Danas napunila baterije sunčevom energijom, one svoje, tjelesne i duševno-duhovne.

Mala šetnja po Carricku, začuđujuće topao i divan, sunčan dan, rekoše, +19, a rijeka Shannon kao rivijera na moru.

Dok sam fotkala, ulovih nešto kao UFO, oblak nije, ali možda je to moja mašta, previše se ističe svojim oblikom, a iste slike sam i potamnila malo tek da se malo zabavimo analiziranjem.

Ipak, šalu ili zbilju na stranu, bumamarice odmaraju i sunčaju se (pozdrav dragoj Mirjani Krmari njenom malom anđelu Karlu, koji se na nebu igra sa bubamaricama).





Drveće se uhvatilo za ruke i pleše svoj proljetni ples, onako, golo i bez listova, ali tko mari za to kad sunce daje ritam?

Čudesno vrijeme za čudesne stvari, uslijed vihora ratnog bsmisla ratnik je shvatio, da jedino na koljenima može odmoriti u samom oku oluje, jer tamo je mir, tamo je šapat koji govori da poniznost pred sobom ne dovodi u pitanje opstanak vlastite duše. Vrijeme je konačno prestalo vrtjeti svoje kazaljke, rastapaju se demijurzi svih vijekova koji su uvjeravali u istinitost svojih laži.

Ratnik je poljubio svoj mač i ponovo ga predao Gospi od dubina, ovaj puta zauvijek, pobijedio je konačno sve svoje prolaznosti, sve svoje silne potrebe da se bori za ljubav, jer mu se činilo da zamire, da se bori za svjetlo, jer se činilo da tama pobjeđuje. Prošao je sve strmine i kosine, ronio kroz oceane proždirućih emocija koje su ga neprestano vraćale na početak zaborava, svaki puta, kada je potegao mač, u ime nečega, pokušavao se sjetiti, zašto to čini, ali nije mogao, vrijeme ga je prikovalo na svoj mehanizam, uvjerilo ga da je broj kojim se mjeri ciklus njegovoga trajanja i to sve dok se ratnik, razapet u krugu umiranja i rađanja nije probudio, okupan izmaglicom sadašnjeg trenutka u kojem vrijeme zapravo ne postoji.

Postoji samo tišina u oku oluje, bez obzira što će tijelo vjetrovi razbiti o stijenje, Duša se sjetila svoje želje prapočetka: da se ne bori za ljubav, jer ona to JEST samim time što jest, svaka bitka postaje nepotrebna.

Već dugo proučavam te zanimljive ego smicalice, zezalice, ego igrice, od poluozbiljnih do životno ozbiljnih. Prvo mi je bilo teško sve to pokopčati i razvrstati, ego je poput opijata...ne moš' bez njega kad osjetiš koliko te pazi i mazi, čini se da si Kralj na tronu, a zapravo si običan sluga pod njegovim nogama, dok to ne shvatiš, hraniš svoga kralja, a on ti dodaje mrvice i čini se da je simbioza dobra, a kad shvatiš poantu robovanja, prvo se nasmiješ sebi (...kako sam bio toliko slijep kraj zdravih očiju..), a onda se nasmiješ kralju koji kipi od nemoći, ali ne može ništa.

Revolucija vodi do evolucije, ali do svega toga treba doći i dođoh, na pola omamljena sladunjavim opijumom ega, ovdje, na ovaj portal..

Eureka!! Evo hranilišta, evo pojilišta, dok nisam i tu pohvatala konce i shvatila, da je ovo dvorana za bezbrojne partije sa Gospodinom Egom, dok konačno ne pobijedimo i ne naučimo se igrati sa njim. Ovo je odskočna daska za dalje igre u životu, izvan virtuale, ovdje je tek hologram, vježbanka za stvarnost i život u toj stvarnosti.

Prvo počinje sa pisanjem, riječima, bilo čime što nas može postaviti izvan drugih pa dobijemo pljesak pa osjetimo topli zagrljaj Ega i njegovo odobravanje.

On bi još, poput biljke mesožderke u kultnom filmu "Mala prodavaonica užasa", prvo je slatka, hranimo je, posebna je, uzvraća nam pažnju. Uh..ljubav uzvraća ljubav, dok biljčica ne počne rasti pa traži malo krvi pa još, počinje joj se davati meso, male životinjice, dok toliko ne naraste i povampiri se, da počne jesti ljude, naravno, u pitanju je parodija i simbolika, ali čisto mi je pala na pamet kao usporedba sa našim Egom.

