ZLATNA ZRNCA U PIJESKU
Sjetih se svoje pričice koju davno objavih na natječaju "Veritasa", katoličke stranice. Bila je nagrađena, ali sve to je nevažno, važna je ta čudesna upornost kojom se držimo onoga što smo obećali jednom Njemu, a time i vlastitoj duši: da nećemo odustati od Njega - i sebe, ma koliko se ljudi sklanjali od nas ili nas proglašavali čudacima.
U jednoj malenoj, prekrasnoj zemlji, neki kažu, blagoslovljenoj od Gospodina, jedne hladne prosinačke noći, rodilo se dijete, maleno, sićušno i gotovo mrtvo. Anđeli su ga hrabrili da izdrži i uđe u ovaj svijet, ali djetešce nije davalo znakove života. Tada Gospodinove usne poljubiše male i hladne djetetove usnice iI Krist mu nježno šapnu u uho:
"Moj si, dragocjen si u mojim očima, ja te ljubim. Kreni stazom života i traži malena, sitna zrnca u pijesku. Kad se jednom u nebu sretnemo, otkrit ću ti zašto mi trebaju.”
Dijete oživje i tako, dijete je raslo, pokušavajući revno ispuniti u srce usađenu molbu, ali zrnca su bila tako sićušna i malena, da je dijete često gubilo snagu skupljajući ih na riječnoj obali. Jednom, naiđoše kopači zlata i grohotom se počeše smijati kad vidješe mladića kako prebire pijesak. U malenoj čašici koju je mladić imao tek je dno bilo pokriveno zlatnom prašinom.
"Prestani se zamarati beznadnim stvarima", rekoše mu kopači. Otvoriše svoje torbe i pokažu mu zlatno grumenje.
"To je prava stvar u životu. Sad smo bogati i uživat ćemo do smrti, a ti?"
"Uostalom, to i nije pravo zlato,", nastaviše kopači "…cijeli život tako provoditi samo radi neke molbe koju je nekakav 'Gospodin' zamolio?"
"Ali on mi je poklonio život, kako da mu ne ispunim želju?", odgovori mladić. Tu i tamo, ponekad mu se sumnja pokušavala uvući u srce, ali on bi je otjerao kao dosadnu muhu. Proglasiše ga čudakom i više ga nitko nije dirao. Dok su njegovi poznanici već odavno uživali plodove svoga bogatstva on, sada već sijed i malaksao starac uporno je prebirao pijesak.
Jednom ga nađoše kako spava na obali. Kad su mu prišli, vidješe da je mrtav. Skromno ga sahraniše, a u ruku mu staviše zlatnu prašinu koju je toliko vjerno skupljao, a bilo je tek toliko, da mu je ispunila udubinu u jednom dlanu i dok su ljudi žalili što je tako uludo potrošio život, on bi prenesen kod Gospodina. Sagnuo je glavu i spustio se na koljena.
"Gospodine, vjerno sam ti služio cijeli život, ispunio sam obećanje, ali toliko malo sam sakupio." i pruži mu dlan. Isus se nježno nasmiješi i odgovori mu: "Moj prinče, to je dovoljno, da dobiješ krunu i kraljuješ sa mnom.", ali čovjek odgovori: "Ne, Gospodine, nisam dostojan krune, samo ti imaš pravo da je nosiš. Molim te, samo dopusti, da šećem tvojim nebeskim livadama i radujem se što sam sa Tobom, u Tvojoj ljubavi."
"I zadnje iskušenje si prošao," odgovori mu Isus, "…neka te anđeli odvedu gdje želiš, dijete moje, a drugima će zlato ostati na zemlji, jer, tamo im je i srce. Ništa neće moći ponijeti sa sobom. Tvoje blago je u nebesima, gdje život nikad ne prestaje. Blagoslovljen budi."
Veritas, 17. prosinca 2010.
https://www.veritas.com.hr/kultura/zlatna-zrnca-u-pijesku.php
komentiraj (1) x ispiši x #
