ZEMLJA I JA
U starom štaglju, koji u jednom dijelu nema trske na krovu, djeca su se dugo igrala dok su bila mala...Sada u tome dijelu, nježno zaklonjenog od sunca, svake godine napravim malu gredicu za povrće, jer, zemlja je meka, plodna,..tu se čuvalo sijeno, drva, i od svega toga stvorio se divan humus...Jedina mana je što taj dio ne može urediti nijedna freza, nego samo ljudska ruka..nedostupno za mašineriju,a idealno za meditaciju, dok štihača prevrće zemljane grude prožete busenima trave, najviše koprivama..Kažu da je ono mjesto gdje koprive rastu zaista plodno..I jest..
I tako, svake godine, zemlja nešto novo izbaci, kao golemi kit, koji u svojoj utrobi čuva progutane stvari, koje malo po malo izlaze van..
Pod štihačom,izvadim nešto maleno, ali smeta zemlji..barbikina noga...Nasmijem se..I vrate se uspomene na djetinjstvo mojih kćeri..
Kopam dublje...naiđem na komad željeza, hrđav i star...alka, čini mi se, od starog lanca..Ljudi koji su tu živjeli, davno su umrli, imali su konje..Čuvam njihov starinski plug i sve dodatke..Pokušah ga jednom uzeti u ruke..Začudih se koliko treba imati snage držati to u rukama i upravljati konjem...Pa pomislih...Lijepo je ipak biti ponekad samo žena, a pustiti muškarca da je svojom fizičkom snagom ponekad nadmaši i začara...
I opet...naiđem na kamen...Još dalja prošlost..Na kamenu priroda ispisala rune..
Odvojih ga.. Pogled mi zapne na još čudesniji kamen, kojem mi je majčica zemlja poslala poljubac: kamen u obliku dojke, sa lijepo oblikovanom ženskom bradavicom...Majka Zemlja...hraniteljica..spasiteljica...Ona, čije srce svakodnevno kuca u ritmu našega..Dio svemira, koji nam je poklonjen da od njega stvorimo novi Eden..
Zahvalnost prelazi u ganutost...Ganutost u divljenje...
Dok vjetar pjeva pjesme u krošnjama, i kida bijele oblake, otkrivajući plavetnilo neba, shvaćam da sam sretno biće...Jer spoznajem da mogu biti sve..I dio visina, i dio dubina...I vatra, i voda, eter i Zemlja...I u svemu tome uživati, jer sam od svega toga sastavljena...Ja nisam fragment, dio nečega, ni izdvojena cjelina...Ja sam jednostavno...SVE...
***********************
U starom štaglju, koji u jednom dijelu nema trske na krovu, djeca su se dugo igrala dok su bila mala...Sada u tome dijelu, nježno zaklonjenog od sunca, svake godine napravim malu gredicu za povrće, jer, zemlja je meka, plodna,..tu se čuvalo sijeno, drva, i od svega toga stvorio se divan humus...Jedina mana je što taj dio ne može urediti nijedna freza, nego samo ljudska ruka..nedostupno za mašineriju,a idealno za meditaciju, dok štihača prevrće zemljane grude prožete busenima trave, najviše koprivama..Kažu da je ono mjesto gdje koprive rastu zaista plodno..I jest..
I tako, svake godine, zemlja nešto novo izbaci, kao golemi kit, koji u svojoj utrobi čuva progutane stvari, koje malo po malo izlaze van..
Pod štihačom,izvadim nešto maleno, ali smeta zemlji..barbikina noga...Nasmijem se..I vrate se uspomene na djetinjstvo mojih kćeri..
Kopam dublje...naiđem na komad željeza, hrđav i star...alka, čini mi se, od starog lanca..Ljudi koji su tu živjeli, davno su umrli, imali su konje..Čuvam njihov starinski plug i sve dodatke..Pokušah ga jednom uzeti u ruke..Začudih se koliko treba imati snage držati to u rukama i upravljati konjem...Pa pomislih...Lijepo je ipak biti ponekad samo žena, a pustiti muškarca da je svojom fizičkom snagom ponekad nadmaši i začara...
I opet...naiđem na kamen...Još dalja prošlost..Na kamenu priroda ispisala rune..
Odvojih ga.. Pogled mi zapne na još čudesniji kamen, kojem mi je majčica zemlja poslala poljubac: kamen u obliku dojke, sa lijepo oblikovanom ženskom bradavicom...Majka Zemlja...hraniteljica..spasiteljica...Ona, čije srce svakodnevno kuca u ritmu našega..Dio svemira, koji nam je poklonjen da od njega stvorimo novi Eden..
