Pritisla žega..A bogme i hladnoća među ljudima, istovremeno.. Nema se vremena za filozofiranja, ali ima se vremena za lamentiranja.
Kuka se u obilju kako se ništa nema, kuka se u oskudici, jer oni koji imaju, zaboravljaju one koji nemaju..

Zaboravlja se na sve, ritam preživljavanja ponekad briše emocije, pa čak i suosjećanje, a konzekvence se sve više očituju u praznim pogledima, ili umornim koracima.. Svijet je na vrtuljku, koji se naizgled ne može zaustaviti, i ne može se sići sa njega, osim padanjem..

Ne postoje više trenuci za opuštanje, ne postoji jedan zastoj, moglo bi se reći, radovanje u malim stvarima..

Mediji nam serviraju sve i svašta, zakačimo se za crne kronike, ili vješto ubačena reklamiranja nečije želje za manipuliranjem i ulijevanjem straha..
Već i djeca gledaju možebitne mape suludih lobotomiziranih Isilovaca, i pitaju se, kako to može tako funkcionirati, a da se ništa konkretno ne poduzima?

Kada objasnim da je to propaganda straha, bude malo zatišje..

A onda dođe jedan božji trenutak, kao poanta svemu tome.
Na terasi sam prije dvije godine posadila lozu.. Kupila sam sadnicu malo kasno, kada joj nije bilo vrijeme sadnje, ali nisam gubila nadu..
Danima sam je obilazila, polijevala, pričala joj, kao živome biću, i nagradila me, već iste godine sa par grozdića..
Sada se raširila i pravi nam tako željenu hladovinu.. Grozdovi vise u svoj ljepoti, a jučer mi se činilo da su spremni za branje..

Taman su , u najvećoj vrućini, suprug i sin kretali u grad. Sin na posao, sav pokisao od vrućine.. Može to tako..Pokisao od nevoljnosti trenutaka, koje bi iskoristio drugačije, a ne može..
I ja mu uberem grozd, onako, za put, neka zoba u autu..
Nije baš bio oduševljen, teško ga je radost doticala, ali ga je uzeo..

I napisao pjesmu poslije, baš o tom grozdu, koji ga je okrijepio, ali i podsjetio, koliko male stvari znaju čovjeka vratiti u centar sebe.. S njegovim dopuštenjem, prepisujem vam tu pjesmu:

Duhovi prirode

"Pa kako se ne bi slomio duh?"
Pitao je, sjedeći na sunčanoj terasi.
Sunce se podiglo nebu pod oblake,
daleko su još noći zvjezdane.
Upitao je nježnog duha prirode,
što spava u viticama loze vinove.

"Kako, kad otapaju se sante ledene,
kad prijatelji umiru za novce srebrne.
Kad čovjek postao je samo roba prodana,
životinja što požudi se svojoj izdala.

Kad razum više ne postoji, nema pravila,
kad svako dobro u svijetu je samo zabluda?
I kako razlikovati dobro od zla,
kad čak i u dobru zlo skriveno počiva?"

A duh se samo nasmiješio i ponudio grožđe,
zatitrao viticama ovješenim o gvožđe.
Pa osunčanim okom promotrio ga,
lica osunčana, nasmijana.

"Pogledaj, dragi, čak i usred zla,
kakvo divno blago ispred tebe počiva.
Čak i usred ludila i usred mraka,
kada u panici ponestaje zraka.

(Juraj Repinac)

I shvatih da je to zapravo najveći i najsvečaniji trenutak: susret sa nekom divnom prisutnošću, koja nas dotiče tek kada izgubimo svaku nadu da postoji.

I tada se nebo otvori, zaboravlja se na mrak i sivilo, ponovo počinjemo disati..

Čitajući Belu Hamvasa, i njegovu „Filozofiju vina“, pronađoh osvrt jednog njegovog suvremenika, u kojem baš naglašava mogućnost ili nemogućnost takvih božjih susreta, kroz sasvim profane, male stvari..
Pa reče ovako:

„Iduće jutro, poranio sam na plažu.
Okupao sam se u uljno mirnom moru i iza toga zapalio cigaretu. Jutarnje sunce je izvodilo svoju čaroliju po površini vode bljeskajući s tisuću svjetala. Savršen trenutak, pomislim – božje vrijeme.
Bilo je to jedini put da sam se ustao tako rano i išao na plažu tako rano.
Sve ostale dane ljetovanja spavao bih do podneva uslijed noćnih pijančevanja.
Mnogo godina kasnije, početi ću se ponovno ustajati i odlaziti na plažu rano, kako bih doživio božje vrijeme, kako bih bogu postao suvremenikom.
Dok smo se pijano prevrtali po svom krevetu u rana jutra po povratku iz grada, on je već zamijenio noć za dan, dok smo se rješavali mamurluka jutarnjom kavom, on je već na kupanju gdje je probudio vjetrove i podiže valove, dok mamurni silazimo zamrlim kamenim gradom na podnevnoj žezi do plaže, Bog je već u molitvi.
Razmimoilazimo se tako cijeli dan i kada se po vašoj smrti napokon sretnete i kada vas on upita:
„Kako to da se nismo sreli“, što ćete mu odgovoriti?
Bili smo s Bogom na istom mjestu ali ne i u isto vrijeme, božje vrijeme.
Mimoilazili smo se s njim po cijeni praznine koju na kraju života osjećamo dok čekamo da smrt dođe po nas i preda nas u njegove ruke.“

Razmimoilazimo se mi, ljudi često sa bogom, ali samo iz jednog razloga:

Nismo bili s njim u isto vrijeme kad je i on bio.. A to vrijeme je baš ono vrijeme, koje odvajamo za male stvari, sitnice, u kojima nam se on zapravo smiješi.

Nema njega među zidovima i oltarima, on je svuda gdje mislimo da nije..

Pa i u onom grozdu, koji je okrijepio moga sina, dušom i tijelom…