibracije suosjećanja sa onima koji u ovom trenutku ne vide smisao života i postanimo svjesni svega što nam je darovano ne da bi stisnuli u šaku za sebe, nego da podijelimo sa drugima.

Ako ničega nemamo, ljubav imamo, a to je najveća dragocjenost koju posjedujemo.



12:32 | Komentari (0) | Print | ^ |

nedjelja, 17.03.2019.

MAH, MAH , SVIMA, sve je zajebancija..



Kako da konačno shvatim? Sve je zajebancija, ono što je nekom važno, drugima nije, ono što je nekome smiješno, drugima je razlog za smrtnu ozbiljnost.

Treba koristiti mantru i pri tom srednjak pravilno sklopiti u mudru pa izgovarati: mah, mah, sve je to zajebancija, a zapravo i jest, nema različitih kutova gledanja.

Pesek je na lancu, doduše astronaut ima neprobojno odijelo, ako se peso otrgne.




Al' sve je zajebancija, moj jarane, anđele, kojeg ne može boliti glava, jer nema mozga, samo ljubav u sebi, kojom sve posmatra.



Ne gubim ja svoj optimizam i vedar duh, gradila sam ga više nego kroz jedan život i puštam pjesmu, onako, za dušu i dobru komunikaciju s onima koji vole zajebancije i dobre vibre.


19:33 | Komentari (4) | Print | ^ |

ŽIVOT SA MOJOM MAČKOM



Ovako otprilike izgleda suživot sa mojom mačkom, koja nije samo mačka.

Osjeća sve kad počne bauljati i trčati bez veze, kažem da se skulira pa legne na trosjed i zaspi.

Kad papam svoj obrok obavezno mora i ona sudjelovati, naravno svaka u svom tanjuru.

Moj mali dom puni svojom razigranom prisutnošću i ispunjava moju samoću.

Ponekad nisi dovoljan sam sebi, nekad ti treba netko da te malo oraspoloži.







slike: internet



09:54 | Komentari (0) | Print | ^ |

subota, 16.03.2019.

MOŽEMO LI MI TO? O PRIJATELJSTVU, LJUBAVI I OPRAŠTANJU

O ljubavi, prijateljstvu i opraštanju toliko toga je izrečeno, čini se da je sve izrečeno, a zapravo ništa nije izrečeno, jer uvijek dođemo do jedne nulte točke-zero točke kada ne želimo ništa znati što znamo, brišemo sve poznato i ne želimo saznati ništa novo. Sve nam postaje trivijalno, suho, filozofija koja udara u prazno, jer se ponavlja, ali kad dođemo do te točke znači da postajemo opet očišćeni od svega nataloženog i možemo krenuti dalje nekim svojim putem prelazeći u slijedeći razred u školi života, ali ne bacajmo svo staro gradivo. Neke stvari trebamo ostaviti, pohraniti kao fus note, podsjetnik na neke lekcije koje su nam pomogle za dalje.

Ljubav...gledam i pratim sve ove godine kroz sebe i druge sve varijante, oblike, stupnjeve, mirise i okuse ljubavi i dolazim do spoznaje, da toliko mnogo ljudi oko mene, naizgled snažnih i jakih, neki i na vodećim položajima u društvu, neki na vodećim položajima na radnim mjestima, toliki ljudi koji za druge nose masku savršene sigurnosti i veličine, zapravo su nesigurna i krhka djeca željna i gladna ljubavi koja im je iz nekog razloga kojeg su zaboravili ili negiraju-uskraćena. Čini se da sa ljubavlju nemaju problema niti sa davanjem niti sa primanjem, ali kad se dogode neke njima nove situacije u kojima moraju biti fleksibiln, i odvojiti se od svog klišea uzimanja-davanja, tada dolazi do pucanja po šavovima.

Sve je to učenje bezuvjetnosti, učenje davanja bez imalo želje da se išta dobije natrag, ako se slučajno dobije to se čuva kao dragulj u riznici svoje duše pa opet pokloni nekom drugom, jer ljubav mora stalno cirkulirati, ona se ne smije kod sebe zadržavati i čuvati niti razmišljati kome i kako ćemo je dati, ona se daje bez razmišljanja dobrom i zločestom, kraljeviću i prosjaku, jer ispod svih odora se krije u određenim trenucima ispruženi dlan koji traži pažnju i mrvu ljubavi, nema kalkuliranja, nema odstupanja, nema ograničavanja, ljubav je takva, bezgranično je dobivamo, bezgranično je trebamo davati, ali u to bezgraničje davanja uvijek postoje dvije stvari koje blokiraju protok darivanja: NE-PRIJATELJSTVO I NE-OPRAŠTANJE.

U ovaj nesavršeni svijet, ušli smo da učimo često učimo na vlastitim nesavršenostima i bolnim iskustvima, a često i na nesavršenostima drugih, ali sve treba prihvatiti kao mogućnost rasta i uspostavljanja još veće savršenosti.

Kada nas netko uputi na naše loše strane, često se ponašamo kao mala djeca: okrenemo leđa, prekrižimo ruke na prsima, napućimo usta i kažemo sebi: "E, neću se odljutiti! Neću i neću!! Taj prijatelj mi je sad neprijatelj, rekao mi je ono što mi nitko nije, rekao je da nisam niti potpuno dobar niti popuno loš, rekao mi je da sam NESAVRŠEN, a ja to nisam!"

Prijatelj cima prijatelja za ruku, vuče, ali on ne posustaje i tako prestaje biti izvorno dijete, postaje biće koje vlastitom nutarnjem djetetu zatvara vrata ka ljubavi koju zapravo treba u ogromnim količinama. Istinsko dijete se ne može ljutiti dugo, ono i ne zna to činiti, jedina i najjača emocija koju poznaje i od nje ne odstupa je Ljubav, sve drugo prolazi kroz njega, jer intuitivno osjeća da je sve drugo nevažno, ali ako djetetu uskratimo to što najviše treba, činimo ga nesigurnim čovjekom koji će jedno vrijeme držati oko sebe privid snage i sigurnosti, ali kad-tad će taj privid nestati i ono će se naći usred gomile koja neće vidjeti niti čuti njegov vapaj za sigurnošću.

Opraštanje nije toliko teško, koliko je teško dozvoliti sebi da uopće krenemo sa time, na svom vlastitom primjeru znam koji je možda malo teži, nego u odnosima između prijatelja ili supružnika.

Roditelji su mi se razveli kad sam bila veoma mala, oca nisam vidjela do neke svoje četrdeset i neke godine i konačno kad sam ga uspjela pronaći i vidjeti, rekao mi je da je bolje da nisam niti došla, a cijelo vrijeme sam čekala taj trenutak i jedan jedini zagrljaj. Ništa od toga, činilo mi se da mi se svijet srušio i rana u grudima postala još veća.

Otišla sam kući, nazvala jednu divnu osobu iz tadašnje zajednice "Mir" i rekoh joj, da sam oprostila ocu i da bih se trebala za njega moliti, ali trenutno ne ide, na to mi je ta divna mudra žena rekla: "..ali mala Tanjica ipak još nije oprostila."

Bila sam strašno ljuta na nju u tom trenutku, odakle joj pravo smatrati me malenom, ja koja sam majka četvero djece, radim i borim se u životu, nisam shvatila da je pokrenula onaj mehanizam, onaj mali kotačić koji mi je u konačnici pomogao da zaista i oprostim istinski do kraja.

Nastavila je i rekla: "Moli se za tvog oca, nema veze hoće li to on osjetiti, ali ćeš se TI osjećati bolje" i tako i jest bilo, trebalo je od sebe početi, osjetio je i on, to sam tek kasnije saznala, ali na koji način, to će biti priča za sebe.

