Naučila sam konačno nekoliko vrlo bitnih stvari:

Prvo: da ne pričam više do kojeg razreda sam došla u ponavljanju mojih životnih lekcija, za moju dušu je jedino važno da je dobila prolaznu ocjenu. Ne obazirati se na potencijalne osvješčivače i budnooke prijatelje iz iste škole koji podsjećaju na prošlost ne bi li se vratila unatrag. Kad se jednom završi jedan razred, nikad se ni u jednoj školi učenici ne vraćaju unatrag.

Recimo, da se svijet vrti, sve brže i brže, postaje rulet na kojem se igraju neki igrači, ulažući zadnje što imaju ne bi li dobili sve i recimo, da je ono što ulažu, ljudski život, ali ne svoj, nego tuđi, ludilo i pomama za oduzimanjem svakog dostojanstva koje priliči čovjeku. ''Čovjek, kako to gordo zvuči'', reče jednom M. Gorki, a ja izričem ss punom odgovornošću - čovjek, kako to jadno danas zvuči, na žalost, gordost se okrenula nasuprot samilosti.

Izgubila se čovječnost među valovima tonući sa pretovarenim lađicama prepunih ljudi koji su krenuli u potragu baš za tom izgubljenom samilošću, izgubila se čovječnost među ruševinama gradova koje je luđački val rata pomeo ostavivši tisuće i tisuće djece gladne i žedne, da preklinju za kap života, izgubio se čovjek, jer mu je duša zatrovana mentalitetom otuđenja, životom za sebe, gaženjem preko gomile mrtvih tjelesa, u želji da dođe do vrha, a vrh piramide ne tolerira baš one penjače koji misle, da će popiti gutljaj iz roga obilja.

Sve je to obmana umotana u meki celofan, da bude prihvatljivija, čovjeku gordost, bez skromnosti ne donosi ništa, gordost je jednog anđela spustila na zemlju, ali su lažni pripovjedači na tu gordost dodali još koješta.

Kada se svjetlonoša spustio na zemlju, shvatio je koliko tu tame ima, kažu da je ukrao svjetlo od bogova, nazvali ga Prometejem i kaznili ga razapinjanjem na stijenu.

Prvi svjetlonoša iz Edena dolutao ne bi li ljudima osvijestio nesvjesnost i pokazao im ljepotu znanja i sve je krenulo opet naopako, ljudi ni tada nisu bili svjesni, da znanje, u nedozrelim rukama, postaje moć koja razara i kaznili i tog anđela edenskoga, pretvarajući ga u crnu spodobu koja lovi duše za svoju ekipu u podzemlju.

Svi koji su pokušali upaliti luč, doživjeli su svoju tragediju i svijet je danas, kakav jest, međutim, previše je iskri posijano, da bi svijet ostao takav i poput baklji na Ivandan, ljudi s upaljenim ognjem u sebi dozivaju se, preko planina, svjetlom pokazuju svoju nadu, da će život i čovjek ipak na kraju dobiti svoje mjesto na planeti, zvanoj Zemlja.

Ja sve to posmatram i osjećam iz mirnog kuta gledajući rascvale voćke pod prozorom, lomeći kruh svoj svagdašnji sa svojom obitelji, zahvaljujući na svakom gutljaju čiste vode koje imam u izobilju, ali se ne ograđujem u svom sigurnom kutu, već otvaram širom vrata i prozore primajući u sebe sve uzdahe bola i tuge koji mi nisu fizički blizu, ali ih osjećam, jer tuga i suze drugih, ma koliko bili daleko, nije nešto izvan mene.

Ja sam u svoj toj igri na ruletu, ali ne sudjelujemu njoj, težim ka njenom prestanku i razotkrivanju onih koji je koriste da bi druge obezvrijedili.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=116286

Prisjećam se bezbrižnih dana na fakultetu. Sve mi je bilo otvoreno i u svemu sam nalazila trenutke za opuštanje.
Neka predavanja smo imali zajednička sa studentima glazbene akademije, posebno pedagogiju, tako se prepleo moj i Sanjin život gotovo u bljesku trenutka i pogledom kroz zjene do dubina duše.

