slika: internet
Gledam moj kokošarnik, zima duga, smanjilo se jato, pijetlovi ostali, njih troje, kokice samo 5, neke su otišle od starosti, neke su jednostavno nestale, ne znam je li lisica pronašla neki put ili prolaz, morat ću sve dobro pregledati, ali kažem, najjače su ostale i najhrabrije i par gusaka koje su mi nekako na srcu. Pripremam podmladak još malo pa ću staviti jaja u inkubator i biti zamjenska mama.
Život je takav, netko ode, netko dođe, ostanu najvjerniji bez obzira na sve i oni koji se prilagođavaju svim uvjetima i toleriraju sve različitosti i faze.
Napravila sam mali osobni pokus, ne ovdje. Kad pišem o anđelima, slatkim stvarim , odjednom svi se stvore. Kad okrenem ploču pa pišem o vješticama, svi se poplaše, iako su i vještice i anđeli dio jedne medalje.
Volim biti i jedno i drugo, jer zapravo vještice su cijelo vrijeme blasfemirane i proganjane čisto iz razloga, jer su bile upućene u tajne koje običan puk nije smio znati, lakše je vladati neukim pukom, nego dopustiti da nešto nauči i pomogne sam sebi u nekim situacijama, a kakve to veze ima sa kokoškama i kokošinjcem?
Ma, ima...cijeli svijet je smješten u kavez ne bi li se što više duša zaustavilo u svom razvoju i samorazvoju, prirodan tok stvari nijedan kavez neće zaustaviti.
U početku bijaše dinosaur pa se pretvorio u kokicu, a kokica će konačno shvatiti da je zapravo orao odgojen da bude u kokošinjcu, tako je govorio striček Castaneda, a tako zapravo i je.
https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/nesto-mi-opet-kokoskice-na-pameti
