Pritisla žega..A bogme i hladnoća među ljudima, istovremeno.. Nema se vremena za filozofiranja, ali ima se vremena za lamentiranja.
Kuka se u obilju kako se ništa nema, kuka se u oskudici, jer oni koji imaju, zaboravljaju one koji nemaju..

Zaboravlja se na sve, ritam preživljavanja ponekad briše emocije, pa čak i suosjećanje, a konzekvence se sve više očituju u praznim pogledima, ili umornim koracima.. Svijet je na vrtuljku, koji se naizgled ne može zaustaviti, i ne može se sići sa njega, osim padanjem..

Ne postoje više trenuci za opuštanje, ne postoji jedan zastoj, moglo bi se reći, radovanje u malim stvarima..

Mediji nam serviraju sve i svašta, zakačimo se za crne kronike, ili vješto ubačena reklamiranja nečije želje za manipuliranjem i ulijevanjem straha..
Već i djeca gledaju možebitne mape suludih lobotomiziranih Isilovaca, i pitaju se, kako to može tako funkcionirati, a da se ništa konkretno ne poduzima?

Kada objasnim da je to propaganda straha, bude malo zatišje..

A onda dođe jedan božji trenutak, kao poanta svemu tome.
Na terasi sam prije dvije godine posadila lozu.. Kupila sam sadnicu malo kasno, kada joj nije bilo vrijeme sadnje, ali nisam gubila nadu..
Danima sam je obilazila, polijevala, pričala joj, kao živome biću, i nagradila me, već iste godine sa par grozdića..
Sada se raširila i pravi nam tako željenu hladovinu.. Grozdovi vise u svoj ljepoti, a jučer mi se činilo da su spremni za branje..

Taman su , u najvećoj vrućini, suprug i sin kretali u grad. Sin na posao, sav pokisao od vrućine.. Može to tako..Pokisao od nevoljnosti trenutaka, koje bi iskoristio drugačije, a ne može..
I ja mu uberem grozd, onako, za put, neka zoba u autu..
Nije baš bio oduševljen, teško ga je radost doticala, ali ga je uzeo..

I napisao pjesmu poslije, baš o tom grozdu, koji ga je okrijepio, ali i podsjetio, koliko male stvari znaju čovjeka vratiti u centar sebe.. S njegovim dopuštenjem, prepisujem vam tu pjesmu:

Duhovi prirode

"Pa kako se ne bi slomio duh?"
Pitao je, sjedeći na sunčanoj terasi.
Sunce se podiglo nebu pod oblake,
daleko su još noći zvjezdane.
Upitao je nježnog duha prirode,
što spava u viticama loze vinove.

"Kako, kad otapaju se sante ledene,
kad prijatelji umiru za novce srebrne.
Kad čovjek postao je samo roba prodana,
životinja što požudi se svojoj izdala.

Kad razum više ne postoji, nema pravila,
kad svako dobro u svijetu je samo zabluda?
I kako razlikovati dobro od zla,
kad čak i u dobru zlo skriveno počiva?"

A duh se samo nasmiješio i ponudio grožđe,
zatitrao viticama ovješenim o gvožđe.
Pa osunčanim okom promotrio ga,
lica osunčana, nasmijana.

"Pogledaj, dragi, čak i usred zla,
kakvo divno blago ispred tebe počiva.
Čak i usred ludila i usred mraka,
kada u panici ponestaje zraka.

(Juraj Repinac)

I shvatih da je to zapravo najveći i najsvečaniji trenutak: susret sa nekom divnom prisutnošću, koja nas dotiče tek kada izgubimo svaku nadu da postoji.

I tada se nebo otvori, zaboravlja se na mrak i sivilo, ponovo počinjemo disati..

