PARTIJA ŠAHA (U TRI POTEZA)

29.06.2019.



Jednom davno htjedoše nas uvjeriti, da je Zemlja kao i mi, prazna ploča na kojoj Stvoritelj igra svoju vječnu partiju šaha, a mi pijunčići i svi jači od nas i tako je to trajalo i trajalo, eoni su prolazili, dok se pijunčići nisu naljutili i pobunili te započeli neki svoj maleni rat ne shvativši zapravo srž stvari.




Ništa što vide ne postoji i njihova pobuna ne postoji, nema igre, nema nadmetanja i nema pameti. Postoji samo jedno i jedino iz čega se sve rađa i umire, a to je bezvremeno i čisto dječje srce iz kojeg On koji jest rađa ono što jedino postoji-esenciju Ljubavi u kojoj ne postoje figure, nema pijuna, lovaca, kula, kraljeva i kraljica.

Svi smo jedno i jedino nepostojeće i vječno, kroz sve i u svemu i vrijeme predaje partiju. Zna da Ljubav uvijek ostaje pobjednik života i smrti.

Šah-Mat.





PRILAGODI SE, JER ME UZNEMIRAVAŠ

26.06.2019.



Cijelo vrijeme, vrtimo se oko toga, koliko smo uklopljeni u cijeli ovaj, naizgled skladan, ali borgovski sklop u kojem boravimo.

Kvadrat u kojem smo okruženi sa tisuću manjih kvadrata, jer, svi su zatvoreni u svom omeđenom svijetu, za kojeg je preporučljivo da se iz njega ne izdvajaju.

Uredno podrezan, naš lanac nukleotida, naš kod koji je prvotno bio skoro troduplo veći, vremenom je skraćen, a i toliko skraćen je zakržljao, jer nam je usađena naredba da moramo slušati, sve što nam drugi kažu, a ti drugi su dobili naredbu od trećih, i kad se Arijadnina nit odmota do kraja, na kraju tunela nije obećano svjetlo, nego još veći mrak.

Sve to je upakirano u zamamne ponude koje obećavaju blagodat, poput opscenih i perfidnih igara i igrica, koje naše biološko računalo odvlače od konačne istine, koja u nama duboko čuči, željna da izađe iz tunela i odvede nas u svjetlo..

Moramo biti odgovorni.. Moramo biti trezveni.. Um diktira emocijama, a emocije, iz obzirnosti slušaju um. To se zove, skraćenim jezikom, psihološki fašizam. Netko tko je izvan nas, diktira nam što trebamo biti, i kako se ponašati, jer bez nekoga sa strane, svijet bi krenuo putem anarhije..

Zaboravljamo, da imamo najmoćnije oružje i način, da sami kreiramo svijet, bez možebitnog kaosa. Imamo intuiciju, koja će nam uvijek točno reći što i kako da činimo, i kako da razvijamo sebe u duhu ljubavi, u duhu Svjetla, od kojega smo i postali.

Naš DNK je antena, onaj provodnik, koji nas direktno spaja sa Izvorom ljubavi, ako je potpuna i cjelovita, ali podrezani smo, s nekom namjerom, da budemo im ostanemo poslušni roboti, koji će na kraju završiti negdje, na nekom drugom mjestu, pokušavajući se sjetiti da i sa onim malim dijelom sebe kojeg imaju, mogu obnoviti svoja krila i poletjeti iz kvadrata- kaveza, koji to zapravo nije pa se u sve lijepo ubacuje (samo)zadovoljavanje svoga okljaštrenog JA, kojeg se veliča do besvijesti.

Sistematski se uvjerava da smo takvi kakvi jesmo, savršene kreacije, i da svaki vid mašte i intuicije nije potreban.
Ratio, razum, kakve priče o nekim duhovnjacima, koji te hoće naučiti da postoji nešto još savršenije u tebi, koje od silnog hvalisanja tebe i tvoga trenutnog ega, ne može ni riječ prozboriti?

Vraćamo se polako unatrag, umjesto da idemo naprijed. Sve je to sistematski napravljeno..Smišljeno da nas zauvijek ostavi u hipnotičkom transu samoljublja, makar to ne imalo uopće povoda pa se nadovežu drugi, koji podržavaju tvoju tako trezvenu i jedino potrebnu desnu stranu korteksa i ti sav procvateš, koliko si savršen u svojoj podrezanoj postojanosti.

Materijalizam opet obuhvaća svojim nevidljivim stiskom pokušaj izdvajanja duše i duha iz okova tijela. Gromoglasno se plješče i viče kad netko samouvjereno proglasi da je sve što je izvan fizike glupost, sva ta duhovna uzdizanja, gurui, svi koji pokušavaju nešto reći, postaju kriplovi, iluzionisti, koji nemaju pojma da je naše tijelo i naših deset ruku jedino što postoji..

Konformizam, hladni skepticizam, sve to polako postaje INN, a tek smo se počeli buditi iz lažnog sna, nametnutog holograma, koji je zapravo video igra bez kraja i stalno govore: "Ušuti..Prilagodi se, uznemiravaš me dok se igram. Tako je dobro igrati se, jer imamo računalo u svojoj glavi.." i umjesto da ga isključimo, ugasimo sve, i krenemo putem prema svome Izvoru u sebi, makar to naglavačke okrenulo naš život, mi se prepuštamo ugodi i lažnom osjećaju vlastite bitnosti i netko nam donosi hranu dok se igramo.. Netko nam donosi piće dok se igramo..

Tu i tamo pošalju nam neku nestvarnu sliku iz skladišta holodeka, da vodimo i ljubav.. pa se opet vratimo tastaturi u i nastavljamo tako ne pokušavajući se isključiti pa nas isključe drugi, koji uzimaju pravo na naš kompletan sklop života..