Zahvalnost prelazi u ganutost...Ganutost u divljenje...
Dok vjetar pjeva pjesme u krošnjama, i kida bijele oblake, otkrivajući plavetnilo neba, shvaćam da sam sretno biće...Jer spoznajem da mogu biti sve..I dio visina, i dio dubina...I vatra, i voda, eter i Zemlja...I u svemu tome uživati, jer sam od svega toga sastavljena...Ja nisam fragment, dio nečega, ni izdvojena cjelina...Ja sam jednostavno...SVE...
komentiraj (1) x ispiši x #
SF VIŠE NIJE SF
Budućnost koja nije tako daleko, SF filmovi više nisu SF, postaju stvarnost.
Električno vozilo sa kompjuterskim navođenjem, ono...sjediš, upišeš odredište i voziš se, zvuči dobro, mogući sudari i upadi pijanih budala ispred vozila? Mislim da se i na toj varijanti radi. Živa bila pa bar to vidjela, ako ne i isprobala.
komentiraj (3) x ispiši x #
DODIR ROSEN-KRISTALA
Jučer sam preslagivala neke svoje papire, tražila knjige koje sam trebala uglavnom vezane uz biodinamičku poljoprivredu, usput pogledala malo na Googleu vijesti iz svijeta pa otišla na fejs samo kratko, da pozdravim prijatelje, jer me topla sunčana terasa vukla van, nije bilo Sjenke-Jadranke, pomislila sam, vjerojatno još boluje malo pa sam poslala sliku tek da zna da sam tu pa zavirih malo u svoje protekle trenutke života.
Ja kristale rijetko koristim naprosto puštam, da me oni sami pozovu kada osjete da ih trebam poput nevidljivih anđela. Prije nepunih godinu dana stalno sam nosila sa sobom i na posao gorski kristal, skupljao je vrijedno sve što me je moglo uznemiravati, sve negative koje su mi mogle naškoditi, dok ga nisam odložila i neko vrijeme živjela bez ikakvog kristala uz sebe.
U trenutku, koji se dogodio jučer - kada mi je pod ruku došao rosenkvarc, shvatila sam koliko sam mu zahvalna što me dotakao. Možda sam se previše zatvorila u sebe kao i mnogi ljudi uslijed silnih poplava pesimističkih vijesti pomalo i razočarana nekim dušama od kojih sam očekivala nešto dublje, više, a možda su baš te duše to očekivale od mene, da sam još dublja, otvorenija, pristupačnija, slobodnija.
Shvatila sam da smo svi mekani i nježni iznutra, a silno se plašimo otvoriti se do kraja i uvijek ostati otvoreni, svaka otvorenost može postati nova povređenost i tako se branimo i branimo, dok ne shvatimo da smo skoro potpuno zatvorili u sebi izlaz prema van.
Ružičasti kamen na mom dlanu ponovo mi otvara srce bez obzira na sve, jer nježnost nikad ne može biti zatvorena u tamnici bez svjetla, a proljeće i Sunce bude opet one čarobne trenutke ljubavi i opraštanja koje je zima gotovo zamrznula do kraja.
Naiđoh na jedan lijepi citat:
"Svi imamo sjenovito jastvo koje je dio naše stvarnosti. Sjenka nije tu da nas povrijedi već da ukaže na mjesto gdje smo nepotpuni. Kada prihvatimo sjenku možemo je iscijeliti. Iscijeljena pretvara se u ljubav."
... otvorih nove stranice na koje stavih slike koje mi je mjesečev kamen otvorio:
Utišah svu buku svijeta koja kaže, da treba ratovati i sva šaptanja ljudi koji naređuju, da se zatvaramo, jer na taj način nikad nećemo do kraja zaći u dubine iskonske naše ljubavlju stvorene duše, stavih glazbu i krenuh dalje kroz svjetlo držeći kamen nježnosti na svome dlanu.
https://www.magicus.info/ostalo/price/dodir-rosen-kristala
komentiraj (3) x ispiši x #
U PRIRODI
Odavno sam shvatila da živim u dva paralelna svijeta koji ne moraju biti čak ni u drugoj dimenziji, dovoljno je željeti doživjeti ljepotu božanskog stvaranja, da bismo na trenutak zaboravili da živimo u svijetu gdje se negira, uništava i ubija svaka forma ljudskosti.
Prijateljica me odvela u čarobnu šumu gdje ljubičasti divlji zumbuli gotovo netaknuti ljudskom rukom daruju dušu svojom ljepotom, a posebno svojim divnim mirisom koji je ispunjavao zrak, nježno lišće tek prolistalih stabala, drveće prekriveno stoljetnom mahovinom, portali kroz koje nam vile šapuću o tajnama stvaranja.
