slika: internet
Oni, oni, poltroni, moroni, svi koji nisu, a misle da jesu, svijet pun nekih pokušaja da ljudi ostanu ljudi, a ne ide pa padne neka čudna teška kiša koja i ruže pokušava zaustaviti, da propupaju i lišće na stablima da zeleno prodiše.
Moja duša vidi, moje srce osjeća, ali ne slavodobitnost poraza, nego veličinu pobjede nad svim bezvrijednostima i svim iluzijama koje će prašina pojesti.
Ja sam umjetnik svoje stvarnosti i paletu koristim dodavajući prave boje na sliku koju netko želi naslikati po svome. Na mojoj slici svi se ljudi vole i poznaju čak ne moraju niti jednu riječ progovoriti, pogledaju se i zjenama se pretoče dušom u dušu. Cvijeće ne prestaje cvjetati, djeca smiju ostati djeca, sa proplanaka se čuju neki čudesni akordi tamo negdje netko stvara novu simfoniju postanka. Lavovi i zmije, ptice i vukovi, sve iz jednog izvora pije bez imalo straha, jer strahu u mojoj viziji života nema mjesta.
Tko spozna granice straha, taj shvaća da je to fatamorgana koja samo odvlači od istine, jer većina današnjih ljudi živi u dobro zapakiranom omotu straha i ne želi ga razmotati, kaže, nema potrebe, poklonjeno neka stoji, a kad im samo spomeneš nešto izvan toga omota, zavuku se u svoje kućice kao račići samci izvirujući samo ticalima van provjeravajući, je li onaj koji plaši nestao sa vidika, a život je nešto sasvim drugo. Slika koja se mijenja koju sami dorađujemo i nije konačan kao što mislimo, kao što ni smrt nije konačna, jer zapravo i ne postoji, postoje samo silasci sa vlakova i čekanje novih, avantura bez kraja, dok sami ne odlučimo da je dosta.