Cijeli Novi Zavjet je prekrojen, da bi ljude što bolje ušuškao u nametnuti sistem vjerovanja. Ali, ako se usudimo pogledati u prvotna, apokrifna, gnostička evanđelja, vidjet ćemo one suštinske poruke, koje su nam darovane da bi bili slobodni.

U Tominom evanđelju, Isus je rekao: "Ljudima su vidljive slike, a svjetlo u njima skriveno je u slici Očeva svjetla. Ono će postati vidljivim, a njegova slika skrivena je njegovom svjetlošću.

Kad vidite svoje slike, radovat ćete se. Ali kada budete vidjeli svoje slike koje su postojale prije vas, i koje ne umiru niti se pokazuju, koliko ćete podnijeti?

Ja nisam došao da donesem mir, nego nemir "...i upravo je u tome poanta cijelog ovog kockastog ukalupljenog života. Nameću nam se naše slike koje nas raduju. Jer, sve je samo vanjska forma koja sa našim unutarnjim slikama nema veze.

Kakvi smo iznutra? Samo svjetlo svjetla, a koliko ovakvi podrezani i zaljubljeni u vanjsku formu sebe, možemo istinski biti spremni suočiti se sa najvećom čistoćom i ljepotom svemira, Vrhunskim Suncem, koji nas je iznjedrio??

Swedenborg u svojoj knjizi "Raj i pakao", spominje duše koje gotovo fizički bol osjećaju, kada se odjednom nađu pred Takvim Svjetlom i vraćaju se u svoja zasjenjena mjesta, jer su tako naučili, jer su ih drugi cijeli život odvlačili od Istine, koja je u njima, ali im se zabranjuje da je dotaknu.

E, pa, vrijeme je da počnemo raditi na sebi.. prije nego istekne ovo zemaljsko vrijeme, da se ne bi opet vratili u novom tijelu, na novi početak i opet u novom kavezu.

Naš život je beskonačna spirala, po kojoj se penjemo u savršenu i slobodnu sferu Ljubavi. Koliko smo spremni da konačno saslušamo one koji nam to žele saopćiti ili ćemo opet, kao i uvijek reći:

"Ostavi me na miru. Prilagodi se kao i ja i bit ćeš dobro. Ovako riskiraš da te proglase nenormalnom ćelijom sklopa u kojem boravimo."

Oni koji su razbili taj kavez, dužni su drugima govoriti o tome, koliko su vezani u svojoj (ne)sigurnoj kutijici, koju zamišljaju kao jedini i najljepši svijet koji postoji i trebaju biti uporni u svom tihom "gurkanju" onih koji se iz svog lažnog sna, ne žele probuditi.


https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/prilagodi-se-jer-me-uznemirujes

MOŽEMO LI NA TRENUTAK?

23.06.2019.



Možemo li na trenutak zaboraviti SEBE, zaboraviti tko smo u očima svojim, zaboraviti kako nas nazivaju, zaboraviti sve nataložene slojeve prošlih izgovorenih uvreda i zanos ljutnje i neopraštanja?

Možemo li na trenutak sve baš sve zaboraviti i prestati upirati prstom u lice drugog govoreći koliko je blatno i otvoriti širom oči?

Gle, kad dozvolimo da se otvore, vidimo da smo svi blatni, ali od igre, jer djeca smo rođena da uče kako odrasti, a ostati u Krilu Kreatora čisti i netaknuti.

Možemo li za trenutak umiriti svoju žeđ za vikom, za glasnim dokazivanjem tko je u pravu, a tko nije? Svi smo na jedan način u pravu i svačiji glas je dio one nedovršene knjige života kojoj je Ljubav uvijek na kraju svake rečenice.

Možemo li mi sve to? Zašutjeti kad bi htjeli najviše govoriti? Govoriti, kad bi htjeli zašutjeti?

Možemo... uvijek možemo, pitanje je samo koliko dobre volje imamo, da poslušamo istinskog sebe, a istinski Ja se nikad ne piše velikim slovom i ne naglašava.

Djeca iz Nigerije pjevaju pjesmu Ljubavi Sv. Franje:

"Gospodine, učini nas oružjem mira.
Gdje je mržnja
da širim ljubav.
Zidovi ponosa i predrasuda
srušit će se
postanemo li instrumenti tvoga mira."


Slušam ovaj divan video, pjesmu dječju koja je dotakla duboko tkivo Ljubavi i razmišljam: sve se može, samo ako imamo dobre volje.


Prođoh ponovo kroz portal vilinski

22.06.2019.



Divan, topao i sunčan dan, mamio me je svojom ljepotom, i poželjeh da prošetam mojim skromnim vrtom.. Odlučila sam samo prošetati, ništa ne raditi ovaj puta.. Obilaziti moje cvijeće i biljčice, razgovarati sa njima, a onda sjesti na svoju terasu, i slušati pjev ptica, skrivenih u raskošnim granama bazge, od čijeg mirisa je i sam zrak ljekovit..

Pomislih na moju dragu divlju ružu, koja uvijek ispod oraha, tiho čeka svoj trenutak da se rascvate u punoj ljepoti..

Uvijek joj tepam, ponekad dodirnem latice, ali sasvim nježno. I posebno naglašavam mojima kad kose travu, da paze na nju. Divlje ruže volim od djetinjstva. Cijelim putem od kuće do škole, bio je ružičnjak, kraj kojega sam zastajala i uživala u skromnosti i ljepoti cvjetova.. Nekako su me uvijek podsjećali na vile, i vilinski svijet, koji je za mene jednako tada bio stvaran, kao što je i sada.

I tako..prolazim vrtom, a moja divlja ruža svila granu do stabla oraha, gotovo do zemlje. Oblikovala prava mala vrata, koja su me dozivala..„Možda je to portal, kroz koji ću ući u vilinski svijet?