Zaista, dolazim do zaključka sve od nas počinje i kroz nas završava, ako blokiramo samo jedan put ka ljubavi, svi putevi će nam se zatvoriti, jer to je čista lančana reakcija, ako smo otvoreni poput izvora na kojem je brana maknuta, neumitno se spajamo sa rijekom, a rijeka utiče u more. Tada je sav svemir pred nama prostrt i možemo ga dostići i njega zaploviti u svakom trenutku, zaranjati i izranjati u Srce Onoga koji nas je ovdje baš ovdje poslao, da volimo, i budemo voljeni i nikako drugačije.



18:07 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 15.03.2019.

(nije za one ispod 18) IMA LI RAJU KRAJA I IMA LI U PAKLU JAJA?

Kao prvo, da razjasnim, ovo nije meditacija, ovo je čista akceleracija, uzdignuće za one koji vole uzdignute stvari i za one koji se smatraju dovoljno odraslima i punoljetnima, da ne bježe od ove teme čim se pojavi miris nečeg drugačijeg, nego što su navikli.

Najveći problem u svemu, kad se uopće govori o seksu, je strah i nedostatak saznanja, strah koji nam je kolektivno usađen od pamtivijeka, jer potpuno predavanje ljubavi znači zapravo istinsko predavanje Bogu, a svatko od nas je Bog za sebe, svatko od nas je sposoban voljeti i stvarati savršeno kao što to i Bog čini.

Darovano nam je tijelo, da bsmoi ljubav doživjeli potpuno i oplemenili ga iskrom savršenosti, ali našli su se kvazi-umovi kojima nije odgovaralo, da smo svi Bogovi, jer onda jedan ne bi imao kontrolu nad svima. Čista matematika, kako vladati ljudima, ako se umisle da su svi Bogovi? Pa idemo onda prvo oduzeti svetost uzajamne ljubavi - seksa kao najčišćeg trenutka prisnosti. Seks je prljav samo vragovi imaju muda i jaja i kao takvi ne smiju ni blizu anđelima koji muda nemaju pa se u sav taj usađeni strah nakalemilo i razdvajanje.

Anđeli su gore, vragovi dolje, a nas se rasteže kao konopac na Jadranskim susretima, ali zapravo kada razgrnemo sve te iluzije i usatke dolazimo do jednog zanimljivog zaključka koji će možda opet izazvati zgražanje onih koji se ne pomiču sa svoje livade, iako trave već odavno nema, a obor je otvoren i pašnjaci bogati zelenjavom.

Kojeg zaključka?

Prevodim citat sa jedne stranice (www.aeriagloris.com) koji govori o istinskoj relaciji Boga-sexa i nas ljudi:

"Bog je najveći perverznjak i manijak, gledano ljudskim očima, nema sumnje u to. Neprestanim aktom samozadovoljavanja, stvara život, svijet i zahvaljujući Njemu/Njoj, sve postoji."

Ovo nije povreda svetosti, ovo je činjenica, koju zaobilazimo. Bog nema partnera, ali ima udove, svatko od nas kojeg je stvorio, anđeo je za sebe i Bog za sebe, stvorio nas je slobodne, ali opet kao Njegove udove preko kojih možemo neprestano biti u kontaktu sa Ljubavlju koja kraja nema.

Možemo reći da je vođenje ljubavi oslobođeno tijela, konstantni orgazam bez kraja i u tom pogledu, seks kao takav proširena je dimenzija našeg. Naša tijela su nam darovana, da bismo kroz njih upravo došli do onog božanskog čistog spajanja koji je savršenstvo i krajnji cilj ljubavi.

Kada susretnemo svoju ljubav, svog istinskog partnera, seks postaje način da se uzdignemo stepenicu više i naučimo se onome što zapravo znači svetost i čistoća seksualnog čina. Nezaobilazno tu treba postojati i potpuno povjerenje i predanost bez zadrške čega u većini odnosa ipak nema i zato dolazi do lomova i kidanja veza.

Seksualni čin između dvoje zaljubljenika postaje čista tantra - ljubav koja dostiže pravi božanski aspekt, zaboravljaju se predrasude i naučene stvari, dva anđela postaju dva božanstva, Svemir dobiva novu dimenziju, vibracije ljubavi iscjeljuju sve rane nametnute lažima i krivim uvjerenjima.
Kako god, živim za ljubav i orgazam bez kraja i početka.((-:


11:17 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 14.03.2019.

impresije jutarnje


slika: internet

Oni, oni, poltroni, moroni, svi koji nisu, a misle da jesu, svijet pun nekih pokušaja da ljudi ostanu ljudi, a ne ide pa padne neka čudna teška kiša koja i ruže pokušava zaustaviti, da propupaju i lišće na stablima da zeleno prodiše.

Moja duša vidi, moje srce osjeća, ali ne slavodobitnost poraza, nego veličinu pobjede nad svim bezvrijednostima i svim iluzijama koje će prašina pojesti.

Ja sam umjetnik svoje stvarnosti i paletu koristim dodavajući prave boje na sliku koju netko želi naslikati po svome. Na mojoj slici svi se ljudi vole i poznaju čak ne moraju niti jednu riječ progovoriti, pogledaju se i zjenama se pretoče dušom u dušu. Cvijeće ne prestaje cvjetati, djeca smiju ostati djeca, sa proplanaka se čuju neki čudesni akordi tamo negdje netko stvara novu simfoniju postanka. Lavovi i zmije, ptice i vukovi, sve iz jednog izvora pije bez imalo straha, jer strahu u mojoj viziji života nema mjesta.

Tko spozna granice straha, taj shvaća da je to fatamorgana koja samo odvlači od istine, jer većina današnjih ljudi živi u dobro zapakiranom omotu straha i ne želi ga razmotati, kaže, nema potrebe, poklonjeno neka stoji, a kad im samo spomeneš nešto izvan toga omota, zavuku se u svoje kućice kao račići samci izvirujući samo ticalima van provjeravajući, je li onaj koji plaši nestao sa vidika, a život je nešto sasvim drugo. Slika koja se mijenja koju sami dorađujemo i nije konačan kao što mislimo, kao što ni smrt nije konačna, jer zapravo i ne postoji, postoje samo silasci sa vlakova i čekanje novih, avantura bez kraja, dok sami ne odlučimo da je dosta.


09:39 | Komentari (0) | Print | ^ |

srijeda, 13.03.2019.

na praznom peronu, gdje ni jednog putnika više nema...



Na praznom peronu gdje ni jednog putnika više nema, samo pokoji usamljeni čistač i vlakovođa koji čeka zadnji vlak, osluškujem noć i čekam da se pojaviš kada svi umorni spavači postelje svoje zauzmu. Čekam, da se raziđu svi i da tišina meka donese dah duše tvoje do duše moje.

Sve sam plave satove vremena zaustavila, sve one silne trenutke koje nam kradu kazaljke zaustavila. Ni jedan urar to ne može popraviti, ovo vrijeme u međuprostoru tišine, samo ja mogu pokrenuti opet, ali tek kada te dočekam i zagrlim.




Ako se itko probudi i poželi nas vidjeti tek prazan okvir slike će gledati. Mi smo se pretočili u san gdje ja malena i krilata spavam na tvojim mekim laticama cvjetnim sklopljenim od umora i tko može pomisliti, da smo tek par trenutaka prije bili u vrevi perona među uzbibanim putnicima i svatko svome domu hitao ne razmišljajući, da vrijeme možemo zarobiti i skriveni od svih, jedno drugom se predati?




11:58 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 12.03.2019.

