Hot Water Rediscovering

------------------------------------------


Filmovi s kojima se ljudi ne mogu poistovjetiti slabo prolaze na tržištu, pročitah negdje nedavno. Sve je jasno, ali kad se izgovori prvi put razmislim o tome. Nije lako nadoć na takve jednostavnosti.

Finija nijansa i izvedenica toga bila bi da se neke skupine ljudi mogu poistovjetiti s nekim filmovima. Neki vole gledati horore, meni je gledati užas radi užasa besmislen. No zbog onih koji ih vole, stalno se prave novi. Da je do mene, horor kao žanr ne bi nikad ni bio definiran.
Naravno, zašto bi stali samo na filmovima...tako je sa svime u životu. Mnogi vole dijamante. Da je do mene, dijamanti bi služili za rezanje stakla, i u druge pametne industrijske svrhe kojih se sad ne mogu sjetiti. Što je ljepši način za reći da znam da služe koječemu, ali pojma nemam čemu. Za vješanje po sebi? Svrha? Izazvati ljubomoru, zavist i mržnju svoje neposredne okoline. Funkcija? Nema je. Ne grije, ne hladi. Ljepota? Rezultat kombinacije vješalice za dijamant i ovješenog dijamanta zbrojen u kondicioniranom oku promatrača.
Još jedan primjer. Reklame. One se obraćaju takozvanoj target grupi koja se definira šire i uže. Npr. ženama od 25 do 35 godina, uže, a ženama od 16 do 65 šire. To je jako pametna stvar. Naročito ako je u reklamnoj agenciji tim koji nadgleda buduću reklamu sastavljen od muškaraca. Ma, dovoljno je da je šef muškarac. Oni jako dobro znaju kako će se obratiti ženi.

"Poistovjećivanje" iz početne tvrdnje zvoni mi u glavi u kontekstu malograđanštine...jedna od definicija malograđanina je da je to čovjek orijentiran primarno na sebe - da je sit, zdrav, okućen i ševi se redovno. Manje brutalno bi rekli ljubav. No, ljubav je čini se virtualni proizvod kompliciranog ženskog mozga u cilju natjeravanja muškaraca da ostanu dulje vrijeme baš s njom (da bi zajedno brinuli za izglednu nejačad, proizvod ljubavi pardon seksa) i da bi pritom i radi toga imali veću ili manju grižnju savjesti u ispunjavanju prirodnog nagona da budu s više žena, najprirodnijem za ispunjavanje cilja produženja vrste. To je jedan fini balans. Gonjeni prirodnim nagonima i jedan i drugi, s istim ciljem čak, ali na putu prema cilju svatko mora odigrati svoju ulogu. Nitko ne pobjeđuje, svi se muče. Ma koliko to poricali, najprivlačniji muškarac još je uvijek onaj koji je na glasu da ševi puno i dobro, a nema ženstvenije žene od one koja sanja princa, vjenčanje i puno slatke dječice. Ilustracije radi, koji muškarac sanja vjenčanje (...mlakonja) i koja je žena koja voli dobru ševu (...kurva) - na dobrom glasu?

Ako su svi ovi uvjeti zadovoljeni taj je čovjek (žena ili muškarac) zadovoljan. To je čovjek koji se ne pita.
Ruku na srce, ispuniti sve te četiri bazične stvari nije uopće jednostavno. Može se i cijeli život potrošiti da bi se zadovoljila ta četiri žedna zmaja. Ipak su oni baza funkcioniranja jedinke. Ako si žedan ili gladan, razmišljaš li o čemu drugome? Ako si riješio glad i žeđ, razmišljaš je li ti hladno ili vruće...a kad sjedneš pod palmu, sit, napojen, ugodno ti je...o čemu ćeš snatriti dok padaš u san?

Briga za sebe u kontekstu poistovjećivanja s filmom? Jednostavno. Ako te more brige koje na neki način vidiš u filmu, film ti se sviđa. Ako je junak naočit baš onako kako bi i ti htio biti, film ti se sviđa. Ako tvoj junak riješi problem ili brigu na način koji se u društvu odobrava, film ti se sviđa. Takav film ostavi u tebi dojam da ćeš izaći na kraj sa svojim redovnim mukama, ako je on mogao sa svojima.

A muke u tržišno isplativim, čitaj masovnim filmovima najčešće nisu redovne. Koji film obrađuje npr. temu kako ti je pukao nokat u korijenu tako da ga ne možeš odrezat, pa si ga negdje začehnuo i sve si raskrvario. I rana je velika milimetar, al ti je na kažiprstu...i boli te cijeli dan da ti oči ispadaju. Ili kak ti je mačka u zabranjenom letu preko novog skupog hrastovog stola ostavila tragove pandži na površini dubine bar pola milimetra...suze ti dođu na oči, mačku bi bacio s balkona, što naravno ne učiniš.
Ne, tu se uvijek karikira, u svrhu bržeg razumijevanja i povezivanja.

Ali ako nema briga koje te more, niti junaka s kojim bi se poistovjetio, svi ti nekako idu na živce, a film je prenabrijan ili je prespor pa dosadan, i nema grafički prikazane borbe dobra i zla gdje dobro na kraju pobjeđuje...što ćeš s tim onda?

Napola odgledah Žestoki udar, jedan od dva gotovo istovremeno snimljena filma o padu pogubno velikog meteora/kometa na Zemlju. Napola zato što sam ga gledala prije, i ne da mi se još jednom. Napola zato što magija privlačenja još nije jenjala.
I ja spadam u tu banalnu skupinu ljudi gladnih poistovjećivanja, koliko god se opirala.
Junakinja novinarka koja junački bira put u smrt umjesto u spas nalazi oca na plaži u blizini kuće u kojoj su živjeli/ljetovali dok je bila mala, i dok su otac i majka još bili zajedno. Ne znam zašto su se rastali, ali ona je cijeli život s ocem bila u lošim odnosima, i tek sad, na kraju, nalazi pomirenje. Objašnjava mu kako se sjeća dana s fotografije te plaže koju joj je on nedavno poklonio, iako mu je isprve namjerno lagala da se ne sjeća. Sjeća se gdje je bio on, gdje je stajala ona, i gdje majka koja je snimila fotografiju.
- To je bio savršen sretan dan. - reče.
I malo potom, pokrije ih cunami.

Ona je već junak samo takav jer je ustupila svoje mjesto u helikopteru spasa kolegici novinarki, majki s djetetom. (Herojski postupak kojeg odobravamo, divimo mu se, vidimo sebe u toj ulozi, poistovjećujem se). Zna da je zbog toga mrtva za sat vremena, no ipak ide po razrješenje odnosa s ocem na plažu. Prizivaju zajedno trenutak sreće iz prošlosti i povezuju se. Karikiranje s cunamijem naglašava patetičnost trenutka. Da nije bilo cunamija, trenutak se ne bi ni dogodio. Mrzili bi se u miru do kraja života. A to imamo i po doma, ne moramo gledat još i na telki, jer bi nas nerviralo.

A meni bijednoj pune oči suza. To je bio savršen sretan dan... Ne mogu se prizvati u sjećanje niti jedan takav dan svojeg djetinjstva. Bilo je boljih i gorih, nijedan nije bio prestrašan, ali ni jedan nije bio savršen. I mučim se dalje, a cmizdrim sve jače. U panici se ne mogu prisjetiti ni jednog savršenog dana u svom životu. Ima dobrih, boljih, gorih. Savršenog nema.
I toga ima samo u filmovima.

A ja sam jedna površna i prezahtjevna filistarka.

-------------------------

Kako to obično biva u mom životu...napravim frtalj koraka naprijed, a onda tri nazad. Nikad ne razumijem zašto i kako se to dogodi.
U nečemu u životu moraš biti majstor.
No nitko pritom ne tvrdi da to mora biti dobro za tebe.
Ja sam prije svega majstor za ubijanje vlastite duše.
Čitala sam neku šašavu knjigu...između ostalog u njoj se izlaže već znana teorija o ponovnom rođenju i više života. Ova se još malo ekspandira, pa kaže da u pauzi između dva života kontempliraš o tome što si napravio i doživio u prethodnom i svima prije, a sve u cilju usavršavanja duše, valjda nekog konačnog vječnog spajanja sa svemirom. Onda kad dobro razmisliš zadaješ si prepreke za slijedeći život, iskustva koja želiš proći da bi vidio i naučio.
(Naravno da se ne mogu sjetiti kako se zove knjiga...).

Digresija, glede duše...što se događa kad umremo nitko umrli nije javio, a ni mi živi nismo sigurni imamo li dušu ili nam se samo čini. Lijepa teorija da se u trenutku smrti duša odvoji od tijela (i teži 21 gram, jelte) također je nedokaziva. Vjera je ključna za dokazivanje nedokazivog, jer dokazivanje čini nepotrebnim. U jednoj je kombinaciji teoretski moguće i da duša postoji kao tijelu nezavisni entitet, ali da se u trenutku smrti ne odvoji od tijela, nego ostaje u njemu. Zamisli vrišteću uspaničenu dušu koju u crnom kovčegu spuštaju u grob na vječni počinak. Ili vatru peći krematorija. Ja ne vjerujem da netko tako nešto vjeruje. A jednako je moguće kao i sve ostale varijante.

Naivno, iskreno, impulzivno...djeluje kao dobar put kakav bi si netko u pauzi između dva života mogao zadati da bi se, valjda, kroz patnju koja zbog toga uslijedi, prosvijetlio.
Znanje unaprijed o tome da put nije dobar ne vrijedi ništa...svaki se put ponovno nasadiš, jer ne možeš protiv koda koji ti je upisan u svakoj stanici tijela.
To je onaj put koji je posut dobrim namjerama...