Nisam dugo bila tamo..Često o njima razmišljam, ali vrijeme i obaveze oduzmu ponekad želju trenutka, kad se sa njima dušom povežemo.. Čuh jedno tiho pitanje, gotovo šapat:“ Kad si zadnji puta zapjevala pjesmu vilinskim jezikom, kojeg smo ti darovali? Jesi li zaboravila tko si ti? Ne, nisi vila, ti si Vilenica, posrednik između nas i ljudi.. Viđamo te često, ponekad šutljivu, ponekad obuzetu brigama o svijetu kojim si okružena. Dođi, prođi kroz portal kojeg smo ti otvorili, toliko toga imamo ti za pričati..

Zastala sam, sagnula se, i izgovorila riječi koje su mi potekle iz duše: La resh ka.. in sa.. U trenutku nisam bila u svom fizičkom tijelu. Iako poletnom, ipak tromom i teškom, naspram lakoće, koje sam osjećala kad sam ušla ponovo u vilinski svijet..

Dešavalo se nešto važno..Svi su bili okupljeni, i čekali početak sastanka..Bile su tu sve vrste vila i vilenjaka. Vatreni
salamanderi, nježne vodene vile, elfi, zračni vilenjaci, vrijedni patuljci gnomi, koji su držali svoje čarobne svjetiljke u rukama, jer ispod zemlje je uvijek pomalo mračno.

Sjela sam tiho, misleći da neću biti primjećena, no, kad su me vidjeli, krenuli su prema meni, nasmijani, govoreći: “Na tebe se čekalo“!

„Na mene? upitah-„zašto na mene?“

„Čekali smo tebe, i čekamo još samo našu vilinsku Majku, koja ti ima puno toga ispričati. Ali željela je da budemo svi zajedno, sa tobom ovdje..“

I tada se pojavila..Prekrasna i veličanstvena, Majka vilinskoga svijeta, i zaštitnica Zemlje-Gaie, koja je cijelo svoje biće posvetila štićenju i održavanju života na Zemlji..

Lice joj je bilo svo u svjetlu, prekrasnim velikim krilima, nježnim, poput lahora, zakrilila nas je sve odjednom.. Ja sam se osjećala pomalo krivom, jer sam bila svjesna da sam zastala u svojoj misiji koja mi je dodijeljena.

„Dođi, draga“-rekla mi je., „Dođi ispod moga krila, tebe želim posebno privinuti uz srce“

„Ali ja nisam vila“-rekla sam, i zanijemila-

„Tko ti je to rekao?“-odgovorila je

„Ljudi“- odgovorila sam kratko.

„Zašto“? –pitala me je opet Majka.

„Zato što sam na trenutak izgubila svoje sjećanje na vas, u meni je prevladala ona teška ljudska narav, koja zaboravlja da iznad svake tuge postoji i radost, iznad svakog nanesenog udarca i ruka koja će pomilovati. Spustila sam se toliko nisko dolje, na tlo, da sam zaboravila moju pravu bit i svrhu života: ostati dijete, ljudima otvarati ovakve portale, kao što je meni otvoren. davati im vjeru u vilinski svijet, koji itekako postoji.“

„Draga moja,“- rekla mi je Majka-„Sve su to opasnosti sa kojima se Vilenice suočavaju. Sjeti se, bila si uvijek sa nama i uz nas. Obećala si da se nećeš bojati i da ćeš nam vjerovati. Kada si se trebala roditi, u trenutku si se toliko uplašila da nećeš moći izdržati, i odlučila si se vratiti natrag. Rođena si mrtva. No, svi smo bili uz tebe, i obećali ti, da te nećemo ostaviti.. Slavili smo trenutak kad su te oživjeli, slavimo uvijek trenutak kada dođeš k nama. Za svijet, ti si Vilenica. Za nas, vila, i to ćeš i ostati. Pogledaj, toliko ima posla za učiniti. Zemlja pati: voda se zagađuje, šume nestaju, nebo truju besramno svim sredstvima, a što je najtužnije, oduzimaju ljudima vjeru u nešto više, u svijet vilinski, koji je uvijek povezan sa izvorom Ljubavi, koja nas sve hrani..

Ako se bešćutnost i oholost tame nastavi, svi ćemo prestati i nestati..“

Zaplakala sam. prvo od tuge, a onda od sreće..Svijet je ipak u rukama onih, koji će ga Ljubavlju obnoviti. I tada su me vatrene vile podigle, i provele kroz svoj oganj. Osjetila sam kako mi se snaga vraća. Spaljeni su bili svi nepotrebni talozi koji su pritiskali dušu.

Undine su me odvele do čarobnog slapa, koji me je prekrio nježnim kapljicama milosrđa. Elfovi su sa mnom poletjeli plavetnim prostranstvima. Pokazali su kako gutaju one silne otrove kojima se ljude želi zarobiti i uništiti, i koliko su zapravo moćni u toj svojoj obrani.. Gnomi su me strpljivo prošetali kroz podzemlje, i vidjeh, sa koliko ljubavi brinu o svakom korjenčiću, svakoj sjemenčici koja dospije u tlo.. A tada su me vratili.

„Sada zapjevaj svoju pjesmu, draga“-reče mi Majka.

I potekla je, kroz svaku žilicu moga bića..

Bio je to predivan trenutak. Svi su zaplesali i zapjevali.. Oslobađajuće i predivno.. Kao da sam počela živjeti ponovo. U svijetu, koji još uvijek želi i čeka svoje vile i vilenjake. I bori se zajedno samnom da ih sačuva.


https://www.magicus.info/multimedija/svjedocanstva/prodjoh-ponovo-kroz-portal-vilinski

DVA SU ZRNA GROŽĐA

21.06.2019.