SNAGA KAO IZAZOV


slika: internet

Ranojutarnja misao dotakla je mandalu moje duše: "Snažni ljudi su jaki radi sebe. Najsnažniji ljudi su snažni radi drugih".

Koliko zapravo znamo biti snažni i koliko je naša snaga usmjerena prema drugima? Koliko puta smo zaustavili riječ izvinjenja, iako smo možda uporno mislili da smo samo mi u pravu, a u dubini smo osjećali da iz srca trebaju poteći riječi koje liječe druge? Kako liječe? Baš tom snagom koju upotrebljavamo, da bi naš svemir našu sferu u kojoj živimo činili ugodnom i lijepom za goste namjernike koji u nju navrate.

Kažu da su vibracije itekako prijemčive, gotovo "zarazne". Koliko puta smo došli nasmijani u u prisustvo depresivnih ljudI i mimo naše volje zaustavili smijeh na trenutak. Baš tu je ključ naše snage. Radost i optimizam držati čvrsto, a opet ne toliko, da bi bilo nedostupno drugima, jer ako smo sretni samo za sebe, a opet smo snažni samo za sebe.

Ljepota i rast duše se razvija upravo kroz dijeljenje svoje snage drugima.Naša sfera će uvijek ostati tako čisto plava i prozirna poput gorskog kristala kroz kojeg stvaranje svijeta priča svoje priče, iako smo možda omeđeni prostorom, vremenom, sve to zapravo nije omeđenost. Omeđenost je naše vlastito stavljanje pod ključ, dok kroz vrata čarobnog kvadrata stvarnosti svjetlo nesmetano može proći, a mi smo zapravo bića svjetla i kao takvi ne znamo za granice postojanja..

Mandala naše duše uvijek je spirala koja vodi u središte onoga što jesmo, a mi smo sve što postoji i sve što će ikad postojati.


11:53 | Komentari (2) | Print | ^ |

ponedjeljak, 11.03.2019.

IRSKE RUŽE SA PORUKAMA ... LJUBAV, NADA, MIR

Dugo sam pripremala, pronašla neke neobične načine da ostvarim moju cvjetnu želju koja će ostati iza mene, ispunjena, kada se vratim jednom kući.

Ispod mojih prozora nije bilo ničega, samo popločan kamen. Željela sam da taj prostor ispunim nekako, ali ne bilo kako.

U dva velika cvjetna lonca posadila sam ruže, jednu bijelu, drugu bijelu sa ružičastim nijansama. U središnji lonac posadila sam malu vrbu-cicamacu, a svuda okolo malo nježno sitno cvijeće. Na svakom cvjetnom loncu su kineski simboli, bijela ruža-Ljubav, druga ruža-Mir, gdje je malena vrba-Nada.

Sve ima duboko značenje.

Ljubav zaslužuje bjelinu, ljepotu, čistoću, dolazi od Boga, završava u njemu, ali ne prestaje, razvija se dalje sve divnijai dublja.

Uz nju uvijek ide nada. Nada nikad ne prestaje i uvijek treba biti prisutna u nama, da će sve jednom biti najbolje što može kada mislimo da je sve potonulo, sidro nade nas drži, dok oluje prođu.

Mir, mir i samo mir, to je ono što želim ostvariti, u svemu i sa svima. Ponekad je teško, jer mnogi žele rat, a ne mir, međutim, kada povežem ljubav sa mirom, uvijek se prikloni nada i svijet bude za trenutak drugačiji.

Nekom će ostati ruže ispod prozora možda i mirisati ne znam, tek sam ih posadila i možda neće znati u trenutku značenje svega, ali vjerujem da će osjetiti, jer dio moje energije i duše ostat će kada se oprostim sa svijetom, živjeti u tim laticama i treperavim listićima malene vrbe.










slike: Tanja Repinac


18:23 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 10.03.2019.

KAD POMISLIM NA LJUBAV


slika: internet

Kad pomislim na ljubav, vidim koliko znači VOLJETI KAO ZJENICU OKA. Voljeti, toliko voljeti, u oku vidjeti najveću tajnu beskraja oivičenog vječnošću, vrijeme koje nikad nije postojalo, nježnost i ljepotu svevideće iskre svjetlosti.

Kad kažem LJUBAV, vidim najtananiju nit Onoga koji nam plete veo za jedan budući susret koji tek nazirem u aleji čekanja.

Kad kažem-LJUBAV, vidim je sasvim novu, čistu, oslobođenu suvišnih vezica i svih mogućih maski koje žele prikriti njenu istinu, a Istina kroz otvorene dlanove ljubi oproštajem sve nametnute zidove mržnje i samoljublja.

Kad kažem LJUBAV, zastanem na trenutak i pustim prijatelja da sjedne uz mene, da mi šutnjom pokaže, da bol i radost bez riječi želi podijeliti sa mnom.

Kad kažem LJUBAV, bude se u meni vatre bezdana i vatre nebeskih serafina, ja postajem plamen koji ne vidi ništa, osim još većeg plamena.

Kad kažem LJUBAV, što god postala, u čemu god nestala, znam i samo jedno znam: nikad sama biti neću, makar bila i čudni anđeo koji sa Zemlje ne odlazi i vječiti putnik sa zavežljajem ostaje, makar zauvijek smrtnost prigrlila, ja opet ad kažem LJUBAV, izgovaram jedinu riječ koja nikad prestati neće.


15:08 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 09.03.2019.

NIKAD PRILAGOĐENA


slika: digital art

Nikad prilagođena plesnim koracima ovoga svijeta, ja korake svoje uplićem u bijelu halju derviša zanijetog neprekinutim spajanjem neba i zemlje, uma i raz-uma, srca i duše, mirisne tame i bezmirisnog svjetla.

Ja sam zaigrana spoznaja sklupčane vječnosti, bezvremenska spirala koja krila vilinska odmara na drvetu kojem je posljednja jabuka pojedena. Jata gladnih crvića zemaljskih željna preskoka slijeda prirodnog sjatila su se na posljednje drvo Adamovo i Evino ne bi li se siti pretvorili u Svejedine bogove i tako gmizajući, a ne leteći zavladali prostorom besmrtnosti.

Bezdan svemira samo uporne ostavlja kraj drveta koji polako vene ne donoseći plodove nove, ali korijenje još živi i mada nespretni ponekad koraci moji dozivaju kišu ljubavi iza koje će Novo Sunce toplinom dodirnuti grane bez lišća koje se sa životom bore.

Svi bijasmo spirala zmijska i svi gmizajuća sjećanja sakrivamo u dubini zemlje vlastite nadajući se, da ih nitko vidjeti neće. Spoznaja je bolna, opora, ali tako savršeno oslobađajuća.

Poštedite me slatkorječivosti i namještenog osmijeha koji ne priznaje u nama sve što ne želimo biti: i tama, i bol, i sklupčane zmije i okorjela samotinja ega koji sve stavlja u domenu uma. Dopustite malo bezumnosti i pogrešku u koracima kad se vrtim vrtokretom strasnim, samo želju gledajte i iskrenost želje, da plodonosna Ljubav dobije svoje mjesto.

Procvjetat će predivnim cvjetovima drvo jabukovo i svi će plodove divne kušati bez podmetanja krivnje i lažnih očekivanja, jer laži postojati neće ni istine, sve će biti jedno i bezimeno kušanje vječnosti kakva je oduvijek bila prije, nego se um rodio i porazio srce.


09:58 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 07.03.2019.

PARTIJA ŠAHA (U TRI POTEZA)



Jednom davno htjedoše nas uvjeriti, da je Zemlja kao i mi, prazna ploča na kojoj Stvoritelj igra svoju vječnu partiju šaha, a mi pijunčići i svi jači od nas i tako je to trajalo i trajalo, eoni su prolazili, dok se pijunčići nisu naljutili i pobunili te započeli neki svoj maleni rat ne shvativši zapravo srž stvari.