Na muke me stavlja to što svaki put iznova tražim grešku u sebi. Neizlječivo.
Znam da nisam jedina...tek kad vidim druge ljude koji to sebi rade, shvatim da im je grozno. I da se ponekad muče bezveze. Nekad smo doista patetični.
Ali naši su stari lijepo govorili da prvo svoje dvorište počistiš prije nego što počneš kritizirati susjedovo, i ja se toga uvijek sjetim. Pa opet počinjem od sebe.

Strašljive koračaje unaprijed tjera vječna potraga za svojim komadićem sreće.
Ta je potraga čini se precijenjena.

Što je uopće sreća?

1. Pojedinačni sitan događaj koji stvara opću ugodu?

2. Trajno stanje unutarnjeg zadovoljstva i mira?

3. Pogled u prošlost i prisjećanje na neke trenutke iz nove perspektive iz koje sad, pročišćeni vremenskim odmakom, djeluju kao da su sadržavali više tih malih ili većih sreća, a mi smo bili preopterećeni sadašnjošću da ih primijetimo? (to najbolje ilustrira uzrečica: "Prije su bila bolja vremena".)

4. Ili je možda sreća u projekciji budućnosti kojoj stremimo i koja nas kao magarca za mrkvom goni dalje kroz blato? Jesmo li svjesni da je mrkva na štapu i da je nikad nećemo uloviti? (na ovome mjestu religija patrolira s flotom brodova, u suprotnosti sa pecanjem na obali.)

5. Gonimo li sami sebe da proglasimo srećom sadašnji trenutak kakav god on bio jer znamo da je bolje imati vrapca u ruci nego goluba na grani?

Miš bijeli sreću dijeli...svakome prema zaslugama...

A što zaslužujemo?
Što pak to znači? Slijed nesretnih događaja iz kojih izađeš kao krivac, papak ili povrijeđen, a htio si samo najbolje...piše li se to u popis zasluga?
Ili si već bio predodređen da zasereš jer u startu misliš/ne misliš da nešto zaslužuješ?

Dođe li ikad u životu vrijeme za koje si mislio da će biti ono vrijeme kad bi trebao biti sretan?

I to je još jedna moja obmana.

Čitam ovo, vidim da je kaos. Ne ide mi zatvaranje kruga.
Kaos je i u glavi. Možda ovo pomogne da jednom bude malko više reda.

help!

Pomislila sam da će slovno istresanje u blogolend doprinijeti bistrini moga uma...da će mi bolesni mozak prestat pričat priče u tušu, u krevetu, na stubištu, u autu...nije 20 postova puno, ali je više teksta a da ga mi nitko nije zadao da ga napišem nego ikad prije u životu.
Učinak je suprotan, sad mi je takva gužva u glavi kao da sam gurnula prste u šteker. I još sam umornija.
Pitam se mogu li ja donijeti ikakvu odluku u životu, a da ona na kraju za mene bude pozitivna.
Sretan mi 20-ti post.

---------------------------------

On je bio žuti mačak i zvao se Marko. Bio je još mlad, ali već nekako odrastao, kad smo ga prvi put sreli u kasnome kolovozu, u birtiji uz more gdje volimo piti pivo. Turisti su već osjetno počeli nestajati s plaža, šetališta i birceva, što me uvijek čini veselijom. Pitom, sladak, mekan, žut...sam, jadan, živi u birtiji. Pored birtije. I luzer, očito, jer tamo je jedina hrana sladoled.

Imala sam mačke doma otkad znam za sebe. Kad ih ne bi bilo, odnekud bih donijela neko novo pokislo jadno mače, mami sam uvijek slomila srce, a tata ih je volio, kad je bio doma. I nismo imali para za hranu za mačke, nije ni da je bilo mačje hrane za kupiti, nismo imali para ni za cijepljenje, a bogme ni za sterilizaciju.
Tako su se izmjenjivali ciklusi iz kojih sam naučila da muški mački polude negdje s preko godinu dana...počnu dolazit krvavi, zamazani, pretučeni. Sjede doma par dana, a onda opet krenu u osvajanja...svaki put sve dalje, u potrazi za svojim teritorijem, di slobodno mogu zapišavat a da ih ni jedan drugi mačak pritom ne ubije. Dok se jednog dana više nikad ne vrate. A ja i danas živim u iluzijama da su našli svoj parčić sreće negdje na svijetu, iako mu ja nisam prisustvovala...
Mačke su pak kraljice...nikad predaleko od kuće, one čekaju udvarače. Prošla je mnoga veljača nesnosnog smrada od svakog optimističnog momka koji se uspio probit do naše terase. Vjerne, drage, dobre i pametne. Za početak, puno prije nauče gdje se treba ić napravit, a i ostale stvari...nije da želim vuć neke paralele :).
Nuspojava je da doma i štancaju mačiće...ako im je život dobar, znaju i po pet komada. I po tri puta godišnje. Ako su pitome i razmažene, neće se kotit ako nisi u blizini. Jedna naša kraljica, Lea (europska mačka s bojama kornjačevine i bjelinama :))), u prijevodu bijela sa žutim i crnim flekama po leđima, uporno mi se htjela okotiti u krilu. Imala je predivne okote, uvijek par žutih, žuto-bijelih, crnih. Jednom je cijeli dan mijaukala kod susjede dok ova nije shvatila da se mačka oće kotit, a nas nema doma...mama je dojurila s posla da bi se gospođa mačka porodila u miru.
Prošla sam i šugu, i mačičnjak, i gliste, i davanje tablete mački na usta, i napad buha iz tepiha nakon što je kuća bila 2 tjedna zatvorena, a ja prvi nesretnik koji je naletio na gladnu hordu. I izbijanje oka zračnicom ili petardom na Novu godinu, i padanje preko plota zbog loših prostornih procjena nešto iza toga, nakon što je zašiveno oko lijepo zaraslo, a gusar ponovno krenuo u osvajanja.
Prošla sam i mnoge suze s dlakavom terapijom u krilu, i noći u kojima bi ona baš meni spavala trbuhom na licu, a ja bih baš disala, tako sam odlučila, pa je šutam na noge, a ona opet nazad.

A onda se dogodilo nešto čudno. Kad sam ostala trudna, mačke su dobile izgon iz mamine kuće jer navodno mogu nositi neki virus koji može loše utjecat na fetus...blabla.
I još nešto čudno. Odselila sam iz kuće u stan...s mužem koji "voli životinje" al ne da su mu blizu, kako sam kasnije shvatila. Pomisao na to da moram živjeti u stanu bez dvorišta, i bez mačke, činila me jako tužnom.

Naš žuti mačak Marko dogodio se kad je moja kćer imala oko 3 godine. Dakle, nije više beba, može se sad lagano početi razgovarati o mačkama. Naravno, ne u našem stanu. Ali barem kod mame u kući (jeiii).
Vratili smo se na more krajem 9. mjeseca, "zatvoriti kuću". Prošetali do naše birtije...a ono, jad i bijeda. Sivi tmurni oblaci, nema stolica, nema suncobrana, nema pive - birtija zatvorena...a naš se mačak i dalje uporno mota uokolo, iako stvarno više nema nikoga...Odlučujemo se za ludu operaciju. Jurimo u Rijeku kupit box i hranu. Jurimo s boxom do birtije...naravno da ga nismo odmah našli, al kad nešto zbilja želiš...plakao je cijelim putem sve do Zagreba. Pitali smo se naravno, je li to zapravo glupo, nosit mačku s lijepog mora u smrdljivi Zagreb...ali eto.

Odnijeli ga veterinaru da ga pregleda, sve super. Bio tako Marko kod mame. I naviko se. Super mu je bilo sve. Osim moje kćeri. Uf.

Jednog lijepog dana, naš se mačak, lijepo udebljan od lagodnog života, okotio.
Sram. (Pa jesi pogledala i rekla da je mačka. Pa jesam. Pa kak onda. Pa ne znam. Mačke nisu žute.)
Užas. (Jesam rekla da neću 5 mačaka nego jednu, šta ćemo sad s njima?!)
Nevjerica. (Leži Marko u ladici za veš, doji 4 mala slatkića i prede...)
Oduševljenje. (Samo kćerino.)

Kažem ja, pa dobro je za dijete da sve to vidi i proživi (a smješkam se u sebi, jupijee), snaći ćemo se nekako, čim malo porastu, nosim je na sterilizaciju, i dobro...a?
I tako bi Mara, namjesto Marka.

I kaj se nije uspjela puknut još jednom prije nego sam je odnijela veterinaru? Grrr.

Ne znam jeste li kad vidjeli promjenu koja se dogodi na mački, prije i poslije mačića. Prije je to jedno debeljuškasto mucasto i mazno stvorenje čija je misija ili biti u krilu ili nažicati još štogod za pojesti.
Poslije je to jedno tanašno bezbojno stvorenje koje ruše i sisaju gdje god stignu. A ona, sjetnih očiju, svaki se put spusti na pod, digne šapice u zrak i prigrli još jednom svoje male divlje potomke.

Ovaj smo put nešto bolje razvili logistiku. Izračunali datum, raspitali se kod veterinara.
Uspjeli smo je promašit za par dana, okotila se dok je mama bila na moru.
Dolazim je ja obići, ona me gleda u dvorištu. Vidim, nema trbuha...izlazim van, i pitam je (znam da glupo zvuči) - maco, di su ti mačići? pokaži mi!...a ona me gleda, i krene prema podrumskim stepenicama. I čeka me na dnu. Ja na dno stepenica, ona kroz veš kuhinju, čeka me na vratima. I odvela me, skroz u drvarnicu, do neke kutije od krumpira. Tri ljepotana. Ja ih hvalim, a ona puca od ponosa (samo da znate, jednom je moja mama rekla Lei da joj nisu lijepi mačići, pa ih nije htjela dojiti više...).

