petak, 31.05.2019.

KOKE



Susrela sam prijateljicu koja ima lijepo uređen kokošinjac. Kod nje je sve, ama baš sve na špagu i uredno.

Postoje separei za nošenje jaja, separei za ćaskanje bez tračanja, separei za ćaskanje uz kavicu i dozu traćkanja, separei za ugodne trenutke sa pijevcima i separei za meditiranja.

Čak je i naheklala zgodne majice i kapice, da se koke ne pogube negdje, ako znaš heklati, mogla bi i ti probati to napraviti. Doduše, vidjela sam da su kokicama podrezana krila, da ne mogu preletjeti preko ograde.

Meni žao mojima bilo što uskraćivati, doduše, uvijek neku pokupim u komšijinoj bašti, ali se on ne ljuti, jer su i njegove kokice slobodnjakuše.



19:40 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 30.05.2019.

CIRKUS BUHA



Kao dijete, a bogme i sad, volim otići u cirkus kad se nađe u našem gradu, doduše, sada to gledam ipak malo drugačijim očima. Vidim poderane šavove na čarapama akrobatkinja, bude mi žao toliko plemenitih i divljih životinja poput tigrova i lavova u kavezima i opazim tu i tamo tugu ispod maske klaunova, ali se znam i veseliti kad započnu svoje ludorije, jer svaki puta izmisle nešto novo i svaki puta me ostave bez daha.

Zadnji puta su igrali tenis napuhujući veeelike mjehure od sapunice poput ogromne kugle i sa tim mjehurima se odavali reketima toliko savršeno nježno, da je mjehur tek kad su oni odlučili da pukne, pukao i ne biste vjerovali koliko su to savršeno izvodili.

No, nisam htjela raspresti priču o velikom cirkusu, nego malom minijaturnom malom cirkusu buha koji zaista postoji i znate kako naučiti buhe da izvode akrobacije i ne skaču?

Buhe inače skaču 60 cm uvis, a s obzirom na njihovu veličinu, to je ogromna visina i tako, smjeste ih u jednu malu kutiju za cipele sa staklenim poklopcem i buhe skaču. Svaki puta kada skoče, zveknu se u stakleni poklopac kutije, vremenom nauče da skaču vrlo malo ili gotovo nikako i njihov najviši domet bude visina kutije ili samo hodanje po tlu, tada im se prikače raznorazne mini spravice koje one voze ili guraju.

To me podsjetilo na nas ljude koji često preuzimamo narav buha: nauče nas na određeni limit našeg dometa i još nam na kraju lijepo prikače raznorazne stvari pa stvore cirkus zabavljajući se sa strane, ali što je jedan bloger rekao, "mi nismo buhe" i svakako ne bismo trebali ograničiti sebe u našem usponu ka sferi istinske slobode.

Ponovo ponavljam rečenicu koja mi je nekako misao vodilja za današnji dan: "Be yourself" - (Hvala, Majo)...



16:25 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 29.05.2019.

PJESMA MOG SINA



U NEDOSTATKU RIJEČI

Tolika je ljubav u ovom mome srcu,
mekana i nježna, topla, slatka kao šećer.
Lupa mi u prsima, sve čini tako lakim,
i lakša se čini ova jesenja večer.
Plovi kao med na površini čaja,
ljubav je ova poput raja.

Toplina u prsima gori nježnim plamenom,
onim koji gori sporo, izgara polako.
Kao karamela širi miris mekan, sladak,
i nekako sve čini mi se tako dobro, lako.
Kao jagoda ukradena s kolača,
jer dobro se dobrim vraća.

Što li je med taj što se tako topi,
i miris čaja što mirisom te opi?
Što li je slatki okus nježne čokolade,
na kojem se život stvara i ljubavi grade?

Nije to ljubav što od ljubavnika tražiš,
niti samo ljubav je što prijatelj ti daje.
Više to od prijateljstva, manje je od ljubavi,
to je više, osjećaj je koji stoji, traje.
Dlanovi što spojeni u krugu svijeta stoje;
Obitelj je to, kada zajedno nas spoje!

Juraj Repinac


13:07 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 27.05.2019.

NA OBALI KRAJNJE GRANICE POSTOJANJA



„Upoznati druge, pametno je. Upoznati sebe, mudrost je“..(Lao Tse)¨“

Kada dođeš do zadnje granice, preko koje moraš prijeći, moraš skinuti sve ostatke odjeće sa sebe: pažljivo sačuvane pisane riječi,skupljene u nepromočivi zamotuljak, jer, sloboda je sa druge strane divlje rijeke..Moraš plivati, skočiti u nadolazeću bujicu, upotrijebiti sve svoje sposobnosti manevriranja valovima i virovima, koji te opet mogu povući u dubinu vezanosti svim mogućim okovima laži, kojih si se tek oslobodio.

I ne samo laži..Laži su srž te fikcije, koja nam se nameće kao jedini i ispravan put..

Moraš skinuti i odijelo..Toplo, sigurno, koje te je štitilo od vjetrova i hladnoće nabačenih emocija,od možebitnih ljudi, koji ti naizgled pomažu, ali su zapravo željni tvoje unutarnje vatre, koja ti je dovoljna da preživiš, a ti se još utopljavaš poklonjenim kaputima i slojevima, koji te samo odvlače od tebe samog..

Nisi okružen samo ljudima..

O, ne..

Okružen si najmanje njima, a najviše onima, koji su posudili njihov izgled, da bi te zavarali, i opet, skrenuli sa puta..

Dolazak do posljednje granice, budi u tebi sve ono što si prošao, da bi se i toga mogao osloboditi: prošlosti, svih sjećanja, koja će te vući opet u dubinu, budeš li se ohrabrio i usudio se zaplivati.

Sjećam se..

Bijah sanjač- ne sanjar, čisti netaknuti sanjač, koji je u kolektivnoj spavaonici mirno snivao, usidren u naučene svrhe života. Ušuškan u meku perinu iluzija, koje su uvjeravale da je buđenje san, a san realnost.

Jedi, pij, zabavljaj se, vjeruj ono što ti se prenijelo od drugih spavača, budi žrtva, oltari vole žrtve, budi potrebit član zajednice, koja zna što je za tebe dobro, jer ti sam ne znaš..A i ne trebaš znati.

Dovoljno je da puniš svojim snom trbuhe gladnih Bogova, koji se hrane tvojom pažnjom, i zamisli, čak i molitvama..Sve u svrhu da te održe u latentnoj euforiji, da si nešto i netko..

