četvrtak, 07.03.2019.

ZAUSTAVLJENI KORACI


slika: internet

Zaustavih se na tren, da udahnem mirise šume iz moga sna, ah i zalutah u tom dašku purpurnog proplanka koji me zove, da legnem na sag od zvončića, da zatvorim oči i čekam pticu zlatnu, da sleti na dlan moj. Ona ne smije osjetiti moj dah, ona ne smije osjetiti ni vidjeti i najmanji pokret moga tijela, jer nije iz dimenzije gdje tijela dišu.

Moram duša potpuno postati, da bi mi duša ptice zlatne prišla i čekam, čežnja za djelićem raja oduzima mi dah i gle, samo osjećam dodir krila zlatnih, a ne usudim se oči otvoriti. Ako ih otvorim, ptica će otprhnuti, ali dodir i zagrljaj krila otvaraju oči moje.

Ja MORAM vidjeti, makar kroz san, moju čežnju vjekovima sanjanu i gle...pogledah svoje ruke i vidjeh da su u krila pretvorena i tijelo svoje zlaćanim perjem pokriveno.

Shvatih, da sam cijelo vrijeme čekala sebe i nosila dušu koja će jednom slobodna poletjeti iznad šume u susret zlatnom smiraju gdje sve Ljubavlju koja nema kraja diše.

Trebala sam samo sklopiti oči tijela i prepustiti se očima duše, a sve drugo su bile samo iluzije protkane okovima, bršljani koji su obavijajući stabla žudili za mrvom sunca iznad mraka.


11:00 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.