Odavno sam shvatila da živim u dva paralelna svijeta koji ne moraju biti čak ni u drugoj dimenziji, dovoljno je željeti doživjeti ljepotu božanskog stvaranja, da bismo na trenutak zaboravili da živimo u svijetu gdje se negira, uništava i ubija svaka forma ljudskosti.
Prijateljica me odvela u čarobnu šumu gdje ljubičasti divlji zumbuli gotovo netaknuti ljudskom rukom daruju dušu svojom ljepotom, a posebno svojim divnim mirisom koji je ispunjavao zrak, nježno lišće tek prolistalih stabala, drveće prekriveno stoljetnom mahovinom, portali kroz koje nam vile šapuću o tajnama stvaranja.
Doživjela sam ponovo predivan osjećaj svetosti i ljepote, svaki cvijet je bio blagoslov, šuma je bila hram bez zidova, a oltar je bio cijelo tlo preliveno purpurom, Stvoritelj nas je zagrlio darujući nam svjetlo koje se probijalo kroz grane drveća i u trenutku nas obje osvjetlilo, a trebao je biti oblačan dan, tako je počeo i završio ovom veličanstvenom simfonijom koju dijelim sa vama.