Par dana kasnije, lovim mačku po dvorištu, nosim je veterinaru.
- Dobar dan, ja sam zvala za sterilizaciju, evo došli smo...
- A, dobar dan, dođite unutra, da je vidimo...
Vadim mačku.
- Aha, vi ste mislili kastraciju, jelte? Lijepi mačak.
- To je mačka.
- Ma haha, naravno da nije, to je mačak.
- Jedino ako mački po novom mogu imati mačiće.
- Šalite se.
Gleda pod rep.
- Nevjerojatno. Stvarno je mačka. Nisam nikad vidio žutu mačku.
- Nisam ni ja, al evo je.
HAH.

Sve je dobro prošlo...već nakon par dana normalno je hodala, čak dojila ona tri mamlazića.
Nevjerojatna je činjenica da ta mačka nakon sterilizacije izgleda neopisivo sretno. Kao da je dobila na lutriji ili otišla u penziju. Život se opet sveo na žicanje hrane, maženje i lijeno uživanje na suncu. Bolje ne može.

Mi još uvijek živimo u stanu...no i tu se ponešto promijenilo. Ali to je priča za neki drugi post.

------------------------------

Nedavno sam bila na Montažstroj-evoj predstavi I fuck on a first date. Nafukala frenda, stalno pričamo kak treba negdje ići a nikako nigdje ne idemo. Nakon nekog vremena iz rutine posao-doma-posao teško me vade i noćna surfanja, igranja i pisanja blogova...dapače, novi hobiji me iscrpljuju. Al kad mi se u 3 ujutro ne spava baš tak jako...a sutradan ljubičasti podočnjaci na poslu.
Nemam pojma na što idem, ali ide mi se. Karta (jeez) 200 kuna, a ne želim ić sama...jedva ga nagovorim (pa kaj da košta tolko ionak nikam ne idemo nikad...), naručim karte preko maila, i zaboravim na sve skupa.
Na dan predstave zvoni mi mob, a s druge strane Borut Šeparović (alias Montažstroj) kaže danas je predstava i hoću li doći...u stotinki sekunde iz totalnog iznenađenja (ajme pa to je danas, fakat) prelazim u sliku i priliku totalnog samouvjerenja - pa naravno da dolazim kakvog li pitanja...i nakon toga histerično 10 minuta surfam po internetu da pročitam nešto o predstavi jer se zbog poziva uplaših da je interaktivna. A to ne volim nikako, mentalna interakcija je i više nego dovoljna. Utješim se jer pisalo je da nije, a nakon toga hrabro odlazim dve sobe dalje do frenda da mu saopćim da je to danas...znam da nije planirao kao ni ja....

Rezerviram staru da čuva dijete, on sa ženom isti postupak, odlazimo u nepoznato...

U holu staklenog poslovnog nebodera gdje se održava predstava ima jedno 7-8 ljudi zajedno s portirima. Dočekuje nas Borut Šeparović, kupujemo karte od njega (kratka situacija puna zapinjanja i tupava), reče nam da odaberemo brojeve pa će nas zvati po brojevima kad počne.
Zbunjeno sjedamo za stol zatvorenog kafića i ogledavamo se...na predstavu naime stane 33 ljudi, pročitala. Ali sad je 5 minuta do početka, a nema nas ni 15. Hm...

Prozivaju brojeve, u malim grupicama odvode nas liftom na 6. kat u nekakav prošireni hol, okolo sve prozori, vidi se grad. 33 stolice posložene u nekoliko redova gledaju prema prozorima, između grada i nas prezentacijsko platno. Nude nas medicom.

Kad nas je svih 15 stiglo gore i posjedalo nas, dolaze tri curke, glavne i jedine glumice-pjevačice-plesačice u predstavi, svaka s naramkom (slutim 11) ruža, staju pred nas i počinje predstava. Objašnjavaju nam kak je prvi dojam važan i predstavljaju se, pa nam bacaju ruže, svakome posebno. Prvi red je bio relativno jednostavan za pogodit, drugi taktak, treći je bio zahtjevan...a iza nikog više nije ni bilo, na sreću ili žalost, jer su ostatak ruža pobacale u hrpama, što je opet izgledalo nekako nespretno.

Na platnu počinje ppt projekcija...nema slika, samo platno u jednoj boji, i na njemu se izmjenjuju tekstovi. Nakon nekog vremena izmijeni se boja, tad si već počeo i čitati tekst, i shvatio da je to dosta bitni dio...a i boje će biti bitne jer se u tekstu radi o ženi koja odlučuje obući bombu i otići eksplodirati među ljude...pa će završit u crvenoj.

Djevojke za to vrijeme plešu, pjevaju, deru se, pričaju, šapću...svira neka elektronika uglavnom, stalno istog intenziteta. (Kad sad razmislim, bolje bi pasala neka elevator music za dojam). Svjetlo također stalno isto.
U jednom trenutku su nam donijeli i hranu na tacnama i čašu bijelog vina (koje je bilo jako dobro...toliko da sam nakon par dana otišla kupiti jedno, iako pijem crno već godinama). Kao u avionu. Nije mi palo na pamet da i to ima veze s terorizmom (pa naravno, avioni tupačo), dok nisam pročitala u novinama 2 dana kasnije.

Tijekom predstave dok pokušavam uspostavit faking mentalnu interakciju uz puno truda mi sviće da trebamo razmisliti o terorizmu i vlastitom odnosu prema njemu, i uvidjeti njihov stav, i stav drugih ljudi...ali sve je to meni nekako zbrčkano i slabo i nisam pod dojmom, previše nebitnih ili nedovoljno naglašenih informacija. I tu spiku da sjedimo u staklenom neboderu sam totalno promašila. I moj frend skupa sa mnom.

Dozvoljavam prije svega da nemam dovoljno iskustva s predstavama da bih znala iščitati sve te skrivene informacije, no s druge strane ipak mislim da bi ljudi koji ih rade trebali znati vladati alatima koje koriste ako su profesionalci i tako doći i do neiskusno tupavih, ali revnih umova željnih novih iskustava, poput naša dva.

Sad kad sve ovo pišem, a uopće nisam imala namjeru ulaziti u detalje, naprosto me ponijelo, ono zbog čega sam zapravo započela priču ne odskače nešto posebno od drugih detalja koji su me također smetali.

Sjetila sam se naime Neverina i zlatne šahovske figure iz Narnije 2 koja ga je svojedobno iznervirala na jednom postu...o tome kako ga kao arheologa nervira činjenica da netko može pretpostaviti da će nakon 200 ili 500 ili više godina na podu ruševine nekog obraslog dvorca naći zlatnu figuru, kao da su ljudi bacali zlato u prošlosti, i naravno da nisu, ni sad nitko ne baca novčanice od 1000 kuna okolo, da bi ih netko za 1000 godina našao na podu. Naravno da nikad o tome prije nisam razmišljala, iako je savršeno logično. Još je gore to da sam gledala Narniju 2, i da se scene koja je njemu pokvarila film uopće ne sjećam ;).

Ali ja nisam arheolog nego grafički dizajner, pa me nerviraju i kvare mi dojam sasvim drukčije stvari. Ovaj put je to bila (među svim ostalim nabrojenim stvarima) ppt prezentacija na platnu...tekst - bitan, shvatili. Font, jedini element osim jednolične boje podloge, dakle noseći element - sitan...ok, nekad je to seksi, ali ovaj put ne vidim opravdanje. Sitan font, sitna muzika, sitna tj. nikakva manipulacija svjetlom...halo? Font - krivo pozicioniran. Nekoliko puta u predstavi želiš pročitati informaciju na platnu, al djevojke se zaigraju pred platnom i SMETAJU ti. Ako je i to bila neka skrivena poruka, ili je poanta bila u tome da se i time iznerviraš, još uvijek ne vidim čime se to uklopilo u ostatak predstave. A vrsta fonta, tu sam pala...nekakvi simpatično okruglasti italic...ČEMU...i stalno je isti, i dva sata mi dodatno čupa živce dok grozničavo pokušavam srediti sve dojmove u glavi. E, pa to je vjerojatno segment koji (osim mog frenda) ostalih 13-tak promatrača nije morao sagledavati.

Sjetim se istovremeno priče drugog frenda, također dizajnera, koji jako voli vino...piti, kupovati, pričati o njemu, dizajnirati etikete. Jednom mi je rekao da kad vidi na polici vino koje ima loše spacionirana slova (razmaci između slova) na etiketi, bez obzira na kakvoću ili priču toga vina, ne želi ga ni kupiti ni probati. Jer ak su seljaci bili u stanju to nalijepiti na bocu, onda ni ne zaslužuju bolje.
I naravno da smo svi dizajneri suckeri, i da kupujemo samo stvari koje su nam lijepe, nekad čak samo zbog toga, a ne zbog možebitne konzumacije dotičnih proizvoda.
Tga za jug jedino je vino koje se provlači lošom etiketom, ali nevjerojatno povoljnim omjerom kvalitete i cijene...

Drugi frend, biolog...ljetujem kod njega na Visu već nekoliko godina. Njega u tom trenu nije bilo tamo, ali bila je njegova žena s djecom...predlažem da jedan dan napravim tuna salatu za ručak, a ona kaže, dobro, samo daj prije nego se on vrati...ne da nam da jedemo tune...tu se ja sjetim da na reklami za Rio Mare tunu stalno tupe kak su u konzervama žutopere tune, a te kao nisu ugrožene, i što sad on njih tlači...on je inače freak za delfine, pa mu valjda tune tu nekako posebno uskaču. Malo se zgrozim na to njegovo tlačenje, ali kad se ufuram, mogu razumjeti...cijela je priča sretno rezultirala - ona mu je sve priznala, izvukla se na žutoperu, a on se pojavio jednog dana s dve kile friške tune iz Splita ("kad ste gamad, evo vam onda" ;)...voli čovjek jesti ribu, a voli je i pripremati. Ne sjećam se da sam ikad u životu jela tako dobar roštilj, uključujući u to i sve vrste crvenog mesa.

