slika: internet
Koliko god zatvarali oči pred nekim stvarima, duša ih uvijek drži otvorenima, koliko god bježali od nekih neuklopivih istina, one nas uvijek nekako dočekaju iza ugla, koliko god tijelo glorificirali, uvijek ostane na kraju balade koju uvijek duša otpjeva šaljući stihove Duhu poput neizbrisive ljubavi Cyrana de Bergeraca prema predivnoj djevi Roxani koja je zaljubljena u vanjski izričaj, a zapravo opčinjena je dubinom Cyranove duše i ne zna, da joj pjeva duša njene duše i preko balkona gleda onoga koji joj se samo vanjskom formom približio.
Duh vođen dušom tijelo posmatra sasvim drugačijim očima, nego onaj koji ljepotu tijela gleda bez doticaja duha, duša je uvijek pozadina svega, ona naizgled nevidljiva siva eminencija koja drži sve konce u rukama i čuva sve ono što bi moglo ugroziti beskraj uvida duha.
Koliko puta smo se opirali životnim izborima, proklinjali krive puteve i pogreške i vodili dijalog sa dušom o njenim potezima mimo naše volje, ali duša je strpljiva, ona trpi naše bijesove, ona guta poneke naše pogrdne riječi i nastavlja nas dalje voditi cilju kojeg smo zacrtali kada smo bili na odmorištu, sišli sa jedne stanice životnih tokova i kada smo oslobođeni svega što nije duša bili sa njom jedno.
Ona čeka, da se konačno smirimo i poslušamo njen šapat ljubavi i mudrosti, ona čeka da shvatimo kako niti jedan potez nije pogrešan, niti jedna bol suvišna, niti u nama, niti oko nas, ona čeka da je zagrlimo i da konačno na kraju svih borbi priznamo njenu borbu za našu svjesnost i tako je konačno iz sivila prenesemo u svijet boja.