Doživjela sam ponovo predivan osjećaj svetosti i ljepote, svaki cvijet je bio blagoslov, šuma je bila hram bez zidova, a oltar je bio cijelo tlo preliveno purpurom, Stvoritelj nas je zagrlio darujući nam svjetlo koje se probijalo kroz grane drveća i u trenutku nas obje osvjetlilo, a trebao je biti oblačan dan, tako je počeo i završio ovom veličanstvenom simfonijom koju dijelim sa vama.
komentiraj (3) x ispiši x #
CITAT
Uhvatio mi dušu trenutno, ulovio je kao leptira u svoju mrežu, neponovljivi Mika Antić:
"Jesam li dovoljno slobodan da sebe mogu smatrati poštenim, valjanim i smirenim?
Naslanjam glavu na kamen i tonem u njegovo naručje. Drveće krošnjama njuški brsti zalutala jata.
Duša večernje rose postaje moja duša. Telo večernjeg umora postaje moje telo.
Ne, ovo doba još nije spremno čak ni za zemlju."
komentiraj (1) x ispiši x #
komentiraj (1) x ispiši x #
JEDNOSTAVNO JE, ZAR NE?
Sunčev sistem i sistem atoma, cijeli svemir građen na istom sistemu.
Sunce kao nukleus, a kad se analizira još dublje i osim glavnih elemenata atoma nabrajamo dalje, ulazimo u Božje polje stvaranja, onako čisto za prostudirati i usporediti koliko je nevažno baviti se prolaznim stvarima koje nam serviraju kroz medije svakodnevno i sve lijepo začine sa crnim kronikama, a ljepota života je sasvim nešto drugo.
komentiraj (1) x ispiši x #
MOJ MALI TIGAR
Moj mali tigar će imati bebe, već sam osjetila kako se pomiču.
Moja Lily i dalje hrabro ide u lov nadajući se, da će tako elegantno popunjena uspjeti što dohvatiti. Kad se vrati bez ulova, uvijek je njen rezervni "ulov" njena papica čeka u zdjelici. Pošto je trudna, počela je birati okuse, a ja poštujem ne bih, da mi ječmenak izraste na oku.
komentiraj (1) x ispiši x #
PJESMA MOJE KĆERKE
Majka je uvijek majka, da živim još tisuću života, uvijek bih izabrala to zvanje čak i ne bih to nazvala zvanje, nego želja srca i duše.
Hvala mojim curicama i Ivanici na ovoj pjesmi koju mi je napisala prije dvije godine, mojoj Leonori koja me u molitvama nosi, mojim divnim dečkima koji ne pričaju puno, ali vole jako i podnose "muški" našu razdvojenost.
Volim vas sve!!!
"…..Mogla bi kad bih htjela
o tebi pisati kao o heroju,
heroju koji je svoju
čitavu egzistenciju
podredio drugima,
o svim tvojim djelima i odricanjima
koja si učinila radi nas.
Mogla bih, kada bih htjela,
ali neću, danas ću ti napisati,
da sam zahvalna
što si baš ti moja mama
i beskrajno ponosna
kada u svojim očima vidim tvoje.
Zahvalna sam
što si stijena
o koju su se obijale
moje tinejdžerske godine
i što si most preko nemirne rijeke
i putokaz u magli,
uvijek budna, uvijek umorna,
a nikad toliko umorna,
da u tvojim rukama
ne mogu naći utočište.
Oprosti mi, majčice,
što ne mogu biti uz tebe sada, baš sada,
kada umorna sa ramena skidaš
sav teret koji nesebično nosiš za nas.
Oprosti mi, što nam dane više ne ispunjavaju
dugi besciljni razgovori
i što ne poslušam baš svaki tvoj savjet,
ali mogu ti zaželjeti,
da nam poživiš još bezbroj divnih godina
i da nam se vratiš
ne onakva kakva si otišla,
nego onakva kakva ćeš doći.
Baš takva u mom srcu
uvijek ćeš imati dom
na kojoj god strani svijeta bila."
Ivana Repinac
komentiraj (2) x ispiši x #
IZ ČISTA MIRA
Iz čista mira...tri riječi koje se kao neki čudni pasword cijeli moj život vrte i uvijek kada dolazim u situacije, da ih ja ili netko izgovori, analiziram razloge zašto se neke situacije događaju baš iz čista mira.
Dali li je to baš potpuno tako?
