Vječita nadogradnja čudoređa i balistika za obranu od napuhanih istina. Um caruje, snaga ni iver ne može otpuhnuti, dok srce strpljivo hvata ritam nad raskalašenom publikom željnom poruka iza zavjese umirućih.
Ne može uvijek biti slatkorječivi pjev nebesa glave ovjenčane laticama ruža i lovorom, ruke nježne od ne-djelanja,
oči kristalnih zjenica...Duša mora odživjeti i drugu stranu okrunjena trnjem žuljevitih ruku, bosa i prezrena dok korača po strmoj litici negdje prema vrhu gdje sunce čeka njen osmjeh i opet kada se popne, mora prijeći bezdan hodajući po žici noseći breme srca i još teže breme uma.
Sumanuti šaptači spominju ravnotežu, a zapravo samo se treba sjetiti da imamo krila...amnezija čini svoje...
https://www.magicus.info/ostalo/poezija/tremor-nad-zicom