Onima, koji se usude malo otvoriti oči, vrlo brzo se ponudi mjesto duhovnjaka, iscjelitelja, gurua, mudraca, onoga koji će dobiti sljedbenike, i tako sebe još više uspavati, jer, ova dimenzija stvarnosti, samo je dio, komadić slagalice, koja se proteže kroz druge dimenzije.

Kažu da sami svoju sudbinu stvarate, a nabacuju vam konstantne osjećaje grijeha i krivnje.. Pa se uvjerite da je to normalno, nekako će se to kroz živote reciklirati, pa ćemo čisti jednom doći pred stvoritelja.. Nazvali su to karmom..

Ne postoji karma. Karma je način da se što duže držimo prikovani uz ovu dimenziju sna, ne bi li bili hrana bogovima koji to nisu, a kojima se molimo.

Postojimo samo Mi, i ona prelijepa Univerzalna Svijest, čiji smo mi vječni i neoskvrnuti dio..

Sada i u ovom trenutku, možemo uroniti u tu Svijest, i pogledati Istini u oči: Savršeni smo baš kakvi jesmo, i odraz Onoga koji nas gleda takve kakvi jesmo.

Na ovoj riječnoj obali, skidam sa sebe sve moguće želje, sposobnosti i znanja. Što god više imam, više želim to dijeliti, a dijelim, ne zato da bih pomogla drugima, nego da bi se moj lažni Ja, ušuškan još uvijek negdje u nekom mekom krevetu, još više napunio snom..

Sva znanja imam, sve iscjeliteljske sposobnosti, bila sam sve što ljudi traže i mogu biti novi čudotvorac koji zapanjuje druge, ali shvatila sam da je to nepotrebno.. I jedan od tereta koji ometa dolazak do krajnje granice postojanja..

Jedino što ostavljam, je osjećaj ljubavi, koji će mi pomoći da tek probuđene duše ponesem na leđima, ako počnu tonuti u dubine..

Ne..Nije to lažna humanost. To je potreba, radi koje sam i odlučila krenuti na ovaj dugi put.

Ja čak i ne mogu i ne smijem buditi uspavane..Posebno one somnabuliste, koji spavajući hodaju, a misle da žive stvarnost.

Ja samo smijem osjećati istinsku probuđenu dušu, i dati joj podršku da krene do rijeke. Vjerovatno ne mojom stazom. Pričati joj o mogućim zamkama na putu, stisnuti joj ruku, i pustiti je od sebe..

Nemam više što skinuti.

Čekam da dođe trenutak uranjanja u valove koji udaraju u obalu. Ovo može biti i smrt, a može biti i život.

Ne dočekuje me lađar sa ispruženim dlanom koji naplaćuje svoje usluge.

Ovo je mjesto gdje se rastajem od svake udobnosti i konformizma..

Ovo je trenutak koji zahtijeva odricanje bez zadrške. I susret obnažene duše sa još obnaženijom Svjesnošću koja se zove : Svi, koja se zove Sve, koja se zove Mi!!


Image and video hosting by TinyPic


17:17 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 26.05.2019.

ZLATNA ZRNCA U PIJESKU



Sjetih se svoje pričice koju davno objavih na natječaju "Veritasa", katoličke stranice. Bila je nagrađena, ali sve to je nevažno, važna je ta čudesna upornost kojom se držimo onoga što smo obećali jednom Njemu, a time i vlastitoj duši: da nećemo odustati od Njega - i sebe, ma koliko se ljudi sklanjali od nas ili nas proglašavali čudacima.


U jednoj malenoj, prekrasnoj zemlji, neki kažu, blagoslovljenoj od Gospodina, jedne hladne prosinačke noći, rodilo se dijete, maleno, sićušno i gotovo mrtvo. Anđeli su ga hrabrili da izdrži i uđe u ovaj svijet, ali djetešce nije davalo znakove života. Tada Gospodinove usne poljubiše male i hladne djetetove usnice iI Krist mu nježno šapnu u uho:
"Moj si, dragocjen si u mojim očima, ja te ljubim. Kreni stazom života i traži malena, sitna zrnca u pijesku. Kad se jednom u nebu sretnemo, otkrit ću ti zašto mi trebaju.”

Dijete oživje i tako, dijete je raslo, pokušavajući revno ispuniti u srce usađenu molbu, ali zrnca su bila tako sićušna i malena, da je dijete često gubilo snagu skupljajući ih na riječnoj obali. Jednom, naiđoše kopači zlata i grohotom se počeše smijati kad vidješe mladića kako prebire pijesak. U malenoj čašici koju je mladić imao tek je dno bilo pokriveno zlatnom prašinom.

"Prestani se zamarati beznadnim stvarima", rekoše mu kopači. Otvoriše svoje torbe i pokažu mu zlatno grumenje.

"To je prava stvar u životu. Sad smo bogati i uživat ćemo do smrti, a ti?"

"Uostalom, to i nije pravo zlato,", nastaviše kopači "…cijeli život tako provoditi samo radi neke molbe koju je nekakav 'Gospodin' zamolio?"

"Ali on mi je poklonio život, kako da mu ne ispunim želju?", odgovori mladić. Tu i tamo, ponekad mu se sumnja pokušavala uvući u srce, ali on bi je otjerao kao dosadnu muhu. Proglasiše ga čudakom i više ga nitko nije dirao. Dok su njegovi poznanici već odavno uživali plodove svoga bogatstva on, sada već sijed i malaksao starac uporno je prebirao pijesak.

Jednom ga nađoše kako spava na obali. Kad su mu prišli, vidješe da je mrtav. Skromno ga sahraniše, a u ruku mu staviše zlatnu prašinu koju je toliko vjerno skupljao, a bilo je tek toliko, da mu je ispunila udubinu u jednom dlanu i dok su ljudi žalili što je tako uludo potrošio život, on bi prenesen kod Gospodina. Sagnuo je glavu i spustio se na koljena.

"Gospodine, vjerno sam ti služio cijeli život, ispunio sam obećanje, ali toliko malo sam sakupio." i pruži mu dlan. Isus se nježno nasmiješi i odgovori mu: "Moj prinče, to je dovoljno, da dobiješ krunu i kraljuješ sa mnom.", ali čovjek odgovori: "Ne, Gospodine, nisam dostojan krune, samo ti imaš pravo da je nosiš. Molim te, samo dopusti, da šećem tvojim nebeskim livadama i radujem se što sam sa Tobom, u Tvojoj ljubavi."