Zna biti nevjerojatno lukav i kamuflirati se toliko vješto, da ga ne prepoznaješ kao svoga gazdu-robovlasnika.

Pronađoh zgodnu misao: "EGO: naziv koji ti ubija srce polako, jer mu ne dozvoljava da prozbori tri riječi: Volim te, nedostaješ mi, oprosti.."

Koliko se tu prepoznajemo, koliko momenata u životu je postojalo kada te riječi nismo mogli izgovoriti? Jedan? Više njih? Stotine? Nevažan je broj. Važno je da prepoznamo našeg manipulatora u nama kad god odlučimo odustati od izgovaranja tih riječi, ali to je već život izvan ove sfere ovog portala gdje se vježbamo i često vodimo bespoštedne borbe sa tim našim dosadnim manipulatorom.

Netko napiše priču ili pjesmu, drugi pomisli: ''E, neće biti bolji od mene.. Tko je on/ona? Ja moram biti na vrhu, Ja sam najpametniji, ja moram u očima drugih biti lice s naslovnice." i napiše se brže bolje pjesma iznad pjesme, priča iznad priče.

Sve su to igre bez granica pa one primisli svako jutro: "Jesam li na vrhu? Na topu? Pa da...ne smije tamo neka šuša ili šušumiga biti gore." pa nam pogled prvo skrene na lijevu stranu portala, oči gotovo dobiju tikove od gledanja.. Jesam li tu? Jesam!!! Srce mi na mjestu.. najbolji sam.

Nije srce na mjestu, Ego i um, kojeg koristi za sebe, je na mjestu gdje bi srce trebalo biti i opet kad se shvati i taj mehanizam, još jedna partija šaha je dobivena i prestanemo biti ovisni o mišljenju drugih, prestanemo hraniti ono malo čudovište koje nas na kraju želi potpuno asimilirati u sebe i ostaviti nas prazne bez imalo sućuti i osjećaja za druge, osim nas.

Tako taj Ego radi, perfidno, tiho, bezbolno. Ja mu shvatih poantu i uđoh u njegov skriveni sistem što ne znači, da me neće opet prevariti ako uspije, ali neće trajno. Postadoh gerilac, jer ne vodim borbu na otvorenom polju sa njim, smišljam strategije kako mu oslabiti snagu, zato i dalje ostajem ovdje u ovom vježbalištu prateći sebe i druge.

Život me i dalje čeka, da ga živim punim plućima, oslobođena sebe, okrenuta drugima. Opraštam, volim, unatoč svemu i ne zatvaram se pa kako mi bude, bitno je da kralj koji želi vladati sa mnom, a pri tom me zarobiti, više nema toliku snagu. Mogu se nasmijati, mogu i zaplakati, a opet izvan njegovog dometa.

Sjedim u prikrajku, sva mjesta su zauzeta, a niti jednog gledatelja ne vidim, jer zapravo u njihovom sam svijetu poput duha, nevidljiva za njihove poglede, a sposobna da ih isključim kad predstavu želim odgledati u tišini. Ovo je bio poziv poslan odnekuda bez rezervirane karte, uđi pod šator šareni i smjesti se gdje želiš. Da li sam slobodna u svemu tome da prekinem kad želim? Dakako.

Sloboda je čin vlastite volje i nema veze sa nametnutim tragikomedijama. Gledam, pokušavam se opustiti, nasmijati, ali teško mi osmijeh dolazi na lice, jer ovo je više od predstave, manje od dobro režiranog filma. Glamouri i žamori, ljudi koji se izmjenjuju sa životinjama i šeću u krug, dok zarađuju pljesak auditorija, jer u momentu ne znam koga gledam zapravo: trenirane životinje koje počinju biti nalik na ljude ili trenirane ljude koji počinju bivati poput životinja. Niti jedno niti drugo nije prirodno, priroda se ovdje ne nazire, svi žele pokazati svoje umijeće, a zapravo sve to je tek početak pravog puta ka istinitosti.

Šepure se megalomani, i nose svoje transparente po areni prodavajući svoje vizit kartice na kojima tumače svoj sretni moto: „prvo i uvijek Ja, pa tek poslije Ti“, netko kupuje vizitke, osjećam i uključujem svoje vidno polje, da osmotrim i gledatelje.

Drugi prodaju ružarije, ikonice, dok ispod mantije kriju blasfemiju svega svetog, jer puna duša žudnje za materijalnim žedni dodira, željni spajanja u ekstazi, kriju kroz celibat anonimno rođenu djecu, masturbiranje i ananiranje, dok drugima prodaju svetost bez granica i zidaju hramove i crkve pokrivajući svoju prljavštinu.