Kako li je tek doktorima dok se na telki vrte serije poput Hitne službe, Uvoda u anatomiju ili Dr. House-a... :)))

Uviđam da svatko mora imati taj neki skriveni okidač koji se uzgoji specijalizacijom u struci.
Stvari koje nam pokvare dan, a drugi ih uopće ne primjećuju.

-------------------------------

Jutros, netom prije buđenja.

Na moru sam...Novi Vinodolski, gdje sam odljetovala više od pola života. Mjesto mojih značajnih snova. I ne samo mojih.
San o valovima se ponavlja, svaki put u novom ruhu.
Naravno, u snu sve opet izgleda drukčije nego u stvarnosti i svim sličnim snovima, ali opet, more je, i znam gdje sam.

Iz relativno mirnoga mora, počinju valovi koji postepeno bivaju sve veći i veći. Svaki slijedeći nadvisuje prethodnog.
Tu i tamo ljudi ustaju, promatraju nadiruće valove, zabrinuto komentiraju. Nekako postaju preveliki. Neki odluče polako otići s plaže. Drugi se daju u bijeg.
Većina nezainteresiranih koji ostaju biva poklopljena valom koji sad već poprima obrise vodenog zida, a dosegne preko čitave plaže sve do šetališta. I to nije sve, jer iza njega se valja slijedeći, još veći zid, a iza njega još veći...
Sad je već svima jasno da ovo nisu obični valovi, i nitko ne može ni zamisliti koji i kakav će biti zadnji, i tko će i kako ostati da ga vidi.

Ja za to vrijeme nisam na plaži, već iznad, na šetalištu. Gledam i ja more. Ne prepoznajem društvo iz sna. Jasno nam je da će ovo biti loše. Zajedno bježimo uzbrdo, pokušavajući mahnitog uma na brzinu smisliti neki plan...no kakav plan može smisliti mahnit um. Ne znam koliko ću još sekundi, minuta, sati ostati živa. I bi li bilo bolje da ostanem živa, ili da dam moru da me uzme.

Već smo dosta odmakli od mora, i visoko smo na brdu, blizu središta grada. Međutim, vodene stijene koje žderu obalu sustižu nas.
Penjemo se po stepenicama neke zgrade, uvis, što više. Jedini plan. Ostani glavom iznad vode. Iscjedak nadbubrežne žlijezde zapovijeda da ostaneš živ.

(Prigodno, na iTunesima mi upravo svira Sweet Dreams od Eurythmicsa...a nisam ih slušala ne sjećam se od kada.)

Slijedeći val zahvaća "našu" zgradu, ali ona je od ovog vala viša. On je zadire i ranjava, no ne ruši je. Probijam se do nekih katova gdje mogu viriti kroz pukotine ili prozore...gledam u vodenu masurinu koja je prekrila većinu obale i grada koji poznajemo. Gledam prema Krku. Ne vidim ga. Čekaj, kako ne vidim Krk. Napadno buljim tražeći poznate obrise. Ugledam, u daljini, iznad vode. Nakupine levitirajuće zemlje prekrivene travom i drvećem. To je sve što je ostalo od Krka.

(Sad svira There Must Be An Angel :)

Glava mi je u snu prazna, a grudi pune tuge.
Budim se polako, u prvi čas u uvjerenju da to nije bio san nego istinit događaj.

U većini snova moje je more divlje, neukrotivo, nepoznato, zagonetno, zapjenjeno, tamno, prijeteće, duboko plavo ili mutno žuto od južine koja je uskovitlala pijesak lagune.

--------------------------

Tromi kit moje podsvijesti lijeno plivajući kroz mora neispavanosti, glupih filmova, serija, kompjuterskih igrica i ljubavi prema sf-u i fantastici, ponovno uzima svoj obol.

------------------------------

Imam super prijateljicu. Najbolju. Ne piše blog, ali čita povremeno, moj ;). Zdravo, prijateljice!

Znamo se od kad sam se rodila. Jer ona je dvije godine starija od mene.
Mame su nam zajedno studirale, i bile jako dobre frendice dugi niz godina.

Jako smo različite.
Ona je vitka, visoka, plava. Sportski tip. Blebetava, izrazito druželjubiva. Odnose s ljudima ostvaruje s meni nevjerojatnom lakoćom. Naprosto urođeni talent. Mogu samo gledat i zijevat.
Ja sam niska, brineta, a vitka jedino s naporom. Iako natprosječno gipka, antisportski tip. Ljudi s kojima se družim u nevjerici slušaju od mene da sam zapravo introvert, a svaki socijalni kontakt mi je svjesno ulaganje napora. Nekad mi je čak bio problem nazvat nepoznatu osobu na telefon (vježbanje lajni prije biranja broja, ha? anybody?), ili recimo otić sama na zastrašujuće nepoznato mjesto kao npr. prvi put u sveučilišnu knjižnicu, zapravo bilo koju instituciju gdje se svi drže ko da su popili svu pamet svijeta...). No, vježbom do savršenstva, sad više ni ne trepnem na takve stvari, iako su još uvijek dio mene.

Kad smo bile mlađe, često smo se znale pitati kakav će naš odnos biti kad odrastemo. Jedno vrijeme smo mislile da ćemo se sigurno posvađati, i da se zapravo u budućnosti uopće nećemo družiti.
Znale smo se opako zakačiti...ali sada ne bih znala navesti niti jedan razlog zašto bi se to dogodilo, očito su bile u pitanju trivijalnosti.

Sad znamo da smo odrasle po tome što se općenito tvrdi da si odrastao kad dođeš u naše godine. Nevjerojatno je da se još uvijek jednako cerekamo i kliberimo kad smo zajedno, kao da je vrijeme stalo. Ne poznajem zapravo ni jednu drugu osobu s kojom se toliko mogu smijati da me bole i trbuh i vilica, i da znam sigurno da će se to ponoviti.

Viđamo se...zapravo dosta rijetko. Njezin i moj životni ritam i posao toliko su različiti da nam je teško naći nekoliko sati kad smo obje slobodne. A nama nać se na pola sata zapravo ništa ne znači.
Ali vidjele se mi jučer ili prije šest mjeseci ne igra baš nikakvu razliku. Nastavljamo razgovor od prošlog puta, jedino što je update duži ako je pauza bila veća.

Naravno, život nas je odvlačio. Pauze su znale biti jako duge. Cijeli setovi ljudi bi nam se promijenili.
Udale se obje. Ja imam dijete, ona je odlučila da ne bi...nije da je mogu kriviti, rekla sam joj jedino da razmisli jer bi joj jednom moglo biti žao. Mislim, zato sam ja donijela odluku, pa joj bolji savjet nisam niti mogla dati. Ni jedna ni druga nikad nismo brijale na brak i djecu...to je nešto što radiš kad odrasteš :).

I sad, ja sam već na pol rastavljena. Udala sam se jer su rekli da treba zbog djeteta...kakva glupost. Zašto slušam glupe savjete. Sretni odabranik nije ljubav mog života, što je rezultat mog teškog razočaranja i zaključka da je ljubav ideal i fikcija koju ti ugrađuju u djetinjstvu, a potom sustavno hrane mas medijima. Ocijenila sam da je on dovoljno dobar da budem s njim, i da rodim njegovo dijete, i da bi mogao biti dobar tata. Ocjena meni za procjenu: nedovoljan (1). Za vezu: nedovoljan (1). Za očinske sposobnosti: dobar (3), u padu. Sve zajedno, drek na šibici. Tek sad spoznajem koliko sam se mentalno izmučila, i što si je sve čovjek u stanju servirati i pojesti u ime nekog višeg cilja. Ili vlastitih iluzija. Jedino je dijete super, nadam se da će tak i ostati...mala je moćna i sposobna, samo da je nešto ne smuti po putu. Ocjena procjene: odličan (5). Često pomislim da smo se morali sresti i sve to mučenje obaviti da bi ona došla na svijet. Sad sam iskopina iz depresije, učim funkcionirati kao samohrana majka s djetetom i žena s novootkrivenim rastućim libidom, što je isto darak odraslosti i godina...upražnjavam jedino samohrano majčinstvo, a ovo drugo pretpostavlja socijalne sposobnosti kojima kako već rekoh nikad nisam baš naročito vladala.

Dok sam ja ponirala, ona je bila sretno zaljubljena. Udala se za čovjeka u kojeg je bila preko glave zaljubljena. Sve super. Da je ne volim, bila bih ljubomorna. Ni on ne želi djecu. Praktički idealno. I onda...jednog lijepog dana ona otkrije da se on nekako previše druži s jednom zajedničkom poznanicom. I neke sms poruke se razmjenjuju. Sve na nekoj, s njegove strane, naivnoj bazi. Maltene ništa ni ne krije...jer ni ne kuži da ga "mala" kuha, a naravno da mu imponira kad mu netko poklanja pretjeranu pažnju. Stoji u kipućem loncu i blesavo se smješka. Prijateljica shvati da nešto gadno nije u redu jer iskače iz cipela od ljubomore. Kulminacija: ona ga impulzivno izbacuje iz kuće (ja recimo to ne bi bila u stanju) i iz svog života, "malu" sposobno sređuje tak da više nema realne mogućnosti kontakta s njim, a onda leži doma, raspada se i guta (moje) tablete za smirenje. To je naizgled kraj i njezinog braka.
Ali, kao što je među nama uvijek sve bilo tako različito, stvar mijenja tijek u neočekivanom smjeru. Nakon nekog vremena on se vraća na koljenima i moli je da je primi natrag. Ona ga prima. On se mijenja za stoosamdeset, postaje savršen suprug ako to već dosad nije bio. Sad bi trebalo bit genijalno.