Bila je sva svoja, čak reklo bi se i previše svoja na trenutke. Nazivala bih to hirovitošću kod nje, ali shvaćala sam to kao dio umjetničkog miljea, jer ona jest bila umjetnik, onakav žar i ljepota kojom se svirala Chopina, rijetko se viđa.

Često me je zvala u najnezgodnijim momentima, da dođem kod nje i slušam je dok svira ne bi li tako razbila tremu, jer njeni ispiti su bili savršeno odsvirane skladbe koje je pred auditorijem svirala.

Bio je predivan, sunčan dan, nedjelja, blagoslovljena odmorom od uobičajenih aktivnosti. Baš oko ručka zove me Sanja na telefon, da dođem do nje. Malo sam bila ljuta, jer sam ustala od stola, ali tko bi odolio tom zovu? Dođem pred njena vrata, pozvonim, ona otvori, pogleda me i zalupi mi vrata pred nosom.

Stajala sam i razmišljala: “Možda je krenula po nešto?“, međutim, ništa. Stajala sam tako neko vrijeme ne vjerujući da mi se to događa. Hirovitost u punom zamahu, ali trebam li se ljutiti?

Odjednom mi je palo nešto na pamet: kod nekih odluka slušam samo svoje srce i ne pitam puno zašto i ne razlažem sama sebi razloge. Otišla sam u cvjećarnicu, kupila orhideju i ostavila joj na pragu ispred vrata i otišla kući.

Čudno, nekako poslije toga se nismo čule, Sanja i ja, iako nismo bile posvađane, zajednička predavanja su prestala, svaka od nas krenula je na svoju životnu stranu, vidjele smo se nekoliko puta, jednom u Zagrebu, dok sam ja sa kazalištarcima išla na turneju, taman je nekako rat započeo.

Svaki puta mi se Sanja obradovala ni riječi od mene ni od nje o onom postupku. Spomenula mi je tada, da ide na neke duhovne vježbe kod Isusovaca. Ja sam bila u traženju istinske vizije Boga i nije me to previše privlačilo. Začudila sam se, jer Sanja je bila čisti skeptični tip i stoik, nikad je ne bih povezala sa crkvom i tako, opet su nam se putevi razišli ovaj puta na duže vrijeme..

Godine su prošle, udala sam se i radi tolerancije, prihvatila muževljevu vjeru i počela odlaziti u crkvu. Sve je imalo svoj razlog koji će se tek kasnije kristalizirati i rezultirati napuštanjem crkvenih klupa i dogmi koje su sve više otkrivale svoje maske laži. Kažu, ako ne hodam dio puta u nečijim cipelama, neću znati kako je putniku koji uz mene putuje. Tako je i sa mnom bilo. Slijedila sam rituale, proučavala Bibliju, živote svetaca, svirala orgulje u crkvi i u tom zamahu vremena, u vorteksu koji me uvukao poput vira, slučajno kod prijatelja sam prelistavala „Glas koncila“.

Tada je u Osijeku bilo katoličko druženje mladih, pogledam sliku, čini mi se poznato lice, redovnička odjeća, pitam prijatelja koji je bio upućen u sve, pozna li tu redovnicu na slici: “Naravno“, reče on, "..to je sestra Veronika, zapravo, prije se zvala Sanja."

Klik u glavi, bljesak, želja da je čujem, saznadoh za samostan gdje je bila i nazovem:

Njen glas je zadrhtao od iznenađenja „ Tanjice, jesi li to ti? pitala me je.

Dugo smo pričale i reče mi nešto o čemu i dan danas razmišljam: „Znaš, Tanja, što me je potaklo da razmišljam o sebi i zaredim se?“

„Ne znam,“ rekoh.

„Ona tvoja orhideja, sjećaš li se?“

Tada sam se duboko zamislila, u onim trenucima, činilo mi se to u svakom slučaju predivno i pozitivno, ali da li jest do kraja bilo tako?

