Dugo sam pripremala, pronašla neke neobične načine da ostvarim moju cvjetnu želju koja će ostati iza mene, ispunjena, kada se vratim jednom kući.
Ispod mojih prozora nije bilo ničega, samo popločan kamen. Željela sam da taj prostor ispunim nekako, ali ne bilo kako.
U dva velika cvjetna lonca posadila sam ruže, jednu bijelu, drugu bijelu sa ružičastim nijansama. U središnji lonac posadila sam malu vrbu-cicamacu, a svuda okolo malo nježno sitno cvijeće. Na svakom cvjetnom loncu su kineski simboli, bijela ruža-Ljubav, druga ruža-Mir, gdje je malena vrba-Nada.
Sve ima duboko značenje.
Ljubav zaslužuje bjelinu, ljepotu, čistoću, dolazi od Boga, završava u njemu, ali ne prestaje, razvija se dalje sve divnijai dublja.
Uz nju uvijek ide nada. Nada nikad ne prestaje i uvijek treba biti prisutna u nama, da će sve jednom biti najbolje što može kada mislimo da je sve potonulo, sidro nade nas drži, dok oluje prođu.
Mir, mir i samo mir, to je ono što želim ostvariti, u svemu i sa svima. Ponekad je teško, jer mnogi žele rat, a ne mir, međutim, kada povežem ljubav sa mirom, uvijek se prikloni nada i svijet bude za trenutak drugačiji.
Nekom će ostati ruže ispod prozora možda i mirisati ne znam, tek sam ih posadila i možda neće znati u trenutku značenje svega, ali vjerujem da će osjetiti, jer dio moje energije i duše ostat će kada se oprostim sa svijetom, živjeti u tim laticama i treperavim listićima malene vrbe.
slike: Tanja Repinac