Pritisla žega..A bogme i hladnoća među ljudima, istovremeno.. Nema se vremena za filozofiranja, ali ima se vremena za lamentiranja.
Kuka se u obilju kako se ništa nema, kuka se u oskudici, jer oni koji imaju, zaboravljaju one koji nemaju..

Zaboravlja se na sve, ritam preživljavanja ponekad briše emocije, pa čak i suosjećanje, a konzekvence se sve više očituju u praznim pogledima, ili umornim koracima.. Svijet je na vrtuljku, koji se naizgled ne može zaustaviti, i ne može se sići sa njega, osim padanjem..

Ne postoje više trenuci za opuštanje, ne postoji jedan zastoj, moglo bi se reći, radovanje u malim stvarima..

Mediji nam serviraju sve i svašta, zakačimo se za crne kronike, ili vješto ubačena reklamiranja nečije želje za manipuliranjem i ulijevanjem straha..
Već i djeca gledaju možebitne mape suludih lobotomiziranih Isilovaca, i pitaju se, kako to može tako funkcionirati, a da se ništa konkretno ne poduzima?

Kada objasnim da je to propaganda straha, bude malo zatišje..

A onda dođe jedan božji trenutak, kao poanta svemu tome.
Na terasi sam prije dvije godine posadila lozu.. Kupila sam sadnicu malo kasno, kada joj nije bilo vrijeme sadnje, ali nisam gubila nadu..
Danima sam je obilazila, polijevala, pričala joj, kao živome biću, i nagradila me, već iste godine sa par grozdića..
Sada se raširila i pravi nam tako željenu hladovinu.. Grozdovi vise u svoj ljepoti, a jučer mi se činilo da su spremni za branje..

Taman su , u najvećoj vrućini, suprug i sin kretali u grad. Sin na posao, sav pokisao od vrućine.. Može to tako..Pokisao od nevoljnosti trenutaka, koje bi iskoristio drugačije, a ne može..
I ja mu uberem grozd, onako, za put, neka zoba u autu..
Nije baš bio oduševljen, teško ga je radost doticala, ali ga je uzeo..

I napisao pjesmu poslije, baš o tom grozdu, koji ga je okrijepio, ali i podsjetio, koliko male stvari znaju čovjeka vratiti u centar sebe.. S njegovim dopuštenjem, prepisujem vam tu pjesmu:

Duhovi prirode

"Pa kako se ne bi slomio duh?"
Pitao je, sjedeći na sunčanoj terasi.
Sunce se podiglo nebu pod oblake,
daleko su još noći zvjezdane.
Upitao je nježnog duha prirode,
što spava u viticama loze vinove.

"Kako, kad otapaju se sante ledene,
kad prijatelji umiru za novce srebrne.
Kad čovjek postao je samo roba prodana,
životinja što požudi se svojoj izdala.

Kad razum više ne postoji, nema pravila,
kad svako dobro u svijetu je samo zabluda?
I kako razlikovati dobro od zla,
kad čak i u dobru zlo skriveno počiva?"

A duh se samo nasmiješio i ponudio grožđe,
zatitrao viticama ovješenim o gvožđe.
Pa osunčanim okom promotrio ga,
lica osunčana, nasmijana.

"Pogledaj, dragi, čak i usred zla,
kakvo divno blago ispred tebe počiva.
Čak i usred ludila i usred mraka,
kada u panici ponestaje zraka.

(Juraj Repinac)


I shvatih da je to zapravo najveći i najsvečaniji trenutak: susret sa nekom divnom prisutnošću, koja nas dotiče tek kada izgubimo svaku nadu da postoji.

I tada se nebo otvori, zaboravlja se na mrak i sivilo, ponovo počinjemo disati..

Čitajući Belu Hamvasa, i njegovu „Filozofiju vina“, pronađoh osvrt jednog njegovog suvremenika, u kojem baš naglašava mogućnost ili nemogućnost takvih božjih susreta, kroz sasvim profane, male stvari..
Pa reče ovako:

„Iduće jutro, poranio sam na plažu.
Okupao sam se u uljno mirnom moru i iza toga zapalio cigaretu. Jutarnje sunce je izvodilo svoju čaroliju po površini vode bljeskajući s tisuću svjetala. Savršen trenutak, pomislim – božje vrijeme.
Bilo je to jedini put da sam se ustao tako rano i išao na plažu tako rano.
Sve ostale dane ljetovanja spavao bih do podneva uslijed noćnih pijančevanja.
Mnogo godina kasnije, početi ću se ponovno ustajati i odlaziti na plažu rano, kako bih doživio božje vrijeme, kako bih bogu postao suvremenikom.
Dok smo se pijano prevrtali po svom krevetu u rana jutra po povratku iz grada, on je već zamijenio noć za dan, dok smo se rješavali mamurluka jutarnjom kavom, on je već na kupanju gdje je probudio vjetrove i podiže valove, dok mamurni silazimo zamrlim kamenim gradom na podnevnoj žezi do plaže, Bog je već u molitvi.
Razmimoilazimo se tako cijeli dan i kada se po vašoj smrti napokon sretnete i kada vas on upita:
„Kako to da se nismo sreli“, što ćete mu odgovoriti?
Bili smo s Bogom na istom mjestu ali ne i u isto vrijeme, božje vrijeme.
Mimoilazili smo se s njim po cijeni praznine koju na kraju života osjećamo dok čekamo da smrt dođe po nas i preda nas u njegove ruke.“

Razmimoilazimo se mi, ljudi često sa bogom, ali samo iz jednog razloga:

Nismo bili s njim u isto vrijeme kad je i on bio.. A to vrijeme je baš ono vrijeme, koje odvajamo za male stvari, sitnice, u kojima nam se on zapravo smiješi.