Ništa što vide ne postoji i njihova pobuna ne postoji, nema igre, nema nadmetanja i nema pameti. Postoji samo jedno i jedino iz čega se sve rađa i umire, a to je bezvremeno i čisto dječje srce iz kojeg On koji jest rađa ono što jedino postoji-esenciju Ljubavi u kojoj ne postoje figure, nema pijuna, lovaca, kula, kraljeva i kraljica.

Svi smo jedno i jedino nepostojeće i vječno, kroz sve i u svemu i vrijeme predaje partiju. Zna da Ljubav uvijek ostaje pobjednik života i smrti.

Šah-Mat.






17:23 | Komentari (0) | Print | ^ |

ZAUSTAVLJENI KORACI


slika: internet

Zaustavih se na tren, da udahnem mirise šume iz moga sna, ah i zalutah u tom dašku purpurnog proplanka koji me zove, da legnem na sag od zvončića, da zatvorim oči i čekam pticu zlatnu, da sleti na dlan moj. Ona ne smije osjetiti moj dah, ona ne smije osjetiti ni vidjeti i najmanji pokret moga tijela, jer nije iz dimenzije gdje tijela dišu.

Moram duša potpuno postati, da bi mi duša ptice zlatne prišla i čekam, čežnja za djelićem raja oduzima mi dah i gle, samo osjećam dodir krila zlatnih, a ne usudim se oči otvoriti. Ako ih otvorim, ptica će otprhnuti, ali dodir i zagrljaj krila otvaraju oči moje.

Ja MORAM vidjeti, makar kroz san, moju čežnju vjekovima sanjanu i gle...pogledah svoje ruke i vidjeh da su u krila pretvorena i tijelo svoje zlaćanim perjem pokriveno.

Shvatih, da sam cijelo vrijeme čekala sebe i nosila dušu koja će jednom slobodna poletjeti iznad šume u susret zlatnom smiraju gdje sve Ljubavlju koja nema kraja diše.

Trebala sam samo sklopiti oči tijela i prepustiti se očima duše, a sve drugo su bile samo iluzije protkane okovima, bršljani koji su obavijajući stabla žudili za mrvom sunca iznad mraka.


11:00 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 05.03.2019.

ISPOVIJED JEDNOG HERETIKA

Nazovite me kako hoćete.

Svejedno sam prevazišla suvislost viška riječi koje ne govore ništa značajno, a ostala na onih nekoliko dobrih koji sadrže sve. Istina će osloboditi, ali prvo mora boljeti, gotovo pakleno boljeti, dok se ne porodi iz utrobe laži i dosegne svjetlo života i udahne vlastitim plućima čisti zrak dana.

Moj put je bio popločan dobrim namjerama...o, da...svi se trude, da nam olakšaju put razvitka i popločavaju nam ga ne bi li što brže utonuli u zaborav i zaboravili tko jesmo. Nose nas u maternici, ljuljuškaju u plodnoj vodi hraneći nas samo svojom krvlju, fok svijet vani čeka naše odrastanje.

Kako to samo perfidno čine! Manipulacijom in vitro usađujući nam još dok smo maleni, sheme i zapovijedi, jer ionako ne smijemo odrasti, odrasti do nivoa svjesnosti, jer svjesnost je znanje, a znanje spašava od zabluda.

O, vi, koji ste uljuljkani u breme religija koje će vam otežati koračanje do sebe ne vidite li prozirnost spomenutih dobrih namjera? Koliko laži, koliko samo laži iz plemenitih riječi, još plemenitijih mrtvozornika, jer to i jesu, zapravo, u cilju im jest da vam oduzmu vlastiti vaš život i svedu ga na njihov kreirani mrtvi rezime koji na kraju oduzima i ubija duše.

Kako je lijepo živjeti u rukama nametnutih svetaca i bogova! Zašto bi tražili od Onoga koji je jedini u svemu, da skine sa nas vječito kukanje i žalopojke, da je bog jedini kriv za sve i da jedini može učiniti sve? A tko smo mi u svemu tome? Zašto ne zamolimo boga da nam dozvoli da sami budemo odgovorni za svoje greške i da spoznamo da greške nisu grijeh, nego učenje? Zar nije već dosta numeriranja i skaliranja grijehova, razdvajanja na ono što jest i nije razlikovanja božjeg i ljudskog, jer čovjek nikad neće postati kao bog niti bog može biti čovjek?

A bog jeste čovjek, čovjek u odrastanju, čovjek koji u sebi nosi čežnju za odvajanjem od božjeg praga do vraćanja na taj prag kada prođe sve puteve do ljubavi koje mora proći.

Koliko zakulisnih igara! Koliko pokušaja, da se ti putevi preprave i putokazi promijene!

Cijelo kršćanstvo i druge religije su samo blijedi pokušaj mijenjanja tih puteva, gnostički pristup istinama sustavno se pokušava uništiti.

Egipatski bog Horus rođen je 25.12. ubijen je i uskrsnuo. Grčki bog Dionizije, rođen od djevice, raspet, treći dan uskrsnuo, bio u podzemnom svijetu za vrijeme života imao svoje učenike, pretvarao vodu u vino.

Zvuči li poznato?

Kako maestralan potez, da bi se ljude držalo u oboru pokornima i poslušnima onima koji će ih uspavani služiti i sve uvijeno u sjajni papir istine prožete dozom straho-poštovanja ne samo-poštovanja, nego poštovanja prožetog strahom, jer veliki bog će kazniti ako ga ne slušamo..

A tko to govori? Tko to tamo pjeva?

Odabrani narod koji je čak i svoje ime uzeo od druge poganske vjere. Jew.. Židov, Hebrej, znači zapravo sveto drvo Tisa koje su Druidi poštovali i po kojem su samo svoje odabrane i najposvećenije duše nazivali JEWS. Europljani su se u davno vrijeme tako nazivali, ali u tišini ne lupajući u talambas i ne udarajući na sva zvona pa se nekim kvazi manipulatorima činilo zgodno, da to ukomponiraju u svete spise i proture ih kao vlasništvo boga koji direktno cijelom svijetu govori što treba raditi. A ne! Druidi zato šute i vjerno svoje tajne čuvaju.

Sve što bi nam moglo olakšati puteve prema sebi, stručno se pokušava prepraviti, dok konačno nije došlo vrijeme, da se tajne počinju prenositi i buditi uspavane, a da li je spavanje njihov put? Mislim da nije, jer spavajući propuštamo korake ka cilju i svjetlu i postajemo hibernirani, dok vrijeme oko nas čezne da ga zgrabimo za vrat i suočimo se sa njim.

Tko je imalo uspio ovo sagledati bez trunke sumnje, taj je na dobrom putu, da postane bog i stvara svjetove spoznajući sve što treba spoznati.


20:16 | Komentari (2) | Print | ^ |

TREMOR NAD ŽICOM



Vječita nadogradnja čudoređa i balistika za obranu od napuhanih istina. Um caruje, snaga ni iver ne može otpuhnuti, dok srce strpljivo hvata ritam nad raskalašenom publikom željnom poruka iza zavjese umirućih.

Ne može uvijek biti slatkorječivi pjev nebesa glave ovjenčane laticama ruža i lovorom, ruke nježne od ne-djelanja,
oči kristalnih zjenica...Duša mora odživjeti i drugu stranu okrunjena trnjem žuljevitih ruku, bosa i prezrena dok korača po strmoj litici negdje prema vrhu gdje sunce čeka njen osmjeh i opet kada se popne, mora prijeći bezdan hodajući po žici noseći breme srca i još teže breme uma.