"I zadnje iskušenje si prošao," odgovori mu Isus, "…neka te anđeli odvedu gdje želiš, dijete moje, a drugima će zlato ostati na zemlji, jer, tamo im je i srce. Ništa neće moći ponijeti sa sobom. Tvoje blago je u nebesima, gdje život nikad ne prestaje. Blagoslovljen budi."


Veritas, 17. prosinca 2010.
https://www.veritas.com.hr/kultura/zlatna-zrnca-u-pijesku.php


14:02 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 24.05.2019.

IZUMIRANJE

20 zanimanja koja bi za 10-20 godina mogla prestati postojati...malo tužno, sretna sam što sam živjela i još živim u vremenu kada mogu šetati knjižnicom ili kupiti dobru knjigu te je držati u rukama, što još uvijek na željezničkoj stanici proviri strojovođa vlaka iz lokomotive (koliko god modernizirana ona to još uvijek jest) i provjeri da li su svi putnici ušli u vlak, kupiti ponekad novine i prolistati ih ili naići na ljubaznu i susretljivu osobu u banci koja će mi objasniti kako da brzo riješim problem, ako postoji.

Sve će biti digitalizirano, robotizirano, čak i putnički avioni neće imati pilota pa tko vjeruje robotici i tehnici na koju tisući metara iznad tla, od volje mu!

Ljudi će za mene uvijek ostati nezamjenjivi, kontakti oči u oči i koji ljubazan osmijeh.


10:15 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 23.05.2019.

TKO TO TAMO ZIJEVA?



Dok su anđeli sa gargojlima na katedralama odavno prestali ratovati, ljudi neprestano dozvoljavaju da im se scenariji ponavljaju. Opet ih se negdje uvlači u čistilišne zone gdje krv i barut zamjenjuju mirise proljeća i svježe pokošene trave, opet im se u ruke, umjesto dječjeg zagrljaja, gura oružje koje im se nameće kao jedino sredstvo nečijeg ego/samozadovoljavanja..

Tko to tamo zijeva, a tko pjeva?

Dok mene preplavljuje uspavanka Majke Zemlje ne želim zaspati i to ne još, u susjedstvu, državi našoj bajnoj, ljudi su obespravljeni i gladni. Ne zna se više tko je koga podmitio, koliko je tko kome platio, da se pošteni i vrijedni ljudi bez razloga bacaju na ulicu. Na našu sramotu i ove lijepe države koju smo željeli, kordoni policije štite one koji su glavni krivci za jad i nemoć malih ljudi.

Gdje ja to živim, da li je to samo moj svemir ili ga sa drugima dijelim??

Da je samo moj, izašla bih nekako na kraj sa svim nadolazećim tugama, ali ustanovljavam da sve manje mogu učiniti, kao da sve polako izmiče kontroli. Zato je potrebno još više onih koji ne žele sklopiti oči, zažmiriti nad svime što se događa, ma koliko bili umorni, a ja jesam pomalo...priznajem...ne od mraka kao kolijevke koja će me odmoriti nakon proživljenog dana, već od mraka koji želi zauvijek progutati svjetlo koje je naša domovina, dom, odakle smo potekli.


19:26 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 22.05.2019.

MISAO (NI)JE SVE

Konstantno se vrši tiha sistematska i nevidljiva vivisekcija, podvezivanje i odrezivanje, razdvajanje uma i materije, pa onda uma i duše.

Koliko smo uvjereni, da su misaoni procesi vrhunac života pa čak i duhovnosti, toliko smo dalje od centra kotača u kojem nepomično naša Istina u nama promatra kako odmatamo šarene i sjajne paketiće laži umotane u šarenilo koje Um šalje govoreći da je naš jedini izabranik i koliko je bez njega nemoguće živjeti. Sa osovine kotača možemo gledati fragmente postojanja, a ona beskrajna praznina, koja je zapravo punina, oslobođena je svekolike trke i nadmetanja, jer duša zapravo iznad svega je toga i oslobođena je svega što umovanje dirigira.

Um je hologram kojeg duša koristi za svoje uzdizanje, njoj su potrebne slike i iskustva, da bi se ponovo spojila sa Vječnim izvorom, jer, odvajkada su je svjesno odvajali od Njega.

Za misli se ne vezujemo, misli su mogućnosti ostvarenja, nikako nešto što postoji mimo nas kao posebnost, samim time što nisu stvarne, što se brzo stvore i ne stanu ni Um koji ih projicira nije stvaran. Kada se ljude uvjerava u suprotno, nastaje kontrola u uvjeravanje u vlastitu svemoć pameti koja dušu gura na najniže grane pa zato ponekad osjećamo, da su pametni ljudi, naizgled ljudi bez duše, jer su Um podredili svrsi postojanja.

Kad se um na kraju rasprši kao mjehur od sapunice, jer nije stvaran, duša se opet mora uspinjati ispočetka. Veličanjem uma nastaju ego takmičenja, borbe, sukobi, frustracije, sve ono što nas odvlači od centra u kojeg se trebamo vratiti i u njemu se učvrstiti.

Niti emocije nisu stvarne i one nam služe kao podsjetnici, ponekad kao označena mjesta koja nam pokazuju uz što se trebamo ili ne trebamo vezati. Duša je lijepa, nikad dotaknuta iluzornim previranjima, uvijek ista i božanstveno čista. Povedemo li se za dokazivanjem nečega ili nekoga, već smo odvučeni od te božanstvenosti.

Uvijek imamo priliku za učenjem i uvijek priliku za povlačenjem kada vidimo da fikcije preuzimaju kormilo.




https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/misao-nije-sve


13:07 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 21.05.2019.

KAKO SE SPAŠAVA SVIJET?



Prvo moramo vjerovati sami sebi, da smo mi i samo mi spasitelji, a to nije tako teško, svijet čezne za spasenjem, a mi čeznemo za priznanjem.

Simbioza koja vodi u dubiozu. Zašto?

Prvo tražimo način kako da taj posrnuli svijet spašavamo pa najprije zaboravimo sebe i postajemo žrtve.

Svijet voli paćenike pa nas sve više boli vlastito obučena koža pa bi htjeli spašavati uz neke male komocije, kožu skidamo, oblačimo ruho duhovnosti koje sja i blješti, naprosto privlačimo svijet da nas sluša kako mi jedini znamo brinuti o njemu, pa se nađu neki duhovniji od nas i mi shvatimo, da nas svijet više ne treba, jer spasitelji dolaze i odlaze ne stignemo ni izreći našu viziju spasenja, a već druge niču i bivamo razočarani, povrijeđeni, počnemo osuđivati taj svijet koji smo htjeli jednom spašavati pa dok se ne probudimo iz sna i shvatimo, da svijet koji treba spasiti nije oko nas, nego u nama.


