slika: internet
Tisuću puta opjevana, a opet ni jedna pjesma je ne može ispjevati do kraja. Dobrostiva kao topli oganj umornom izgubljenom putniku, zalutalom u beskraj zime. Ona je bezdan u kojeg ćemo skočiti ne strahujući od dubine i pada, jer u bezdanu čeka mekan dodir njenih sveobuhvatnih ruku. Ona je glad i žeđ mnogih duša koje prolaze pred njenim prostrtim stolom, a ne vide ga, jer glad utažuju svime što izaziva još veću glad.
Kad se ljubavlju hranimo, gozba nikad ne prestaje i dostatna nam je za svaki gladni trenutak života. Ljubav je prostor neomeđen granicama, vrijeme koje ne poznaje zakone prolaznosti, jer samo vječnost u njoj prebiva. Ona je poput osunčanog proplanka, gdje se dijete može grliti sa vukom i svim zvijerima koje dotakne, jer u njoj samo pitomost stoluje.
Kada čujemo da se ratovi vode, poslušajmo istinu: vode se, jer ljubavi nedostaje, vode se, jer duše izgubljene u traženju izvora napajaju sebe u prolaznim plitkim baricama, dok je tek malo dublje ispod blata kristalni izvor koji ne presušuje nikada.
Ljubav ne poznaje strah, a strah tjera ljude u beznađe pustinje koja ne pruža ništa, osim tvrdog kamena i pijeska koji prekriva čežnje za ispunjenjem.
Ljubav je skrivena i otkrivena u isto vrijeme. Kroz dodir usana na usnama mi otkrivamo njen slatki okus, kroz nježnost prstiju zarobljenih u toploj koži ljubljenoga bića osjećamo otkrivenu njenu dubinu, a čim zaronimo dublje u nju, zaboravimo na sebe i dvoje postane jedno u njoj. Zaboravimo na imena, sve što postoji, u trenutku sjedinjenja se briše i svemir kao punina dočekuje nas u toj jednoti.
Ljubav je beskrajno strpljiva. Kada kažemo, da ljubimo, nikad ne smijemo odustajati, jer kada odustanemo - od ljubavi se odvajamo. Ona je jedini vladar pred kojim sagibamo glavu i padamo na koljena, jer jedino pred njom možemo biti sve, a da nas uvijek gleda blagonaklono i bez osuđivanja.
Ljubav je jedina, koja se nas nikad nije odrekla, iako smo se mi odrekli nje bezbroj puta. Ona je Majka koja u zagrljaju Oca rađa djecu, ne samo jednog sina, nego bezbroj sinova i kćeri. Križ koji je zabijen u Zemlju ne traži naše raspeće, on je mač koji je zabijen u tkivo naše Majke i kojeg čistim srcima možemo izvaditi i ljubavlju zaliječiti rane.
Ljubav, nakon svega što nestane, ostaje kao popudbina, da svijet ponovo obnovi u svoj svojoj ljepoti koja je u početku postojala pa se zagubila, jer je strah pobijedio želju za borbom.
Da... ljubav je jedina za koju se smijemo i možemo boriti, a nikakvo oružje nam ne treba, jedino opraštanje i samilost prvo prema sebi, a onda prema drugima.
https://www.magicus.info/pomoc-i-samopomoc/duhovne-teme/ljubav-8
