utorak, 30.04.2019.

O BUDNOSTI



Za razliku od drugih mojih članaka,ovaj pišem otvoreno, i s puno povjerenja da će sve biti pravilno posloženo na svoje mjesto..

Zašto se osvrćem na budnost? Jer upravo tu, imam osjećaj, svi ponekad zakažemo.. naravno, nikad u punoj negativi..

Moja duša je od početka ovdje bila otvorena, i namjeravam je takvom i ostaviti...No, ponekad mi zasmeta što se od predivnih simbola i alegorija, stvaraju i pripisuju uloge koje to u biti, nisu..

A ja to pretočim u ..jednostavno-ne-budnost..

Orao..kao savršen simbol Duha..koji, ako mu se prepustimo, sagori sve naše iluzije, prikačenosti, okove, koji nam smetaju da licem u lice pogledamo Stvoritelja...

Ma..Ja prva svaki dan sam u Orlovom kljunu, jer uvijek nešto postoji, radi čega sam kod njega.. Ja nikad ne mogu biti on..Ali mogu biti BUDNA i svoje nedostatke njemu prinijeti..

Orao sam priznaje da je samo put...Predivan put.. Još divniji put je čistoća srca i nevinost duše, koju samo hrabri ratnici koji se ne boje umrijeti sebi, imaju..

Ali isto tako,svjesna sam, kao što jedna od vas divnih duša reče...mrtvi-zombiji-ne mogu umrijeti, jer su već mrtvi...Svi mi ovdje imamo vlastite svemire duše, svoje domove duše, i tako se divno dodirujemo i komuniciramo...S punom otvorenošću - i recimo..skromnošću..

Svatko ima svoje blago i dijeli sa svima, no, isto tako, nažalost, postoje i sitni kradljivci toga blaga, koji u biti (dolazimo do toga) nisu organske, nego anorganske duše..

Pojam spominje Castaneda, i nije nepoznat.. Duše koje još u biti ni nisu probuđene od daha Vječnoga, a nastaju kao spoj raznoraznih entiteta, mix svega što nije život -u pravom smislu riječi..Možda čak vuče na sitnu paranoju, no, to je gola istina, i ništa više..Ja i za takva bića osjećam - vjerovali ili ne samilost, i ne bunim se - dok ne počnu svoj smiješni ples samodopadnosti i samoljublja...I dok ne počnu banalizirati čistu, najčišću esenciju univerzuma, koja je jača od sve magije - LJUBAV...

Ponavljam se možda, vrlo često je u tekstovima spominjem, ali, nikad neću prestati o njoj pisati...Ne tražite bilo kakvo spominjanje imena, uloga, sve to možemo jednom postati i mi, ako ne ostanemo budni do kraja..

Kažu u VEDAMA da je pravo značenje Veda (vidya) BITI BUDAN, održati se budnim. Ne uči gledati, ne uči vidjeti, još manje znati. Da bi znao čovjek mora vidjeti; ali da bi vidio treba biti budan. Veda budi iz sna što je ljudski život ,tu, u materijalnom svijetu; probija zatvoreni život i otvara ga; kazuje prvotni smisao stvari, otvara čovjekove oči i kazuje autentični smisao svijeta. Jer učinak onoga što kaže nije da čovjek vidi i poznaje sliku svijeta, nego da se budi iz tog prizora.

U Tibetanskoj knjizi mrtvih piše da dušu dočekuje takva strašna svjetlost da se ošamuti i da stenje. Ali jao njoj ako se uplaši!Jao njoj ako ne prepozna da svjetlost nije drugo nego božanska iskonska slika ljudske budnosti:Vječna budnost.Ako nije dovoljno budna,ako se skupi, okreće, ako je pospana i omamljena, onda je izgubljena.

Duša u Egiptu na svom nadzemaljskom putovanju, ako nije budna, skriva se pred čudovištima i veseli se očaravajućim Bogovima..Pospana i omamljena, trpi da je komadaju krokodili, da joj sudi nadzemaljski sudac, ali ona koja je budna, pada ničice pred slikom i moli se:"Veliki krokodile, znam, ti si ja!Veliki sjajni Hore, Ja sam Hor"..

Od svega što postoji, budnost je najbolja..

Ja sam samo ta, koja iskreno želi kod sebe i svih, upravo tu budnost održati, i ništa više..

Budnost nije voljnost za djelatnost, nije osobina mišljenja, nije oštrina osjetila, nije napeta snaga, nije inteligencija, nije svjesnost, nije razumijevanje, nije viđenje, nije znanje.. Ona je mekana podatnost svemu što je duša, neodoljiva veza sa svime što je duša..Citiram ulomak iz knjige Bele Hamvasa-"SCIENTIA SACRA"-: "

Ta nehotična i nesavladiva osjetljivost, ta nemoćna privlačnost, mekana podatnost, neodoljiva vezanost prema duši, to je BUDNOST DUŠE, zbiljska budnost, ljubav.

Zato su stari govorili da veliki i lijepi ljudski život nije djelatan, MOĆAN, JAK, UČEN,BOGAT, SLAVAN, ČUVEN, NEGO JE --- BUDAN-----!!! A budnost nije znanje, nije moć, nije snaga, nije djelatnost, nego LJUBAV.

Duša prema duši je budna, osjetljiva, osjetljiva na mekoću, na svjetlost,na podatnost, na privlačnost, na čistoću, na jednostavnost, na ljepotu i mir duše..Ta osjetljivost duše prema duši je LJUBAV..."

Završavam citat, i ova razmišljanja...Sve što ima dušu, predivno oko Orla i u nadubljem bezdanu, primjeti..Orao je LJUBAV...ali tek dio onog svevidećeg OKA koje je još veća ljubav..za one bez-DUŠNE to oko je sklopljeno, jer ih, zapravo, ni ne može vidjeti..

BEZ-dušje je ekvivalent NE-životu, a neživot je sve-osim Ljubavi..Čista ljubav se ne može ni umjetno stvoriti ni ukrasti..Kad tad,maska licemjerja se rastopi...I to je poanta svega stvorenog..Ljubav ili imaš, ili nemaš...

Milost je ta, da je svakom poklonjen titraj te Ljubavi, čak i onima koji ne znaju šta će s njom...Ali, to je već druga priča, i osobna stvar Stvoritelja i stvorenih..


16:05 | Komentari (0) | Print | ^ |

ponedjeljak, 29.04.2019.

ZEMLJA I JA



U starom štaglju, koji u jednom dijelu nema trske na krovu, djeca su se dugo igrala dok su bila mala...Sada u tome dijelu, nježno zaklonjenog od sunca, svake godine napravim malu gredicu za povrće, jer, zemlja je meka, plodna,..tu se čuvalo sijeno, drva, i od svega toga stvorio se divan humus...Jedina mana je što taj dio ne može urediti nijedna freza, nego samo ljudska ruka..nedostupno za mašineriju,a idealno za meditaciju, dok štihača prevrće zemljane grude prožete busenima trave, najviše koprivama..Kažu da je ono mjesto gdje koprive rastu zaista plodno..I jest..

