CIRKUS ZA SAMO JEDNOG GLEDATELJA

21.02.2019.



Sjedim u prikrajku, sva mjesta su zauzeta, a niti jednog gledatelja ne vidim, jer zapravo u njihovom sam svijetu poput duha, nevidljiva za njihove poglede, a sposobna da ih isključim kad predstavu želim odgledati u tišini. Ovo je bio poziv poslan odnekuda bez rezervirane karte, uđi pod šator šareni i smjesti se gdje želiš. Da li sam slobodna u svemu tome da prekinem kad želim? Dakako.

Sloboda je čin vlastite volje i nema veze sa nametnutim tragikomedijama. Gledam, pokušavam se opustiti, nasmijati, ali teško mi osmijeh dolazi na lice, jer ovo je više od predstave, manje od dobro režiranog filma. Glamouri i žamori, ljudi koji se izmjenjuju sa životinjama i šeću u krug, dok zarađuju pljesak auditorija, jer u momentu ne znam koga gledam zapravo: trenirane životinje koje počinju biti nalik na ljude ili trenirane ljude koji počinju bivati poput životinja. Niti jedno niti drugo nije prirodno, priroda se ovdje ne nazire, svi žele pokazati svoje umijeće, a zapravo sve to je tek početak pravog puta ka istinitosti.

Šepure se megalomani, i nose svoje transparente po areni prodavajući svoje vizit kartice na kojima tumače svoj sretni moto: „prvo i uvijek Ja, pa tek poslije Ti“, netko kupuje vizitke, osjećam i uključujem svoje vidno polje, da osmotrim i gledatelje.

Drugi prodaju ružarije, ikonice, dok ispod mantije kriju blasfemiju svega svetog, jer puna duša žudnje za materijalnim žedni dodira, željni spajanja u ekstazi, kriju kroz celibat anonimno rođenu djecu, masturbiranje i ananiranje, dok drugima prodaju svetost bez granica i zidaju hramove i crkve pokrivajući svoju prljavštinu.

Tek tu i tamo, poneki iskreni duhom obnovljeni lik rodi se, ali nije sudionik ovog cirkusa kojeg gledam.

Državnici i pravnici, porote i korote, sve se grli jednim zagrljajem pokušavajući zavesti one koji su nezavodivi i baš ti, nezavodivi dižu svoje glave iz pijeska shvaćajući srž ponuđene laži, ali bivaju ušutkani. Ulizice postaju pantomimičari, slušaju sve bez ijednog glasa, jer sve što kaže onaj iznad njih, to je dovoljno. Tako se pretvaraju u nijeme lutke koje su od posebnog materijala, savitljive, neranjive i kad treba osmijeh, razvuku ga, iako zapravo nema razloga za to.

Dok jedni jedu samo sredinu kruha, a ostalo bacaju, drugi taj odbačeni kruh jedu sa dubokom zahvalnošću nebu, jer to im je jedini obrok u danu. Beskućnici spavaju na kiši, dok drugi zidaju vile iznad oblaka posebno arhitektonski dizajnirane, da ne vide svijet ispod njih.

Šume plaču, oceani se guše, a još uvijek na kruzerima nasmijane lutke uživaju u zalascima sunca i posebno ponuđenom meniju za što ugodniju plovidbu i netko bi rekao, zašto sam zapravo i došla ovdje pod šator, ništa novo i posebno, sivilo i blještavilo.

Vani izvan šatora, odakle sam došla, potpuno je drugačija slika, poželjeh da vidim, je li moguće da nekoga dotaknem, nekome tek u par riječi objasnim, da ovaj cirkus nije stvaran i da je pravi život spreman za početak, vrata šatora su otvorena, ali kao što rekoh na početku, nevidljiva sam. Kad uključim vidno polje, ljudi oko mene postaju vidljivi i tako pokušavam pronaći način, da komuniciram sa njima, ali za sada bez uspjehapa sam zato po tko zna koji puta gledatelj ovoga cirkusa i kad predstava završi znam sebe, opet ću se pojaviti ovdje kad mi pozivnica stigne…

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.