Ali nije. Jer dok se raspadala pod tabletama, nešto je u njoj umrlo. Iako su zajedno, ona ga više ne gleda istim očima. Površinski funkcioniraju. No, svojim je postupcima ubio njezinu ljubav, i ona se sad pita što bi bilo da...a kakva jest, i kako se stvari dogode u životu, spotiče se na potencijalne na svakom koraku.

Pri jednom od zadnjih susreta u smijehu sam je molila je smijem li samo stajati u njezinoj blizini, u tom feromonskom oblaku, pa možda efekat prijeđe i na mene :)))).

Njoj sada sviće nova vizija funkcioniranja...voli ona svoga muža, no rado bi ga prevarila. I dalje bi ga voljela. To bi inače očekivali od muškog mozga. Jedino što je spriječava jest ugrađeni moral, sličan iluziji ljubavi koju ja imam. Suzdržava se, no pitanje je sekunde kad će popustiti.

Ona sad razmjenjuje slike i skajpa se s par tipova istovremeno, a ja pišem blog, čitam knjige i pokušavam se iščupat iz nevjerojatno idiotskog crusha...halo, glumac koji ima 22 godine, pa to mi se nije događalo ni kad sam bila tinejdžerka...šta ti radi kemija, a?

Iako smo nebo i zemlja, hm ona je zapravo zrak, a ja voda ;) - frajeri prolaze, a nas dvije uvijek ostajemo...nije li zakon imati najbolju prijateljicu?

Draga, kao što rekoh - što bih ja bez tebe?

by Max Ehrmann

Idi smireno kroz buku i užurbanost,
i sjeti se mira koji ćutiš u tišini.
Koliko god možeš, i predano,
budi dobar sa svim ljudima.
Pričaj svoju istinu tiho i razgovjetno, i poslušaj druge,
čak i dosadne i neuke,
i oni imaju svoju priču.

Izbjegavaj glasne i agresivne ljude,
oni su duhu teški.
Ako se uspoređuješ s drugima,
možeš postati ili uobražen ili ogorčen,
jer uvijek će biti
i boljih i gorih od tebe.

Uživaj u svojim postignućima kao i planovima.
Ustraj u interesu za svoje zanimanje
koliko god skromno bilo;
ono je pravi imetak u
promjenjivoj sreći vremena.

Budi pažljiv u svojim poslovima
jer je svijet varljiv.
Ipak neka te to ne zaslijepi,
ima i mnogo vrlina;
mnogi ljudi teže idealima,
i život je posvuda pun heroja.

Budi svoj.
Posebno nemoj glumiti naklonost.
Ne budi ni ciničan prema ljubavi,
jer unatoč svim razočaranjima,
ona je vječna kao trava.

Primi dobronamjerno iskustvo koje ti donose godine,
dostojanstveno otpuštaj stvari iz mladosti.
Njeguj snagu duha,
da bi se zaštitio od iznenadne nesreće.
Ali ne zamaraj se mračnim zamislima.
Umor i samoća rađaju mnoge strahove.

Osim discipline zdravog života,
budi blag prema sebi.
Ti si dijete svemira,
jednako kao i drveće i zvijezde;
imaš pravo biti ovdje.

I bilo ti to jasno ili ne,
svemir se bez sumnje kreće u pravom smjeru.
Stoga, budi u miru s Bogom,
kako god Ga zamišljaš.
I kakvi god bili tvoji napori i težnje,
u bučnom komešanju života,
čuvaj mir u svojoj duši.
Unatoč svim prijevarama,
naporima i polomljenim snovima,
ovo je ipak divan svijet.
Budi radostan.
Teži da budeš sretan.


Ovo je tekst koji me impresionirao, a zatim opetovano oduševljavao u danima srednje škole, koji put i kasnije. Imala sam ga natipkanog na komadu papira, a kako nikad nisam bila dobar arhivar, nikad nisam znala gdje je, pa je svako njegovo nalaženje tijekom vremena bilo mala svečanost. Ponekad bih napravila još koju kopiju, da ubrzam vjerojatnost ponovnog susreta.

Već ga odavno nisam našla ni u jednom od svojih "skrovišta" papira (meni je sve skriveno što je pospremljeno, a logika spremanja se mijenja sa svakim novim pokušajem), ali neki ga se dan ponovno sjetih te posegoh u novu riznicu - www...nije baš doslovce onakav kakvog se sjećam, ali prevela sam samo dijelove koje ne pamtim :).

Ponovni susret mi je drag, iako mi s ovim povećim vremenskim odmakom djeluje malko naivno. No, naivnost je riječ koja mi je ne tako davno bačena u lice kao teška negativnost...da bi me poslije drugi tješeći uvjeravali kako je naivnost jedna od najboljih ljudskih odlika. Istina je u oku promatrača? Ili to bijaše ljepota?

................

Mrzim svoj rođendan.
Već godinama. Možda se razlozi tu i tamo promijene, al' mrzim ga.
Još dok je u nadolasku. Dok se borim s prgavim sivim teškim veljačinim danima.

Veljača mi je najomraženiji mjesec u godini. Lišće je palo još u listopadu, nebo se stopilo s asfaltom i sve je još od tada sivo, hladno i vlažno. Sto slojeva odjeće, sve nešto negdje steže. Ali tad je to neka promjena, a ja volim promjene, pa jedno vrijeme podnašam tu depru koja me zaskače po cesti.

Ima nekog blesavo radosnog iščekivanja u danima koji prolaze na putu prema Božiću i Novoj godini. Bez obzira na slavlje ili ne-slavlje i poklone ili ne. Tako smo sazdani, ritam u nama nalaže nam da zatvorimo poglavlje, još jednu godinu, u svojim glavama. Iako generalno ne volim ni Božić, a za Novu godinu mi je svake godine nejasno zašto je treba proslavljati cjelonoćnim bdijenjem uz prevelike količine alkohola, nakon što prođe i jedno i drugo ostane mi neka rupa u grudima u prvim danima siječnja.
Tad skupljam novu snagu, daj zima je praktički tek počela, skoncentriraj se, nemoj sad već gubiti sapu. Nekako izdržim do veljače. A kad ona počne, i ja shvatim da vani i dalje nema ni lišća ni travki, da se sivi oblačni oklop i dalje nadvija nad našim glavama, hladno je, nekad i hladnije, nekako onemoćam. Pomislim, zima nikad neće prestati. Zauvijek će sve biti sivo...

Ožujak se u svijest uvuče polako. Prvo zamiriše, ako je to u Zagrebu moguće. Kako snijeg ima svoj miris, tako ga ima i nagovještaj proljeća. Ne vidiš nikakvu promjenu, ali ga osjećaš. Kroz otvoren prozor začujem prdekanje prvog hrabrog skutera...a meni se pričinjava zvuk čamca koji prolazi morem pored obale...priviđa mi se od muke.

Rođendan mi dođe kao trešnjica na vrhu te sive torte. Prije sam bila uvrijeđena kad bi mi netko zaboravio čestitati. Godinama sam patila jer me tata nikad nije zvao. S vremenom sam shvatila da je to nebitno. Sad me zove, ali ja sam ga odavno izbacila iz svog života jednako kao i on mene. Kad prođe dovoljno vremena ništa više ne boli. O tome nekom drugom prilikom.

Previše je različitih ljudi koje poznajem i volim/želim vidjeti. Ne mogu ih odjednom pozvati doma. A ni na cugu...dosta mi je glupih situacija gdje se ljudi grupiraju i međusobno ne komuniciraju. Naravno, treba proslaviti i s obitelji. U mom slučaju se to sad svelo na nas 4 vještice - baka, mama, kćer i ja. (Sve jedinice, sve bez muškaraca :)))). Tako malo, a i to bude dizaster. Svaki put. Svaki rođendan, svaki praznik.
Nekoliko godina za redom smo moj bivši i ja slavili zajedno (i on je riba kao i ja), radili tulume. Naporno. Kad radiš svoj tulum, sav si napet ko špranja i zbog toga u opasnosti da se naliješ već od par uvodnih pića, a ne smiješ obnevidjeti na vlastitom partyju. Živčaniš od organiziranja danima unaprijed. Kad konačno počne, gosti dolaze i svi te ljube. I odjednom, svi te opet ljube jer odlaze...već je 2, 3, 4 ujutro. Dok pristojno sačekaš da i najuporniji odu, doma si oko pol 7, 7, mrtav umoran padaš u krevet. A zbog čega.

Ovaj put sam nekako kul. Neću raditi ništa što mi je tlaka. Nakon zaista puno godina pomirila sam se sa sobom i svojim rođendanom. Polako dogovaram neke cugice, jednu večeru, jedan ručak...
Jutros sam se sjetila jednog davnog i dobrog benefita rođendana...ispitivanja u školi...Profesorice, meni je danas rođendan! - Ah, onda dobro, pitat ću te drugi put. - uvijek je palilo, zapravo mi ni sad nije jasno zašto.

Ove godine ne mrzim svoj rođendan. Dan kao i svaki drugi. Prilika da se čuješ i vidiš s ljudima koje viđaš često, ali nikad ti nije dosta, i onima koje vidiš malo rjeđe, a uvijek ti bude drago. Evidentno je da me prožimlje neki objektivno nedokaziv optimizam. Otvaram mu vrata i želim da ostane kod mene što duže.
Eto rodila se i rođendanska želja :).

....................