Tek tu i tamo, poneki iskreni duhom obnovljeni lik rodi se, ali nije sudionik ovog cirkusa kojeg gledam.

Državnici i pravnici, porote i korote, sve se grli jednim zagrljajem pokušavajući zavesti one koji su nezavodivi i baš ti, nezavodivi dižu svoje glave iz pijeska shvaćajući srž ponuđene laži, ali bivaju ušutkani. Ulizice postaju pantomimičari, slušaju sve bez ijednog glasa, jer sve što kaže onaj iznad njih, to je dovoljno. Tako se pretvaraju u nijeme lutke koje su od posebnog materijala, savitljive, neranjive i kad treba osmijeh, razvuku ga, iako zapravo nema razloga za to.

Dok jedni jedu samo sredinu kruha, a ostalo bacaju, drugi taj odbačeni kruh jedu sa dubokom zahvalnošću nebu, jer to im je jedini obrok u danu. Beskućnici spavaju na kiši, dok drugi zidaju vile iznad oblaka posebno arhitektonski dizajnirane, da ne vide svijet ispod njih.

Šume plaču, oceani se guše, a još uvijek na kruzerima nasmijane lutke uživaju u zalascima sunca i posebno ponuđenom meniju za što ugodniju plovidbu i netko bi rekao, zašto sam zapravo i došla ovdje pod šator, ništa novo i posebno, sivilo i blještavilo.

Vani izvan šatora, odakle sam došla, potpuno je drugačija slika, poželjeh da vidim, je li moguće da nekoga dotaknem, nekome tek u par riječi objasnim, da ovaj cirkus nije stvaran i da je pravi život spreman za početak, vrata šatora su otvorena, ali kao što rekoh na početku, nevidljiva sam. Kad uključim vidno polje, ljudi oko mene postaju vidljivi i tako pokušavam pronaći način, da komuniciram sa njima, ali za sada bez uspjehapa sam zato po tko zna koji puta gledatelj ovoga cirkusa i kad predstava završi znam sebe, opet ću se pojaviti ovdje kad mi pozivnica stigne…

Bijaše to jednom davno, kada su se kraljevstva prostirala širom zemlje, i kada nisu postojali ratovi i utvrde.

Svatko je slobodno kraljevao u svom kraljevstvu. Ne samo ljudi, nego i životinje.

Postojala su kraljevstva lavova, miševa, medvjeda, lisica, žaba..

E, kod žaba se zaustavljam.

U tom kraljevstvu, vladala je jedna velika, napuhana žaba, koja je toliko bila zaljubljena u sebe, da je od svih svojih podanika tražila da joj se dive.

Umislila je da je zapravo začarana kraljevna, po koju će doći jednom kraljević, poljubiti je, i pretvoriti je u biće neizmjerne ljepote, zapravo, žaba se nije mogla pomiriti sa istinom da nije ništa drugo, nego obična napuhana skakutavica, željna pažnje drugih, jer je zapravo bila slaba i nesigurna u sebe, otkad se pojavila na tronu.

Uživala je kad su je obožavali, pisali joj sonete, sve je to ona uredno čuvala u svom trezoru, da bi gostima koji dođu, pokazivala koliko je omiljena i posebna.

Tu i tamo bi održavala susrete, na kojima je okupljala svoje obožavatelje, i čitala im pjesme o sebi..

Bilo je tu i nekih pjesama koje nije ona stvorila, ali, tko će znati??

Vješta u svom napuhivanju,svoje podanike je uspjela uvjeriti da ne postoji netko kao ona,i tako je njeno kraljevstvo živjelo svoj život.

Dok se slučajno nije pojavio jedan princ, koji je bio daleko od svog kraljevstva,a koji je došao, da žabi otvori oči, i suoči je sa istinom:

da se nikada neće pretvoriti u kraljevnu, jer je to što jest- obična žaba, kojoj će napuhivanje jednom doći glave..

Žaba je imala čudesnu moć, da trenutno slatkorječivošću omađija svaku pridošlicu, pa je tako i princ, susrevši je na tronu, na trenutak povjerovao da pred sobom zapravo ima začaranu kraljevnu.

No, kad je progovorila svojim kreketavim glasićem, brzo je došao k sebi..

"Hoćeš li me poljubiti"?-pitala ga je.

i nastavila:

"Ili mi napisati pjesmu o mojoj ljepoti?. Naime, ja sam ti lijepa od glave do pete, pogledaj moje divno tijelo, njegovano i lijepo, nožice, tanke i vitke.. Kažu da mi nema ravne. Svatko tko me vidi,zaljubi se u mene.."