Sjećam se, jednom sam sa sinom bila kod njih na moru. Draga moja Veronika, bila je tako krhka i nježna, a zapravo činila mi se jaka poput golijata kad se odlučila zatvoriti i odreći se svijeta. Ponavljam, tada sam to osjećala drugačije. Godine su opet prošle, moja vizija Boga nije se uklapala u sheme i zidove, posebno zidove koji su bili napajani praznim energijama bez odjeka. Moja religija je ljubav, to reče Dalaj lama i ja nadopunjujem sve to samo jednim: ljubav ne traži obličje niti oltare, ona se ne može opisati niti traži hvalospjeve, ona traži da se živi kroz druge.

U jednom trenutku svih trenutaka, zauvijek sam napustila crkvene klupe, bez žaljenja i osvrtanja. Sve što sam slijedila, iako bilo lažno ipak je imalo svoju svrhu: da krenem istinskim putem koji polazi iz moga srca i prestanem slijediti tuđe puteve i naučena znanja. Tada sam razmišljala o Veroniki i svim „Veronikama“ koje su odabrale taj put koji je ipak, samo privid istine, a tko sam ja da sudim?

Svatko mora proći ono što im je duša zacrtala, makar se jedno vrijeme zadržali na svom putovanju, tapkajući na mjestu. Svatko ima pravo na svoj izbor. Veronika je odabrala svoj. Pitala sam se, ipak, da li je bar zadovoljna, tamo gdje jest? Kad sam je vidjela, činilo se sve dobro.

Poslala sam im jednu ružu, sadnicu, koju su posadili pred kapelicom u dvorištu. volim cvijeće i uvijek pomislim kad me jednom ne bude, nešto će kroz mene šaputati o proživljenom i razmišljam o toj ruži. Pet godina je prošlo, kako Veroniku nisam zvala. Ne volim pitanja, a znala sam da će ih biti u smislu, zašto sam ostavila crkvu i osjetim nešto snažno u sebi, totovo glas Veronikin, odlučim se, nazovem.

Koliko tuge u njenom glasu, koliko želje za toplim ljudskim razgovorom. Reče mi baš prije, nego sam je zvala, gledala je moju ružu koja je prerasla kapelicu i u svoj svojoj ljepoti sprema se da procvate. Pomislila je na mene, a pomislila sam i ja na nju. Želi u drugi samostan gdje se zaista živi odvojen od svijeta, rekla mi je. Dolaze mlade redovnice, traže mekane madrace, ustupke, teško im je obavljati najjednostavnije poslove koje moraju obavljati puno puno starije od njih.

Veronika hoće živjeti punim životom, onakvim za koji se srcem odlučila. Nama se to čini možda teškim i praznim, ali to je njen i samo njen put i ja to poštujem. Niti jednom rječju nije mi zamjerila što sam se odmakla od tog djelimično njenog puta. Sat vremena je prošao u hipu i čini mi se kao da smo zapravo neraskidivo povezane. Svaka od nas želi živjeti u punini živote koje smo odabrali. Ja, kroz svoju divnu i veliku obitelj, ona čija je obitelj cijeli svijet za kojeg prste prepliće u molitvi.

Moj čarobni vrt, my secret garden, polako dobiva svoje proljetno ruho.

Kamelija je prvi puta procvala, čekala sam mjesecima rođenje tog divnog cvijeta, a i sve drugo polako se otvara i veseli moje srce i dušu.

Strpljivost i ljubav koje učimo od cvijeća nije li to način učenja za sve drugo?

Počinjemo od malih stvari, malih sjemenčica, lukovica, pokrijemo zemljom i čekamo, čekamo, kišica je bila obilna ove zime, a sunce škrto, ali odnekuda sa visina dopiralo je nešto čarobno i vrt nije osjetio nedostatak sunca i višak vlage.

Puno ljubavi od mene i još malo više od anđela i vila i proljetna rapsodija može da počne.

Na prozoru starinski, a dragi muškatli-geraniumi uvijek me podsjete na stare seoske prozore gdje su bakice tako brižno čuvale i držale svoje cvijeće, neki muškatli su bili u običnim najobičnijim loncima, a tako puni raskošnih cvjetova.