Nema njega među zidovima i oltarima, on je svuda gdje mislimo da nije..

Pa i u onom grozdu, koji je okrijepio moga sina, dušom i tijelom…


KAD SE SMIRI BURA U ČAŠI VODE...

19.06.2019.


slika: digital artist

Nešto si mislim: ako zaista imalo u sebi volje i želje imamo, dozvolit ćemo sebi, da nas razoruža jedan osmijeh i krenuti dalje, poslavši ga natrag..

Svi smo od krvi i mesa, ali i sa onim nedodirljivim i nepromjenjivim dijelom u nama, koji uvijek, u svakom čuči, jednako isti i jednako svijetao: dušom, koja nas uvijek potakne,da se podigne iznad najtežih situacija.
Ovih mjeseci, bilo je puno bure na ovom portalu, ali nekako se uvijek sve smirilo.. Ovih nekoliko dana, bura je bila malo žešća, ali ipak na kraju, konstruktivna. Puno teških riječi je palo i koliko god pokušavala preoblikovati neke stvari, uvijek bi ih se okretalo u drugačijem smjeru.

Da, X me razoružala, priznajem, jednim jedinim dječjim osmjehom, koji pokazuje, da je svo ovo fajtanje, borba prsa u prsa, bila iz jednog jedinog razloga: da ne budemo i mi razdvojeni ovdje, ako je cijeki svijet oko nas u kaosu.

Ja sam po naravi samotnjak, iako stalno okružena ljudima, koje volim i radi kojih sam došla ovdje, ali ta samoća je samo dio moga duhovnoga sklopa, koja mi često pomaže da mogu u miru sa sobom rekonstruirati stvari i postaviti ih na svoje mjesto, ali tu samoću određujem sama i uspostavim je kad mi je potrebna. To ne znači da živim odvojeno od svih, naprotiv. To je jedna vrsta moje osobne meditacije i usred najveće gužve.

Ako sam išta izrekla što je nekoga povrijedilo, uopće mi to nije bila namjera. Kad sam spominjala teškoću i probleme kod samohranih majki, to nije šovinizam. Moja majka je bila samohrana, sa nas petero djece i dobro znam što je sve prolazila, ali je činjenica, da im je teže, puno teže uspostaviti onu čarobnu ravnotežu sa životom, nego drugima.

Moja majka je uspjela naći na trenutke svoj mir, ali sve je to bilo malo, naspram onoga mira, kojeg bi imala da je imala čovjeka koji bi je vlio i poštovao uz sebe. Ipak je lakše kada je netko uz nas, nije li tako?? Jedna moja duboka isprika, ako sam slučajno povrijedila i druge žene, koje usamljenost biraju kao destinaciju.

Nismo stvoreni da smo sami i tu je X u pravu. Kada dođe trenutak da nas djeca napuste i jave nam se tu i tamo, ponekad, tražimo način da popunimo tu samoću, bilo na koji način, makar virtualni. Zato razumijem i Y, ma koliko se činilo da ne. Rekla sam joj nedavno da joj nisam neprijatelj i nisam. Takva kakva jesam, možda u nekom trenutku kažem neke stvari, koje se shvate na sasvim desti način i još jedna, ovaj puta, mala opaska: nikad nisam pomislila niti rekla, da su žene koje su rastavljene ili same sa djetetom - neka mi oproste na izrazu_ kurve. Jedna od mojih najboljih prijateljica je u sličnoj situaciji. Rastavljena, sa djetetom, tražila je svoju drugu oazu i biće, koje će njeno dijete prihvatiti kao oca. Zar da osuđujem njena traženja i potrebe? Sada je to pronašla. Uvijek sam joj bila podrška i ostala.

A moja posesivnost? Ne postoji. Postoji samo ljubav, koja može biti uzvraćena ili neuzvraćena. Tko je god više volio nekoga, više će mu vremena trebati da oprosti, a neki to ne mogu do kraja života. Čini mi se da je i moja majka bila među takvima, ali tko zna, u zadnjim sekundama života, mislim da je ipak u sebi uspjela i to napraviti.

Prema tome, uvijek sam za to, da si dajemo priliku i pokušamo prijeći preko nekih stvari i početi ponovo.
Teška su vremena oko nas, boleštine kojima nema lijeka, fanatici koji žele silom i nasiljem pokoriti svijet, zveckanje oružjem uništenja, umjesto da se bar mi držimo zajedno, svađamo se oko, možda nebitnih stvari.

Ovo govorim iz srca i ne zamjerite ako sam ikoga propustila, sve vidim i sve pratim, borim se za svoje kao i svi vi i mislim da smijem ponekad i pogriješiti u svojim ophođenjima.

Toliko od mene i da, uzvraćam osmjehe, prvo iznenađena, a onda nasmijana.


https://www.magicus.info/vijesti/vasa-pisma/kad-se-smiri-bura-u-casi-vode

PREDRASUDE KAO IZBOR

15.06.2019.



Kad postajemo robovi nametnutog shvaćanja, prestajemo živjeti srcem, živimo automatizirano onako kako drugi sviraju mi plešemo ne shvaćajući, da sami znamo komponirati najljepše akorde svemira.

Kad kažu, da je određen dio nacija teroristički nastrojen, sve ćemo povjerovati i slijediti njihove tamne nakane bez želje da zaronimo ispod površine.

Svugdje ima predivnih ljudi i svijet ne čine fanatici, nego baš oni koji u sebi ljubav njeguju. Sve mi vjerujemo kad kažu, da je Bog sudac i osvetnik, sjedamo u crkve i puni straha, osim blagajni energijom punimo i lažnog Boga koji sa stvarnim veze nema.