Činjenica: stvari oko kojih se najviše grčiš u životu događaju se rijetko ili nikad. Kao da te prokletinja prati kroz život, čuči na ramenu i sluša, sluša...Znam ja nju odmalena. Znam da čuje i što se ne govori, pa umišljam da je varam. Mislim i pričam o svemu drugome, samo ne o svojim stvarnim planovima. Jer ako me čuje, gotovo, ode.
Slično je čuvanju vlastite tajne - ako ne želiš da je itko sazna, onda je nećeš baš nikome ni reći. Čim je izgovoriš, pa makar bilo i u rupu, udahnuo si joj život koji više nije tvoj. To je sve teško pa odlučiš čuvati samo jako važne, a ostale ispratiš u život kao djecu i poželiš im sve najbolje.

Bitnih i važnih želja, a još manje planova nema puno u mom životu. Planovi su komplicirani. Treba sjesti i razložiti segmente i korake. Prije svega odrediti cilj. Proučiti prednosti i nedostatke. Postaviti temelje i zaštitne ograde.
A ja sam više nekako tip...počet ću odavde, this feels allright, pa krenuti nekud, ne može valjda biti tako loše, prema nekom dalekom cilju...vidim ga u daljini, ali lako je moguće da sam u startu krivo položila tračnice. Pa u konačnici gledam bespomoćno iz vlaka kako cilj prolazi pored mene. Zato sam više tip od želja. One su nekako manje odredljive, a više sklop vizija i pratećih osjećaja. Slutim da su zato i manje realne i teže ostvarive.

Treba imat i muda, što nemam fizički, a vidim ni mentalno, priznati rupi što su ti potajne brijačine. A treba, na kraju krajeva, imati želju. Nije ni to jednostavno.

A gledam svaki dan ovaj moj svijet što me okružuje i stalno pomišljam kako je ružan. Ma fizički - dovoljno je da otvorim vrata od stana i pogledam u hodnik...odmah preko puta na zidu ispod prekidača naguran nekakav rastavljeni dvosjed, naravno okomito da ne bi netko sjeo na njega. Uzduž zida hrpetina ormara. Do stropa. Po stepenicama prema tavanu nekakvi raspareni ormarići. I tako do prizemlja, gdje je po mraku i bez svjetla koračanje opasno po život. Kad natrčiš na prvi od desetak naguranih bicikala, gotov si, ostali te pojedu za doručak. Već sam par puta urlala po hodniku da ću naručit o svom trošku kamion da to sve odnese (ne bicikle :), ali nikad nisam nazvala...a treba posaugat doma, skuhat, oprat...dok sve (ne) stignem, kamion je već odavno zaboravljen.
Na izlizanim vratima haustora puknuto staklo. Prilazna staza već odavno ima svoj život. Cementne kocke nadigle su se u svim smjerovima. Onda ugledam kuće u ulici. Naslagane ružne kocketine s balkonima. Sva sreća većinom su obiteljske s vrtovima, pa ih sakriju živice i drveće - kad sunce padne pod pravim kutom, zna nekad čak biti pomalo simpatično. Asfalt je izrovan, kao i svugdje...je l to neki Murphyjev zakon da nekome pukne cijev ili bi baš uveo plin dva dana nakon što su valjci utisnuli svježi, novi, ravni, crni...i tako bi sad mogla nabrajati o rasvjetnim stupovima i odurnim žicurinama struje i telefona i tramvaja koje zaklanjaju pogled u nebo, raspadnutim fasadama, vanjskim jedinicama klima uređaja i satelitskim antenama koje bez reda i pravila vise po njima, umazanim izlozima i reklamama, smrdljivim automobilima...i na kraju sivim, natmurenim, živčanim, usredotočenim licima ljudi koji ni ne vide taj svijet oko sebe jer stalno negdje jure i žure i nikako da stignu.
Stvarno, kad zabljesne sunce sve je malo ljepše. A najbolje je kad te raspali direkt u bulju pa više ništa i ne vidiš.

I mislim si, stalno - da sam bar sad negdje drugdje, negdje gdje je lijepo. I mirno. Da su oko mene ljudi koji me vole i ja volim njih. Da se zajedno veselimo. Da znamo da ćemo i sutra biti ondje, pa da ne brinemo. Da imam obitelj koja se smije za stolom pri prazničnom ručku. Da sam nekome važna koliko i on samome sebi.

To ja želim. E, pa ne može. To potpada pod pravilo rijetko ili nikad.
Čak i kad jesam negdje drugdje gdje je donekle lijepo i mirno i ima većinu uvjeta da bude idilično, pojavi se neki vrag i omete doživljaj...jedan oblak zakrije sunce, pa puhne neki hladan vjetar; krevet mi polomi leđa; netko se potrudi sve usrat jer mu baš danas sve to nije po ćefu.

Bojim se ipak, ako se natjeram da i te želje zaboravim, što će ostati od mene?

U raznim novinama i magazinima opetovano se pojavljuju članci o depresiji i antidepresivima, i opetovano me skoro svaki put nanerviraju.

Ovaj put mi je para izašla na uši kad sam pročitala komentar na članak iz Jutarnjeg od 04.03.2009., a tema je bila i na svim dnevnicima i vijestima tog dana - kako je prodaja antidepresiva u Hrvatskoj od početka krize porasla 30% (ne mogu naći taj Jutarnji da točno prepišem naslov). Komentar je izašao 05.03.2009. i glasi:

Ako si sam ne pomogneš, ne mogu ni antidepresivi. Ajde, ako ih tko od vas koristi, dajte mi recite kako se osjećate nakon što djelovanje tablete popusti? To je ko j.... droga, ko fol zaboraviš na probleme, ali oni ne nestaju. Bez brige budite da će vas čekati kad se "otrijeznite". Angie555


Takvi i slični komentari stalno se ponavljaju. Uporno ih ponavljaju ljudi koji, vidi se, ne znaju razlikovati kolokvijalni izraz "depresija" od znanstveno dokazanog psihičkog stanja u koje ljudsko biće može zapasti nakon velikog životnog šoka.

http://www.medicina.hr/clanci/depresija_bolest.htm

Sjećam se i ne tako davne poplave članaka u kojima se tvrdi da antidepresivi uopće nemaju dokazano farmakološko djelovanje, osim po principu placebo efekta, tj. autosugestije.

I ja sam spadala u skupinu ovih nadobudnih, kaj daj se trgni, sve je ok, bit će bolje, moraš si sam pomoći i sličnih bljezgarija.
Mamina najbolja frendica završila je u Vrapču na konjskim sredstvima za smirenje nakon ostavinske rasprave svog oca. Danima je baljezgala gluposti, čak i kad je smanjila dozu. Čak i kad je prestala piti sredstva za smirenje.
Meni je ta cijela epizoda bila skroz nejasna. Kako je moguće da ti tak pukne daska u glavi da počneš brljati gluposti i sav se toliko oduzmeš da te pošalju u bolnicu? A nemaš nigdje ni ogrebotine...? Za to se ide u bolnicu, ne?

Ne mogu tvrditi ništa više od onoga što sam sama prošla. Vidim da će po novinama i dalje izlaziti (po mom mišljenju) - gluparije. Jedino što sad mogu je opisati NEGDJE svoje iskustvo, pa možda time jednom nekome pomoći. Znam da su šanse malene, no već ako pomognem jednoj osobi, bit ću zadovoljna.

Znam također i da je svaki slučaj depresije drukčiji, i da postoje različite vrste antidepresiva, i da neki na neke djeluju, neki ne...kako psihijatar procijeni koju vrstu kome prepisati ovisi valjda o stupnju njegovog/njezinog znanja i iskustva. Dakle, nema čvrstih pravila. Koliko ljudi, toliko vrsta depresija. Nije ni onda ni čudo da u civilizaciji u kojoj živimo psihijatre doživljavamo kao hodače po rubu mumbo-jumbo svijeta. Oni zbilja teško dokažu egzaktnost svojih tvrdnji.

Prvo da raščistimo najgrublju grešku:
Antidepresiv i sredstvo za smirenje SU DVIJE RAZLIČITE STVARI.
Sredstva za smirenje, počevši od kamilice preko valerijane (Persen) do raznih tableta kao što su Apaurini, Praxiteni i sl. su upravo to što samo ime kaže, za smirenje. Dakle, u trenu kad se prejako iznerviraš (opet subjektivna procjena, ali moglo bi se možda definirati kao stanje uzrujanosti koje ometa obavljanje svakodnevnih poslova), popiješ to i nakon nekog vremena, recimo 15 minuta, vidno se primiriš. Ako si tako jako nanerviran ili stalno iznova proživljavaš uzrok nervoze, nakon par sati, sredstvo će prestati djelovati i vratit ćeš se stanju povećane uzrujanosti, pa popiti još jedan itd. Ako je nervoza bila trenutna (tipa, profesor na ispitu kojeg više nećeš vidjeti), nakon te jedne više nećeš morati popiti drugu.

Drugo, kad ti se ta druga depresija krene događati, TI NE ZNAŠ što ti se zapravo događa. Ni ne pomisliš da je to neko stanje koje bi netko tako prozvao.

Meni je bilo ovako: prvo sam imala noćne more katastrofičnih sadržaja, uvijek je propadao cijeli svijet, cijela zemaljska kugla. Od ispadanja Zemlje iz putanje, preko invazije vanzemaljaca, do pada asteroida. Nikad isti san, uvijek isti sadržaj. Pomisao: to je to. Nema više. I grozna praznina u očekivanju kraja.

Zatim sam imala par paničnih napada. Iz čista mira, lijepo sjedim na poslu za kompom i odjednom se sva unezvjerim, ruke mi se pretvore u sante leda, srce skače iz grudi, sva se prestravim, ushodam, šizim. Jednom sam uzela novine i pročitala ih od korica od korica dok se nisam smirila, samo da zabavljam mozak i samu sebe ne bacam još dublje u te krugove panike.

