Vrti mi se jedna misao već dugo po glavi: zašto je Bog toliko uvijek ozbiljan i je li On stvarno takav, ima li smisla za humor?
Naravno, ozbiljan je, jer mi moramo biti ozbiljni i uvijek uvijek odgovorni članovi obitelji svemira. Ozbiljan je, jer smo mu dali naš karakter, možda je bio fleksibilniji, dok smo bili djeca pa kako smo odrastali, bili stegnuti i upregnuti kroz silne njegove/ljudski dobro smišljene naredbe, tako smo i mi postali ozbiljni, prestali shvaćati život kao učenje kroz igru i shvatili život kao mučenje bez igre, a Bog je vječno dijete i voli kao dijete, uvijek mlad, uvijek nasmijan, širokog srca, a ne kao jedan svemir, nego tisuće svemira zajedno.
Sad će netko reći: na plećima toliko toga, a da ne bude ozbiljan?
E, da, ali On to je i to ne u kontekstu našeg gledanja na terete na leđima, On je uvijek nasmijan i ne zna za tugu, uvijek je radostan, u radosti je stvorio tolike divne kreacije života na Zemlji pa gdje god se okrenem, vidim njegovu čudesnost ljepote stvaranja i kako da ga onda gledam, nego kao divnog i beskrajno razigranog Boga koji nikad ne sudi, nego uvijek voli.
Možemo li mi biti takvi da ne sudimo nikada i uvijek volimo?
Teško, ali ne i neizvedivo, On nam pokazuje kako manje ozbiljno shvaćamo naše pogreške, jer nema grešaka, samo rast, zla koja se događaju čine duše koje su tek na početku svog puta i nisu ni pokušale dotaknuti Njegovo blago srce. Jednom hoće i sve okrenuti naglavačke shvatiti da smisao tame nije da se širi, nego uroni u svjetlost.
Pokušajmo se više smijati i opustiti, On će nam se pridružiti, jer čeka te naše trenutke.
Post je objavljen 10.11.2023. u 19:21 sati.