I tako, svake godine, zemlja nešto novo izbaci, kao golemi kit, koji u svojoj utrobi čuva progutane stvari, koje malo po malo izlaze van..

Pod štihačom,izvadim nešto maleno, ali smeta zemlji..barbikina noga...Nasmijem se..I vrate se uspomene na djetinjstvo mojih kćeri..

Kopam dublje...naiđem na komad željeza, hrđav i star...alka, čini mi se, od starog lanca..Ljudi koji su tu živjeli, davno su umrli, imali su konje..Čuvam njihov starinski plug i sve dodatke..Pokušah ga jednom uzeti u ruke..Začudih se koliko treba imati snage držati to u rukama i upravljati konjem...Pa pomislih...Lijepo je ipak biti ponekad samo žena, a pustiti muškarca da je svojom fizičkom snagom ponekad nadmaši i začara...

I opet...naiđem na kamen...Još dalja prošlost..Na kamenu priroda ispisala rune..

Odvojih ga.. Pogled mi zapne na još čudesniji kamen, kojem mi je majčica zemlja poslala poljubac: kamen u obliku dojke, sa lijepo oblikovanom ženskom bradavicom...Majka Zemlja...hraniteljica..spasiteljica...Ona, čije srce svakodnevno kuca u ritmu našega..Dio svemira, koji nam je poklonjen da od njega stvorimo novi Eden..

Zahvalnost prelazi u ganutost...Ganutost u divljenje...

Dok vjetar pjeva pjesme u krošnjama, i kida bijele oblake, otkrivajući plavetnilo neba, shvaćam da sam sretno biće...Jer spoznajem da mogu biti sve..I dio visina, i dio dubina...I vatra, i voda, eter i Zemlja...I u svemu tome uživati, jer sam od svega toga sastavljena...Ja nisam fragment, dio nečega, ni izdvojena cjelina...Ja sam jednostavno...SVE...

***********************
U starom štaglju, koji u jednom dijelu nema trske na krovu, djeca su se dugo igrala dok su bila mala...Sada u tome dijelu, nježno zaklonjenog od sunca, svake godine napravim malu gredicu za povrće, jer, zemlja je meka, plodna,..tu se čuvalo sijeno, drva, i od svega toga stvorio se divan humus...Jedina mana je što taj dio ne može urediti nijedna freza, nego samo ljudska ruka..nedostupno za mašineriju,a idealno za meditaciju, dok štihača prevrće zemljane grude prožete busenima trave, najviše koprivama..Kažu da je ono mjesto gdje koprive rastu zaista plodno..I jest..

I tako, svake godine, zemlja nešto novo izbaci, kao golemi kit, koji u svojoj utrobi čuva progutane stvari, koje malo po malo izlaze van..

Pod štihačom,izvadim nešto maleno, ali smeta zemlji..barbikina noga...Nasmijem se..I vrate se uspomene na djetinjstvo mojih kćeri..

Kopam dublje...naiđem na komad željeza, hrđav i star...alka, čini mi se, od starog lanca..Ljudi koji su tu živjeli, davno su umrli, imali su konje..Čuvam njihov starinski plug i sve dodatke..Pokušah ga jednom uzeti u ruke..Začudih se koliko treba imati snage držati to u rukama i upravljati konjem...Pa pomislih...Lijepo je ipak biti ponekad samo žena, a pustiti muškarca da je svojom fizičkom snagom ponekad nadmaši i začara...

I opet...naiđem na kamen...Još dalja prošlost..Na kamenu priroda ispisala rune..

Odvojih ga.. Pogled mi zapne na još čudesniji kamen, kojem mi je majčica zemlja poslala poljubac: kamen u obliku dojke, sa lijepo oblikovanom ženskom bradavicom...Majka Zemlja...hraniteljica..spasiteljica...Ona, čije srce svakodnevno kuca u ritmu našega..Dio svemira, koji nam je poklonjen da od njega stvorimo novi Eden..

Zahvalnost prelazi u ganutost...Ganutost u divljenje...

Dok vjetar pjeva pjesme u krošnjama, i kida bijele oblake, otkrivajući plavetnilo neba, shvaćam da sam sretno biće...Jer spoznajem da mogu biti sve..I dio visina, i dio dubina...I vatra, i voda, eter i Zemlja...I u svemu tome uživati, jer sam od svega toga sastavljena...Ja nisam fragment, dio nečega, ni izdvojena cjelina...Ja sam jednostavno...SVE...


10:35 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 28.04.2019.

SF VIŠE NIJE SF

Budućnost koja nije tako daleko, SF filmovi više nisu SF, postaju stvarnost.

Električno vozilo sa kompjuterskim navođenjem, ono...sjediš, upišeš odredište i voziš se, zvuči dobro, mogući sudari i upadi pijanih budala ispred vozila? Mislim da se i na toj varijanti radi. Živa bila pa bar to vidjela, ako ne i isprobala.zujozujozujozujomahmahmahmahmahmahmah




11:06 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 25.04.2019.

DODIR ROSEN-KRISTALA



Jučer sam preslagivala neke svoje papire, tražila knjige koje sam trebala uglavnom vezane uz biodinamičku poljoprivredu, usput pogledala malo na Googleu vijesti iz svijeta pa otišla na fejs samo kratko, da pozdravim prijatelje, jer me topla sunčana terasa vukla van, nije bilo Sjenke-Jadranke, pomislila sam, vjerojatno još boluje malo pa sam poslala sliku tek da zna da sam tu pa zavirih malo u svoje protekle trenutke života.

Ja kristale rijetko koristim naprosto puštam, da me oni sami pozovu kada osjete da ih trebam poput nevidljivih anđela. Prije nepunih godinu dana stalno sam nosila sa sobom i na posao gorski kristal, skupljao je vrijedno sve što me je moglo uznemiravati, sve negative koje su mi mogle naškoditi, dok ga nisam odložila i neko vrijeme živjela bez ikakvog kristala uz sebe.

U trenutku, koji se dogodio jučer - kada mi je pod ruku došao rosenkvarc, shvatila sam koliko sam mu zahvalna što me dotakao. Možda sam se previše zatvorila u sebe kao i mnogi ljudi uslijed silnih poplava pesimističkih vijesti pomalo i razočarana nekim dušama od kojih sam očekivala nešto dublje, više, a možda su baš te duše to očekivale od mene, da sam još dublja, otvorenija, pristupačnija, slobodnija.

Shvatila sam da smo svi mekani i nježni iznutra, a silno se plašimo otvoriti se do kraja i uvijek ostati otvoreni, svaka otvorenost može postati nova povređenost i tako se branimo i branimo, dok ne shvatimo da smo skoro potpuno zatvorili u sebi izlaz prema van.

Ružičasti kamen na mom dlanu ponovo mi otvara srce bez obzira na sve, jer nježnost nikad ne može biti zatvorena u tamnici bez svjetla, a proljeće i Sunce bude opet one čarobne trenutke ljubavi i opraštanja koje je zima gotovo zamrznula do kraja.