Slijedeće što mi se dogodilo je da sam izgubila osjet u licu i nogama. Hodala sam normalno, ali kad bih se dodirnula, kao da ne diram sebe nego nešto tuđe. Naravno, popraćeno paničnim napadima, jer kad mi se tak nešto počne događati, dodatno se userem. Bila sam kod neurologa. Prekrasna žena. Svu me ispregledala i prepipala. I preispitala. Na kraju mi reče da to nisu fizički simptomi, i da se moram pozabaviti sa sobom i svojim životom.

A nakon što su krenule stvarne spike o rastavi braka (jer o tome se radilo), to je to, gotovo, nema više, prvo sam prestala spavati. Umorna kao pas, izmoždena, rušim se navečer u krevet, i umjesto da zaspem, ležim širom otvorenih očiju, i ni da bi. A umjesto da se smirim, uslijedi još jedan napad lupanja srca, treskanja cijelog tijela, unezvjerenosti i sveopćeg straha. I dok se tako tresem u mraku, razmatram da li je sad pametno popit pol Praxitena jer sam malo prije popila čašu vina. Trkam mamlaza, uskoro bivšeg, koji me upravo ostavio, koji spava kao klada, snom pravednika, i govorim mu da mi nije dobro, možda da zovemo hitnu? A on jedva da se pomakne, i odgovara u polu-snu da šta pričam gluposti, nek samo ugasim svjetlo (jer ga upaljeno svjetlo nervira, ne da bi meni pomogao) i nek spavam.
Dižem se i pijem Praxiten.

Nakon par dana, to se pretvorilo u sveopće stanje. Spavanje bez tableta nema šanse, a cijeli dan ako skupim 5 minuta na hrpu gdje mi je relativno ok, osjećam svaki dio tijela, ne gubim se sebi iza očiju, zvukovi se ne udaljavaju, srce mi ne lupa, i dlanovi se ne znoje, slavim.

Sad već očajna jer to nikako ne slabi i ne prolazi, a najmanje što sad želim pokazati jest da sam se raspala, odlazim liječniku opće prakse.
Žena me pomno preispita i zaključi da je možda ipak u pitanju kakva bračna kriza, da nije to još otišlo tako daleko, prepiše mi dvije vrste tableta za smirenje - Helex po danu, Praxiten po noći. (Pojma nemam zašto.) Dođem iz apoteke na posao, mrknem Helex kak mi je rekla, i nadrogiram se tako da se doduše ne tresem, ali to je otprilike i sve što sam u stanju raditi. Nakon par pokušaja četvrtina tablete ipak je bila dovoljna. I razmišljam - što sad? Pa kolko ću sad pit te tablete? Još da postanem ovisna o njima? Glupo. Mora postojati neki drugi način.

Igrom slučaja frendici preporuče neku navodno ok psihijatricu. Nekako istovremeno i njoj i meni padne na pamet - a zašto se i ja ne bih naručila kod nje? Pa nije baš da sam najbolje...
Usput, nemam problema s traženjem stručne pomoći. Dapače, htjela sam ići i na zajedničko bračno savjetovanje kad sam shvatila da smo zaglibili...pogodi tko je rekao - ma koji kurac će meni neki glupan govoriti kaj s mojim brakom nije u redu?!?!

Sad sam već u fazi gdje sam ozbiljno zabrinuta za svoje fizičko zdravlje, svakodnevno na internetu pretražujem Pliva zdravlje i slične stranice u potrazi za svojim simptomima. Osjećam se kao da sam se sasula u sebe, ruina plačnih očiju i crnih podočnjaka. Da bi sve bilo ljepše, moram se pravit kul pred djetetom, a samozadovoljni kreten mi večerima maše pred nosom s nekim papirima na kojima su neke cifre u eurima.
Najgore od svega jest što mi alkohol ne pomaže. Prvo, moram se odlučit hoću li pit alkohol ili tablete. (Prevelik sam hipohondar za isprobavanje kombinacije.) Odem navečer van s frendicama, uopće ne uživam u izlasku, ispijam pive u nadi da ću ugodno obnevidjeti. Rezultat je porazan. Skoro apsolutna rezistencija na alkohol. Vraćam se kući očajna jer sad nemrem popit tabletu za spavanje. Ujutro sam još iznurenija od svega skupa.

Tako, odo ja kod tete Psihijatrice. Teta P. je svjetlo na kraju tunela. Pričala sam i pričala. Rekla mi je da nastavim piti tablete. I naručila me za 15 dana. I ona razmatra mogućnost da nije to kraj. Ja je ispitujem kako da se ponašam s djetetom.

Nakon 15 noći bez snova, opet sam kod nje. I nakon nekog vremena, pita ona mene bih li ja popila kuru antidepresiva. A ja kažem - nemam pojma, a što je to? Vadi teta knjige, i priča...kad čovjek doživi veliki psihički šok, poput smrti bliskog člana obitelji, rastave, nesreće itd. u mozgu jako padne razina serotonina. Serotonin je neurotransmiter koji regulira funkcije poput fine mišićne kontrakcije, regulacije temperature, apetita, osjećaja boli, ponašanja, krvnog tlaka i disanja. Kada je u ravnoteži, daje osjećaj zadovoljstva i mentalne opuštenosti. Previše ili premalo seratonina dovodi do abnormalnih mentalnih stanja, poput depresije (vidi npr.: http://hr.wikipedia.org/wiki/Serotonin). Pa kaže: kad razina serotonina u mozgu odjednom tako jako padne, tijelo ga ne može tako lako ili uopće nadoknaditi.
Najbolji prirodni način za podizanje serotonina je seks, koji je meni tim trenutcima out of question. Drugi, ne loš, ali nedovoljan, čokolada. I rekreacija, vježbanje. Te razne namirnice...ne da mi se surfat sad.
A najbrži za ovakva loša stanja su - antidepresivi. Oni su inhibitori pohrane serotonina u mozgu. To jest, kad je sve u redu, mozak višak serotonina negdje pohranjuje. Kad se dogodi nagli manjak, on to ne skuži pa ga svejedno pohranjuje. A mi to ne želimo, jer hoćemo jesti, spavati i biti normalni. Pa mu ne damo da ga spremi. I to radi antidepresiv.
Pokazala mi je čak snimke mozga s normalnim i spuštenim razinama serotonina, i rekla da vani postoje aparati s kojima se to mjeri tj. snima, ali kod nas ih nema...

Naravno da ja sad to jako skraćeno prepričavam ono o čemu mi je ona pričala pola sata. Ali ljudi, prepun je internet članaka! I zbilja ne razumijem kako se SVAKI PUT nađe neka šuša koja izvali ono s početka?!?!

Pristala sam. Kaže, pije se minimum 6 mjeseci, prva dva tjedna bi mi moglo biti još gore, al nek se i dalje pomažem s tabletama za smirenje, dok ne počnu djelovati. Pila sam Portal, sastav je isti kao poznatiji Prozac.

I sad, možda je placebo? Nakon ovog svega, ja sam sklona tvrditi da nije. I djeluje! Nakon 2 tjedna počela sam spavati normalno. Nevjerojatno kako se čovjek može veseliti malim stvarima. Jeiii, spavala sam bez tableta. Jeiii, prošao je cijeli dan, a nisam se tresla! Nije se dogodilo odmah, ali za 2 mjeseca sam već bila puuno bolje. Helex tu i tamo po danu, po noći - ništa.

Ipak, kužiš da nije sve normalno. Jesi bolje, spavaš, jedeš, ideš na posao, komuniciraš. Ali to nisi ti. Stvari koje su me prije veselile, sad su mi glupe i dosadne. Teško mi je bilo komunicirati s ljudima. S dobrim prijateljima neka polu-nervoza. Izlasci, neobavezna druženja i lupetanja - ni slučajno. Ne vidim čemu to.
I sva sam nekako...otupjela, neosjetljiva kako na svoje probleme (što je dobro, ne nerviraju me), tako i na tuđe (niije dobro).
Obuzela me sveopća neugoda od druženja s ljudima, lagana socijalna fobija. Mislim da to čak možda i nije imalo veze sa antidepresivima. Rekoše mi starije i pametnije razvedenice da je to normalno. Jedna je čak razvila fobiju od visine, a inače obožava planinariti. Tako to valjda mora biti, ubije ti jedino što te još veseli u životu, i to u trenutku kad ti zaista treba :)).

Dakle, antidepresivima treba dva tjedna (dva tjedna svaki dan piješ po dvije ili već koliko ti kažu) da uopće počnu djelovati. A nakon toga ih moraš piti svaki dan 6 mjeseci da bi postigao razinu u mozgu koja je minimalna za normalno funkcioniranje. I obično se piju bar godinu dana.
Otkud izjave "kad popusti" zbilja ne kužim.

Ja sam ih pila godinu dana, drugih 6 mjeseci pola doze. Htjela je teta da još pijem, ali ja sam htjela biti ja pa smo se dogovorile da prestanem. Sad već godinu dana ne pijem, i ok sam. Još posjećujem tetu P., rjeđe no prije i skroz mi je to dobro. Zapravo, čini mi se kao da više imam koristi od zamišljenih konverzacija s njom na dnevnoj bazi nego od stvarnog posjeta, ali wtf. Da nema stvarnih, možda ne bi bilo ni zamišljenih? Ići ću sigurno još neko vrijeme jer nismo još ni iz daleka gotovi. Štoviše, prije dva dana ponovo se zakompliciralo. O tome nekom drugom prilikom, možda.

Vidim, malo sam odužila...valjda nije previše.
Nadam se da sam nekome pomogla.
Imajte se dobro. Zapravo, svima toplo želim da nikad ni ne dođu u situaciju da razmišljaju o tome hoće li ili neće piti ikakve tablete.

