Kao dijete, a bogme i sad, volim otići u cirkus kad se nađe u našem gradu, doduše, sada to gledam ipak malo drugačijim očima. Vidim poderane šavove na čarapama akrobatkinja, bude mi žao toliko plemenitih i divljih životinja poput tigrova i lavova u kavezima i opazim tu i tamo tugu ispod maske klaunova, ali se znam i veseliti kad započnu svoje ludorije, jer svaki puta izmisle nešto novo i svaki puta me ostave bez daha.
Zadnji puta su igrali tenis napuhujući veeelike mjehure od sapunice poput ogromne kugle i sa tim mjehurima se odavali reketima toliko savršeno nježno, da je mjehur tek kad su oni odlučili da pukne, pukao i ne biste vjerovali koliko su to savršeno izvodili.
No, nisam htjela raspresti priču o velikom cirkusu, nego malom minijaturnom malom cirkusu buha koji zaista postoji i znate kako naučiti buhe da izvode akrobacije i ne skaču?
Buhe inače skaču 60 cm uvis, a s obzirom na njihovu veličinu, to je ogromna visina i tako, smjeste ih u jednu malu kutiju za cipele sa staklenim poklopcem i buhe skaču. Svaki puta kada skoče, zveknu se u stakleni poklopac kutije, vremenom nauče da skaču vrlo malo ili gotovo nikako i njihov najviši domet bude visina kutije ili samo hodanje po tlu, tada im se prikače raznorazne mini spravice koje one voze ili guraju.
To me podsjetilo na nas ljude koji često preuzimamo narav buha: nauče nas na određeni limit našeg dometa i još nam na kraju lijepo prikače raznorazne stvari pa stvore cirkus zabavljajući se sa strane, ali što je jedan bloger rekao, "mi nismo buhe" i svakako ne bismo trebali ograničiti sebe u našem usponu ka sferi istinske slobode.
Ponovo ponavljam rečenicu koja mi je nekako misao vodilja za današnji dan: "Be yourself" - (Hvala, Majo)...
