Pogledajmo naše oko, jabučicu, zjenu, kroz koje primamo slike, utiske, koji opet preko mozga odlaze u neki skroviti arhiv duše. Naše oko skriva maleni svemir u njemu malena planeta koja prima doživljaje u svoju orbitu.
Sad ćete reći da opet mozgam, a ne...ima razlike i u mozganju. Ako pokušamo u sve što vidimo i osjetimo unijeti dozu opuštenosti i dozu smijeha, život će poprimiti bar na trenutak drugačije boje. Ovako, kad sve uredno primamo i arhiviramo, stalno razmišljajući o tome, da li nešto nedostaje, da li je dobro posloženo, da li će drugi nešto reći ili neće, postajemo dosadni čuvari skladišta vlastite arhive duha.
Slike su uglavnom iste, jer drugačije ne primamo, a ne primamo, jer ne želimo VIDJETI drugačije. Kad smo zadnji puta svoj raskošni stol, prepun obilja, blagoslovili, makar jednim osmjehom, umjesto da smo mozgali o tome, ima li dosta umaka, da li je preslano, preslatko, nedostaje li desert na kraju ili ne?
Neka nam osmijeh izmami samo jedno sretno, skromno dijete koje negdje daleko od naših očiju svoju zdjelicu riže blagoslivlja radošću više nego mi naš prepun stol.
Kad smo zadnji puta metle gledali kao stvari za igru, umjesto da ih danonoćno koristimo samo za neizostavno čišćenje, onako, zaplesali sa jednom, pustili valcer, ili zajahali pa postali u trenutku coprnice bez imalo grižnje savjesti što će nebo i ukućani reći?
Koliko puta smo razmišljali o tome kako nam je izba tijesna i kako bismo je trebali preurediti, urediti, svatko mora svoju sobu imati, jedno ili dvoje djece i roditelji, premalo je za njih 200 kvadrata pa se kuka kako se nema, kako drugi imaju bolje, više, a mozak samo mozga i sive slike prerađuje, dok one prave neki drugi vide i smiju se?
Koliko puta smo uzdahnuli kad smo se pogledali u ogledalo?
Godine čine svoje, treba se prilagoditi i ne daj Bože biti drugačiji, nego primjeren svojim godinama, a baš tako postajemo duplo brže stariji i sumorniji.
Tko ne dozvoli godinama da ga zarobe, taj će se zadnjim izdahom nasmijati u brk onima koji se ne znaju igrati.
Sad ćete reći opet: baka punkerica, tko normalan može u tim godinama to učiniti?
Stvar opuštenosti i dopuštenosti.
Kad smo zadnji puta sjeli na ljuljačku koja nas je privlačila u parku?
Dobar je to osjećaj kao da oblake dodiruješ nogama puštajući sve svoje zarobljene ptice iz duše da polete, ali ne ...mozak kaže da u parku nekog ima, možda netko gleda, ako gleda možda te proglase nenormalnim, jer odrasli moraju držati na sebi masku zrelosti i tako opet suspregnutost, dok radost čeka svoje otisnuće.
Kad smo se zadnji puta nekom izbeljili onako više šaljivo, nego ozbiljno, ali jezik pružamo obično uvijek u ozbiljnoj konotaciji pa prema tome od ovoga ništa i tko je vidio da ozbiljan i kulturan čovjek nekome pokaže jezik?
Kad smo zadnji puta (ako se radi o partnerima) izmjenjivali nježnost pred djecom, makar zagrljajem?
Sve to treba dubok uvod i razmišljanje: što, kako i kada, a vrijeme prolazi, mozganje isključuje spontanost, a spontanost rađa osmijeh i produbljuje ljubav i zacjeljuje napuknuta srca, uglavnom, mislim da smo došli do toga, da se portal opuštenosti opet treba pronaći, a onda u njega zaći, meditacijom ili blic-rasvjetljenim trenucima spoznaje, svejedno.
https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/previse-mozgamo-premalo-se-smijemo