16:42 | Komentari (0) | Print | ^ |

ponedjeljak, 20.05.2019.

BROJANICE, TITULE I FRITULE



U ovoj sferi postojanja postoje područja gdje titule (bar one fizičke prirode, opiljive, papirne) ne koriste, iako su teškim trudom dobivene..I postoje ljudi koji gledaju druge ljude samo kroz prizmu dobivenih titula. Postoje područja, gdje se vjera i drugi ljudi vrednuju količinom dnevno izbrojanih molitvi i svakodnevnim sjedenjem u prvom redu, blizu oltara..
I postoje ljudi, kojima sve to nije važno, jer druge ljude ne gledaju, nego OSJEĆAJU...
Čovjek tek postaje čovjek kada u svakoj situaciji, bez titule u džepu, jednako postupa sa drugima oko sebe, bilo djetetom, bilo starcem, bilo sa doktorom ili beskućnikom na ulici.. Svi oni traže onaj dio našeg srca u kojem se krije mrva Božanske ljubavi..
Netko je treba manje, netko više..
Treba samo pokazati drugima da je i oni posjeduju, pa krenuti dalje, svojim putem..
svi smo ljudi od krvi i mesa, ali najviše ljudi od duše.. A ta duša je naša katedra i naš put školovanja..
Griješim svakodnevno jer nisam biće bez mana, ali, vjerujem u ljekovitost pogrešivosti..Kako naučiti neke stvari ako sve miriše na savršenost i nepogrešivost?
Ali da se vratim na temu titula...
Moju diplomu odavno nisam izvlačila iz kutije, jer ustanovljavam da je pedagogija na papiru i pedagogija života nešto sasvim drugo..
Uz moje četvero djece, još uvijek studiram pedagogiju, ali na drugi, životni način..
Moja svjedodžba Njegovateljice ne znači ništa onim dušama u domu gdje radim, ako im ne pristupam sa srcem, i nadasve, sa osjećajem..
Nedavno je došao jedan djeda, sa teškom demencijom..U trenucima kad je u stanju nečega se prisjetiti, povezujem njegov život u cjelinu..Kažu njegovi da je bio vrijedan čovjek, direktor jednog poduzeća..Sada jedva da može par rečenica suvislo složiti..
Teško sam hoda, pa više leži i sjedi..
Njemu niti vlastita niti tuđa titula ne znači ništa.. Niti moj papir o školovanju u ladici..
Bila je velika subota.. Već dugo ne odlazim u crkvu, iz osobnih razloga, ali ne gubim iz srca moje djetinje povjerenje u Božju providnost.
I tako, zapjeva jedna baka, onako, za sebe jednu pjesmu.. Pade mi na pamet da uzmem gitaru i da je pratim..
Pravi party..Gledam novog djedu, a on se rasplakao..Duša osjeti dušu.. Iako demencija pokušava zarobiti sfere svjesnosti, ljubav odvezuje..I povezuje..
Kad sam odlazila kući, susjeda, koja je u prvim redovima klupa u crkvi, znatiželjno me je pitala: "Pa gdje ste? Nema vas na misama.."
"Ja joj odgvorih:"Moje mise svakodnevno služim ovdje, u domu, među starima, i sasvim se dobro osjećam"..
I to bi bilo to...
Zašto su u ovaj koncept upale fritule?
A eto, valjda zbog moje dalmatinske krvi, a nepoznavanja istinskog recepta za pravljenje fritula..
I one se prave srcem.. Odem na internet, jer sam mislila da su to oni uštipci sa aromom, prženi u dubokom ulju..Kad ono, ide tu i badema i svašta nešto..
Nisam imala čast okusiti ih, napravljene oriđiđi.. I neću ni pokušavati ih ovdje praviti..
Tamo negdje oko Božića, možda me put nanese na jug.. Možda ih tada probam..


10:02 | Komentari (0) | Print | ^ |

nedjelja, 19.05.2019.

PREPUŠTAM SE



Danas sam zatečena usred najdubljeg i najnemirnijeg oceana koji se zove: stvarnost, čas sam svjetionik kojeg zapljuskuje silina vala, čas barčica koja se bori da ostane na površini. Ne mogu težiti ka praznini, sada me samo vuče dubina, ali jednako tako zatečena sam ljepotom jednostavnog cvijeta kojeg ružom nazivaju, a koji me vuče u još veću dubinu i ona se stvarnošću naziva, ali ne doziva iskonski strah kao ocean.



Danas sam se našla zatečena na pozornici smrti koja je u knjizi života rješavala križaljku, tražila od mene riječi da popuni baš te praznine koje me odvlače od dubine. Nijemo sam šutjela, jer nisam bila raspoložena ni za kakve razgovore ni o prolaznosti ni o vječnosti, željela sam uroniti u tišinu sa tobom kao nekada kada si me osjećao u tihim večerima, iako bijasmo daleko jedno od drugog.

Ponekad mi to nedostaje, ta oaza gdje mogu odmoriti srce od siline nadolazećeg života koji mrvi nježno tkivo sna svojom javom. Znam da znaš i ja znam i osjećam i osjećaš nas, koji nismo ono što smo bili i koji sada jesmo upravo takvi kakvi trebamo biti.


10:46 | Komentari (0) | Print | ^ |

subota, 18.05.2019.

RAZLIKA IZMEĐU LEPTIRA I MUHE



Koliko god uvećali leptira pod lupom ili mikroskopom, leptir ostaje leptir i svaki njegov dio voli i čezne za cvijetom koji je njegova ljubav. Da ga raščlanimo na dijelove, opet će biti to što jest. Njegov nijemi vokabular će biti samo o cvijeću ni o čemu drugom. Ponekad će sletjeti i na koju glavicu kupusa, ali to neće umanjiti njegovu profinjenost.

Muha uvijek ostaje muha.Ponekad poželi obući se u leptira, ali njenu čežnju odaje vokabular i leti tamo gdje je čežnje nose i dosade joj leptirove tlapnje o ljubavi i cvijeću i bude čak ponosna što je to što jest, međutim, Kreator je iz nekog razloga stvorio i jedno i drugo.

Jedno za jedne stvari, a drugo za druge i tako to treba gledati.



11:25 | Komentari (0) | Print | ^ |

petak, 17.05.2019.

Iglene ušice, bogataši i deve...

Dobra večer, svijete šareni, opijen razlikama međusobnim.