Sumanuti šaptači spominju ravnotežu, a zapravo samo se treba sjetiti da imamo krila...amnezija čini svoje...


https://www.magicus.info/ostalo/poezija/tremor-nad-zicom


10:43 | Komentari (2) | Print | ^ |

ponedjeljak, 04.03.2019.

BAŠ, BAŠ...(poltroni i moroni kao dio naše kulturne baštine)

Odakle mi na pamet baš sada ova tema?

Baš, baš...ludilo poltronstva i sindrom Moronstva počeo se provlačiti i širiti sve više i oni koji nisu dio tog miljea jednostavno počinju osjećati nemir.

Svrbež, alergiju kojoj nema lijeka, osim da se suoči sa tim virusom i obznani ga retuširanim i zaspalim uvlakačima.

Cijela naša dična zemlja je tim zatrovana. Od velikih poteza i bitaka za svoje mjesto u rogu obilja do onih malih koje čine sitni podvodači koji misle da će postići plafon, ako šefovima uvijek pružaju osmijeh na licima, iako postoje dani kad bi ga o zid razbili.

Korumpiranost je samo dio toga, a ide ruku uz ruku sa poltronstvom ili da budem malo vulgarnija, dupeuvlačenjem. Na žalost, prvo se poklanja iz zahvalnosti pa darovani nezajažljivo traže još, dok se ne prevrši mjera i dok se u medijima ne počne pisati koliko visoko kotiramo po korumpiranosti, a još više po poltronstvu. Na žalost, ima ga u svim aspektima života. Često se toliko zarazimo time, da ni ne znamo da smo bolesni u školama, na radnim mjestima čak i u virtuali svugdje se nešto uvlačimo i zavlačimo radi malo pažnje, boljih ocjena, rejtinga.

U virtuali se dodvoravamo nekima za koje mislimo, da bi nas mogli održati na vrhu, a zapravo ti vrhovnici su često anđeli tame obučeni u haljine svjetla.

Ma, tko šiša dubinu? Bitno je da sam ja zapažen, pažen i mažen. To, što se ulizujem samo dokazuje moju sposobnost, da se održim živim, ali to što se smatra životom uopće nije život. Poltronstvo je lažni osjećaj punine, ovisnost koja je povučena drugim ovisnostima.

Ostati svoj, bez želje za ulizivanjem pa makar po cijenu osame tek to je naziranje životnog bila koje se skoro više ne pojavljuje na monitoru ovog postojanja i kako se boriti protiv te bolesti te nakaznosti koja se udomaćila svuda?

Perom, pisanjem pa ako ne ide, ćuškanjem, zato postoje satiričari, oni koji nikad neće zatvoriti svoje oči i koji će uvijek vidjeti nezdrave dijelove duše, ako se pojave. Često postoji opasnost da se i sami zaraze, ali cjepljeni su oni odavno protiv takvih stvari i mogu i žele pomoći, ako vide da itko to traži.

Jednom je Mark Twain rekao: "Najfinija odjeća za čovjeka je njegova rođena koža, međutim, društvo nekada zahtijeva i više od toga." ... i u tome je sva poanta ove priče.

Obucimo se ponovo u svoju kožu, ona nam najbolje pristaje, sve ostale nas čine budalama, a na zaslužujemo taj naziv.


10:25 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 03.03.2019.

POGLED IZ MIRNOG KUTA


slika: internet

Recimo, da se svijet vrti sve brže i brže, postaje rulet na kojem se igraju neki igrači ulažući zadnje što imaju ne bi li dobili sve i recimo, da je ono što ulažu ljudski život, ali ne svoj, nego tuđi. Ludilo i pomama za oduzimanjem svakog dostojanstva koje priliči čovjeku. ''Čovjek, kako to gordo zvuči'', reče jednom M.Gorki, a ja izričem sa punom odgovornošću: čovjek, kako to jadno danas zvuči, na žalost, gordost se okrenula nasuprot samilosti, izgubila se čovječnost među valovima tonući sa pretovarenim lađicama prepunih ljudi koji su krenuli u potragu baš za tom izgubljenom samilošću.

Izgubila se čovječnost među ruševinama gradova koje je luđački val rata pomeo ostavivši tisuće i tisuće djece gladne i žedne, da preklinju za kap života, izgubio se čovjek, jer mu je duša zatrovana mentalitetom otuđenja, životom za sebe, gaženjem preko gomile mrtvih tjelesa u želji da dođe do vrha, a vrh piramide ne tolerira baš one penjače koji misle da će popiti gutljaj iz roga obilja.

Sve je to obmana, umotana u meki celofan, da bude prihvatljivija, čovjeku gordost bez skromnosti ne donosi ništa,
gordost je jednog anđela spustila na zemlju, ali su lažni pripovjedači na tu gordost dodali još koješta.

Kada se svjetlonoša spustio na zemlju shvatio je koliko tu tame ima, kažu da je ukrao svjetlo od bogova, nazvali ga Prometejem i kaznili ga, razapinjanjem na stijenu.

Prvi svjetlonoša iz Edena dolutao ne bi li ljudima osvijestio nesvjesnost i pokazao im ljepotu znanja, sve je krenulo opet naopako, ljudi ni tada nisu bili svjesni, da znanje u nedozrelim rukama postaje moć koja razara i kaznili i tog anđela edenskoga pretvarajući ga u crnu spodobu koja lovi duše za svoju ekipu u podzemlju. Svi koji su pokušali upaliti luč, doživjeli su svoju tragediju i svijet je danas kakav jest, ali previše je iskri posijano, da bi svijet ostao takav.

Poput baklji na Ivandan ljudi s upaljenim ognjem u sebi dozivaju se preko planina, svjetlom pokazuju svoju nadu, da će život i čovjek ipak na kraju dobiti svoje mjesto na planeti zvanoj Zemlja, a ja sve to posmatram i osjećam iz mirnog kuta gledajući rascvale voćke pod prozorom, lomeći kruh svoj svagdašnji sa svojom obitelji, zahvaljujući na svakom gutljaju čiste vode koje imam u izobilju, ali se ne ograđujem u svom sigurnom kutu, već otvaram širom vrata i prozore, primajući u sebe sve uzdahe bola i tuge, koji mi nisu fizički blizu, ali ih osjećam.. Jer, tuga i suze drugih, ma koliko bili daleko nije nešto izvan mene.

Ja sam u svoj toj igri na ruletu, ali ne sudjelujem u njoj, težim ka njenom prestanku i razotkrivanju onih koji je koriste, da bi druge obezvrijedili.


10:27 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 02.03.2019.

trenutak, kad sve postade svakidašnje...



Postojalo je vrijeme kada smo se znali čuditi širom otvorenih očiju i srcem, tako jednostavne i obične stvari u nama su budile osjećaje, hranile našu dušu i širile njene horizonte.

Nebo smo upijali, njegove boje i prostranost, sada ga više ne gledamo kao čudo Kreatorove ruke, nego neku naizmjence prošaranu plavo sivu pozadinu koja nam nije naklonjena, nego nas opsjeda olujama i nemirom.

More više nije sigurno, neka ljudska bahata ruka pretvorila ga je u sve, samo ne u dom čarobnih sirena i prinčeva koji se skriše u dubine dubina nadajući se, da će se ipak sve opet vratiti u nevino vrijeme bajki.

Šumama, devastiranim, iznakaženim ljudskom pohlepom za bogatstvom, šeću tužne vile i patuljci pokušavajući spasiti životinje i biljke od konačnog kraja.