Naiđoh na jedan lijepi citat:

"Svi imamo sjenovito jastvo koje je dio naše stvarnosti. Sjenka nije tu da nas povrijedi već da ukaže na mjesto gdje smo nepotpuni. Kada prihvatimo sjenku možemo je iscijeliti. Iscijeljena pretvara se u ljubav."

... otvorih nove stranice na koje stavih slike koje mi je mjesečev kamen otvorio:












Utišah svu buku svijeta koja kaže, da treba ratovati i sva šaptanja ljudi koji naređuju, da se zatvaramo, jer na taj način nikad nećemo do kraja zaći u dubine iskonske naše ljubavlju stvorene duše, stavih glazbu i krenuh dalje kroz svjetlo držeći kamen nježnosti na svome dlanu.

Image and video hosting by TinyPic



https://www.magicus.info/ostalo/price/dodir-rosen-kristala


17:37 | Komentari (3) | Print | ^ |

srijeda, 24.04.2019.

U PRIRODI

Odavno sam shvatila da živim u dva paralelna svijeta koji ne moraju biti čak ni u drugoj dimenziji, dovoljno je željeti doživjeti ljepotu božanskog stvaranja, da bismo na trenutak zaboravili da živimo u svijetu gdje se negira, uništava i ubija svaka forma ljudskosti.

Prijateljica me odvela u čarobnu šumu gdje ljubičasti divlji zumbuli gotovo netaknuti ljudskom rukom daruju dušu svojom ljepotom, a posebno svojim divnim mirisom koji je ispunjavao zrak, nježno lišće tek prolistalih stabala, drveće prekriveno stoljetnom mahovinom, portali kroz koje nam vile šapuću o tajnama stvaranja.

Doživjela sam ponovo predivan osjećaj svetosti i ljepote, svaki cvijet je bio blagoslov, šuma je bila hram bez zidova, a oltar je bio cijelo tlo preliveno purpurom, Stvoritelj nas je zagrlio darujući nam svjetlo koje se probijalo kroz grane drveća i u trenutku nas obje osvjetlilo, a trebao je biti oblačan dan, tako je počeo i završio ovom veličanstvenom simfonijom koju dijelim sa vama.























09:34 | Komentari (3) | Print | ^ |

utorak, 23.04.2019.

MARKO SERTIĆ - PJESNIK TIŠINE



Mlad, perspektivan, snažan..Bez potrebe za isticanjem, a i te kako zaslužuje da se za njega čuje, požeški pjesnik mlađe generacije, koji me očarao svojom dubinom... Ako ga netko želi čitati, ima i svoj blog:

http://www.ocaravanje.com/author/songfordead/


'' TAMNA KOMORA

I onima znanima i onima neznanima
Slugama, siromasima, probisvijetu
Duhovima, sjenama u kapelicama
Avet mračna stoji na ulazu

Odlazak, plaćanje na razlazu
Sitničavost života, jasan glas
Iz tamne komore u podrumu

Ako je zrno znoja mana
Kako sol se topi
Dok je svježa rana

Uspomene drage, snježne i blage
Odumiru listovi papira od vlage
Gubi se svaki potpis, pečat
U objektivu bitno, sitnicu uvećat’

Stranci uvijek ratuju, biju se
A poznanici iza njih kriju se


GOSPODIN "N"

Nemir ravnopravno raspoređen
Kule straha
Bez kacige ne posustaje
Krivulja ekstra poticajnih vrlina
Ponor, ponornica, potonuće

Buka u glavi
Jedinstveno uznesenje
Sjena pod prozorima neotesanosti

Jedino rupa u zidu zna
kada je ekser zabijen do kraja,
znanja dna

Mirnoća, lažno se predstavlja
Revolucija, dezorijentacija
Ili možda lavež pasa
Neposlušnost klatna
u voćnjacima gladi''


https://www.magicus.info/ostalo/poezija/pjesnik-tisine-marko-sertic


21:55 | Komentari (3) | Print | ^ |

nedjelja, 21.04.2019.

CITAT



Uhvatio mi dušu trenutno, ulovio je kao leptira u svoju mrežu, neponovljivi Mika Antić:

"Jesam li dovoljno slobodan da sebe mogu smatrati poštenim, valjanim i smirenim?

Naslanjam glavu na kamen i tonem u njegovo naručje. Drveće krošnjama njuški brsti zalutala jata.

Duša večernje rose postaje moja duša. Telo večernjeg umora postaje moje telo.

Ne, ovo doba još nije spremno čak ni za zemlju."


11:08 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 18.04.2019.

ZAGRLJAJ



Kada se sve želje rasprše i ostane tek neko sjećanje na istinsku toplinu srca, tek tada ostaje zagrljaj kao jedini most ka neraskidivosti između dvije duše koje se prepoznaju u trenutku svih trenutaka i ne rastaju se nikada više... ni smrt ni zaborav taj trenutak ne može nadjačati...


09:53 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 16.04.2019.

U IRSKOJ MACA LILLY POSTALA MAMA

Postala sam sretna baka, 5 malih slatkih mačića, jedno je crno, ali izgleda više kao tamnosivo, drugo je crno bijelo, ostala tri su tigrići, na mamu.

Fotke su možda malo slabije zbog mraka u ormaru, ali hrpica malih dudaša ipak je vidljiva.







09:47 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 15.04.2019.

JEDNOSTAVNO JE, ZAR NE?



Sunčev sistem i sistem atoma, cijeli svemir građen na istom sistemu.

Sunce kao nukleus, a kad se analizira još dublje i osim glavnih elemenata atoma nabrajamo dalje, ulazimo u Božje polje stvaranja, onako čisto za prostudirati i usporediti koliko je nevažno baviti se prolaznim stvarima koje nam serviraju kroz medije svakodnevno i sve lijepo začine sa crnim kronikama, a ljepota života je sasvim nešto drugo.


10:37 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 13.04.2019.

PUT DO SVETIŠTA



Tko mi može reći, idem li pravim putem, osim same moje duše, u meni i tko umjesto mene može govoriti je li to što prolazim potrebno ili nije?

Sve je potrebno i svaka duša posebno ima svoje vlastite zacrtane vizije i želje, svoje načine na koje će najbolje dovesti sebe do svetišta u kojem će se spojiti sa čistom Sobom, oslobođena sebe. Ja nisam tijelo, ja nisam ja, moju dušu vječito ta dva suputnika žele uvjeriti, da je ona samo jedno od to dvoje i duša se bori i pokušava uvjeriti i razuvjeriti, da je ona SVE i da je ona Ništa.

Ja nisam pustinjak koji umoran korača oslonjen na štap, ja sam onaj žižak u njegovoj lampi kojeg tako vjerno čuva, ja nisam slabo i nezaštićeno maleno dijete, nego onaj pogled u njegovim očima koji skriva snagu buduće vječne ljubavi kojoj je kraljevstvo obećano.