Ljubim ruke svakome, tko razlike ne vidi, jer ih zapravo i nema, ljubim ruke onim malenima, koji žive svoj život sretno, jer su shvatili da nije bogat onaj koji puno ima, nego onaj, koji malo traži.

Nije bogat onaj, koji će posthumno sve svoje razdijeliti ubogima, nego onaj, koji u sadašnjem trenutku osjeti uzdahe onih, čija stvarna bijeda prevazilazi svaku pjesmu koja treba biti napisana.

Pjesnik A.B.Šimić je shvatio bit bijede stvarnih siromaha- onih, koji ni iznutra nemaju što dati, i svaki pokušaj dijeljenja ostaje jalov, jer nema duše u srcu koje gleda, a ne vidi, da je samo gladno i žedno.

"U siromaštvo gledah
i htjedoh da ga opjevam.
al kad se dublje zagledah unutra
zanijemih
vidjeh:
bezdana je bijeda!

Šta posta' mojom pjesmom?

Jedan pogled, uzdah
sve ostalo mi osta izvan pjesme
neopjevano
to mogu samo ćutati"

(A.B.Šimić- "Post Scriptum'')

Dobra večer, svima, koji ne pitaju što da čine da baštine život vječni, i ne sablažnjuju se, kada im se kaže: "Ostavi sve svoje bogatstvo, i kreni za mnom...", jer teško je shvatiti da je stvarno bogatstvo mogućnost prolaska kroz ušicu igle, jer ne posjeduje ništa što je ljepljivo, što se želi odnijeti u zemlju obilja, da bi se imalo još više, lakše će deva proći kroz ušicu igle, nego bogataš koji se hvasta onim što ima.

Zašto?

Sami prosudite: oni koji malo imaju i to malo dijele sa drugima, baš na tim devama ulaze u kraljevstvo nebesko, a oni koji se grčevito drže svoga zlata, postat će na kraju prazne pozlaćene biste, šuplje iznutra, bez ijednog traga života.

Sretan je onaj koji sve to gleda pogledom Svevišnjeg, koji voli jednako svu svoju djecu.

Možemo li biti kao On??
Imati sve, a ne imati ništa??


https://www.magicus.info/vijesti/tema-mjeseca/iglene-usice-bogatasi-i-deve


09:37 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 16.05.2019.

ZAŠTO JE BOG TAKO OZBILJAN?



Vrti mi se jedna misao već dugo po glavi: zašto je Bog toliko uvijek ozbiljan i je li On stvarno takav, ima li smisla za humor?

Naravno, ozbiljan je, jer mi moramo biti ozbiljni i uvijek vazda odgovorni članovi obitelji svemira. Ozbiljan je, jer smo mu dali naš karakter, možda je bio fleksibilniji, dok smo bili djeca pa kako smo odrastali, bili stegnuti i upregnuti kroz silne njegove/ljudski dobro smišljene naredbe, tako smo i mi postali ozbiljni, prestali shvaćati život kao učenje kroz igru i shvatili život kao mučenje bez igre, a bog je vječno dijete i voli kao diijete, uvijek mlad, uvijek nasmijan, širokog srca, a ne kao jedan svemir, nego tisuće svemira zajedno.

Sad će netko reći: na plećima toliko toga, a da ne bude ozbiljan?

E, da, ali On to jest ne u kontekstu našeg gledanja na terete na leđima, On je uvijek nasmijan i ne zna za tugu, uvijek je radostan, u radosti je stvorio tolike divne kreacije života na zemlji pa gdje god se okrenem, vidim njegovu čudesnost ljepote stvaranja i kako da ga onda gledam, nego kao divnoga i beskrajno razigranog boga koji nikad ne sudi, nego uvijek voli.

Možemo li mi biti takvi, da ne sudimo nikada i uvijek volimo?

Teško, ali ne i neizvedivo, On nam pokazuje kako manje ozbiljno shvaćamo naše pogreške, jer nema grešaka, samo rast, zla koja se događaju, čine duše koje su tek na početku svoga puta i nisu ni pokušale dotaknuti Njegovo blago srce. Jednom hoće i sve okrenuti naglavačke shvatiti, da smisao tame nije da se širi, nego uroni u svjetlost.

Pokušajmo se više smijati i opustiti, On će nam se pridružiti, jer čeka te naše trenutke.


11:10 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 13.05.2019.

Možemo li mi to? (esej o prijateljstvu, ljubavi i opraštanju)



O ljubavi, prijateljstvu i opraštanju, toliko toga je izrečeno, čini se da je sve izrečeno, a zapravo...ništa nije izrečeno..

Jer uvijek dođemo do jedne nulte točke-zero točke, kada ne želimo ništa znati što znamo, brišemo sve poznato, i ne želimo saznati ništa novo..

Sve nam postaje trivijalno, suho, filozofija koja udara u prazno, jer se ponavlja..

Ali kad dođemo do te točke, znači da postajemo opet očišćeni od svega nataloženog, i možemo krenuti dalje.. Nekim svojim putem, prelazeći u slijedeći razred u školi života.

Ali ne bacajmo svo staro gradivo.

Neke stvari trebamo ostaviti, pohraniti, kao fus note, podsjetnik, na neke lekcije, koje su nam pomogle za dalje.

Ljubav...

Gledam i pratim sve ove godine, kroz sebe i druge, sve varijante, oblike, stupnjeve, mirise i okuse ljubavi..

I dolazim do spoznaje, da toliko mnogo ljudi oko mene, naizgled snažnih i jakih, neki i sa vodećim položajima u društvu, neki na vodećim položajima na radnim mjestima, toliki ljudi, koji za druge nose masku savršene sigurnosti i veličine, ..zapravo su nesigurna i krhka djeca, željna i gladna ljubavi, koja im je iz nekog razloga, kojeg su zaboravili ili negiraju-uskraćena..

Čini se da sa ljubavlju nemaju problema, niti sa davanjem, niti sa primanjem, ali, kad se dogode neke njima nove situacije, u kojima moraju biti fleksibilni, i odvojiti se od svoga klišea uzimanja-davanja, tada dolazi do pucanja po šavovima..

Sve je to učenje bezuvjetnosti.. Učenje davanja, bez imalo želje da se išta dobije natrag..

Ako se slučajno dobije, to se čuva kao dragulj u riznici svoje duše.. Pa opet- pokloni nekom drugom..

Jer, ljubav mora stalno cirkulirati..Ona se ne smije kod sebe zadržavati i čuvati, niti razmišljati kome i kako ćemo je dati..