Sjetim se dana kada sam radila kao teta u vrtiću. Djeca se ne znaju dugo svađati niti dugo ljutiti jedni na druge, ali obvezno kada se radi nečega posvađaju, zovu tetu (ako nisu u vrtiću, mamu u pomoć, a ako nema ni mame, susjedu) pa budu plačni i svim srcem žele uvjeriti starije da su drugi krivi, a da su oni iz čista mira izazvani i povrijeđeni.
Uvijek mi je teško bilo u tim situacijama biti sudac, jer obično jedna strana želi biti uvjerljiva, dok druga šuti i obično ona strana koja šuti bude proglašena krivom, jer se ne brani pa opet dođe do tenzija, jer nepravda izaziva ljutnju i tada sam znala suočiti obje strane i tražiti da se ispričaju predamnom obje verzije i poslije svega, da se djeca ispričaju jedno drugom, jer ništa nije iz čistog mira i nikad nije samo jedna strana u pravu, a druga nije.
Kada su sukobi u pitanju, trebaju obje strane priznati krivicu, da bi se uopće moglo krenuti dalje. Kod djece je to relativno lako. brzo se pomire i nastave dalje svoju igru, ali kod odraslih ljudi je to ponekad nemoguća misija. Teško je priznati, da se ništa ne događa iz čista mira i one koje smo uvjerili, da smo mi i samo mi u pravu, opet razuvjeravati da i mi snosimo dio krivice.
Sjetim se mojih roditelja. Otac je ostavio moju majku nakon 25 godina braka, nas petero djece i iz čista mira odlučio otići drugoj. Ja sam tada bila malena, nisam ništa shvaćala, samo sam kroz godine gledala i slušala mamine ljutite jadikovke i često i plač u tišini. Nije joj bilo lako. Tada se i razboljela, dobila moždani udar, tada je bila gotovo cijela oduzeta, nas djecu su podijelili kod rodbine, dok njeni mjeseci u bolnici i terapije nisu dali rezultate. Bila je borac u trenutku je pokleknula, čak posegnula za time da si oduzme život, ali onda je shvatila kako ima itekako veliki razlog, da živi - NAS koji smo je trebali, posebno mene koja sam bila najmanja i najnježnija.
Ozdravila je, zaposlila se, školovala nas i uz svoj posao još dodatno šivala za druge, da nam ništa ne bi nedostajalo,
ali uvijek joj je na jeziku bio moj otac - tata koji je bio jedini krivac za sve i jedini koji zaslužuje svoju kaznu, a ja sam šutke razmišljala o tome kako bih željela čuti i njega pa da se uvjerim je li to zaista bilo iz čista mira ili ne.
Druge je uspjela uvjeriti u svoje mišljenje, ali ja sam silno željela da čujem i njega i sve do svoje smrti, ona mu nije mogla oprostiti, a tek poslije toga ja sam se odvažila posjetiti oca i poslušati i njega. Nisam željela ići prije, iz principa. Poštovala sam majku i znala sam da bi je povrijedio taj moj čin, ali duboko u sebi znala sam, da vjerojatno i kod nje postoji nešto što je uzrokovalo raskid i sukob.
Kada sam došla kod oca, odmah je počeo istu priču kao i moja majka - da je ona krivac za sve, da je ona bila negativac, a on pozitivac. Nedugo nakon toga, i tata je umro u svom uvjerenju da je samo on u pravu i svoju ženu (kojom se poslije mame oženio) i sve svoje poznanike uspio je uvjeriti kako je on pravedan u tom sukobu i u ovom slučaju, žrtva.
Pomislila sam: eto taj čisti mir, dva prgavca koji nisu imali snage priznati dio svoje krivice, umrli su ne opraštajući jedno drugom, a ja kao dijete rezonirala sam to drugačije i stalno se nadala da će netko popustiti pa se sjetim moje prijateljice sa fakulteta koja je sa mnom imala neka zajednička predavanja, a pohađala muzičku akademiju. Svirala je klavir, odmah smo se pronašle i razumjele, ali ona je bila pomalo i nepredvidiva, umjetnička duša i ja to nisam uzimala kao nešto ozbiljno. Često me zvala da je dođem kući slušati dok vježba sviranje, da razbije tremu. Uživala sam slušajući je kako prebire po tipkama i svira Chopina, Debyssija.
Jednom me bukvalno digla od ručka zovući me kući. Ustala sam, otišla kod nje, pozvonila, ona mi otvori i zalupi mi pred nosom vrata. Ja gledam u vrata i pomislim: što je sad, što sam napravila? Ništa. Iz čista mira mi zalupi vrata, otišla sam dolje u cvjećarnicu, kupila orhideju i ostavila joj na pragu kao poruku da se ne ljutim i da je shvaćam.
