TRANSFORMACIJA KAO POMODNA PARADIGMA
Skup pravila izrečenih u tisuću varijanti, a sve upućuju na isto: okretanje sebi. Transformacija bi trebala biti promjena, ali se promjena zaustavila čim su je se dohvatili mešetari i manipulatori ljudskim emocijama, postala je sve, samo ne istinski početak buđenja iz sna, postala je kao sjajne neonske reklame koje pozivaju noću u instant zadovoljstva što se nude u kockarnicama ili noćnim barovima kako gdje, postala je nešto što se nosi kao šalabahter u džepu, da se podsjetimo ponekad kako se to zapravo treba okrenuti sebi.
Okrenuti smo sebi, ali na potpuno krivi način: Smrt gledamo samo kao tjelesni aspekt života i tako i djelujemo: živimo dok živimo, carpe vitae, anima, živimo dok živimo, iskoristi život, dušo. Kastriraju nas počevši od naše želje, da život gledamo kao mogućnost da se transformiramo umiranjem naših starih slojeva nakupljenih eonima.
Smrt je ograničena na kraj ne na promjenu niti na početak nečeg novog. Okretanje sebi je doslovce postalo vrtnja u začaranom krugu, osovina je naš ego koji barata emocijama i umom. Život postaje povlađivanje samom sebi, a ne mogućnost, da izađemo iz sebe i okrenemo se oko sebe i stalno dokazivanja i prokazivanja, tko je dobar, tko je bolji, tko je NAJBOLJI.
Pokušamo li spomenuti šefovima samo trenutačno stanje u svijetu, onima koji su izgubljeni u labirintu materijalnog, oni čak ni ne čuju što ih se pitalo. Silne katastrofe, poplave koje u trenutku odnesu sve, nemiri i krv na ulicama, ponovimo li pitanja o tome moćnicima, oni će slegnuti ramanima i to većina njih i većina ljudi koji mašu transparentima o transformaciji, a nisu se makli dalje od svoga praga.
Zašto?
Nije im voda došla do grla, nisu im kordoni policije provalili u kuće, jer su se usudili reći istinu baš o toj transformaciji koja im se počela događati. Nama je dobro, uputit ćemo se kod nekog prvog gurua i zamoliti ga da nam da mantru kako pomoći svijetu. Svijetu na žalost ne pomaže mantra u ovom trenutku, nego svjesnost, a svjesnost o pozitivnoj promjeni ne znači gušenje negative, nego uspostavljanje ravnoteže.
Sve što se događa nas upućuje na pokret, a ne na zaustavljanje, možda i na razvijanje sućuti koju smo izgubili u valovima materije takmičeći se tko će više i bolje imati. U zlu i katastrofama ljudi se ujedinjuju, jer shvaćaju da sami za sebe ne mogu živjeti, a baš tako se živi u ovo vrijeme, trendovski, zboreći o transformaciji.
E, pa vrijeme je da prestanemo gledati stvari samo iz svoga ugla i izađemo među svijet, jer tek tada staro će umrijeti u nama, da bi se rodilo nešto novo: istinski mi koji smo to bili u prapočetku.
komentiraj (1) x ispiši x #