Ona se daje bez razmišljanja..Dobrom i zločestom, kraljeviću i prosjaku, jer, ispod svih odora se krije u određenim trenucima, ispruženi dlan koji traži pažnju i mrvu ljubavi..

Nema kalkuliranja. Nema odstupanja. Nema ograničavanja. Ljubav je takva..Bezgranično je dobivamo, bezgranično je trebamo davati.

No, u to bezgraničje davanja, uvijek postoje dvije stvari, koje blokiraju protok darivanja: NE-PRIJATELJSTVO I NE-OPRAŠTANJE.

U ovaj nesavršeni svijet, ušli smo da učimo. Često učimo na vlastitim nesavršenostima i bolnim iskustvima, a često i na nesavršenostima drugih.

Ali sve treba prihvatiti kao mogućnost rasta i uspostavljanja još veće savršenosti.

Kada nas netko uputi na naše loše strane, često se ponašamo kao mala djeca. Okrenemo leđa, prekrižimo ruke na prsima, napućimo usta i kažemo sebi: "E, neću se odljutiti! Neću i neću!! Taj prijatelj mi je sad neprijatelj, rekao mi je ono što mi nitko nije. Rekao je da nisam niti potpuno dobar, niti popuno loš, rekao mi je da sam NESAVRŠEN, a ja to nisam!!"

Prijatelj cima prijatelja za ruku, vuče, no on ne posustaje..

I Tako prestaje biti izvorno dijete, postaje biće koje vlastitom nutarnjem djetetu zatvara vrata ka ljubavi, koju zapravo treba..U ogromnim količinama.

Istinsko dijete se ne može ljutiti dugo.. Ono i ne zna to činiti. Jedina i najjača emocija koju poznaje i od nje ne odstupa je Ljubav..

Sve drugo prolazi kroz njega, jer intuitivno osjeća da je sve drugo nevažno..

No, ako djetetu uskratimo to što najviše treba, činimo ga nesigurnim čovjekom, koji će jedno vrijeme držati oko sebe privid snage i sigurnosti, ali kad tad će taj privid nestati, i ono će se naći usred gomile koja neće vidjeti niti čuti njegov vapaj za sigurnošću.

Opraštanje nije toliko teško, koliko je teško dozvoliti sebi da uopće krenemo sa time..

Na svom vlastitom primjeru znam, koji je možda malo teži nego u odnosima između prijatelja ili supružnika.

Roditelji su mi se razveli kad sam bila veoma mala, oca nisam vidjela do neke svoje četrdeset i neke godine.. I konačno, kad sam ga uspjela pronaći i vidjeti, rekao mi je da je bolje da nisam niti došla.. A cijelo vrijeme sam čekala taj trenutak.. I jedan jedini zagrljaj.

Ništa od toga. Činilo mi se da mi se svijet srušio, i rana u grudima postala još veća..

Otišla sam kući, nazvala jednu divnu osobu iz tadašnje zajednice "Mir", i rekoh joj, da sam oprostila ocu, i da bih se trebala za njega moliti, ali trenutno..ne ide...

Na to mi je ta divna mudra žena rekla"..Ali mala Tanjica ipak još nije oprostila.."

Bila sam strašno ljuta na nju u tom trenutku. Odakle joj pravo smatrati me malenom, ja, koja sam majka četvero djece, radim i borim se u životu..

Nisam shvatila da je pokrenula onaj mehanizam, onaj mali kotačić, koji mi je u konačnici pomogao da zaista i oprostim istinski, do kraja..

Nastavila je i rekla: "Moli se za tvog oca, nema veze hoće li to on osjetiti, ali ćeš se TI osjećati bolje"..

I tako i jest bilo..

Trebalo je od sebe početi.. Osjetio je i on..

To sam tek kasnije saznala..No na koji način, to će biti priča za sebe..

Zaista, dolazim do zaključka, sve od nas počinje i kroz nas završava.

Ako blokiramo samo jedan put ka ljubavi, svi putevi će nam se zatvoriti.

Jer to je čista lančana reakcija.

Ako smo otvoreni, poput izvora, na kojem je brana maknuta, neumitno se spajamo sa rijekom, a rijeka utiče u more..

Tada je sav svemir pred nama prostrt i možemo ga dostići i njega zaploviti u svakom trenutku..

Zaranjati i izranjati u Srce Onoga koji nas je ovdje, baš ovdje poslao..

Da volimo, i budemo voljeni. Nikako drugačije...


20:55 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 11.05.2019.

BITI MALEN



Hajdemo biti maleni, pomalo divlji, pomalo bezbrižni pod teretom njegovanog duha i tijela, svijeta koji nije, a čini se da jest.

Dopustimo, da se smanjimo onako puno, onako više, najviše i to toliko, da ne vidimo razliku u svim razlikama oko sebe i da ne znamo jesmo li latica cvijeta ili biće sa neke druge planete, u svemu da osjetimo sve tek za trenutak, da zaboravimo našu veličinu i budemo opet ponovo obično razigrano dijete.


13:13 | Komentari (0) | Print | ^ |

četvrtak, 09.05.2019.

O BEZUVJETNOSTI



"Pas ima samo jedan cilj u životu: da pokloni svoje srce." (J.R.Ackerley)

..............Možda bezuvjetnost učimo iz krivih izvora i od krivih učitelja?

Uglavnom se orijentiramo na ljude. Zašto? Zato, jer je nametnuti i iskrivljeni bog od početka stavio čovjeka na prvo mjesto i iznad svih živih bića i tako mu otvorio put bahatosti i samoljublju vlastite veličine, a time i stavio branu između čovjeka i istinskog Boga koji svako živo biće voli jednako i ništa ne traži za uzvrat, baš svako biće, od najmanjeg mrava do velike gorde životinje koja se čovjek zove.

Kada se spustimo na nivo malenog mrava ili se popnemo u visine leteći kao orao jednakim okom ćemo gledati i voljeti Kreatora. Kad su nastale razlike i uzvisivanje čovjeka nad prirodom, svijet se okrenuo protiv pravog Boga i počeo uništavati sve živo oko sebe, prvo "niže vrste", a onda i svoju vrstu..

Indijanci su to shvatili od početka i poštovali su životinje i prirodu, kao sebe, a time i Velikog Duha koji je sve stvorio kao i mnoge prosvjetljene i osvjetljene duše, ima ih puno među nama, neke su čak tihe i neupadljive, a žive život bezuvjetnosti bez da razmišljaju o njoj, jer dozvoljavaju da životinje imaju jednaku dušu kao i oni, jer znaju da su iz istog krila iznjedreni.