Čitajući Belu Hamvasa, i njegovu „Filozofiju vina“, pronađoh osvrt jednog njegovog suvremenika, u kojem baš naglašava mogućnost ili nemogućnost takvih božjih susreta, kroz sasvim profane, male stvari..
Pa reče ovako:

„Iduće jutro, poranio sam na plažu.
Okupao sam se u uljno mirnom moru i iza toga zapalio cigaretu. Jutarnje sunce je izvodilo svoju čaroliju po površini vode bljeskajući s tisuću svjetala. Savršen trenutak, pomislim – božje vrijeme.
Bilo je to jedini put da sam se ustao tako rano i išao na plažu tako rano.
Sve ostale dane ljetovanja spavao bih do podneva uslijed noćnih pijančevanja.
Mnogo godina kasnije, početi ću se ponovno ustajati i odlaziti na plažu rano, kako bih doživio božje vrijeme, kako bih bogu postao suvremenikom.
Dok smo se pijano prevrtali po svom krevetu u rana jutra po povratku iz grada, on je već zamijenio noć za dan, dok smo se rješavali mamurluka jutarnjom kavom, on je već na kupanju gdje je probudio vjetrove i podiže valove, dok mamurni silazimo zamrlim kamenim gradom na podnevnoj žezi do plaže, Bog je već u molitvi.
Razmimoilazimo se tako cijeli dan i kada se po vašoj smrti napokon sretnete i kada vas on upita:
„Kako to da se nismo sreli“, što ćete mu odgovoriti?
Bili smo s Bogom na istom mjestu ali ne i u isto vrijeme, božje vrijeme.
Mimoilazili smo se s njim po cijeni praznine koju na kraju života osjećamo dok čekamo da smrt dođe po nas i preda nas u njegove ruke.“

Razmimoilazimo se mi, ljudi često sa bogom, ali samo iz jednog razloga:

Nismo bili s njim u isto vrijeme kad je i on bio.. A to vrijeme je baš ono vrijeme, koje odvajamo za male stvari, sitnice, u kojima nam se on zapravo smiješi.

Nema njega među zidovima i oltarima, on je svuda gdje mislimo da nije..

Pa i u onom grozdu, koji je okrijepio moga sina, dušom i tijelom…

Evo nas, stari moj, opet, nakon dugog puta, blizu kuće.. Ja i ti, opet savršeno sami.

Ma, ponekad se najbolje osjećam sam sa sobom, jer sebi ne moram objašnjavati zašto, kako i zbog čega činim ono što činim.

Ah,toliko proživljenih eona koračao sam, da pronađem čudotvorni lijek za dušu,koji tako treba ljudima ovdje, a ljudi su tako krhki i lomni..tako nesavršeno sazdani izvana, a u biti, tako snažni iznutra.. Zato sam poslan ovdje, da im ulijem kap, samo kap čiste ljubavi, koja bi im bila dovoljna za preživjeti, ali nema, nema više čiste ljubavi, sve sam pretražio i već pomislio da je gotovo.

Kad je pronađoh u čudesnom cvijetu, u ruži, koja je jedina čuvala tu tajnu i krenuh da je zaštitim od grabežljivih ruku, da je sačuvam za svemir, koji će novom ljubavlju disati i vidjeh oko nje, nekog tamo, obučenog u krinku čarobnjaka, kako već poseže za nožem, da posiječe ružu i to ne radi ljubavi za ljubav, nego radi konačnog uništenja te ljubavi zauvijek.

Ah, proključala je čarobnjačka krv u meni i otjerah ga žestokim plamenom čarolije moje, ali on se pokušao sa mnom boriti.. Ah..bilo je to smiješno.. Ja, stari,iskušani mag i on..tek sa pokušajem da to bude.. Mogao sam ga zbrisati sa lica zemlje, ali ja ne povređujem slabije od sebe.

Znam, da i njemu nedostaje taj lijek kojeg sam tražio, a nije svjestan i zato sam ga pustio i oko ruže stvorio zlatni krug posut prahom dobivenim iz srca Onoga koji me ovdje poslao, tek da nitko više prići ne može tko istinsku ljubav ne želi.

Imam snage toliko, da svemir mogu sabiti u jedan plamen, a opet nitko to ne zna, jer skriven i malen, u očima svijeta hodam, tako treba biti, sa malenima malen, jer od velikih bježe.

Kako drugačije objasniti put do izliječenog srca i duše?

https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/monolog-starog-carobnjaka-pri-povratku-kuci#.WmnkI2cvEMM.facebook

Zašto baš SUMMERTIME, kad je ljeto prepuno svjetla i topline?