Ja nisam samo jedan dio univerzuma, jedna strana Mjeseca, jedan vrh zvijezde, ja sam cijeli univerzum okupan svjetlom, rođen iz tmine, ja sam sve stvorene zvijezde iz jedne jedine, a opet kada dođem blizu Nestvorenog i rastočim se u Njegovim venama shvatit ću, da sam vrlo malena, ali isto toliko bezgranično velika i tko onda može reći, da moj put do svetišta Ljubavi nije pravilan put, da odricanje od sebe tek istinski dovodi do Sebe, a tada i do drugih?

Mi ne izabrasmo živote, da ih živimo samo za sebe ili mi hoćete reći kako su svi oko mene samo iluzija, posuđeni, da se moja duša razvije do savršenstva?

Ne, svaka duša je zvijezda i postoji i živi, da bi spoznala što i ja .Ponekad se naši svemiri prepliću i tada shvatimo, da je samo dimenzija u kojoj se nalazimo, posuđena, stvorena za naše djelovanje. Sve ostalo je stvarno i postoji radi nas i mi postojimo radi njih ne živimo samo za sebe, živimo za konačni dolazak do svetišta na kojem gori oganj Onoga koji nas čeka, da očisti sva naša samoljublja i obmane i tek onda nas pusti, da odemo od Njega ili ostanemo.


11:41 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 12.04.2019.

RAZVODNJENI U SVIJETU NAMJEŠTENOG OSMIJEHA

Priznajem: teško slijedim utabane puteve, posute nečijim slatkorječivim ponudama kao najbolje moguće varijante i polagano me hvata mučnina od spoznate vjere u nešto, što se zove: nedotaknuta iskrenost, čista nevinost bez trunke pokušaja da upije u sebe doticaje drugih.

Nisam baš lagana za priče, nisam ni slatka na prvi zalogaj, ponekad me se dugo treba žvakati, prebirati u ustima, da bi me se pustilo dalje, kroz nečije krvožilje.

Gledam oko sebe, otvorim vrata svoje duše, pregrmim vlastite svoje oporosti, pomislim - ma nisu oni baš takvi, valjda će ih svjetlo Svemogućeg okrenuti od vlastite želje za ulizivanjem i sakrivanjem, a oni se još jače zavuku u nečiju kožu, u najgorem slučaju, nečiju rit i sipaju neki vlastito proizveden med s usana koji veze sa pravim medom nema i opet se povučem duboko u svoje odaje, stanem pred zrcalo i sama sebi postavljam bezbroj pitanja: do kad ćeš vjerovati da se nepromjenjivo može mijenjati, do kada će te držati ta naivna vjera u jedinstvenost svih, kada su svi podijeljeni u svoje komore vlastitog straha?

Spomeneš im Boga, svi zašute, pisne li neko riječ svoju iz srca, strah se pojavi, onaj potkožni, bolesni usađeni strah koji se u gene urezao i ne smije se dirati, spomeneš im vraga, zašute još više, jer on je nešto izvan nas i vreba naše slabe trenutke jedva čekajući da nas zarobi.

Moj Bože, svijet je sve, samo ne prostor za stvaranje nekog novog, blaženog, slobodnog svijeta gdje mučnina neće postojati, svi bi da su nešto drugo, nego što jesu, ulizice i dupeljupci na svakom koraku, ruka ruku mije, kako ti meni, tako ja tebi, ka ću te reklamirati, a ti ćeš me balzamirati, učiniti me vječnim dijelom postanka, nije bitno što nema vlastitog osamostaljivanja i želje za svojim stvaralaštvom, ma koliko neuklopivo bilo u sveprisutne sheme.

Memento Fridi Kahlo!




Koliko god anatemiziana, toliko je i sveta bila u svojoj postojanosti, sve manje je Frida, sve više uniformiranih pjesnika i umjetnika, jesmo li u stanju održati sebe do kraja, bez dodvoravanja i mijenjanja, zbog eto, nekog vlastitog opstanka na sceni bitka, makar ne bili svoji?

Jean Paul Sartre je egzistencijalizam usporedio sa mučninom, iz razloga što je borba protiv sebe bila poražena u kroz borbu za druge, vječito mlakonje gube bitke, podvode se, prodaju za malo nečije pažnje koja će u idućem trenutku nestati pa će postati jadniji nego što su bili u svom mračnom kutku gdje svjetlo ne može prodrijeti, poput nekih sjenovitih prikaza koje traže svoje istinsko tijelo koje je Mefisto odveo u inferno, jer je opet uspio prevariti i ubijediti, da je trenutak slave važniji, nego cijela vječnost bez nje.

Na žalost, mogu samo promatrati i šutjeti kao što će zašutjeti i oni koji čitaju ove retke, jer će shvatiti da se ne mogu otrgnuti od slatke opsjene privida namještenog osmijeha, a takvi osmijesi nikad ne mogu biti oni pravi, ljudski, nepatvoreni, i nepodmitljivi.

Tko shvati, shvatit će...


https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/razvodnjeni-u-svijetu-namjestenog-osmjeha



10:57 | Komentari (5) | Print | ^ |

četvrtak, 11.04.2019.

MOJ MALI TIGAR

Moj mali tigar će imati bebe, već sam osjetila kako se pomiču.

Moja Lily i dalje hrabro ide u lov nadajući se, da će tako elegantno popunjena uspjeti što dohvatiti. Kad se vrati bez ulova, uvijek je njen rezervni "ulov" njena papica čeka u zdjelici. Pošto je trudna, počela je birati okuse, a ja poštujem ne bih, da mi ječmenak izraste na oku.












08:59 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 10.04.2019.

JOJ, MENI!

Bože, tako smo ozbiljni, strašljivi, život nas je preuzeo i oduzeo nam istinsku iskru djeteta u nama.

Učili su nas da trebamo odrasti, a pri tom nas nisu učili da ne smijemo ugušiti iskru dječje spontanosti i nevinosti u sebi.

Kako ćemo u kraljevstvo nebesko tako ledeni i smrtno ozbiljni?

Da, poanta je u balansu-ravnoteži, a to je teško postići ponekad, treba ponekad pustiti brige, jer nam neće skratiti dan, samo ga produžiti.

Bog je vječno zaigrano dijete, a mi ga shvaćamo kao strogog starca sa bradom i skrivenim bičem iza leđa, joj meni! smijehsmijehsmijehsmijehsmijehsmijeh




09:08 | Komentari (0) | Print | ^ |

utorak, 09.04.2019.

PJESMA MOJE KĆERKE



Majka je uvijek majka, da živim još tisuću života, uvijek bih izabrala to zvanje čak i ne bih to nazvala zvanje, nego želja srca i duše.

Hvala mojim curicama i Ivanici na ovoj pjesmi koju mi je napisala prije dvije godine, mojoj Leonori koja me u molitvama nosi, mojim divnim dečkima koji ne pričaju puno, ali vole jako i podnose "muški" našu razdvojenost.

Volim vas sve!!!




"…..Mogla bi kad bih htjela
o tebi pisati kao o heroju,
heroju koji je svoju
čitavu egzistenciju
podredio drugima,
o svim tvojim djelima i odricanjima
koja si učinila radi nas.