09:43 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 08.05.2019.

WENDY.TANJA - Neki od razloga zašto volim svoj NICK



Dragi moji prijatelji, razmišljala sam puno ovih dana i poželjela, da vam pošaljem par lijepih fotografija (SVE JE OVDJE VIDLJIVO NA LINKU)

https://www.magicus.info/alternativci-i-korisnici/predstavite-sebe-i-svoj-rad/neki-od-razloga-zasto-volim-svoj-nick

koje sam uslikala i podijelim moje radosne trenutke sa vama. Zaista vas osjećam kao obitelj, iako je sve virtualno, svatko od nas je svemir za sebe, ali u svakom želim pronaći iskru lijepoga u duši.

Zašto sam odabrala baš nick - WENDY? Zašto ste vi baš odabrali vaše nickove? Dobra tema pa evo, zašto je Wendy-Wendy...

Zato što živim upravo gdje živim,okružena onim što volim, beskrajnim livadama gdje moj mačak Mijo nesmetano može u svoje svakodnevne avanture.

Moj stari vjerni Lucky kojem već brada sijedi, a još je živahan i prepun vjernosti.

Mali Oliver koji nas negdje pred vratima neba čeka, da ga povedemo sa sobom.

Oko mene su i bezbrojne šume koje mi šapću tajne vilinskoga svijeta, a preda mnom se prostire beskrajno nebo,koje ljubi zemlju.

Kada proljeće isprati zimu ponese me miris jorgovana u neko davno vrijeme kojeg se još do kraja ne mogu sjetiti i sve bi to bilo nedovršeno, da ne postoje oni koji moj let svojom ljubavlju podržavaju.

Moja dva jablana prepuna osmjeha i moje dvije ptičice koje mi cvrkuću kad oblaci nadviju sunce nad mojom dušom.

Moje cure u kojima gledam zaiskrenost moje čarolije u sebi koja će kroz njih zauvijek ostati ista.


10:45 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 06.05.2019.

INTUICIJA



Nešto što se definitivno izgrađuje ili se samo osvješćuje, postoji u nama kao iskra stvarnog života koja tek tinja, ako je prekrijemo potezima uma. Um teško može nadvladati osjećaj Srca, a Srce treba oplemeniti divlje otkucaje smiriti i poslušati u tišini samo u BLAGOSLOVLJENOJ TIŠINI ono što ti želi reći, a neminovno te dovodi pred ogledalo samog tebe i govori, da ne zastaneš pred vlastitim odrazom i ne budeš zaustavljen i zadovoljan onim što vidiš. Treba se smanjiti, da bi mogao ući u svijet iluzija, zaigrati sa nestvarnim igračima u zemlji čudesa, ali pri tom ostati u spoznaji da si ti stvaran i da ti igrači ne mogu naudit, čak ni kad ti zaprijete da ćeš izgubiti život.

Pravi život je iza zavjese, u stvarnosti koja se intuicijom naziva, tada pravilno počinješ osjećati stvari i ljude i znaš se postaviti, ovladavaš sobom i pokušavaš što manje povrijediti i biti povrijeđen.

Postoje dvije vrste intuicije: kafanska, ona koja se uči u dodiru sa mnoštvom ljudi, vježba se kroz brojne susrete i pomaže samoodržanju i postoji ona druga koja sve ljude drži u sebi i dozvoljava, da prolaze kroz jedno biće i na njemu ostavljaju svoje zapise urezujući ih u prolaznost toga bića kao u koru drveta na kojoj piše: "Ovdje sam bio, kako si me primila, možeš li to iskoristiti za produbljivanje nekih drugih kontakata oplemenjivanje sebe?" ili... "Prošao sam kroz vratnice tvoje duše, ostavio sam ti bol, možeš li to zaboraviti i iz toga izvući pouku, da je ne nanosiš više drugima?"

Intuicija je blagoslov u punom sjaju i zamahu, ona razvija i blagu telepatiju, ljude počinješ razumijevati prije, nego ti išta kažu, zapravo i ne moraju ništa reći, umjesto riječi razvija se OSJEĆAJ, čisti božanstveni osjećaj koji ne donosi MOĆ, nego skrušenost i zahvalnost.

Život sa razvijenom intuicijom počinje nanovo i pruža mogućnost, da ga se konačno odživi u punini.


10:43 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 04.05.2019.

U RAJU JE LIJEPO, ALI ....



Dođoh malo ovdje, u ovaj sivi prohladni dan vrativši se sa kratkog, ali divnog putovanja i poželih malo proćaskati, onako usput, o sitnim i bitnim, zločestim i čednim stvarima kad ono sve uredno pometeno, anđeli se uredno vrzmaju po portalu pazeći, da koji trag pepela iz vruće paklene dubine ne dotakne blaženo tlo ovog plavog svemira.

Ma daj, sva ekipa se preselila u tople krajeve tamo negdje gdje coprnice hihoću i pijuckaju kavicu u društvu sa crnim ljepotanima koji na roštilju okreću zalutale duše koje nikako nisu mogle odlučiti gdje im je bolje.

Ah, miris grijeha i topli osmijeh iskrenost!

Ekipa za očevid je negdje gore, ovdje je samo ekipa za smješnovid, ovdje se raspravlja o suštini, ovdje se grije kada sve okolo postane zamorno bijelo i hladno, kada sladunjavost pobijedi okretnost i poletnost, ovdje se kritizira i polemizira, ovdje Bog i Vrag kartaju poker na skidanje do kraja, ovdje se zaustavljaju putnici vremena koji ni na jednoj stanici nisu htjeli izaći, jer je svaka stanica ponavljajuće ista kao da ih jedan te isti kreator stvara, ovo je jedina postaja gdje iluzija ne može zaći, rastopila bi se od vreline istinske postojanosti.

I tako, dođoh, vidjeh i kulturno ostadoh malo, dok me moja ekipa ne pozove, da se ugrijem, malo su mi ozeble ruke i lice u traženju istinske iskre.

Anđelci moji, kad skinete perje čekam vas tamo negdje na toplom jugu gdje prijatelji još naručuju pjesme koje lome srce na pola i gdje se zidovi cakle od razbijenih čaša.


11:17 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 03.05.2019.

VIA DOLOROSA

Tisuću i jedan put sam rekla, da me politika ne zanima, ali to ne znači da ću biti slijepa i gluha na njeno uporno bubnjanje kraj mojih ušiju, na neke stvari trebaš biti osjetljiv, zapravo, u silnoj buci svega i svačega razlučiti bitno od nebitnog..