Princ je odgovorio:

"Nisam zato došao.

Nisam stihoklepac, i nemam namjeru da te hvalim, i dajem ti nadu u nešto što ne može biti.

Došao sam da ti kažem da si obična, najobičnija žaba, koja nikad neće postati kraljevna, i koja svoje podanike drži u obmani, uvjeravajući ih u nešto što sa stvarnošću veze nema.

Ali biti obična, normalna žaba, ima i prednost. Pomirit ćeš se sa sobom i svijetom, prestati se napuhivati i sve ode pjevane tebi u čast, bacit ćeš u vatru, jer su samo kamen spoticanja za tvoj život.."

Žaba je prvo pozelenila,pa poplavila, napuhivala se, napuhivala, (ovaj puta od ljutnje), i dok je došla do glasa, želeći narediti da princa smaknu, on je već bio daleko.

Da li je shvatila samu sebe, ili se nastavila napuhivati, ne znam.

Ne znam da li se princ vratio kući, ili je još u kraljevstvu lisica.

Kažu da je tamo uspio pripitomiti jednu, ali je nije htio povesti sa sobom kući. Nazivali su ga malim princom, jer nikad nije želio nikakve titule.

I tu priča završava.

Čula sam je nedavno.

I vjerujem da je istinita.

Evo malo creepy photos, ali slikane mojim mobitelom prije nekoliko godina, a zapravo, nije sve creepy.

Na prvoj slici je Vilenjak, kojeg sam uspjela "uloviti" šetnjom kroz šumu. Napominjem, ništa nije bilo preda mnom, tek osjećaj da je nešto tu..

Druga slika, Valpovački park-šuma- predivna aureola koju je moj mali čarobni mobitel ulovio..

Na trećoj slici, opet ona osjećaj, kao na prvoj, da na stoljetnom boru, u našoj uličici, netko postoji i posmatra sve.

Ulovih malog patuljka- točno mu se vidi šeširić, ako se bolje zagledate.

Četvrta slika..e, ta je creepy, slučajno sam snimila osobu koja je prelazila zebru i uz nju je nešto što definitivno nije pozitivno, tamna silueta, a što je to ne znam.

Peta slika..prije par godina, noću sam slikala mjesec i opet, slučajno ulovila nešto poput nekog čudnog objekta koji se golim okom uz Mjesec nije vidio. Ufo? Nemam pojma, ali je svakako čudno.

I na kraju, fotka moga sina Juraja od prije nekoliko godina. Slikao je foto-aparatom unutrašnjost kapelice u donjem gradu u Osijeku. Kapelica je inače prazna uvijek i otvorena je za posjetitelje, ali rijetko je tko unutra. Juraj je "ulovio" jednog duha-fratra koji se točno vidi u desnom uglu slike .I tako... creepy

slika: internet

Iznad sebe, kroz oblake duše svoje, gledam i vidim, vreva na sajmu vještina i plitkih dubina: opsjenari, iluzionisti, magičari, hipnotičari, praktičari, kritičari i analitičari. Mrve mudrosti duboke, ispod stolova rasute, a pogače masne, bogate, a prazne i bez okusa, na stolovima mame duše gladne spoznaje bez obzira na sve pa omađijani kupuju lijepo umotano i halapljivo gutaju ne osjetivši, da ostaju i dalje gladni i prazni.

Ja sam ona koja iza svega vidi sve i želim raspršiti okove zarobljenosti onih koji ne znaju, da su robovi nekome i nečemu.

Ja čupam i srce koje lažno želi u nekome živjeti sebe, tu sam, da me vide kakva nisam, da bih mogla pokazati kakva jesam, ljubim čistu esenciju bistre i kristalne spoznaje, da nitko u nikome robovati ne smije.

Svi demoni, veliki i mali koji srce porobljuju, gnušaju se te esencije, a ja je u srce pretačem i znam, vječita sam meta lovokradica, jer žele uloviti tu zabranjenu bit u meni, ali Kraljica sam na svim sajmovima taštine i kad se pojavim, istinska ljubav u porobljenim srcima zavapi krikom slobode.

Oni, koji su istinski svoji, uz mene žive životom svjetla, meni ne treba ni iluzija ni opsjena da moć iznad moći u meni živi i ne hranim se pogačom masnom i praznom, čak ni mrvama ispod stola.

