Nešto što se definitivno izgrađuje ili se samo osvješćuje, postoji u nama kao iskra stvarnog života koja tek tinja, ako je prekrijemo potezima uma. Um teško može nadvladati osjećaj Srca, a Srce treba oplemeniti divlje otkucaje smiriti i poslušati u tišini samo u BLAGOSLOVLJENOJ TIŠINI ono što ti želi reći, a neminovno te dovodi pred ogledalo samog tebe i govori, da ne zastaneš pred vlastitim odrazom i ne budeš zaustavljen i zadovoljan onim što vidiš. Treba se smanjiti, da bi mogao ući u svijet iluzija, zaigrati sa nestvarnim igračima u zemlji čudesa, ali pri tom ostati u spoznaji da si ti stvaran i da ti igrači ne mogu naudit, čak ni kad ti zaprijete da ćeš izgubiti život.
Pravi život je iza zavjese, u stvarnosti koja se intuicijom naziva, tada pravilno počinješ osjećati stvari i ljude i znaš se postaviti, ovladavaš sobom i pokušavaš što manje povrijediti i biti povrijeđen.
Postoje dvije vrste intuicije: kafanska, ona koja se uči u dodiru sa mnoštvom ljudi, vježba se kroz brojne susrete i pomaže samoodržanju i postoji ona druga koja sve ljude drži u sebi i dozvoljava, da prolaze kroz jedno biće i na njemu ostavljaju svoje zapise urezujući ih u prolaznost toga bića kao u koru drveta na kojoj piše: "Ovdje sam bio, kako si me primila, možeš li to iskoristiti za produbljivanje nekih drugih kontakata oplemenjivanje sebe?" ili... "Prošao sam kroz vratnice tvoje duše, ostavio sam ti bol, možeš li to zaboraviti i iz toga izvući pouku, da je ne nanosiš više drugima?"
Intuicija je blagoslov u punom sjaju i zamahu, ona razvija i blagu telepatiju, ljude počinješ razumijevati prije, nego ti išta kažu, zapravo i ne moraju ništa reći, umjesto riječi razvija se OSJEĆAJ, čisti božanstveni osjećaj koji ne donosi MOĆ, nego skrušenost i zahvalnost.
Život sa razvijenom intuicijom počinje nanovo i pruža mogućnost, da ga se konačno odživi u punini.