Kada kažu, da će ebola pokucati ili neka druga boleština, svi se uspaničimo, dok je ne maknu sa dnevne liste zastrašivanja.

Kada nam cendravo tvrde, da je konačno dokazano kako postoji život na Marsu, vjerujte, pali su sa Marsa, jer odavno tamo grade kolonije.

Sve je gomila jadnih, truljavih nametnutih laži, ljudi žive od predrasuda i većina ih tako i napusti ovaj život pa pokrenite se malo, duše drage, i živite svoje živote otvorenih očiju!


impresije jutarnje

12.06.2019.


slika: internet

Oni, oni, poltroni, moroni, svi koji nisu, a misle da jesu, svijet pun nekih pokušaja da ljudi ostanu ljudi, a ne ide pa padne neka čudna teška kiša koja i ruže pokušava zaustaviti, da propupaju i lišće na stablima da zeleno prodiše.

Moja duša vidi, moje srce osjeća, ali ne slavodobitnost poraza, nego veličinu pobjede nad svim bezvrijednostima i svim iluzijama koje će prašina pojesti.

Ja sam umjetnik svoje stvarnosti i paletu koristim dodavajući prave boje na sliku koju netko želi naslikati po svome. Na mojoj slici svi se ljudi vole i poznaju čak ne moraju niti jednu riječ progovoriti, pogledaju se i zjenama se pretoče dušom u dušu. Cvijeće ne prestaje cvjetati, djeca smiju ostati djeca, sa proplanaka se čuju neki čudesni akordi tamo negdje netko stvara novu simfoniju postanka. Lavovi i zmije, ptice i vukovi, sve iz jednog izvora pije bez imalo straha, jer strahu u mojoj viziji života nema mjesta.

Tko spozna granice straha, taj shvaća da je to fatamorgana koja samo odvlači od istine, jer većina današnjih ljudi živi u dobro zapakiranom omotu straha i ne želi ga razmotati, kaže, nema potrebe, poklonjeno neka stoji, a kad im samo spomeneš nešto izvan toga omota, zavuku se u svoje kućice kao račići samci izvirujući samo ticalima van provjeravajući, je li onaj koji plaši nestao sa vidika, a život je nešto sasvim drugo. Slika koja se mijenja koju sami dorađujemo i nije konačan kao što mislimo, kao što ni smrt nije konačna, jer zapravo i ne postoji, postoje samo silasci sa vlakova i čekanje novih, avantura bez kraja, dok sami ne odlučimo da je dosta.

ŽIVOT KAO PROCESIJA

10.06.2019.



Latice ruža raznosi vjetar, amnezirani anđeo pokušava se sjetiti. Tko sam ja? Zašto slijedim kolonu Pustite me da otvorim tabernakul i zagrizem dušu toga tijela koje samo posvećena ruka može dotaknuti, a koja je ruka posvećena do kraja?

Ooo, pokušavam se sjetiti, dopustite mi da priđem tom stolu na kojem zarobljena hostija tek šaptom moli, da je istinski podijele...blasfemija...grakću prazni posvećenici prljavih ruku ša ni moje nisu čiste, ja sam dijete koje se igra u blatu pokušavajući posaditi ružu za Onoga koji mi je svijet Istine poklonio, za Onoga koji će mi jednom dozvoliti, da sama stvorim vlastiti planet gdje neće biti klasificiranja i mistificiranja.

Za sada je to samo špekula u mojoj ruci i želja, da postanem svjesni kreator najljepše vizije sukladne s Izvorom, još me ne puštate ka onom zalogaju koji jedini može vratiti sjećanja i koji jedini vraća na pravi put. Tko ste pa sad vi koji skrušeno brojite zrnca i lamentirate vaš Miserere? Ja vas ne poznam, a vi ste me othranili kruhom vašim svagdašnjim u nadi da ću konačno potpuno zaboraviti zašto sam ovdje, a sjećanja prilaze stidljivo i još brže nestaju kada se suočim sa njima.

Ne odustajem od sebe, čujete li, vi, koji iza lažnog ogledala pratite svaki moj pokret. Zapravo, vi ni ne postojite, postojim samo ja i Onaj koji mi je dao rolu praznog filma u ruke, sve ostalo je na meni. Film se vrti, ali režiser je u gledalištu sam i dorađuje, reže, montira, ubacuje kadrove, uz njega sjedi njegov drugi dio koji ga hrabri, da ne odustane. Duša blizanac? Da i ne, njegov jedini dio koji je osim njega stvaran, sve drugo je samo protok slika koje se mijenjaju.

Latice odlaze u nebo nošene dahom mojim koji je jači od svakog vihora kojeg je iznjedrila ova planeta na kojoj mi ne trebaju krila, već samo prisjećanje. Nisam prah i nisam pepeo, ja sam središte te čarobne ruže koju kidaju svaki puta na komadiće i bacaju je na tlo ne bi li put do Srca bio oku ljepši. Ja sam svjetlo Svjetla i kao takva nemam ništa sa pepelom i prahom, pepeo i prah su naučene lekcije koje žele ubiti ljepotu pobožanstvenja pa neka bude Svjetlo-u tom čarobnom središtu ruže.

Zalogaj istinskog tijela ima okus vječnosti, prah neka raznesu oni koji vjeruju da su samo to i ništa više...

MEMBRANA DUŠE

09.06.2019.



Membranama duše, ljubav, satkana od Ljubavi diše i tko da shvati dubinu i visinu, širinu i težinu te ljubavi kojom živim ispod ovog plavog neba?