Mogla bih, kada bih htjela,
ali neću, danas ću ti napisati,
da sam zahvalna
što si baš ti moja mama
i beskrajno ponosna
kada u svojim očima vidim tvoje.

Zahvalna sam
što si stijena
o koju su se obijale
moje tinejdžerske godine
i što si most preko nemirne rijeke
i putokaz u magli,
uvijek budna, uvijek umorna,
a nikad toliko umorna,
da u tvojim rukama
ne mogu naći utočište.

Oprosti mi, majčice,
što ne mogu biti uz tebe sada, baš sada,
kada umorna sa ramena skidaš
sav teret koji nesebično nosiš za nas.

Oprosti mi, što nam dane više ne ispunjavaju
dugi besciljni razgovori
i što ne poslušam baš svaki tvoj savjet,
ali mogu ti zaželjeti,
da nam poživiš još bezbroj divnih godina
i da nam se vratiš
ne onakva kakva si otišla,
nego onakva kakva ćeš doći.

Baš takva u mom srcu
uvijek ćeš imati dom
na kojoj god strani svijeta bila."

Ivana Repinac


10:58 | Komentari (2) | Print | ^ |

ponedjeljak, 08.04.2019.

FILOZOFIJA VIRTUALNE PALANKE - MASE KROZ PRIZMU POJEDINCA

U posljednje vrijeme sve više smo okruženi zbijanjem u mase, na ulicama, na radnim mjestima, a pošto se sve moderniziralo, mase se sa ulica sele u virtualu..

Zanimljiva je ta psihologija zbijenosti i odvojenosti.

Nekako to uspoređujem sa mislima iz knjige "Filozofija palanke"- (R.Konstantinovića) - u kojoj on tu želju za grupiranjem, uspoređuje sa arhetipskim zovom plemena, gdje su se ljudi sigurnije osjećali, ako bi se okupili u masu-pleme. Nisu svi morali ložiti svoju vatru.Bila je jedna, zbili su se jedno oko drugog, pa im je bilo još toplije..

U grupi ne moraš razmišljati posebno za sebe..Ne moraš se bojati neprijatelja.

Gustave Le Bon u svojoj maestralnoj Psihologiji Gomile, baš navodi to nestajanje svih slabosti, kompleksa, u grupi, u kojoj će se činiti stvari, koje pojedinci-izdvojeni, nikad ne bi mogli napraviti.

Čak i da postoje simulacije i varijacije pojedinih članova, sve se to utapa u kolektivnom borgovskom mozgu, koji misli za sve..

Veliki učitelji nikad nisu okupljali oko sebe gomilu.. Čak su bježali od nje, no, gomila kao gomila, uvijek traži nekoga da razmišlja umjesto njih, jer tako gube odgovornost za svoje postupke.

Kada se desi propust, u najgorem slučaju linč- nitko ne može biti osuđen, jer svi su jedno.

Vođa se na vrijeme povuče u pozadinu, dok se prašina ne slegne.

Elias Canetti u svojoj knjizi "Masa i moć", daje genijalan opis djelovanja mase:

"Jedna od najuočljivijih značajki života masa jest ono što bi se moglo nazvati osjećajem progonjenosti, posebna, pretjerana osjetljivost i razdražljivost prema svima koji su jedanput obilježeni kao neprijatelji. Bez obzira na to što oni rade, da li postupaju nemilosrdno ili susretljivo, suosjećajno ili hladno, tvrdokorno ili blago—svaki će se njihov postupak objasniti kao rezultat uporne zlonamjernosti, neprijateljstva prema masi i namjere da se masa uništi, bilo na otvoren ili na podmukao način."

Čini se poznato?

Kada se izdvojimo iz gomile, sa strane možemo proučavati psihologiju grupiranja..Od gomila na ulicama, potaknutih baš na ovaj način, na koji Canetti piše, pa do manjih grupa, koje se protežu do virtualnog tla.

Zanimljivo, Canetti je zapazio još jedan detalj, o kojem se često u virtualama raspravljalo: O masi kao prstenu-ili ARENI:

"Dvostruku zatvorenu masu čovjek ima pred sobom u areni. Valja ispitati tu njezinu neobičnu karakteristiku.
Arena je jasno razgraničena od vanjskog prostora. Ona je obično vidljiva izdaleka. Njezin je položaj u gradu, prostor koji ona zauzima, općenito poznat. Čovjek uvijek osjeća gdje se ona nalazi, čak i kad na nju ne misli. Pozivi iz nje dopiru daleko. Ako je gore otvorena, velik dio života koji se u njoj odvija prenosi se u grad
koji je okružuje.

No, bez obzira na to kako uzbudljivi bili znaci tog života, ograničeno pritjecanje u arenu nije moguće. Ograničen je broj sjedišta koja obuhvaća. Njezinoj je gustoći postavljen određeni cilj. Sjedišta su postavljena tako da se ljudi previše ne guraju. Ljudima u arena treba biti udobno. Oni moraju dobro vidjeti, svaki sa svog mjesta, i ne smiju jedan drugom smetati.

Prema van, u odnosu na grad, arena pokazuje beživotan zid. Prema unutra ona gradi zid od ljudi. Svi prisutni okreću gradu leđa. Oni su se izdvojili iz sklopova grada, njegovih zidova, njegovih ulica. Za vrijeme njihova boravka u areni ne zanima ih ništa što se događa u gradu. Oni ostavljaju za sobom život svojih odnosa,
pravila i navika. Njihovo je zajedništvo u velikom broju stanovito vrijeme osigurano, obećano im je njihovo uzbuđenje — ali pod bitnim uvjetom: masa se mora rasteretiti prema unutra.

Redovi su postavljeni jedan iznad drugog, tako da svi vide što se dolje događa. No, posljedica je toga da masa sjedi nasuprot sama sebi. Svatko ima pred sobom tisuću ljudi i glava. Tako dugo dok je pojedinac tamo, tamo su i svi drugi. Ono što uzbuđuje njega, uzbuđuje i njih, i on to vidi. Oni sjede ponešto udaljeni od njega; brišu se pojedinosti koje ih inače razlikuju i čine individuama. Svi postaju vrlo slični, slično se ponašaju. On na njima zamjećuje samo ono što sada ispunjava i njega samog. Njihovo vidljivo uzbuđenje povećava i njegovo uzbuđenje.

Masa koja tako izlaže samu sebe nije nigdje prekinuta. Prsten koji ona tvori je zatvoren. Ne izmiče joj ništa. Prsten fasciniranih lica, postavljenih jedno iznad drugog, ima u sebi nešto neobično homogeno.

On obuhvaća d sadrži sve što se dolje događa. Ne ispuštanikog, a nitko ni ne želi otići. Svaka praznina u tom prstenu mogla bi upozoriti na raspadanje, na kasnije razilaženje. No, nikakve praznine nema: masa je zatvorena prema van i u sebi, dakle dvostruko zatvorena."

Pošto je masa dvostruko zatvorena, pojedinac, jedino što može učiniti je, da ne kupuje ulaznice za takve cirkuse-iliti gladijatorske igre.

Kad arena nema aktera koji će je zadovoljavati, igre će izgubiti čar i masa će se razočarana razići.