...............

TRI NONICE

Tri nonice stare
pred kućun su stale
i kritikale.
I Katu, i Pepu, i Jelu,
i Toncu debelu.
Jedna da j' takova,
druga onakova,
jedna bi se rad ženit,
druga se zna lenit,
treća sve zafraja
četrta da ne vaja.
A svet da se j' pokvaril,
i prvo da j' boji bil.
Tri nonice stare
su kritikale
od osme do polna.
A kad je polne zvonilo,
jednoj je doma poć bilo.
Su dve ostale
i nju kritikale.

(Drago Gervais)


....

Kakav je to vrag u čovjeku koji ga goni da sve oko sebe kritizira? I ne možeš sam pred sebe izać' i reć' -" Ja nisam takav!!!" Raste i buja u nama kao neki zločesti korov...čupaš ga čupaš, a on opet, kao da mu vjetar svaki put ponovo donese sjeme.
Jučer baš, pogled mi padne na upaljen televizor, reprizine reprize tko zna koje sezone Uvoda u anatomiju (btw. je l' ne mogu đubrad napisat' koja je sezona u reprizi pa da se lijepo pripremiš da uhvatiš koju epizodu i da ne moraš baš za svaku epizodu prvo pet minuta pogađati o čemu se radi...). I vidim neka koka pleše, u gaćicama, kamera je snima odozdo, od stopala na više. Kadar ne traje više o par sekundi do glave.
Prvo vidiš dobre noge, onda shvatiš da odlično pleše, pogađaš tko bi to mogao biti. I onda se penje preko bokova i trbuha i već je gore, i vidiš to je dr. Torres (mislim?:). ...i trbuha...kao cd koji je zapeo u playeru, dang, dang, dang...zločesto oko u trenu detektira da nije opet neka glista na ekranu, već ima ženska trbuha, i ima nje, bogme posvuda. "Pa da, nije ni mogla bit neka druga, nego ta debela" - izdajnički mozak pomisli prije nego ga je itko u stanju zaustaviti. I boli njega za personality, i za to kako to "zbilja nije važno jer je mačka odlična" i "gle kak nju boli dupe, kaj joj fali"...on se ugura puno prije nego li stigne alarm iz primozga, policajac koji ga tjera da bude civiliziran.

A koliko ima takvih stvari...i koliko toga svakodnevno progutamo da bismo bili "funkcionalni" iliti društveno prihvatljivog ponašanja. To je stvar cijeloživotnog treninga, ispiranje mozga od malih nogu. Zašto su, između ostalog, klinci tak slatki? Jer nisu utrenirani, pa pričaju sve, svima i svugdje...svi mi podsvjesno uzdišemo od nostalgije dok se poistovjećujemo s njihovim blaženim nedostatkom inhibicija. Kad malo porastu i pretvore se u roboteke i počnu suviše sličiti nama ostalima, nisu više zanimljivi. Neiskvareni, kažemo mi.

Sjećam se turbo neugodne situacije s bivšeg posla...jedan novi kolega uporno je svakodnevno na posao dolazio u plastičnim puloverčićima. A od silnog se stresa ne bi li se iskazao na novom poslu, svakodnevno i preznojavao po više puta. Sad, je li ujutro stavljao dezodorans koji se uza sav trud predavao već negdje oko desetke, nećemo saznat nikad. A oko njega sjedi hrpa žena. Nakon par dana, lagano unutarnja pobuna. Trača se po hodnicima, došao trač i do nas s gornjeg kata (aha, imala sam sreće i sjedila daleko...). I neće mu nitko reći! Ali hoće, reći će svima ostalima! Smiješno? I tko je tu sad prava, a tko kriva strana? Na kraju su koke s prve linije fronte otišle kod direktora i rekle mu neka se on pozabavi time, više onako, kao muško-muškome, nego kao direktor potčinjenome. I odradio je on to, bez grča na licu (možda mu je malkice čir proradio, al' nije nikom priznao :). I od tog dana, plastični puloveri su odjebali karijeru, a na scenu stupiše pamučne varijante. I voda, i sapun, i dezić, u nekoj boljoj kombinaciji.
Usput, to mi je bila prva veća firma u životu. Tada, 20-tak zaposlenih. Mjesecima sam bila u šoku od tračeva. Nema šanse da odeš na wc, a da ne saznaš neki novi sočni. Ili nastavak od jučer bar. Ne moram ni reć' da je pol' žena iz firme spavalo s direktorom? Možda sam i ja, pa još uvijek nisam saznala! ;)))
Prvo mi je bilo zanimljivo. Nikad nisam bila u takvom moru tračeva. Ni danas mi nije jasno, je li to bila neka specijalna situacija, ili je tako u svakoj velikoj firmi? (Nisam naime više pokušavala s velikima.)
Zatim je postalo malo naporno. Je l' smo mi došli na posao raditi ili tračati?
Na kraju je naravno bilo gnjusno. Nikad nisam ovladala tehnikama, no uspjela sam naslutiti da nisu tračevi samo zbog tračanja. Naravno da ispod svega postoji skriveni motiv. Postoji netko od koga tračevi kreću. I imaju neki svoj cilj. Kao dvorske spletke. Sve je dobro dok držiš halju visoko iznad blata i znaš dobro preskakivati preko lokvi. Ne bih se čudila da su tračevi ponekad odlučivali o krojenju karijera.

I kaj sam ja sad, svetica? Baš. Usrče te. Ne možeš protiv svog bolesnog mozga. Vječno skenira, i traži greške. I neprestano ih nalazi. U jutarnjem alarmu, prekinutom snu, u gaćama pred ormarom, u vremenskim prilikama vani, u prokletom prometu, na poslu, u mobitelu, kompjuteru (e, to je tek Diznilend), prijateljima, nepoznatima na cesti...divlja, divlja, ne pušta te na miru...Zbog toga smo izmrcvareni, umorni i nesretni.

Zaista, kad ti vlastiti mozak tu i tamo u nečemu ne uspije pronaći grešku, osjetiš na trenutak istinsku sreću.

Kad sam bila mlađa, znala sam često sa čuđenjem promatrati parove u restoranima i kafićima koji satima sjede i - šute. Gledaju u svim smjerovima, a zapravo nikamo. Jedu, piju, opet jedu. Nikad ne pogledaju jedan drugome u oči. Kamenog lica, ne pokazuju nikakve emocije.
Pitala sam se kakva ih to moćna sila drži na kupu za istim stolom kad je evidentno da bi se puno bolje proveli da su bili sami, svak za sebe. I koliko samo dugo mogu izdržati tako? Pa što navlače tu kavu i vodu toliko. Nije li smisao balkanskog višesatnog kafenisanja u nečem sasvim drugom?

No, pa, bila sam mlađa. I od tad sam i sama prošla slijed mučnih situacija koje su dovele do šutnje u restoranu. Prije nisam znala da ta šutnja ne postoji samo tamo. Šuti se svugdje. U autu. Doma. U krevetu. Na telefon. U društvu!! Tamo se odlično šuti! Nitko ne kuži da vas dvoje pričate sa svima osim međusobno.

Još uvijek ne znam zbog čega se sve šuti. Ja znam da dođe vrijeme kad radije šutim nego da urlam, nekako te vikanje i raspravljanje i natezanje umori. Kad počneš shvaćati da te to samo jako fizički i mentalno iscrpi, a nema nikakvog učinka. Ni tiho i mirno, ni glasno i brzo. Ali moju predanost nije lako ugasiti, pa mi je trebalo dugo da zašutim zauvijek, i to tek kad sam postala jako, jako, jako umorna. I tek nakon što mi se objasnilo da nisam dovoljno dobra da bi se za mene vrijedilo boriti.

Sad kad vidim dvoje da šute, bude mi teško. Znam da njima sigurno jest. Sranje na vidiku.

I znam da u svemu još uvijek vidim tu šutnju. Htjela bih konačno postati optimist, nabaciti smiješak i pozvati život da me još jednom ošamari.
Dovraga, još uvijek nemam snage.

Je li moguće da na blogu ima samo nekolicina zaista zanimljivih ljudi?
Znaaam, friška sam ovdje, ali. Stalno se vrtim u krug, i naletavam na iste. (U ritmu pali novi-gasi, pali novi-gasi, pali novi-gasi, pali novi-gasi, pali novi-uu, ovaj ću pročitati, ...)

Hybrid je jedan od groznijih susreta s blogovima u mom životu.
Ajde, pročitah 5-6 postova, al' kraćih, i uz veliko samonagovaranje. U dužima se izgubim nakon 10-tak centimetara teksta. A nisu dugačke rečenice. Nisu to rečenice.
Ima tu i tamo neka zanimljiva iskrica...al inače...doooosadno.
Izdaje knjigu? Svaka čast, puno sreće želim, bar nešto para...
Hm. Možda da se zadubim još malo...nešto mi promiče?
Hah, to i inače radim u životu, trošim previše vremena na nebitne stvari...

Mora da je stvar u meni, ipak, kao i uvijek.
Na primjer, tko čita moj blog? Nitko. Njegov? "Svi".
Pa nije ovo mjesto gdje ću otkrivati da sam socially challenged.
Znam ja to i od prije.

A što uopće očekujem? Neke velike misli, književnost, uživanciju u stilu, formi i sadržaju?
Svašta. Da počnem od sebe - je l' JA to nudim? Naravno da ne.
So?

Moram ipak priznati, da ovako, u razgovoru ni s kim, tj. sa samom sobom, neki bi rekli u najboljem društvu , s čime se često slažem, prije dođem do nekog zaključka nego dok satima vrtim misli po glavi.

Pa ću zato i nastaviti. Možda blog tome i služi. Meni. Terapija do shortcuta.
Hm, mislim da će mi se ova tema nastaviti...