Samo oni koji u vakuumu bezvremene nove dimenzije Ljubavne shvaćaju, da srž te ljubavi nema ni visinu ni dubinu, ni širinu, ni težinu. Oslobođena je svega i prožima sve fluidno kristalna, galaktički treperava ne kao jedna zvijezda, nego kao sve zvijezde svemira sakupljene u jednu jedinu, dublja od crnog bezdana koji guta prisutnost, jer Bezvremeno srce Njegovo upija, ali i rađa dodaje sve više i više ljubavi. On je dubina bez dubine, širok, bez kraja i početka, jer sve je u Njemu što jest.

Težina? Davno zaboravljen titraj riječi koje su vjetrovi zemaljski odnijeli daleko. Takva je Ljubav u meni koja membranama moje duše diše.

Shvatite li mene, shvatit ćete Dah Ljubavi Njegove i ritam otkucaja srca Njegovoga koji u meni kuca.

AMOROVE SUZE

08.06.2019.



Zaustavih svoj čudesni let i skinuh malena krila moja. Tko mi ih dade, čemu zapravo služe?

U trenutku sve zaboravih kad vidjeh tvoju meku nježnu ruku kako,klonula umjesto da ruže baršunaste drži pade uz bedra tvoja prateći crni trag bola zariven u tvoje prenježno srce. Ja, koji samo ljubav znam i koji želim, da tvoje oči iskre od radosti, sada ćutim tvoje kristalne suze koje me peku kao živa vatra.

Bacih svoj tobolac i strijele daleko, neka me zamrzi onaj koji mi ih dade, jer ja previše ljubim, da bih mogao kao nemirni leptir oblijetati oko onih koji trebaju ljubav i izigravati nekog izmišljenog božića koji ništa ne može učiniti.

Ja želim koračati za one koji zbog bola od ljubavi hodati ne mogu, želim grliti one kojima je samo jedan zagrljaj dovoljan, da nastave živjeti, želim biti čarobna riječ pomirenja kada ljubavlju samo hladna tišina počne kraljevati, želim biti nježnost tamo gdje tijelo otvrdnulo od tuge zaboravlja na meke dlanove koji toplinom svojom rastapaju sleđeno srce.

Neka me nebo razriješi svetosti i pusti me, da budem Bog onako kako želim to biti: hodajući, grleći, krvareći i plačući. Voljeti kao čovjek, sanjati kao anđeo, umrijeti kao dijete u naručju svih onih koji me uvijek nanovo rodiše kad im ljubav pokazah.

MONOLOG STAROG ČAROBNJAKA

05.06.2019.

Evo nas, stari moj, opet, nakon dugog puta, blizu kuće.. Ja i ti, opet savršeno sami.

Ma, ponekad se najbolje osjećam sam sa sobom, jer sebi ne moram objašnjavati zašto, kako i zbog čega činim ono što činim.

Ah,toliko proživljenih eona koračao sam, da pronađem čudotvorni lijek za dušu,koji tako treba ljudima ovdje, a ljudi su tako krhki i lomni..tako nesavršeno sazdani izvana, a u biti, tako snažni iznutra.. Zato sam poslan ovdje, da im ulijem kap, samo kap čiste ljubavi, koja bi im bila dovoljna za preživjeti, ali nema, nema više čiste ljubavi, sve sam pretražio i već pomislio da je gotovo.

Kad je pronađoh u čudesnom cvijetu, u ruži, koja je jedina čuvala tu tajnu i krenuh da je zaštitim od grabežljivih ruku, da je sačuvam za svemir, koji će novom ljubavlju disati i vidjeh oko nje, nekog tamo, obučenog u krinku čarobnjaka, kako već poseže za nožem, da posiječe ružu i to ne radi ljubavi za ljubav, nego radi konačnog uništenja te ljubavi zauvijek.

Ah, proključala je čarobnjačka krv u meni i otjerah ga žestokim plamenom čarolije moje, ali on se pokušao sa mnom boriti.. Ah..bilo je to smiješno.. Ja, stari,iskušani mag i on..tek sa pokušajem da to bude.. Mogao sam ga zbrisati sa lica zemlje, ali ja ne povređujem slabije od sebe.

Znam, da i njemu nedostaje taj lijek kojeg sam tražio, a nije svjestan i zato sam ga pustio i oko ruže stvorio zlatni krug posut prahom dobivenim iz srca Onoga koji me ovdje poslao, tek da nitko više prići ne može tko istinsku ljubav ne želi.

Imam snage toliko, da svemir mogu sabiti u jedan plamen, a opet nitko to ne zna, jer skriven i malen, u očima svijeta hodam, tako treba biti, sa malenima malen, jer od velikih bježe.

Kako drugačije objasniti put do izliječenog srca i duše?


https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/monolog-starog-carobnjaka-pri-povratku-kuci#.WmnkI2cvEMM.facebook

PROMATRAM TE

04.06.2019.



''Orao proždire svijest svih kreatura koje su živeći koji trenutak na zemlji, odmah nakon toga umrle i odlebdjele u njegov kljun, nalik jednom roju krijesnica kako bi se sreli sa svojim stvoriteljem, što je i razlog zbog kojega su imali život. Orao razmrsi te sićušne plamene, razvuče ih kao što jedan štavitelj razvlači kožu, da bi ih tada progutao, jer je svijest Orlova hrana."
(C.Castaneda-"Kolo Vremena")

Promatram te kako bezuspješno pokušavaš okameniti svoj metaforični oblik koji nikako, da svojim okom vidim kao biće dostojno povesti kroz utrobu moje spoznaje do susreta s onim koji život stvara.Smiješan u svojim sitnim krađama ostataka koji su odbačeni kao nepotrebne ljuske na groblju ostavljenih slojeva napuknutih astrala sa nekim davno zaboravljenim uspomenama. Ja sam okrutan kad gutam svijest, ali toliko nježan kada ta svijest počne živjeti za sebe bez želje, da se okrene protiv svoga kreatora, a ti baš to činiš.