Ili proučavati psihologiju vlastite opčinjenosti grupiranjem.

Završavam ove misli citatom :

„Većina odlučuje!“ – To se može čuti među djecom kada odlučuju da li da se igraju žmurke ili šuge. I to je ono područje gdje demokracija možda ima pravo na postojanje." (Andraš Laslo)



Image and video hosting by TinyPic

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=103650


08:51 | Komentari (23) | Print | ^ |

nedjelja, 07.04.2019.

IZ ČISTA MIRA



Iz čista mira...tri riječi koje se kao neki čudni pasword cijeli moj život vrte i uvijek kada dolazim u situacije, da ih ja ili netko izgovori, analiziram razloge zašto se neke situacije događaju baš iz čista mira.

Dali li je to baš potpuno tako?

Sjetim se dana kada sam radila kao teta u vrtiću. Djeca se ne znaju dugo svađati niti dugo ljutiti jedni na druge, ali obvezno kada se radi nečega posvađaju, zovu tetu (ako nisu u vrtiću, mamu u pomoć, a ako nema ni mame, susjedu) pa budu plačni i svim srcem žele uvjeriti starije da su drugi krivi, a da su oni iz čista mira izazvani i povrijeđeni.

Uvijek mi je teško bilo u tim situacijama biti sudac, jer obično jedna strana želi biti uvjerljiva, dok druga šuti i obično ona strana koja šuti bude proglašena krivom, jer se ne brani pa opet dođe do tenzija, jer nepravda izaziva ljutnju i tada sam znala suočiti obje strane i tražiti da se ispričaju predamnom obje verzije i poslije svega, da se djeca ispričaju jedno drugom, jer ništa nije iz čistog mira i nikad nije samo jedna strana u pravu, a druga nije.

Kada su sukobi u pitanju, trebaju obje strane priznati krivicu, da bi se uopće moglo krenuti dalje. Kod djece je to relativno lako. brzo se pomire i nastave dalje svoju igru, ali kod odraslih ljudi je to ponekad nemoguća misija. Teško je priznati, da se ništa ne događa iz čista mira i one koje smo uvjerili, da smo mi i samo mi u pravu, opet razuvjeravati da i mi snosimo dio krivice.

Sjetim se mojih roditelja. Otac je ostavio moju majku nakon 25 godina braka, nas petero djece i iz čista mira odlučio otići drugoj. Ja sam tada bila malena, nisam ništa shvaćala, samo sam kroz godine gledala i slušala mamine ljutite jadikovke i često i plač u tišini. Nije joj bilo lako. Tada se i razboljela, dobila moždani udar, tada je bila gotovo cijela oduzeta, nas djecu su podijelili kod rodbine, dok njeni mjeseci u bolnici i terapije nisu dali rezultate. Bila je borac u trenutku je pokleknula, čak posegnula za time da si oduzme život, ali onda je shvatila kako ima itekako veliki razlog, da živi - NAS koji smo je trebali, posebno mene koja sam bila najmanja i najnježnija.

Ozdravila je, zaposlila se, školovala nas i uz svoj posao još dodatno šivala za druge, da nam ništa ne bi nedostajalo,
ali uvijek joj je na jeziku bio moj otac - tata koji je bio jedini krivac za sve i jedini koji zaslužuje svoju kaznu, a ja sam šutke razmišljala o tome kako bih željela čuti i njega pa da se uvjerim je li to zaista bilo iz čista mira ili ne.

Druge je uspjela uvjeriti u svoje mišljenje, ali ja sam silno željela da čujem i njega i sve do svoje smrti, ona mu nije mogla oprostiti, a tek poslije toga ja sam se odvažila posjetiti oca i poslušati i njega. Nisam željela ići prije, iz principa. Poštovala sam majku i znala sam da bi je povrijedio taj moj čin, ali duboko u sebi znala sam, da vjerojatno i kod nje postoji nešto što je uzrokovalo raskid i sukob.

Kada sam došla kod oca, odmah je počeo istu priču kao i moja majka - da je ona krivac za sve, da je ona bila negativac, a on pozitivac. Nedugo nakon toga, i tata je umro u svom uvjerenju da je samo on u pravu i svoju ženu (kojom se poslije mame oženio) i sve svoje poznanike uspio je uvjeriti kako je on pravedan u tom sukobu i u ovom slučaju, žrtva.

Pomislila sam: eto taj čisti mir, dva prgavca koji nisu imali snage priznati dio svoje krivice, umrli su ne opraštajući jedno drugom, a ja kao dijete rezonirala sam to drugačije i stalno se nadala da će netko popustiti pa se sjetim moje prijateljice sa fakulteta koja je sa mnom imala neka zajednička predavanja, a pohađala muzičku akademiju. Svirala je klavir, odmah smo se pronašle i razumjele, ali ona je bila pomalo i nepredvidiva, umjetnička duša i ja to nisam uzimala kao nešto ozbiljno. Često me zvala da je dođem kući slušati dok vježba sviranje, da razbije tremu. Uživala sam slušajući je kako prebire po tipkama i svira Chopina, Debyssija.

Jednom me bukvalno digla od ručka zovući me kući. Ustala sam, otišla kod nje, pozvonila, ona mi otvori i zalupi mi pred nosom vrata. Ja gledam u vrata i pomislim: što je sad, što sam napravila? Ništa. Iz čista mira mi zalupi vrata, otišla sam dolje u cvjećarnicu, kupila orhideju i ostavila joj na pragu kao poruku da se ne ljutim i da je shvaćam.

Predavanja su prestala, nismo se više viđale, ja nisam forsirala stvari, u srcu sam osjećala da sam učinila ono što trebam. Udala sam se, izbio je taj nesretni rat, slučajno smo se jednom poslije toga vidjele u Zagrebu, jer je tamo otišla, zagrlila me je i opet smo otišle svaka na svoju stranu, bez ikakve ljutnje, da bih saznala kako je kasnije otišla u samostan sestara benediktinki na Cres. (O njoj sam pisala u posebnoj priči „Veronikina orhideja“).

Nazvala sam je iznenađena, a ona mi samo reče, da ju je na sve to potakla moja orhideja. Počela je razmišljati o sebi, svom egoizmu (kojeg ja nisam nikad osjećala kod nje) i okrenula se duhovnoj strani u svom životu.

I još jedan moj slučaj „čistog mira“:

Prije 6 godina u dom za starije gdje radim, došla je jedna patronažna sestra. Predivna osoba, opet smo se odmah pronašle i zbližile. Nismo izlazile na kave, jer nismo imale vremena, ali uvijek kd bi se vidjele u domu, imale bismo bezbroj riječi za ispričati i ona je imala neke čudesne doživljaje, čak i čudesno izlječenje od neizlječive bolesti, a takve duše me uvijek fasciniraju i budu mi nadahnuće.