Anđeli se motaju po novonastalim zgarištima gdje bezumni ratovi oduzimaju djecu koja bi mogla, da čudom prežive baš te anđele dozivati. Majke se ne mogu istinski nasmijati svome čedu, jer ne znaju hoće li izdržati teret svakodnevlja kada postanu ljudi, čak i molitve su postale svakidašnje nižu se jedna za drugom u istom ritmu ponavljaju se iste riječi svakodnevne molitve svakodnevnom bogu, ali još uvijek postoji nešto što se može smatrati čudom, jer preživi uvijek sve strahote koje žele zavladati. To nešto je Ljubav, netko će reći svakodnevna, ali nije. Ona je uvijek nova, jer uvijek donese komadić sunca u tmurno nebo, malo vjere u bajke koje su nam nekako izmakle iz ruku i malo nade kada anđeli zašute od tuge..

Je li to nešto novo?

I nije i jest, oni kojima nedostaje ljubav, neće to priznati i okrenut će se životu bez nje, a oni koji vjeruju u nju, krenut će baš za onima koji su od nje odustali.


09:18 | Komentari (0) | Print | ^ |

petak, 01.03.2019.

GOSN ČAROBNJAK, JESMO LI DANAS MALO ZALUTALI?



Trebali bismo se opustiti, nasmijati, ništa ovdje u ovom svijetu ne shvaćati smrtno ozbiljno niti se vezivati za djeliće, fragmente koji su samo kotačići u mehanizmu uma i vrte svoju priču.

Uvrijedimo se za tren, pokunjimo se kad nas netko drugačije pogleda, nego što smo navikli da nas se gleda. Ma, gosn čarobnjak, kako se koristi naša svakodnevna magija uživanja u sadašnjem trenutku?

Vezujemo se uz ono što je bilo, brine nas ono što dolazi, zapetljani smo u mrežu našeg ega koji dirigira kako živjeti kako samo njega hraniti, dok mi iznutra ostajemo gladni istinskog sebe. Nije to filozofija, jer ljepote života oko nas prolaze, dok se mi zadržavamo na pragu naše duše i ne izlazimo van, jer smo se navikli na komociju uhodanih navika.

Dobih prekrasne slik života koji prolazi u punini pored nas, a mi se glođemo oko sitnih mrvica koje nam sužavaju širinu pogleda na istinsku ljepotu, na smisao i magiju koja se nudi izvan svih naših uskogrudnosti.

Nisam ni ja izuzetak, potonem, isplivam, utonem, izvučem se, ali najgore je ne dozvoliti, da nas itko pokrene, nego biti zadovoljan sa stajanjem na mjestu, a život u punini prolazi pored nas.


objavljeno:
https://www.magicus.info/ostalo/price/gosn-carobnjak-jesmo-li-danas-malo-zalutali


15:20 | Komentari (2) | Print | ^ |

srijeda, 27.02.2019.

ŠETNJA U IRSKOJ

Danas napunila baterije sunčevom energijom, one svoje, tjelesne i duševno-duhovne.

Mala šetnja po Carricku, začuđujuće topao i divan, sunčan dan, rekoše, +19, a rijeka Shannon kao rivijera na moru.




Dok sam fotkala, ulovih nešto kao UFO, oblak nije, ali možda je to moja mašta, previše se ističe svojim oblikom, a iste slike sam i potamnila malo tek da se malo zabavimo analiziranjem.

Ipak, šalu ili zbilju na stranu, bumamarice odmaraju i sunčaju se (pozdrav dragoj Mirjani Krmari njenom malom anđelu Karlu, koji se na nebu igra sa bubamaricama).





Drveće se uhvatilo za ruke i pleše svoj proljetni ples, onako, golo i bez listova, ali tko mari za to kad sunce daje ritam?






10:18 | Komentari (6) | Print | ^ |

utorak, 26.02.2019.

FAUSTOV OGLAS (INSPIRIRANO ISTINITIM OGLASOM)



Opet mi ovaj dan ne obećava ništa, obišla sam sve staretinarnice i antikvarijate nudeći ostatke svoga zlata, međutim, svi tako malo nude, gotovo ništa, s meni treba karta do posljednje stanice koja se zove JA, na put do sebe nikako da krenem.

Prošla sam kroz život tražeći prividna ispunjenja, lomila se moja barčica na olujnim valovima emocija, ljubavnici su me voljeli pa ne znam iz kojeg razloga me ostavljali. Sad sam dala oglas, da prodajem svoju rabljenu dušu onom koji će znati kako mi pomoći i što učiniti sa njom.

Da li će netko kupiti tu moju rabljenu dušu?

Čekam poziv i ne zadugo, netko mi kuca na vrata. Zar zna moju adresu? Pa dala sam samo telefonski broj, otvaram...elegantni gospodin plave kose, visok, tanak. Nije li Mefisto čista suprotnost?

Obraća mi se jasnim i dubokim glasom: "Došao sam povodom vašeg oglasa."

Oči su mi zasjale, konačno nada za mene.

"Ali vas moram razočarati",- rekao je, gotovo ledenim glasom.

"Zašto"- upitah.

"Kako možete prodavati nešto što zapravo i nemate? Ja odavno sakupljam izgubljene duše, oživljavam ih, ali ih ne prisvajam, nego izliječene puštam u divljinu, u prostranstva slobode, sve ono što vi mislite da je vaše, zapravo nije.
Vi ste samo vješto sačinjen komadić tkanine koja obavija hologram života drugih. Sjene prošlosti vaše su niti koje vas drže na okupu.Kako da od vas kupim falsifikat, kad ja tražim samo originale?"

"Ima li nade za mene?"- upitala sam.

"Ja nisam krojač, da sastavljam novu odoru, a žalim vas ipak iz dubine duše, jer, vaša želja da živite stvorila je malo živo tkivo u vama koje će jednom postati besmrtna i veličanstvena duša."

"I kako dalje?"- upitala sam.

"Onaj koji je Milost izvan svake spoznate milosti, On jedini vam može pomoći. Vi ste tek na početku, a mislite da ste na kraju, Ali ne odustajte. Svaki prah kojeg obrišete sa kamene ploče groba koji vas podsjeća da ste prah, neće se vratiti u zemlju, nego onom koji će u taj prah udahnuti život."

"Znači ja sam mrtva?"

"U jednu ruku da, dok se sve sjene u tami ne vrate u beskraj svjetla, tek tada će život u vama zasjati u punini."


12:47 | Komentari (0) | Print | ^ |

ponedjeljak, 25.02.2019.

kada ratovi uminu i oružja se rastoče

Čudesno vrijeme za čudesne stvari, uslijed vihora ratnog bsmisla ratnik je shvatio, da jedino na koljenima može odmoriti u samom oku oluje, jer tamo je mir, tamo je šapat koji govori da poniznost pred sobom ne dovodi u pitanje opstanak vlastite duše. Vrijeme je konačno prestalo vrtjeti svoje kazaljke, rastapaju se demijurzi svih vijekova koji su uvjeravali u istinitost svojih laži.

Ratnik je poljubio svoj mač i ponovo ga predao Gospi od dubina, ovaj puta zauvijek, pobijedio je konačno sve svoje prolaznosti, sve svoje silne potrebe da se bori za ljubav, jer mu se činilo da zamire, da se bori za svjetlo, jer se činilo da tama pobjeđuje. Prošao je sve strmine i kosine, ronio kroz oceane proždirućih emocija koje su ga neprestano vraćale na početak zaborava, svaki puta, kada je potegao mač, u ime nečega, pokušavao se sjetiti, zašto to čini, ali nije mogao, vrijeme ga je prikovalo na svoj mehanizam, uvjerilo ga da je broj kojim se mjeri ciklus njegovoga trajanja i to sve dok se ratnik, razapet u krugu umiranja i rađanja nije probudio, okupan izmaglicom sadašnjeg trenutka u kojem vrijeme zapravo ne postoji.

