subota, 16.03.2019.

MOŽEMO LI MI TO? O PRIJATELJSTVU, LJUBAVI I OPRAŠTANJU

O ljubavi, prijateljstvu i opraštanju toliko toga je izrečeno, čini se da je sve izrečeno, a zapravo ništa nije izrečeno, jer uvijek dođemo do jedne nulte točke-zero točke kada ne želimo ništa znati što znamo, brišemo sve poznato i ne želimo saznati ništa novo. Sve nam postaje trivijalno, suho, filozofija koja udara u prazno, jer se ponavlja, ali kad dođemo do te točke znači da postajemo opet očišćeni od svega nataloženog i možemo krenuti dalje nekim svojim putem prelazeći u slijedeći razred u školi života, ali ne bacajmo svo staro gradivo. Neke stvari trebamo ostaviti, pohraniti kao fus note, podsjetnik na neke lekcije koje su nam pomogle za dalje.

Ljubav...gledam i pratim sve ove godine kroz sebe i druge sve varijante, oblike, stupnjeve, mirise i okuse ljubavi i dolazim do spoznaje, da toliko mnogo ljudi oko mene, naizgled snažnih i jakih, neki i na vodećim položajima u društvu, neki na vodećim položajima na radnim mjestima, toliki ljudi koji za druge nose masku savršene sigurnosti i veličine, zapravo su nesigurna i krhka djeca željna i gladna ljubavi koja im je iz nekog razloga kojeg su zaboravili ili negiraju-uskraćena. Čini se da sa ljubavlju nemaju problema niti sa davanjem niti sa primanjem, ali kad se dogode neke njima nove situacije u kojima moraju biti fleksibiln, i odvojiti se od svog klišea uzimanja-davanja, tada dolazi do pucanja po šavovima.

Sve je to učenje bezuvjetnosti, učenje davanja bez imalo želje da se išta dobije natrag, ako se slučajno dobije to se čuva kao dragulj u riznici svoje duše pa opet pokloni nekom drugom, jer ljubav mora stalno cirkulirati, ona se ne smije kod sebe zadržavati i čuvati niti razmišljati kome i kako ćemo je dati, ona se daje bez razmišljanja dobrom i zločestom, kraljeviću i prosjaku, jer ispod svih odora se krije u određenim trenucima ispruženi dlan koji traži pažnju i mrvu ljubavi, nema kalkuliranja, nema odstupanja, nema ograničavanja, ljubav je takva, bezgranično je dobivamo, bezgranično je trebamo davati, ali u to bezgraničje davanja uvijek postoje dvije stvari koje blokiraju protok darivanja: NE-PRIJATELJSTVO I NE-OPRAŠTANJE.

U ovaj nesavršeni svijet, ušli smo da učimo često učimo na vlastitim nesavršenostima i bolnim iskustvima, a često i na nesavršenostima drugih, ali sve treba prihvatiti kao mogućnost rasta i uspostavljanja još veće savršenosti.

Kada nas netko uputi na naše loše strane, često se ponašamo kao mala djeca: okrenemo leđa, prekrižimo ruke na prsima, napućimo usta i kažemo sebi: "E, neću se odljutiti! Neću i neću!! Taj prijatelj mi je sad neprijatelj, rekao mi je ono što mi nitko nije, rekao je da nisam niti potpuno dobar niti popuno loš, rekao mi je da sam NESAVRŠEN, a ja to nisam!"

Prijatelj cima prijatelja za ruku, vuče, ali on ne posustaje i tako prestaje biti izvorno dijete, postaje biće koje vlastitom nutarnjem djetetu zatvara vrata ka ljubavi koju zapravo treba u ogromnim količinama. Istinsko dijete se ne može ljutiti dugo, ono i ne zna to činiti, jedina i najjača emocija koju poznaje i od nje ne odstupa je Ljubav, sve drugo prolazi kroz njega, jer intuitivno osjeća da je sve drugo nevažno, ali ako djetetu uskratimo to što najviše treba, činimo ga nesigurnim čovjekom koji će jedno vrijeme držati oko sebe privid snage i sigurnosti, ali kad-tad će taj privid nestati i ono će se naći usred gomile koja neće vidjeti niti čuti njegov vapaj za sigurnošću.

Opraštanje nije toliko teško, koliko je teško dozvoliti sebi da uopće krenemo sa time, na svom vlastitom primjeru znam koji je možda malo teži, nego u odnosima između prijatelja ili supružnika.

Roditelji su mi se razveli kad sam bila veoma mala, oca nisam vidjela do neke svoje četrdeset i neke godine i konačno kad sam ga uspjela pronaći i vidjeti, rekao mi je da je bolje da nisam niti došla, a cijelo vrijeme sam čekala taj trenutak i jedan jedini zagrljaj. Ništa od toga, činilo mi se da mi se svijet srušio i rana u grudima postala još veća.

Otišla sam kući, nazvala jednu divnu osobu iz tadašnje zajednice "Mir" i rekoh joj, da sam oprostila ocu i da bih se trebala za njega moliti, ali trenutno ne ide, na to mi je ta divna mudra žena rekla: "..ali mala Tanjica ipak još nije oprostila."

Bila sam strašno ljuta na nju u tom trenutku, odakle joj pravo smatrati me malenom, ja koja sam majka četvero djece, radim i borim se u životu, nisam shvatila da je pokrenula onaj mehanizam, onaj mali kotačić koji mi je u konačnici pomogao da zaista i oprostim istinski do kraja.

Nastavila je i rekla: "Moli se za tvog oca, nema veze hoće li to on osjetiti, ali ćeš se TI osjećati bolje" i tako i jest bilo, trebalo je od sebe početi, osjetio je i on, to sam tek kasnije saznala, ali na koji način, to će biti priča za sebe.

Zaista, dolazim do zaključka sve od nas počinje i kroz nas završava, ako blokiramo samo jedan put ka ljubavi, svi putevi će nam se zatvoriti, jer to je čista lančana reakcija, ako smo otvoreni poput izvora na kojem je brana maknuta, neumitno se spajamo sa rijekom, a rijeka utiče u more. Tada je sav svemir pred nama prostrt i možemo ga dostići i njega zaploviti u svakom trenutku, zaranjati i izranjati u Srce Onoga koji nas je ovdje baš ovdje poslao, da volimo, i budemo voljeni i nikako drugačije.



18:07 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.