-------------------------------
Jutros, netom prije buđenja.
Na moru sam...Novi Vinodolski, gdje sam odljetovala više od pola života. Mjesto mojih značajnih snova. I ne samo mojih.
San o valovima se ponavlja, svaki put u novom ruhu.
Naravno, u snu sve opet izgleda drukčije nego u stvarnosti i svim sličnim snovima, ali opet, more je, i znam gdje sam.
Iz relativno mirnoga mora, počinju valovi koji postepeno bivaju sve veći i veći. Svaki slijedeći nadvisuje prethodnog.
Tu i tamo ljudi ustaju, promatraju nadiruće valove, zabrinuto komentiraju. Nekako postaju preveliki. Neki odluče polako otići s plaže. Drugi se daju u bijeg.
Većina nezainteresiranih koji ostaju biva poklopljena valom koji sad već poprima obrise vodenog zida, a dosegne preko čitave plaže sve do šetališta. I to nije sve, jer iza njega se valja slijedeći, još veći zid, a iza njega još veći...
Sad je već svima jasno da ovo nisu obični valovi, i nitko ne može ni zamisliti koji i kakav će biti zadnji, i tko će i kako ostati da ga vidi.
Ja za to vrijeme nisam na plaži, već iznad, na šetalištu. Gledam i ja more. Ne prepoznajem društvo iz sna. Jasno nam je da će ovo biti loše. Zajedno bježimo uzbrdo, pokušavajući mahnitog uma na brzinu smisliti neki plan...no kakav plan može smisliti mahnit um. Ne znam koliko ću još sekundi, minuta, sati ostati živa. I bi li bilo bolje da ostanem živa, ili da dam moru da me uzme.
Već smo dosta odmakli od mora, i visoko smo na brdu, blizu središta grada. Međutim, vodene stijene koje žderu obalu sustižu nas.
Penjemo se po stepenicama neke zgrade, uvis, što više. Jedini plan. Ostani glavom iznad vode. Iscjedak nadbubrežne žlijezde zapovijeda da ostaneš živ.
(Prigodno, na iTunesima mi upravo svira Sweet Dreams od Eurythmicsa...a nisam ih slušala ne sjećam se od kada.)
Slijedeći val zahvaća "našu" zgradu, ali ona je od ovog vala viša. On je zadire i ranjava, no ne ruši je. Probijam se do nekih katova gdje mogu viriti kroz pukotine ili prozore...gledam u vodenu masurinu koja je prekrila većinu obale i grada koji poznajemo. Gledam prema Krku. Ne vidim ga. Čekaj, kako ne vidim Krk. Napadno buljim tražeći poznate obrise. Ugledam, u daljini, iznad vode. Nakupine levitirajuće zemlje prekrivene travom i drvećem. To je sve što je ostalo od Krka.
(Sad svira There Must Be An Angel :)
Glava mi je u snu prazna, a grudi pune tuge.
Budim se polako, u prvi čas u uvjerenju da to nije bio san nego istinit događaj.
U većini snova moje je more divlje, neukrotivo, nepoznato, zagonetno, zapjenjeno, tamno, prijeteće, duboko plavo ili mutno žuto od južine koja je uskovitlala pijesak lagune.
--------------------------
Tromi kit moje podsvijesti lijeno plivajući kroz mora neispavanosti, glupih filmova, serija, kompjuterskih igrica i ljubavi prema sf-u i fantastici, ponovno uzima svoj obol.
Post je objavljen 20.03.2009. u 14:20 sati.