...............
TRI NONICE
Tri nonice stare
pred kućun su stale
i kritikale.
I Katu, i Pepu, i Jelu,
i Toncu debelu.
Jedna da j' takova,
druga onakova,
jedna bi se rad ženit,
druga se zna lenit,
treća sve zafraja
četrta da ne vaja.
A svet da se j' pokvaril,
i prvo da j' boji bil.
Tri nonice stare
su kritikale
od osme do polna.
A kad je polne zvonilo,
jednoj je doma poć bilo.
Su dve ostale
i nju kritikale.
(Drago Gervais)
....
Kakav je to vrag u čovjeku koji ga goni da sve oko sebe kritizira? I ne možeš sam pred sebe izać' i reć' -" Ja nisam takav!!!" Raste i buja u nama kao neki zločesti korov...čupaš ga čupaš, a on opet, kao da mu vjetar svaki put ponovo donese sjeme.
Jučer baš, pogled mi padne na upaljen televizor, reprizine reprize tko zna koje sezone Uvoda u anatomiju (btw. je l' ne mogu đubrad napisat' koja je sezona u reprizi pa da se lijepo pripremiš da uhvatiš koju epizodu i da ne moraš baš za svaku epizodu prvo pet minuta pogađati o čemu se radi...). I vidim neka koka pleše, u gaćicama, kamera je snima odozdo, od stopala na više. Kadar ne traje više o par sekundi do glave.
Prvo vidiš dobre noge, onda shvatiš da odlično pleše, pogađaš tko bi to mogao biti. I onda se penje preko bokova i trbuha i već je gore, i vidiš to je dr. Torres (mislim?:). ...i trbuha...kao cd koji je zapeo u playeru, dang, dang, dang...zločesto oko u trenu detektira da nije opet neka glista na ekranu, već ima ženska trbuha, i ima nje, bogme posvuda. "Pa da, nije ni mogla bit neka druga, nego ta debela" - izdajnički mozak pomisli prije nego ga je itko u stanju zaustaviti. I boli njega za personality, i za to kako to "zbilja nije važno jer je mačka odlična" i "gle kak nju boli dupe, kaj joj fali"...on se ugura puno prije nego li stigne alarm iz primozga, policajac koji ga tjera da bude civiliziran.
A koliko ima takvih stvari...i koliko toga svakodnevno progutamo da bismo bili "funkcionalni" iliti društveno prihvatljivog ponašanja. To je stvar cijeloživotnog treninga, ispiranje mozga od malih nogu. Zašto su, između ostalog, klinci tak slatki? Jer nisu utrenirani, pa pričaju sve, svima i svugdje...svi mi podsvjesno uzdišemo od nostalgije dok se poistovjećujemo s njihovim blaženim nedostatkom inhibicija. Kad malo porastu i pretvore se u roboteke i počnu suviše sličiti nama ostalima, nisu više zanimljivi. Neiskvareni, kažemo mi.
Sjećam se turbo neugodne situacije s bivšeg posla...jedan novi kolega uporno je svakodnevno na posao dolazio u plastičnim puloverčićima. A od silnog se stresa ne bi li se iskazao na novom poslu, svakodnevno i preznojavao po više puta. Sad, je li ujutro stavljao dezodorans koji se uza sav trud predavao već negdje oko desetke, nećemo saznat nikad. A oko njega sjedi hrpa žena. Nakon par dana, lagano unutarnja pobuna. Trača se po hodnicima, došao trač i do nas s gornjeg kata (aha, imala sam sreće i sjedila daleko...). I neće mu nitko reći! Ali hoće, reći će svima ostalima! Smiješno? I tko je tu sad prava, a tko kriva strana? Na kraju su koke s prve linije fronte otišle kod direktora i rekle mu neka se on pozabavi time, više onako, kao muško-muškome, nego kao direktor potčinjenome. I odradio je on to, bez grča na licu (možda mu je malkice čir proradio, al' nije nikom priznao :). I od tog dana, plastični puloveri su odjebali karijeru, a na scenu stupiše pamučne varijante. I voda, i sapun, i dezić, u nekoj boljoj kombinaciji.
Usput, to mi je bila prva veća firma u životu. Tada, 20-tak zaposlenih. Mjesecima sam bila u šoku od tračeva. Nema šanse da odeš na wc, a da ne saznaš neki novi sočni. Ili nastavak od jučer bar. Ne moram ni reć' da je pol' žena iz firme spavalo s direktorom? Možda sam i ja, pa još uvijek nisam saznala! ;)))
Prvo mi je bilo zanimljivo. Nikad nisam bila u takvom moru tračeva. Ni danas mi nije jasno, je li to bila neka specijalna situacija, ili je tako u svakoj velikoj firmi? (Nisam naime više pokušavala s velikima.)
Zatim je postalo malo naporno. Je l' smo mi došli na posao raditi ili tračati?
Na kraju je naravno bilo gnjusno. Nikad nisam ovladala tehnikama, no uspjela sam naslutiti da nisu tračevi samo zbog tračanja. Naravno da ispod svega postoji skriveni motiv. Postoji netko od koga tračevi kreću. I imaju neki svoj cilj. Kao dvorske spletke. Sve je dobro dok držiš halju visoko iznad blata i znaš dobro preskakivati preko lokvi. Ne bih se čudila da su tračevi ponekad odlučivali o krojenju karijera.
I kaj sam ja sad, svetica? Baš. Usrče te. Ne možeš protiv svog bolesnog mozga. Vječno skenira, i traži greške. I neprestano ih nalazi. U jutarnjem alarmu, prekinutom snu, u gaćama pred ormarom, u vremenskim prilikama vani, u prokletom prometu, na poslu, u mobitelu, kompjuteru (e, to je tek Diznilend), prijateljima, nepoznatima na cesti...divlja, divlja, ne pušta te na miru...Zbog toga smo izmrcvareni, umorni i nesretni.
Zaista, kad ti vlastiti mozak tu i tamo u nečemu ne uspije pronaći grešku, osjetiš na trenutak istinsku sreću.
Post je objavljen 06.03.2009. u 00:04 sati.