Postoji samo tišina u oku oluje, bez obzira što će tijelo vjetrovi razbiti o stijenje, Duša se sjetila svoje želje prapočetka: da se ne bori za ljubav, jer ona to JEST samim time što jest, svaka bitka postaje nepotrebna.


Image and video hosting by TinyPic


10:39 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 24.02.2019.

ŠAPTAČ IGRAČKAMA



Odavno sam zaboravio kada je počeo onaj prijelomni trenutak u mom životu kad sam odlučio biti šaptač igračkama, ali ne onim plišanim medvjedićima i plastičnim lutkicama razbarušene kose koje skupljaju prašinu u nekim kutijama ili čame na nekom pustom tavanu čekajući da ih vlasnik opet uzme u ruke i sjeti se svojih igara, dok bijaše dijete.

Ne, ja sam šaptač onim igračkama koje su nekad bile žive i koje su nekad koračale i pjevale, bile obavijene mesom i krvlju i u grudima im kucalo pravo, pravcato toplo srce. Te igračke su nekad bili ljudi koji su isprva pristali, da to budu u nečijim rukama, ali s vremenom nisu shvatili, da iz tih ruku više neće izaći isti. Kao i svake nove igračke, bile su meta obožavanja, nešto što je jednostavno nezamjenjivo i jedinstveno i što će uvijek ostati na svom posebnom mjestu, u svom posebnom čarobnom kutu gdje su igre bile rituali..

Ovakve igračke nisu bile obične, znale su uzvraćati pažnju gotovo, da bi netko pomislio kako su imale dušu pa i imale su, jer kako uzvraćati sve što se darovalo, ako nije u njima nekakve duše bilo?

Do takvih igračaka se teže dolazilo, trebao je poseban način i trud da se one pronađu, ali pošto su i tragači za takvim igračkama posebni, tako su i te igračke koje žele posebne i sve bi bilo savršeno normalno, da se vlasnici takvih igračaka nisu zadovoljili samo sa jednom igračkom. Kao i svako dijete, poželjeli su da imaju nove i opet, sve bi bilo to dječja igra, da te igračke nisu imale osjećaje i to je bilo to prokletstvo koje se nikako nije moglo obrisati.

Često su vlasnici zanemarivali onaj poriv u sebi, da poslušaju otkucaje srca u tim igračkama i kad bi se konačno zadovoljili igrom, malo po malo, srce u tim igračkama bi prestalo kucati i pretvorile bi se u lutke bez života, one lutke koje često gledamo u izlozima trgovina koje te tako čudesno živo gledaju, da zaista pomisliš u momentu, da i jesu žive i tako, odlučih da tim lutkama koje su nekad bile ljudi ponovo vratim ljudskost.

Zašto baš ja?

Moja priča je vrlo slična ovome o čemu govorim. Naime i ja sam bio nekad igračka u rukama vlasnika, nisam puno razmišljao što će biti samnom, zapravo shvatio sam, da se vlasnik plaši vezivanja uz bilo koje biće koje bi željelo ostati uz njega i to sam shvatio kao činjenicu koja nije neobična i uživao sam, da mogu barem svojim postojanjem učiniti svoga vlasnika sretnim. Pa što, ako se netko boji vezivanja? Život ionako nije stvoren da budemo okrenuti jednom biću, život trebamo odživjeti najviše za druge, a tek onda za sebe. Zato sam bio sretan, uostalom, bio sam na posebnom mjestu u životu svog vlasnika i to mi je bilo dovoljno. Međutim, shvatio sam vremenom, da je glad za novim igračkama jača od ičega kod moga vlasnika, jer on se čak ni uz igračku nije želio vezati, ako se to igranje i može nazvati - vezivanjem.

Shvatio sam ga i unatoč tome, pristao da budem drugi, treći na polici, ali na kraju više za mene nije bilo mjesta i završio sam negdje uz neki kontejner, zgrčen ispod jednog stabla ne mogavši se više ni pomaknuti. Srce mi je za trenutak prestalo kucati, osjećao sam da se pretvaram u nešto što graniči sa svijetom utvara i shvatio sam, da više nikad nikome neću moći ponuditi svoje srce, jer toga srca nije ni bilo više, bar ne živoga srca u meni i malenim djelićem svijesti kojeg sam još imao razmišljao sam što da radim? Da poželim da vlasnik postane jednom nečija igračka, kao ja?

Ne, borilo se u meni svjetlo i tama, ljubav i bol, gotovo da je sve trajalo djelić sekunde, a onda sam klonuo, ja mogu opet i opet samo voljeti, neprestano, ali tu ljubav više neću imati prilike poklanjati, jer nisam više bio živ. Ne znam, znam samo da sam osjetio kako me jedna blaga ruka pomilovala po čelu i dlanom mi dotakla srce.

Kako, odakle je to životvorno biće došlo, ne znam, znam samo kad sam ponovo oživio, da je nestala. Anđeo koji mi se često javljao u trenucima kad bih se rastajao od života, javio mi se opet i ja odlučih, iz zahvalnosti, postati šaptač igračkama, onim odbačenim igračkama koje su nekad bili ljudi.

Nitko ne zna tko sam ja, osim onih, čije srce oživim, ali i tada im ne govorim svoje ime, dovoljno je da se sjetim kako je mene moj anđeo oživio i da tako i ja postupam i ne znam drugačije, nego šapatom, tiho.

Zato i jesam šaptač igračkama...


11:24 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 23.02.2019.

EGO TRIP(S)TIH



Već dugo proučavam te zanimljive ego smicalice, zezalice, ego igrice, od poluozbiljnih do životno ozbiljnih. Prvo mi je bilo teško sve to pokopčati i razvrstati, ego je poput opijata...ne moš' bez njega kad osjetiš koliko te pazi i mazi, čini se da si Kralj na tronu, a zapravo si običan sluga pod njegovim nogama, dok to ne shvatiš, hraniš svoga kralja, a on ti dodaje mrvice i čini se da je simbioza dobra, a kad shvatiš poantu robovanja, prvo se nasmiješ sebi (...kako sam bio toliko slijep kraj zdravih očiju..), a onda se nasmiješ kralju koji kipi od nemoći, ali ne može ništa.

Revolucija vodi do evolucije, ali do svega toga treba doći i dođoh, na pola omamljena sladunjavim opijumom ega, ovdje, na ovaj portal..

Eureka!! Evo hranilišta, evo pojilišta, dok nisam i tu pohvatala konce i shvatila, da je ovo dvorana za bezbrojne partije sa Gospodinom Egom, dok konačno ne pobijedimo i ne naučimo se igrati sa njim. Ovo je odskočna daska za dalje igre u životu, izvan virtuale, ovdje je tek hologram, vježbanka za stvarnost i život u toj stvarnosti.

Prvo počinje sa pisanjem, riječima, bilo čime što nas može postaviti izvan drugih pa dobijemo pljesak pa osjetimo topli zagrljaj Ega i njegovo odobravanje.

On bi još, poput biljke mesožderke u kultnom filmu "Mala prodavaonica užasa", prvo je slatka, hranimo je, posebna je, uzvraća nam pažnju. Uh..ljubav uzvraća ljubav, dok biljčica ne počne rasti pa traži malo krvi pa još, počinje joj se davati meso, male životinjice, dok toliko ne naraste i povampiri se, da počne jesti ljude, naravno, u pitanju je parodija i simbolika, ali čisto mi je pala na pamet kao usporedba sa našim Egom.

Zna biti nevjerojatno lukav i kamuflirati se toliko vješto, da ga ne prepoznaješ kao svoga gazdu-robovlasnika.