Prošlih dana u svoj onoj gužvi od Savske 66 do Markove crkve, i te kako sam bila uključena, možda čak i više, nego Karamarko kad je onako patetično izjavio da nije baš bio stalno uključen u djelovanja policije, ali eto bio je u toku ne izdvajam njega kao ime, izdvajam sve političare koji uz svoj status i sve olakotne okolnosti ne mogu biti u toku događaja koje neki obični ljudi koji čak ni fizički nisu blizu žiže događaja mogu itakako pratiti. Stvar je samo osobne intervencije srca uz malo samo malo dobre volje i pameti, srce bez pameti srlja, afektirano je trenucima koje ga odvuku od pravog cilja.

Pratila sam taj dan vijesti uz sve moje druge aktivnosti, slušala izjave ljudi, slušala radio emisije, gledala naguravanje plavih kaciga sa nekom čudnom grupom ljudi koja mi nije niti blizu bila nalik dostojanstvenim ratnicima. Više im priliči izraz, gurnutim, jer kad kažem manipuliranim, ponavljam kao papagaj sve što se već izreklo, gledala sam i lica i izraze lica iza tih plavih kaciga, možda većina to nije stigla gledati i oni su bili gurnuti u nešto što su morali učiniti, a možda se kosilo sa njihovim unutarnjim stavovima, brat na brata, čovjek na čovjeka, pod istim nebom na istom tlu, pod istom zastavom.

Branitelji su posebna priča, toliko posebna i osjetljiva, da nisu zaslužili ovakav epilog, govorim o onoj grupi branitelja koji su sačuvali svoje dostojanstvo i nisu se dali uvući u mrežu manipulatora i kalkulatora, na žalost, svoje dostojanstvo su izgubili, jer većina ne gleda manjinu, većina gleda većinu, žalosno je bilo gledati sve te žalopojke, skrivati se iza onih koji misle da više ne mogu ništa izgubiti, jer su ionako invalidi, ali zaboravljaju da ono što jedino imaju upravo odlazi u vjetar...dostojanstvo.. svaki branitelj ima svoje ideale, znam to dobro, u Slavoniji, točnije u Osijeku, gdje sam provela cijeli Domovinski rat, od padanja vojarni do svakodnevnog ubijanja civila, bila sam svjedok upravo toga o čemu govorim, Slušala sam i zadnje pozive u pomoć, na radiju, kad je grupa policajaca bila zarobljena kod Erduta, nisu preživjeli, slušala sam Sinišu Glavaševića, njegovu posljednju izjavu u eteru prije, nego je Vukovar pao, gledala kolone tužnih ljudi koji ga napuštaju.

Siniša nije ni u jednom trenutku bio ogorčen, manipuliran niti jedna njegova riječ nije bila obojana govorom mržnje, takav je i napustio našu suznu dolinu, ali sačuvao je dostojanstvo. Zašto ponavljam stalno tu riječ? Valjda da se ureže u pore duše, jer je u ovo vrijeme sve rjeđa.

Razumijem i gorčinu dijela branitelja koji su zamišljali možda drugačiju državu, ali ništa se ne rješava preko noći, sjetim se jednog poznanika kod kojeg smo često ja i suprug odlazili na razgovor, jer mu je bio potreban, bio je snajperist, obišao kao branitelj i Bosnu, bio na svim bojištima. Govorio je kako se noćima budi u znoju, jer stalno vidi one koji padaju, ubijeni njegovim metkom. Preminuo je prije nekoliko godina, ali niti jednom rječju nije kukao ni plakao, čak nije krivio ni državu niti ikoga za svoje stanje, nije se ubio, ako to mislite, preminuo je od infarkta, valjda mu srce nije izdržalo sav taj teret kojeg je nosio. Svatko traži djelić poštovanja, ali poštovanje se ne dobiva na silu.

Poštovanje se stiče samozatajnošću i vjerom, da će sve sjesti na svoje mjesto, kad-tad.

Gledala sam na fejsu izjave nekih, recimo, dragih i milih produhovljenih osoba koje su na sve ovo što se zbivalo gledali samo svoju guzicu, da izvinete na vulgarnosti. Kako oni jadni penzioneri imaju tako male mirovinice, a branitelji troduplo veće pa im još zatvore promet, da ne mogu slobodno šetati, a gdje je njihovo dostojanstvo i razumijevanje stvari? I produhovljenost?

Osjetila sam samo golemu zavist i gorčinu. Kad bi ih netko pitao da se zamijene sa nekim braniteljim, poput onoga poznanika kojeg sam spomenula, a da imaju velike imovine, da li bi pristali? Osjetljive su to stvari, toliko tanane, da se ni političari ne žele baviti time previše..

Predsjednica na otvaranju tvornice boca, Karamarko pljuje po Milanoviću kako je ostavio ljude gladne i smrznute u crkvi, sram ga bilo kaže, a Milanović sve odlaže za neki drugi dan, valjda dok smisli što će reći, jer zapravo ni sam ne zna što branitelji žele. U sve to dodaju svećenici malo začina svojega tvrdeći, da je ipak potrebno otkriti tko to iz grma dirigira, dok se zečevi kriju iza leđa nemoćnih. Znaju svećenici puno toga o manipulaciji, zato se i javljaju u ovom slučaju, ali to je sada nevažno, važno je samo, kako povratiti izgubljeno?

''Dva loša ubiše Miloša'', kaže narodna i teško je sad vratiti se na početak. Kad smo svi branitelje gledali sa poštovanjem i kad bi ih opet tako trebali gledati, ali kako kad se više ne može odvojiti žito od kukolja i one koji pošteno žive svoje živote ne tražeći kruha iznad pogače i one koji su na nepošten način stekli svoje kvazi dostojanstvo i još nisu zadovoljni? A ima takvih koji bojišta nisu ni primirisali niti metak ispalili, na žalost, to je istina od koje ne možemo pobjeći i čini mi se, da baš radi takvih pati manjina koju opet ne vidi većina.

Kako će se stvari odvijati, da li će se pokrenuti i rasplesti gordijev čvor, vidjet ćemo sutra, jer sutra je dan D..

Konačno obećani razgovor sa premijerom koji slijedi.





10:37 | Komentari (5) | Print | ^ |

četvrtak, 02.05.2019.

TOLERANCIJA

Danas tihujem i blagujem spoznaju, da ne postoje širine, visine, nizine i dubine duše, postoji samo jedna jedina točka u univerzumu u kojoj se sve može spojiti u jedno: LJUBAV.


14:59 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.