O ljubavi, prijateljstvu i opraštanju toliko toga je izrečeno, čini se da je sve izrečeno, a zapravo ništa nije izrečeno, jer uvijek dođemo do jedne nulte točke-zero točke kada ne želimo ništa znati što znamo, brišemo sve poznato i ne želimo saznati ništa novo. Sve nam postaje trivijalno, suho, filozofija koja udara u prazno, jer se ponavlja, ali kad dođemo do te točke znači da postajemo opet očišćeni od svega nataloženog i možemo krenuti dalje nekim svojim putem prelazeći u slijedeći razred u školi života, ali ne bacajmo svo staro gradivo. Neke stvari trebamo ostaviti, pohraniti kao fus note, podsjetnik na neke lekcije koje su nam pomogle za dalje.

Ljubav...gledam i pratim sve ove godine kroz sebe i druge sve varijante, oblike, stupnjeve, mirise i okuse ljubavi i dolazim do spoznaje, da toliko mnogo ljudi oko mene, naizgled snažnih i jakih, neki i na vodećim položajima u društvu, neki na vodećim položajima na radnim mjestima, toliki ljudi koji za druge nose masku savršene sigurnosti i veličine, zapravo su nesigurna i krhka djeca željna i gladna ljubavi koja im je iz nekog razloga kojeg su zaboravili ili negiraju-uskraćena. Čini se da sa ljubavlju nemaju problema niti sa davanjem niti sa primanjem, ali kad se dogode neke njima nove situacije u kojima moraju biti fleksibiln, i odvojiti se od svog klišea uzimanja-davanja, tada dolazi do pucanja po šavovima.

Sve je to učenje bezuvjetnosti, učenje davanja bez imalo želje da se išta dobije natrag, ako se slučajno dobije to se čuva kao dragulj u riznici svoje duše pa opet pokloni nekom drugom, jer ljubav mora stalno cirkulirati, ona se ne smije kod sebe zadržavati i čuvati niti razmišljati kome i kako ćemo je dati, ona se daje bez razmišljanja dobrom i zločestom, kraljeviću i prosjaku, jer ispod svih odora se krije u određenim trenucima ispruženi dlan koji traži pažnju i mrvu ljubavi, nema kalkuliranja, nema odstupanja, nema ograničavanja, ljubav je takva, bezgranično je dobivamo, bezgranično je trebamo davati, ali u to bezgraničje davanja uvijek postoje dvije stvari koje blokiraju protok darivanja: NE-PRIJATELJSTVO I NE-OPRAŠTANJE.

U ovaj nesavršeni svijet, ušli smo da učimo često učimo na vlastitim nesavršenostima i bolnim iskustvima, a često i na nesavršenostima drugih, ali sve treba prihvatiti kao mogućnost rasta i uspostavljanja još veće savršenosti.

Kada nas netko uputi na naše loše strane, često se ponašamo kao mala djeca: okrenemo leđa, prekrižimo ruke na prsima, napućimo usta i kažemo sebi: "E, neću se odljutiti! Neću i neću!! Taj prijatelj mi je sad neprijatelj, rekao mi je ono što mi nitko nije, rekao je da nisam niti potpuno dobar niti popuno loš, rekao mi je da sam NESAVRŠEN, a ja to nisam!"

Prijatelj cima prijatelja za ruku, vuče, ali on ne posustaje i tako prestaje biti izvorno dijete, postaje biće koje vlastitom nutarnjem djetetu zatvara vrata ka ljubavi koju zapravo treba u ogromnim količinama. Istinsko dijete se ne može ljutiti dugo, ono i ne zna to činiti, jedina i najjača emocija koju poznaje i od nje ne odstupa je Ljubav, sve drugo prolazi kroz njega, jer intuitivno osjeća da je sve drugo nevažno, ali ako djetetu uskratimo to što najviše treba, činimo ga nesigurnim čovjekom koji će jedno vrijeme držati oko sebe privid snage i sigurnosti, ali kad-tad će taj privid nestati i ono će se naći usred gomile koja neće vidjeti niti čuti njegov vapaj za sigurnošću.