Pronađoh zgodnu misao: "EGO: naziv koji ti ubija srce polako, jer mu ne dozvoljava da prozbori tri riječi: Volim te, nedostaješ mi, oprosti.."

Koliko se tu prepoznajemo, koliko momenata u životu je postojalo kada te riječi nismo mogli izgovoriti? Jedan? Više njih? Stotine? Nevažan je broj. Važno je da prepoznamo našeg manipulatora u nama kad god odlučimo odustati od izgovaranja tih riječi, ali to je već život izvan ove sfere ovog portala gdje se vježbamo i često vodimo bespoštedne borbe sa tim našim dosadnim manipulatorom.

Netko napiše priču ili pjesmu, drugi pomisli: ''E, neće biti bolji od mene.. Tko je on/ona? Ja moram biti na vrhu, Ja sam najpametniji, ja moram u očima drugih biti lice s naslovnice." i napiše se brže bolje pjesma iznad pjesme, priča iznad priče.

Sve su to igre bez granica pa one primisli svako jutro: "Jesam li na vrhu? Na topu? Pa da...ne smije tamo neka šuša ili šušumiga biti gore." pa nam pogled prvo skrene na lijevu stranu portala, oči gotovo dobiju tikove od gledanja.. Jesam li tu? Jesam!!! Srce mi na mjestu.. najbolji sam.

Nije srce na mjestu, Ego i um, kojeg koristi za sebe, je na mjestu gdje bi srce trebalo biti i opet kad se shvati i taj mehanizam, još jedna partija šaha je dobivena i prestanemo biti ovisni o mišljenju drugih, prestanemo hraniti ono malo čudovište koje nas na kraju želi potpuno asimilirati u sebe i ostaviti nas prazne bez imalo sućuti i osjećaja za druge, osim nas.

Tako taj Ego radi, perfidno, tiho, bezbolno. Ja mu shvatih poantu i uđoh u njegov skriveni sistem što ne znači, da me neće opet prevariti ako uspije, ali neće trajno. Postadoh gerilac, jer ne vodim borbu na otvorenom polju sa njim, smišljam strategije kako mu oslabiti snagu, zato i dalje ostajem ovdje u ovom vježbalištu prateći sebe i druge.

Život me i dalje čeka, da ga živim punim plućima, oslobođena sebe, okrenuta drugima. Opraštam, volim, unatoč svemu i ne zatvaram se pa kako mi bude, bitno je da kralj koji želi vladati sa mnom, a pri tom me zarobiti, više nema toliku snagu. Mogu se nasmijati, mogu i zaplakati, a opet izvan njegovog dometa.


15:20 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 21.02.2019.

CIRKUS ZA SAMO JEDNOG GLEDATELJA



Sjedim u prikrajku, sva mjesta su zauzeta, a niti jednog gledatelja ne vidim, jer zapravo u njihovom sam svijetu poput duha, nevidljiva za njihove poglede, a sposobna da ih isključim kad predstavu želim odgledati u tišini. Ovo je bio poziv poslan odnekuda bez rezervirane karte, uđi pod šator šareni i smjesti se gdje želiš. Da li sam slobodna u svemu tome da prekinem kad želim? Dakako.

Sloboda je čin vlastite volje i nema veze sa nametnutim tragikomedijama. Gledam, pokušavam se opustiti, nasmijati, ali teško mi osmijeh dolazi na lice, jer ovo je više od predstave, manje od dobro režiranog filma. Glamouri i žamori, ljudi koji se izmjenjuju sa životinjama i šeću u krug, dok zarađuju pljesak auditorija, jer u momentu ne znam koga gledam zapravo: trenirane životinje koje počinju biti nalik na ljude ili trenirane ljude koji počinju bivati poput životinja. Niti jedno niti drugo nije prirodno, priroda se ovdje ne nazire, svi žele pokazati svoje umijeće, a zapravo sve to je tek početak pravog puta ka istinitosti.

Šepure se megalomani, i nose svoje transparente po areni prodavajući svoje vizit kartice na kojima tumače svoj sretni moto: „prvo i uvijek Ja, pa tek poslije Ti“, netko kupuje vizitke, osjećam i uključujem svoje vidno polje, da osmotrim i gledatelje.

Drugi prodaju ružarije, ikonice, dok ispod mantije kriju blasfemiju svega svetog, jer puna duša žudnje za materijalnim žedni dodira, željni spajanja u ekstazi, kriju kroz celibat anonimno rođenu djecu, masturbiranje i ananiranje, dok drugima prodaju svetost bez granica i zidaju hramove i crkve pokrivajući svoju prljavštinu.

Tek tu i tamo, poneki iskreni duhom obnovljeni lik rodi se, ali nije sudionik ovog cirkusa kojeg gledam.

Državnici i pravnici, porote i korote, sve se grli jednim zagrljajem pokušavajući zavesti one koji su nezavodivi i baš ti, nezavodivi dižu svoje glave iz pijeska shvaćajući srž ponuđene laži, ali bivaju ušutkani. Ulizice postaju pantomimičari, slušaju sve bez ijednog glasa, jer sve što kaže onaj iznad njih, to je dovoljno. Tako se pretvaraju u nijeme lutke koje su od posebnog materijala, savitljive, neranjive i kad treba osmijeh, razvuku ga, iako zapravo nema razloga za to.

Dok jedni jedu samo sredinu kruha, a ostalo bacaju, drugi taj odbačeni kruh jedu sa dubokom zahvalnošću nebu, jer to im je jedini obrok u danu. Beskućnici spavaju na kiši, dok drugi zidaju vile iznad oblaka posebno arhitektonski dizajnirane, da ne vide svijet ispod njih.

Šume plaču, oceani se guše, a još uvijek na kruzerima nasmijane lutke uživaju u zalascima sunca i posebno ponuđenom meniju za što ugodniju plovidbu i netko bi rekao, zašto sam zapravo i došla ovdje pod šator, ništa novo i posebno, sivilo i blještavilo.

Vani izvan šatora, odakle sam došla, potpuno je drugačija slika, poželjeh da vidim, je li moguće da nekoga dotaknem, nekome tek u par riječi objasnim, da ovaj cirkus nije stvaran i da je pravi život spreman za početak, vrata šatora su otvorena, ali kao što rekoh na početku, nevidljiva sam. Kad uključim vidno polje, ljudi oko mene postaju vidljivi i tako pokušavam pronaći način, da komuniciram sa njima, ali za sada bez uspjehapa sam zato po tko zna koji puta gledatelj ovoga cirkusa i kad predstava završi znam sebe, opet ću se pojaviti ovdje kad mi pozivnica stigne…


10:28 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 19.02.2019.

OSMIJEH


slika: internet

Toliko jednostavno, a toliko duboko i istinito.

Trenutno sam u toj fazi kad shvaćam puno stvari i slažem ih polako na svoje mjesto.

Godine nose mudrost, svako razdoblje života ima svoju svrhu, prestajem se pitati i uzbuđivati zašto netko ne može razumjeti ono što želim reći.

Mladi ljudi su zauzeti drugim stvarima, oni malo manje mladi zauzeti su egzistencijom, politikom, biti ili ne biti, realitiy svijetom, svatko ima svoj vlastiti tempo kojim putuje ka sebi, priznajem, dugo dugo mi je trebalo da dođem do stepenice na kojoj trenutno jesam, puno života, a ne samo jedan.

Bila sam sve: i tama i svjetlo poput vitraja u crkvama koji pokazuje sliku tek kad ga sunce obasja, a sada boje ne postoje, samo kristal u zjenama kroz kojeg mi se Onaj koji jest smiješi svojom ljubavlju.


09:58 | Komentari (0) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.