Hot Water Rediscovering

................

Mrzim svoj rođendan.
Već godinama. Možda se razlozi tu i tamo promijene, al' mrzim ga.
Još dok je u nadolasku. Dok se borim s prgavim sivim teškim veljačinim danima.

Veljača mi je najomraženiji mjesec u godini. Lišće je palo još u listopadu, nebo se stopilo s asfaltom i sve je još od tada sivo, hladno i vlažno. Sto slojeva odjeće, sve nešto negdje steže. Ali tad je to neka promjena, a ja volim promjene, pa jedno vrijeme podnašam tu depru koja me zaskače po cesti.

Ima nekog blesavo radosnog iščekivanja u danima koji prolaze na putu prema Božiću i Novoj godini. Bez obzira na slavlje ili ne-slavlje i poklone ili ne. Tako smo sazdani, ritam u nama nalaže nam da zatvorimo poglavlje, još jednu godinu, u svojim glavama. Iako generalno ne volim ni Božić, a za Novu godinu mi je svake godine nejasno zašto je treba proslavljati cjelonoćnim bdijenjem uz prevelike količine alkohola, nakon što prođe i jedno i drugo ostane mi neka rupa u grudima u prvim danima siječnja.
Tad skupljam novu snagu, daj zima je praktički tek počela, skoncentriraj se, nemoj sad već gubiti sapu. Nekako izdržim do veljače. A kad ona počne, i ja shvatim da vani i dalje nema ni lišća ni travki, da se sivi oblačni oklop i dalje nadvija nad našim glavama, hladno je, nekad i hladnije, nekako onemoćam. Pomislim, zima nikad neće prestati. Zauvijek će sve biti sivo...

Ožujak se u svijest uvuče polako. Prvo zamiriše, ako je to u Zagrebu moguće. Kako snijeg ima svoj miris, tako ga ima i nagovještaj proljeća. Ne vidiš nikakvu promjenu, ali ga osjećaš. Kroz otvoren prozor začujem prdekanje prvog hrabrog skutera...a meni se pričinjava zvuk čamca koji prolazi morem pored obale...priviđa mi se od muke.

Rođendan mi dođe kao trešnjica na vrhu te sive torte. Prije sam bila uvrijeđena kad bi mi netko zaboravio čestitati. Godinama sam patila jer me tata nikad nije zvao. S vremenom sam shvatila da je to nebitno. Sad me zove, ali ja sam ga odavno izbacila iz svog života jednako kao i on mene. Kad prođe dovoljno vremena ništa više ne boli. O tome nekom drugom prilikom.

Previše je različitih ljudi koje poznajem i volim/želim vidjeti. Ne mogu ih odjednom pozvati doma. A ni na cugu...dosta mi je glupih situacija gdje se ljudi grupiraju i međusobno ne komuniciraju. Naravno, treba proslaviti i s obitelji. U mom slučaju se to sad svelo na nas 4 vještice - baka, mama, kćer i ja. (Sve jedinice, sve bez muškaraca :)))). Tako malo, a i to bude dizaster. Svaki put. Svaki rođendan, svaki praznik.
Nekoliko godina za redom smo moj bivši i ja slavili zajedno (i on je riba kao i ja), radili tulume. Naporno. Kad radiš svoj tulum, sav si napet ko špranja i zbog toga u opasnosti da se naliješ već od par uvodnih pića, a ne smiješ obnevidjeti na vlastitom partyju. Živčaniš od organiziranja danima unaprijed. Kad konačno počne, gosti dolaze i svi te ljube. I odjednom, svi te opet ljube jer odlaze...već je 2, 3, 4 ujutro. Dok pristojno sačekaš da i najuporniji odu, doma si oko pol 7, 7, mrtav umoran padaš u krevet. A zbog čega.

Ovaj put sam nekako kul. Neću raditi ništa što mi je tlaka. Nakon zaista puno godina pomirila sam se sa sobom i svojim rođendanom. Polako dogovaram neke cugice, jednu večeru, jedan ručak...
Jutros sam se sjetila jednog davnog i dobrog benefita rođendana...ispitivanja u školi...Profesorice, meni je danas rođendan! - Ah, onda dobro, pitat ću te drugi put. - uvijek je palilo, zapravo mi ni sad nije jasno zašto.

Ove godine ne mrzim svoj rođendan. Dan kao i svaki drugi. Prilika da se čuješ i vidiš s ljudima koje viđaš često, ali nikad ti nije dosta, i onima koje vidiš malo rjeđe, a uvijek ti bude drago. Evidentno je da me prožimlje neki objektivno nedokaziv optimizam. Otvaram mu vrata i želim da ostane kod mene što duže.
Eto rodila se i rođendanska želja :).