Opraštanje nije toliko teško, koliko je teško dozvoliti sebi da uopće krenemo sa time, na svom vlastitom primjeru znam koji je možda malo teži, nego u odnosima između prijatelja ili supružnika.

Roditelji su mi se razveli kad sam bila veoma mala, oca nisam vidjela do neke svoje četrdeset i neke godine i konačno kad sam ga uspjela pronaći i vidjeti, rekao mi je da je bolje da nisam niti došla, a cijelo vrijeme sam čekala taj trenutak i jedan jedini zagrljaj. Ništa od toga, činilo mi se da mi se svijet srušio i rana u grudima postala još veća.

Otišla sam kući, nazvala jednu divnu osobu iz tadašnje zajednice "Mir" i rekoh joj, da sam oprostila ocu i da bih se trebala za njega moliti, ali trenutno ne ide, na to mi je ta divna mudra žena rekla: "..ali mala Tanjica ipak još nije oprostila."

Bila sam strašno ljuta na nju u tom trenutku, odakle joj pravo smatrati me malenom, ja koja sam majka četvero djece, radim i borim se u životu, nisam shvatila da je pokrenula onaj mehanizam, onaj mali kotačić koji mi je u konačnici pomogao da zaista i oprostim istinski do kraja.

Nastavila je i rekla: "Moli se za tvog oca, nema veze hoće li to on osjetiti, ali ćeš se TI osjećati bolje" i tako i jest bilo, trebalo je od sebe početi, osjetio je i on, to sam tek kasnije saznala, ali na koji način, to će biti priča za sebe.

Zaista, dolazim do zaključka sve od nas počinje i kroz nas završava, ako blokiramo samo jedan put ka ljubavi, svi putevi će nam se zatvoriti, jer to je čista lančana reakcija, ako smo otvoreni poput izvora na kojem je brana maknuta, neumitno se spajamo sa rijekom, a rijeka utiče u more. Tada je sav svemir pred nama prostrt i možemo ga dostići i njega zaploviti u svakom trenutku, zaranjati i izranjati u Srce Onoga koji nas je ovdje baš ovdje poslao, da volimo, i budemo voljeni i nikako drugačije.

Dugo sam pripremala, pronašla neke neobične načine da ostvarim moju cvjetnu želju koja će ostati iza mene, ispunjena, kada se vratim jednom kući.

Ispod mojih prozora nije bilo ničega, samo popločan kamen. Željela sam da taj prostor ispunim nekako, ali ne bilo kako.

U dva velika cvjetna lonca posadila sam ruže, jednu bijelu, drugu bijelu sa ružičastim nijansama. U središnji lonac posadila sam malu vrbu-cicamacu, a svuda okolo malo nježno sitno cvijeće. Na svakom cvjetnom loncu su kineski simboli, bijela ruža-Ljubav, druga ruža-Mir, gdje je malena vrba-Nada.

Sve ima duboko značenje.

Ljubav zaslužuje bjelinu, ljepotu, čistoću, dolazi od Boga, završava u njemu, ali ne prestaje, razvija se dalje sve divnijai dublja.

Uz nju uvijek ide nada. Nada nikad ne prestaje i uvijek treba biti prisutna u nama, da će sve jednom biti najbolje što može kada mislimo da je sve potonulo, sidro nade nas drži, dok oluje prođu.

Mir, mir i samo mir, to je ono što želim ostvariti, u svemu i sa svima. Ponekad je teško, jer mnogi žele rat, a ne mir, međutim, kada povežem ljubav sa mirom, uvijek se prikloni nada i svijet bude za trenutak drugačiji.

Nekom će ostati ruže ispod prozora možda i mirisati ne znam, tek sam ih posadila i možda neće znati u trenutku značenje svega, ali vjerujem da će osjetiti, jer dio moje energije i duše ostat će kada se oprostim sa svijetom, živjeti u tim laticama i treperavim listićima malene vrbe.