Nismo čak puno ni pričale telefonom, ali smo si slale poruke smsom, onakve, mudrosne, duhovne, nikako trivijalne i obične. Često sam joj znala kad sam imala vremena odnijeti u ambulantu cvjetić-posebno kaktusić, jer je kaktuse voljela, imala je pravu zbirku, cvijećem često govorim ljudima umjesto riječi, uvijek sam bila takva, ali opet sve u prolazu. Nismo nikad otišle na kavu, sjele i pričale, osjećala sam da ne treba, bilo je dobro i onako i u svakom slučaju neobično druženje.

Bio je početak ljeta, moja obitelj i ja smo sa puhačkim orkestrom otišli na jedan predivan izlet. Obitelji su se družile, dečki su pecali, djeca trčkarala, sve u svemu, dan je predivno počeo i usred te tišine i ljepote, zvoni mi mobitel - poruka, njena, da ne želi više pričati, da je odlučila tako i da će tako biti.

Opet sam zavapila u sebi: “..pa što je ovo?? što sam sad napravila? Ništa, ama baš, baš ništa. Bila sam to što jesam, iz čista mira me pogodi kao nož u srce..“

Nisam cvilila i drugima pričala o njenom postupku niti pokušavala druge uvjeravati, da sam u pravu i nevina 100% u ovom slučaju, samo sam se pitala: „zašto se to događa? da li je u meni problem?" Idem se analizirati od početka pa sam se bacila na knjige o psihoanalizama, psihologiji, tražila sam odgovor, ako je dio moje krivice, da ga nađem, ali ni u jednom momentu nisam bila ljuta, samo povrijeđena i onda sam odlučila pisati svki dan ujutro prve misli koje mi padnu na pamet, voditi dnevnik svoje duše neka izađe sve što treba izaći, možda ću tako naći odgovor i produžilo se to pisanje cijelih godinu i pol dana. Bila sam uporna, ispisala sam 15 velikih bilježnica ne gledajući previše u napisano, bitno je bilo da izađe što treba izaći (tek poslije svega sam listala te stranice) i kad sam osjetila, da više ne moram pisati, dogodilo se čudo:

Svemir se pokrenuo. iz čista mira nazove me ta prijateljica govoreći da joj oprostim, da je imala problema i da će doći po mene da popijemo negdje kavu. E, to je bila ta savršena kava koja je čekala svoj trenutak i dobru volju bar jedne strane, da prizna svoju krivicu. Zagrlile smo se i razišle svaka na svoju stranu.

Mislim da sam i dalje ona ista Tanja koja uvijek čeka svoju priliku, da prestane pričati i pisati ako je nešto žulja, dok ne zađe sve van. Nikad nisam doživjela da se nešto događa bez razloga i uvijek pokušavam analizirati zašto se ponašam kako se ponašam u pojedinim situcijama.

Imam želju ispravljati sebe, ako griješim i priznajem da znam griješiti i te kako, ali nikad ne opterećujem druge sa mojim unutarnjim previranjima i ne plačem i ne uvjeravam, da sam samo i uvijek ja u pravu, jer to ne može biti, u rijetkim situacijama kao ove moje dvije možda da, ali za svađu je uvijek krivo dvoje.

Tko kaže drugačije, očito nije spoznao stvarnost svega navedenog.


12:23 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 06.04.2019.

Predstavljamo vam pisce i književnike: Tanja Repinac



Evo,motivacije za dalje: oduvijek sam voljela pisati, sada i zvanično mogu reći da sam pisac.

Puno hvala Nenadu na trudu i motivaciji za dalje i dragoj prijateljici Jadranki, koja mi godinama pažljivo i sa srcem održava moje blogove, jer zbog zahtjevnog posla kojeg radim, nemam puno vremena...Idemo dalje.

Postoje još dva moja kratka neobjavljena romana i jedan veliki koji je započet, a treba ga završiti.

Evo kako me Nenad predstavio na svom portalu https://digitalne-knjige.com/:


https://digitalne-knjige.com/?p=5350&fbclid=IwAR1dIb-xbt7zWJvcv3tDDxcQ0NXAWQ_xS7zTEa8fAJB2UIz4EyuhkS8Nvro

''Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala https://digitalne-knjige.com/
———–

Tanja Repinac

Bilješka o pjesnikinji:

Njeno ime je Tanja Repinac, nadimak Wendy Tanja, rođena je 19.12.1960., majka četvero djece, udata. Završila je Pedagoški fakultet u osijeku, smjer „Predškolski odgoj”.

Živi u mjestu Satnica, Valpovo sa suprugom i četvero djece: suprug Darko, djeca Juraj, Leonora, Ivana i Mislav.

Ona samo slijedi put svoje duše, koja je tako čarobno vodi u svoj svijet, koji nema kraja, iz jedne dimenzije u drugu, u kristalnu dvoranu gdje se ljubav zrcali u tisuću boja, gdje čak i boje prestaju biti boje, jer ljubav isključuje sve i ostvaruje sve.

Ovo je njena prva zbirka poezije, znakovitog naslova “Lanterna moje duše”.

———–

E-mail

wendy.tanja@gmail.com


———–

Knjige objavljene i dostupne na portalu https://digitalne-knjige.com/:

“Lanterna moje duše“; digitalne knjige, 2016.

http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php

———–

Naslovnica knjige:



———–

Zajedničke zbirke poezije:

Njene pjesme dostupne su i u zajedničkoj zbirci poezije:

“Kapi rose”, Anđe Jotanović, Željke Košarić – Safiris, Tanje Repinac, Jadranke Varga i dr. Zlatana Gavrilovića Kovača


http://www.digitalne-knjige.com/kapirose.php

———–

Naslovnica knjige:





———–

Kritike:

RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE „LANTERNA MOJE DUŠE” TANJE REPINAC

Može li se riječ pretvoriti u tišinu, može li se dah zalediti prije izlaska iz tijela, može li duša poricati sebe?

Možda može, možda ne, ne znam, dok se promatramo u ogledalu vremena, dok ispitujemo konture svog lica, dok zamagljenim očima gledmo stvarnost – sve je moguće. Što je stvarnost? Ono što vidimo u ogledalu ili ono iza njega?

Ova slova što se nižu kao da su pobacana na tamnoj pučini života, kao da se iz zlatne zore ne vidi sjaj.

Ključ se nalazi u Ljubavi, jer se ona uvijek pokloni u svojoj uzvišenosti i tako dolaze razni ljudi, traže se u daljinama, hodaju sjenovitim stazama mračnog dna ponora i pognute glave odlaze u beskraj, tražeći još i još i još, ne dobivaju, jer to je suh izvor i tu nema ništa.

Odavno čovjek shvaća, da je to nasljeđe određeno naraštaju što se klanja palim anđelima u obliku čovjeka, odavno čovjek shvaća, da mir dolazi iz njega, a ne iz nekog nepoznatog suhog izvora, odavno je čovjek shvatio, da ono što leži u njemu, čeka samo pravi trenutak da povede njegov život onim smjerom za kojeg je rođen.

Traži se čovjek godinama, pronalazi se u sekundama, a to su trenuci kad sastavlja kaleidoskop Života i srce mu zabljesne u vatri spoznaje.