Refleksija na pjesmu Janis Joplin, koju inače obožavam, a jučer sam na poslu bila prisutna kad su bile mini karaoke na poslu gdje radim, u Domu za stare i nemoćne u Irskoj.

Koncept samoosuđivanja je vrlo složen i kompliciran i vjerovali ili ne, korijenje mu duboko, veoma duboko seže u našu psihu, našu svijest, a i podsvijest teima veze sa cijelom religioznom paletom kojom je obojan naš život, a i odgojem pa i nizom slučajnih situacija, koje se nadovežu u naš život.

I nije se lako toga otresti...o, ne.. koliko god ponekad to pokušali maknuti od sebe, uvijek se pojavi opet, kao recidiv i nitko nije izuzet od toga.

Zašto kažem da je toksično? Jer se taloži, malo po malo, a često ne stignemo sve izbaciti - odbaciti, prije nego nam vrijeme istekne.

Nisam ni ja izuzetak..često se uhvatim, dođem do ruba suza u nekim trenucima kad se preispitujem, jesam li mogla bolje nešto učiniti u prošlosti, kako da sada popravim neke greške, koje su iza mene, jesam li pružila dovoljno ljubavi onima koji nisu više živi, a ne mogu ih vratiti.. nižu se pitanja, ali ne želim biti zapletena više u tu mrežu.

Zato analiziram sve varijante koje me dotiču i shvaćam, da je pogreška, velika pogreška u našim naučenim stavovima i navikama, počevši od našeg načina vjerovanja u ONO POSLIJE ovog života i naše predodžbe o Bogu, ako uopće vjerujemo u Njega.

Ne znam šta je teže: vjerovati u Njega pa imati krovu predodžbu o njemu ili uopće ne vjerovati pa se izgubiti u nekom svom labirintu, koji često ne obećava izlaz.

Kao prvo, shvatila sam da Bog nije sudac, nikako nije.. On nas nikad i nizašto neće osuđivati, a naše greške ćemo jednom shvatiti kao način učenja, nikako kao razlog za osudu.

Znam i da je teško to shvatiti, vrlo teško prihvatiti, sve ćemo jednom osjetiti u nijansama ljubavi, bez ikakve osude, od nas će se samo tražiti da prestanemo osuđivati sami sebe i sve će se posložiti na svoje mjesto, svi razlozi, sva neizmirenja, sva pitanja koja si postavljamo, sve će se rastočiti u prijateljskim dijalozima, sa onima koje sad ne možemo dokučiti, čuti, bar fizički.

Da nastavim o pjesmi SUMMERTIME i karaokama jučer, na poslu:

Imamo jednu štićenicu, mislim da sam i prije pisala o njoj, koja je na žalost, uslijed teškog samoosuđivanja dospjela u mrežu iz koje ne može više izaći. Kažu, da joj je beba stradala u požaru, umrla pred njenim očima i vremenom, iako još ima drugu djecu, bol i samoosuđivanje, doveli su je do sloma psihe, ne može sama jesti, čuje glasove koji je osuđuju, odgovaraim često vrištanjem, ali kad je glazba, gotovo uvijek utihne, jer glazba je melem,lijek za ranjenu dušu.

Jučer su joj dali mikrofon u ruke ne bili se ohrabrila i zapjevala nešto.

Ostala sam bez riječi, kad je počela pjevati pjesmu SUMMERTIME.. drhtavim glasom, ali cijeli tekst bez greške..Čovjek ju je uspio pratiti na gitari..

Mreža samoosuđivanja na tren se raskinula, jer je u trenucima pjesme zaboravila na to, teške su to traume i kad bi samo moglo doseći do ljudi ono spasonosno rješenje, ona spasonosna poruka: "nisi kriv, sve je oprošteno, sve će biti dobro."

Voljela bih, da joj mogu pomoći, ali čini mi se da mi je kroz nju baš svemir pokazao kako sebi mogu pomoći pa i drugima.

Život je prekratak, da bismo ga proveli u samosažaljenju, ali dovoljno dug da vjerujemo u ljubav, onu prije, ovu sada i onu poslije.

Drugog načina i lijeka nema.