Moj nektar i snagu Svemir priprema i tako jest i tako će biti.

slika: interne

Bilo je to prije puno, puno godina, kad sam još bila djevojka. Još sam studirala, ali sam nalazila vremena uvijek da u vrijeme blagdana Svih Svetih, odvojim vrijeme i odem na groblje posebno u večernjim satima kad je sve nekako bilo mistično i lijepo, kad bi se najveća gužva razišla i kad bi samo oni rijetki, najvjerniji i najžalosniji ostajali još malo uz svoje najmilije. Tada su svi moji, kojih sada nema, još bili živi i ja bih išla čisto radi onog divnog dubokog doživljaja mira kojeg sam osjećala.

Nikad me smrt nije plašila, gotovo da sam oduvijek sa njom bila na "Ti", možda zato, što sam i sama dva puta bila u njenom zagrljaju i tako, bližilo se vrijeme Svih Svetih, ja sam učila za svoje ispite, kad odjednom, zazvoni telefon, javila se mama i nekako čudno radosno raspoložena (inače je često bila zabrinuta i tužna), kaže mi: "Zamisli, javio se tvoj bratić iz Sinja, kaže da je ovdje, u Osijeku, ide u školu za slijepe. Čuo je da smo tu pa nas želi posjetiti".

Moji su se rastali kad sam bila mala pa sa očevom obiteljii nismo više imali kontakt. Znala sam samo da su njegovi iz malog mjesta kod Sinja (Bajagić Han) i da žive u malom selu koje nosi djevojačko prezime koje ja imam: Čačijin dolac. Majka je bila vrlo ponosna i hrabra žena i uvijek je voljela pomagati drugima koliko god je mogla, iako ni sami nismo imali previše. Voljela je raditi goblene, sjećam se jednom je čitala u novinama o jednoj paraliziranoj djevojci iz Bijeljine niti ju čula niti vidjela, trebalo joj je za lijek, odmah je odvojila najveću sliku i rekla je da će poslati pa neka je prodaju, drugačije nije mogla pomoći.

I reče, da će bratić Slavko doći na ručak, dovest će ga moj brat, jer 75% vida nema, vidi nešto, ali samo kao u magli i tako, dođe nam Slavko oduševljen što nas je upoznao. Kaže, kad je moj otac napravio to što je napravio-ostavio nas petero sa mamom i otišao, njegova obitelj u Sinju ga se gotovo odrekla. Za njih je brak i žena svetinja i to ostaje.

I vadi on iz šarene ručno tkane torbe komad slanine bez mesa, čvarke onako krupne, masne i sir..ah, divan domaći sir iz onih kamenih krajeva gdje vjetar propiruje kosti kad bura zapuše i par vunenih čarapa od prave domaće vune,
one vune koja grize kada obučeš na golu kožu, ali grije kada obučeš na druge čarape.

Bila sam sretna što sam ga upoznala. Ti geni kameni i te kako su u meni prisutni. Pričao je o cijelom našem porijeklu, o našem tihom otporu prema Turcima, o onoj alkarskoj krvi i prpošnosti koja je u meni i kažem ja njemu: "Mogu li te odvesti na dan Svih Svetih uvečer na groblje? Tek da osjetiš mirise krizantema, makar malo vidiš odsjaje svijeća u tami i ogriješ se kod velikog križa gdje stotine svijeća gore kao jedna?"

Naravno, pristao je. Polako sam ga vodila držeći ga za ruku zaobilazeći prolaznike koji su se još uvijek gurali među nas. Čitala mu poneke epitafe, objašnjavala mu povijest najvažnijih i najljepših grobova značajnih ljudi. Bio je tako sretan. Za mene je to bila sitnica, onaj mali dar od srca kojeg sam htjela pokloniti.

Reče mi, da mu je tako bilo divno one svijeće nije vidio kao svijeće, nego kao krugove svjetla u magli, činilo mu se kao da je u bajci. Završio je školu i često bi našao način da mi se javi. Nikako nisam imala priliku da odem tamo. Moj najstariji brat je bio i kažu da je običaj koji muški dio obitelji dođe, mora dlijetom urezati svoje ime i datum kad je bio, na jednom kamenu ugrađenom u kuću. Napravio je to ispod imena moga oca.

Sada su oboje u sferama izvan ove, u dimenziji koju ja tek naslućujem, zajedno sa mojom majkom i sestrom i uvijek kad se približe ovi dani, sjetim se, osim mojih dragih i moga bratića kojem sam na tren posudila svoje oči i sva možebitna tuga se rasprši pa bude zamijenjena nečim ljepšim što se zove radost malog, a tako nekom velikog trenutka.