Još ni svijest svoju do kraja u sebi stvorio nisi, a već se baškariš u parku očiju koje si sam sakupio, da ti se dive i gledaju te, jer si u biti jezivo i jalovo SAM.

Kome ti to želiš dokazati, da si ŽIV kad još to nisi? Bio si crv bačen iz mog kljuna, ali sam se smilovao pa te ipak spustio na meko tlo nadajući se Ljubavi Stvoritelja, da ti pokloni konačno živo srce koje će se uzdići iznad razine zemlje i dobiti oblik koji će doseći visinu mojih krila.

Ja nisam bezdušan. O, ne... u meni žive duše svih onih koji se prepliću sa tananom mrežom najfinijeg disanja univerzuma. Što ti to pokušavaš u svom posuđenom umu? Od beskraja stvoriti ograničenu krajnost?

Upamti: od mene možeš uzeti samo namjerno stvorene oblike, da bi na kraju svih tvojih pokušaja shvatio, da ni u čemu otrgnutom i uzetom od mene, nisam JA. Sve su to zamke za neposvećene, ali i one koji svoj neživot pokušavaju ugurati u moj kljun.

Promatram te i klikćem i smijem se tvojoj sitnoj razmetljivosti. Nikad mi nećeš moći prići, dok ne prihvatiš činjenicu, da nisi živ.

Moli me za dah života, makar bio i najmanji crvić, jer tek tada ću se spustiti sa stijene i nježno te ponijeti.

SUMMERTIME - toksičnost samoosuđivanja


Zašto baš SUMMERTIME, kad je ljeto prepuno svjetla i topline?

Refleksija na pjesmu Janis Joplin, koju inače obožavam, a jučer sam na poslu bila prisutna kad su bile mini karaoke na poslu gdje radim, u Domu za stare i nemoćne u Irskoj.

Koncept samoosuđivanja je vrlo složen i kompliciran i vjerovali ili ne, korijenje mu duboko, veoma duboko seže u našu psihu, našu svijest, a i podsvijest teima veze sa cijelom religioznom paletom kojom je obojan naš život, a i odgojem pa i nizom slučajnih situacija, koje se nadovežu u naš život.

I nije se lako toga otresti...o, ne.. koliko god ponekad to pokušali maknuti od sebe, uvijek se pojavi opet, kao recidiv i nitko nije izuzet od toga.

Zašto kažem da je toksično? Jer se taloži, malo po malo, a često ne stignemo sve izbaciti - odbaciti, prije nego nam vrijeme istekne.

Nisam ni ja izuzetak..često se uhvatim, dođem do ruba suza u nekim trenucima kad se preispitujem, jesam li mogla bolje nešto učiniti u prošlosti, kako da sada popravim neke greške, koje su iza mene, jesam li pružila dovoljno ljubavi onima koji nisu više živi, a ne mogu ih vratiti.. nižu se pitanja, ali ne želim biti zapletena više u tu mrežu.

Zato analiziram sve varijante koje me dotiču i shvaćam, da je pogreška, velika pogreška u našim naučenim stavovima i navikama, počevši od našeg načina vjerovanja u ONO POSLIJE ovog života i naše predodžbe o Bogu, ako uopće vjerujemo u Njega.

Ne znam šta je teže: vjerovati u Njega pa imati krovu predodžbu o njemu ili uopće ne vjerovati pa se izgubiti u nekom svom labirintu, koji često ne obećava izlaz.

Kao prvo, shvatila sam da Bog nije sudac, nikako nije.. On nas nikad i nizašto neće osuđivati, a naše greške ćemo jednom shvatiti kao način učenja, nikako kao razlog za osudu.

Znam i da je teško to shvatiti, vrlo teško prihvatiti, sve ćemo jednom osjetiti u nijansama ljubavi, bez ikakve osude, od nas će se samo tražiti da prestanemo osuđivati sami sebe i sve će se posložiti na svoje mjesto, svi razlozi, sva neizmirenja, sva pitanja koja si postavljamo, sve će se rastočiti u prijateljskim dijalozima, sa onima koje sad ne možemo dokučiti, čuti, bar fizički.

Da nastavim o pjesmi SUMMERTIME i karaokama jučer, na poslu:

Imamo jednu štićenicu, mislim da sam i prije pisala o njoj, koja je na žalost, uslijed teškog samoosuđivanja dospjela u mrežu iz koje ne može više izaći. Kažu, da joj je beba stradala u požaru, umrla pred njenim očima i vremenom, iako još ima drugu djecu, bol i samoosuđivanje, doveli su je do sloma psihe, ne može sama jesti, čuje glasove koji je osuđuju, odgovaraim često vrištanjem, ali kad je glazba, gotovo uvijek utihne, jer glazba je melem,lijek za ranjenu dušu.

Jučer su joj dali mikrofon u ruke ne bili se ohrabrila i zapjevala nešto.

Ostala sam bez riječi, kad je počela pjevati pjesmu SUMMERTIME.. drhtavim glasom, ali cijeli tekst bez greške..Čovjek ju je uspio pratiti na gitari..

Mreža samoosuđivanja na tren se raskinula, jer je u trenucima pjesme zaboravila na to, teške su to traume i kad bi samo moglo doseći do ljudi ono spasonosno rješenje, ona spasonosna poruka: "nisi kriv, sve je oprošteno, sve će biti dobro."

Voljela bih, da joj mogu pomoći, ali čini mi se da mi je kroz nju baš svemir pokazao kako sebi mogu pomoći pa i drugima.

Život je prekratak, da bismo ga proveli u samosažaljenju, ali dovoljno dug da vjerujemo u ljubav, onu prije, ovu sada i onu poslije.

Drugog načina i lijeka nema.



slika: internet

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.