Predavanja su prestala, nismo se više viđale, ja nisam forsirala stvari, u srcu sam osjećala da sam učinila ono što trebam. Udala sam se, izbio je taj nesretni rat, slučajno smo se jednom poslije toga vidjele u Zagrebu, jer je tamo otišla, zagrlila me je i opet smo otišle svaka na svoju stranu, bez ikakve ljutnje, da bih saznala kako je kasnije otišla u samostan sestara benediktinki na Cres. (O njoj sam pisala u posebnoj priči „Veronikina orhideja“).
Nazvala sam je iznenađena, a ona mi samo reče, da ju je na sve to potakla moja orhideja. Počela je razmišljati o sebi, svom egoizmu (kojeg ja nisam nikad osjećala kod nje) i okrenula se duhovnoj strani u svom životu.
I još jedan moj slučaj „čistog mira“:
Prije 6 godina u dom za starije gdje radim, došla je jedna patronažna sestra. Predivna osoba, opet smo se odmah pronašle i zbližile. Nismo izlazile na kave, jer nismo imale vremena, ali uvijek kd bi se vidjele u domu, imale bismo bezbroj riječi za ispričati i ona je imala neke čudesne doživljaje, čak i čudesno izlječenje od neizlječive bolesti, a takve duše me uvijek fasciniraju i budu mi nadahnuće.
Nismo čak puno ni pričale telefonom, ali smo si slale poruke smsom, onakve, mudrosne, duhovne, nikako trivijalne i obične. Često sam joj znala kad sam imala vremena odnijeti u ambulantu cvjetić-posebno kaktusić, jer je kaktuse voljela, imala je pravu zbirku, cvijećem često govorim ljudima umjesto riječi, uvijek sam bila takva, ali opet sve u prolazu. Nismo nikad otišle na kavu, sjele i pričale, osjećala sam da ne treba, bilo je dobro i onako i u svakom slučaju neobično druženje.
Bio je početak ljeta, moja obitelj i ja smo sa puhačkim orkestrom otišli na jedan predivan izlet. Obitelji su se družile, dečki su pecali, djeca trčkarala, sve u svemu, dan je predivno počeo i usred te tišine i ljepote, zvoni mi mobitel - poruka, njena, da ne želi više pričati, da je odlučila tako i da će tako biti.
Opet sam zavapila u sebi: “..pa što je ovo?? što sam sad napravila? Ništa, ama baš, baš ništa. Bila sam to što jesam, iz čista mira me pogodi kao nož u srce..“
Nisam cvilila i drugima pričala o njenom postupku niti pokušavala druge uvjeravati, da sam u pravu i nevina 100% u ovom slučaju, samo sam se pitala: „zašto se to događa? da li je u meni problem?" Idem se analizirati od početka pa sam se bacila na knjige o psihoanalizama, psihologiji, tražila sam odgovor, ako je dio moje krivice, da ga nađem, ali ni u jednom momentu nisam bila ljuta, samo povrijeđena i onda sam odlučila pisati svki dan ujutro prve misli koje mi padnu na pamet, voditi dnevnik svoje duše neka izađe sve što treba izaći, možda ću tako naći odgovor i produžilo se to pisanje cijelih godinu i pol dana. Bila sam uporna, ispisala sam 15 velikih bilježnica ne gledajući previše u napisano, bitno je bilo da izađe što treba izaći (tek poslije svega sam listala te stranice) i kad sam osjetila, da više ne moram pisati, dogodilo se čudo:
Svemir se pokrenuo. iz čista mira nazove me ta prijateljica govoreći da joj oprostim, da je imala problema i da će doći po mene da popijemo negdje kavu. E, to je bila ta savršena kava koja je čekala svoj trenutak i dobru volju bar jedne strane, da prizna svoju krivicu. Zagrlile smo se i razišle svaka na svoju stranu.
Mislim da sam i dalje ona ista Tanja koja uvijek čeka svoju priliku, da prestane pričati i pisati ako je nešto žulja, dok ne zađe sve van. Nikad nisam doživjela da se nešto događa bez razloga i uvijek pokušavam analizirati zašto se ponašam kako se ponašam u pojedinim situcijama.
Imam želju ispravljati sebe, ako griješim i priznajem da znam griješiti i te kako, ali nikad ne opterećujem druge sa mojim unutarnjim previranjima i ne plačem i ne uvjeravam, da sam samo i uvijek ja u pravu, jer to ne može biti, u rijetkim situacijama kao ove moje dvije možda da, ali za svađu je uvijek krivo dvoje.
Tko kaže drugačije, očito nije spoznao stvarnost svega navedenog.
komentiraj (2) x ispiši x #