Jadranka Varga, pjesnikinja

———–

RIJEČ AUTORICE

Dragi moji čitatelji,

Lutala sam danima, čula sam plač pustinjaka u tami, kad se čovjek pitao gdje mu je bilo srce, dok je uspavano snivalo u tišini noći, gdje su mu bili misli, dok je na oltaru tamne zore palio svijeću života?

Ima li ga ispod punog Mjeseca, gdje je saznao tajnu života, otkud je došao i zastao ispod ovih zvijezda što se nebrojeno puta igraju tuđim sudbinama? Ispod stoljetnog hlada za vrijeme punog Mjeseca nema drugih sjena i opet u ogledalu čovjek gleda kako su njegove sjene zagrljene, zaigrane i skladne.

Svojim pjesmama pokušavam dosegnuti taj zaigrani mjesečev snop svjetla koji se tako varljivo savija oko nas, a i sama znam da je prolaznost života neumitna i da će se sve završiti opet na početku novog kruga inkarnacijskog putovanja kojeg svaka duša mora proći i prolazi.

Želim svojim čitateljima otvoriti jedna neotvorena vrata mog poetskog svijeta, koja su čitali rijetki na blogu ili na portalu www.magicus.info – kažem, čitali rijetki, ali sa srcem čitali, jer mnogi su čitali, ali srce je ostalo zatvoreno za prolaz tih stihova do dubine duše.

Ostavljam svoje poetske bisere mojim dragim čitateljima nadajući se da će u njima svatko naći za sebe bar jedan tračak mjesečevog svjetla.

Tanja Repinac, pjesnikinja,
—–

Uredio i obradio: Nenad Grbac''

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


https://digitalne-knjige.com/


11:13 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 05.04.2019.

RAZMIŠLJANJA

Kada shvatimo da nemamo pravo nikoga tko zbog vjere postaje bolji čovjek i kroz ljubav daruje sebe drugima, već smo u drugoj dimenziji bez svih new age pokušaja da je dostignemo.

Ljubav je tako univerzalna, tako jedinstvena za sve i jednako voli sve, kada shvatimo da nemamo pravo osuđivati one koji nisu religiozni, a ljubavi toliko imaju, da je nesebično daruju, shvatit ćemo da ulazimo u svijet koji će tek zaživjeti - bez podjela, mržnje i razvrstavanja.

Odakle nama pravo da govorimo, da je jedan musliman manje vrijedan u očima Božjim, ako ima srce širom otvoreno za ljude koji pate?

Odakle nekom ateistu pravo, da dobre i divne kršćane smatra ovcama bez razuma?

Za Božju ljubav razum ni ne treba, samo čisto i iskreno srce, svatko ima svoj put prema bezuvjetnosti, pratimo svoje korijene i prvi glas ljubavi koji nam je darovan.

Možda već živim u drugom svijetu, jer shvaćam da je tolerancija i uvažavanje jedini način da svijet postane bolji, a ljudi plemenitiji.



08:07 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 04.04.2019.

DIJALOZI DUŠE PRIJE ULASKA I POSLIJE DOLASKA



"Hajde, malena, dosta je bilo trčkaranja, čekat će te tvoje šarene nebeske livade, vrijeme je za put."

"Još samo malo, da napunim dušu ljepotom koju na Zemlji neću naći i da ne zaboravim nikad odakle dođoh."




"Vjeruj, vidjet ćeš i ljepše, u tebi je čarolija i moć da stvoriš najljepše..."

"Gdje ja to idem? Čini mi se kao da mi nije rečeno sve..."
"Ne...Sve ti znaš...Ja ti samo mogu napuniti džepove pregrštima zvijezda, da ih ostavljaš za sobom kada šuma tamna postane preduboka i kada misliš, da nećeš naći put iz nje."




Hoću li moći sve što sam si zacrtala i učiniti? Čini mi se ipak pretežak put kojeg izabrah. Ti mi reče, da će me pratiti svi moji prijatelji koje sad ostavljam. Zašto sada ne idu sa mnom, zašto moram sama na put?"

"Nisi sama, samo dio puta moraš proći sama, svi ćete se sresti jednom na istoj cesti. Odmori još malo, voljena, na bijeloj klupici sna."




"Bojim se zaborava, bojim se sna i ne želim zaspati, sve ću zaboraviti.."

"Vjeruj, samo vjeruj sebi, tek kada zaspiš, shvatit ćeš da je tvoj san stvarnost, a život san."




"I prestani, draga, puniti svoje male kofere, ništa ti to ne treba, jer vidjet ćeš, da ništa od toga nećeš moći ponijeti nazad, ništa ne nosi sa sobom, osim mrve ljubavi i pregršti zvijezda koje si sad dobila."

* * *
"Evo me, natrag, k tebi, imao si pravo, sve sam željela ponijeti, punila svoje džepove sjajnim biserima radosti, međutim, od života mi se kaput pohabao i sve blago koje imah, izgubih, moje ruke su prazne, bogata od tebe otiđoh, siromašna dođoh."




"Zar misliš da je stvarno tako? Pogledaj svoju dušu, ima u njoj nešto što je neprestano raslo kako si to dijelila, zato nije ni moglo ostati, drugi to nose sa sobom."

"A što je to što vječnog siromaha čini bogatim a vječnog bogataša siromašnim?"

"Ljubav...ona koja jedina i uvijek ostaje ista. Tko je u sebi istinski ima, nikad neće praznih ruku doći k meni. Tko je škrt i želi je samo za sebe, nikad je neće moći sačuvati."





18:57 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 03.04.2019.

DOĐE TO TAKO



Dođe to tako...jedan zlatni trenutak, trenutak svjesnosti koji vrijedi više, nego svi nesvjesno odživljeni trenuci, ali bez osjećaja potpunosti. Cijeli život čekamo taj trenutak, zapravo, nebrojeno mnogo života smo odživjeli i kao željezničar ispraćali vlakove, susretali ljude, sanjali o konačnom skidanju uniforme i sjedanju u vagon čekajući susret sa nečim što je izvan svega poznatog, doživljenog i proživljenog, a kako opisati to čudesno "nešto" u čemu sad konačno možemo uživati, kako opisati taj mir i ljepotu kojeg ni tisuće scenarija apokalipse ne može uznemiriti, sa čim usporediti tu sigurnost i vjeru, da je to konačno krajnje ishodište željenog puta?

Jednostavno...kada shvatimo, da kroz jedno biće koje volimo izvan svih mogućih tokova ljubavi možemo voljeti sve što postoji, onda se to zove - savršenost...kada kroz jedno biće spoznamo, da je Ljubav bezgraničje, onda se zaboravlja na sve aspekte tijela i dolazi se do esencije svih esencija - anđeoskog srca koje nikad ne prestaje voljeti, jer je izvan svih oscilacija koje ljudi svojim pokušajima voljenja posjeduju...predaja jednom biću ne postaje ograničenost, nego proširuje granice koje na kraju više ne postoje...predaja postaje primo-predaja...jedno biće koje uspiješ anđeoski zavoljeti predaje te Onome koji te je stvorio, da baš to doživiš.


16:54 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.