Hot Water Rediscovering

U subotu navečer bila sam s kćeri u kinu. U kinu u shopping centru. Pa smo došle ranije da bi na vrijeme kupile rezervirane karte. Da bi nakon toga početak prikazivanja kasnio 20-tak minuta zbog "tehničkih poteškoća".

I što se radi u shopping centru kad imaš viška vremena? Bazaš po izlozima i pripadajućim trgovinama. I tako smo ušle i u trgovinu eko proizvoda poznate domaće marke, moje dijete slavonskih gena odvuklo me u nadi da ću joj kupiti eko kulen koji obožava. Za pultom stoji simpatičan mladić koji nas uvjerava da će trgovina još raditi kad naš film završi, pa odlazimo s obećanjem da ćemo se vratiti jer se meni ne sjedi u kinu s vrećicom iz koje miriše kulen i još ponešto, i potencijalno se bespotrebno preznojava u istoj.
Kad sam kod tog preznojavanja, nije li nevjerojatno da je po zimi u shopping centrima i pripadajućim kinima nekako zagušljivo i prevruće, a ljeti je redovito prehladno? Sijaset puta sam se toplih ljetnih večeri smrzla k'o p.... u kinu jer sve klime mahnito rade na 18 stupnjeva. Otkud dolazi ta kretenska potreba da se zimi treba sjedit' u kratkim rukavima, a ljeti lagano vesticu navuć' jer onak lagano razvijaš gusju kožu po udovima?
Par puta mi se čak dogodilo da sam zaspala u kinu OD HLADNOĆE...čisti sindrom djevojčice sa žigicama. Od hladnoće se sva skutrim k'o puž i navučem dotičnu vesticu preko cijele sebe, i kad konačno razvijem neku normalnu unutranju toplinu, od ugode zaspem. Sad pazim kad idem ljeti u kino...duge hlače, tenisice, jakna, može i marama...kao da se spremam na more autobusom - nikad ne znaš je l' će bit' zima u Gorskome kotru, i radi li klima u fakin autobusu. I ako radi, kako radi. Balkanijada na djelu. Možda radi tako da radi samo na najjače (čitaj puše svom snagom na 16 stupnjeva). Jedini put kad sam putovala nagibnim vlakom u Split, molili smo na koljenima vozača da smanji klimu jer je bilo neizdrživo hladno. Onak, početkom kolovoza. Da ne bi mislili. E, onda je on rekao da ne može jer smo mi u prvom vagonu (ah pa da, prva klasa! - smrzavanje se plaća po posebnoj tarifi), i onda ne dopre do drugih vagona, a oni se skuhavaju iza. Što smo otišli na noge provjeriti. Prizor je bio onak' k'o iz filmova...ljudi leže po stolcima i izdišu od vrućine...a mi 3 metra dalje od njih cvokoćemo.

Uglavnom, tehničke poteškoće su uklonjene, i mi ugledni gosti s djecom razvili smo mali redić pred ulazom u dvoranu, što se redovito događa kad je u pitanju 3D film (do koje tehnologije ne držim kol'ko je crno pod noktom i radije bih da uopće ni ne postoji jer ne vidim nikakvog smisla u njoj osim što je nesavršena i umara mi oči, i to što pohađam dotičnu projekciju rezultat je nemara osoblja tehničkog održavanja web stranice s rezervacijama karata, gdje 3fakingD nije bio naveden).
I mora se naravno dogodit' klasična scena JA, RODITELJ...gdje nas hrpica od dvanaestak što roditelja, što djece, lijepo pristojno stojimo u redu i čekamo na glupe (umrljane, nadamsenadamse dezinfekcijskim sredstvom a ne nečim drugim) naočale, i onda se pojavi ONA, MAJKA, odnekud sa strane reda i staje ispred svih kao da mi svi skupa ne postojimo. Jer ONA, MAJKA vodi svojeg ingenioznog potomka u kino, i kako mi svi ne vidimo da trebamo past u nesvijest od sreće. Pritom su naši ingeniozni potomci kao i mi sami, apsolutno zanemarivi. Malko mi je digla tlak, ali sam ubrzo to zaboravila...film je unatoč 3D bio odličan, nadam se da ću ga još koji put pogledati bez tih novotehnoloških blagodati.

I sad, kako je početak projekcije kasnio, a sve skupa je bilo i lagano predvečer, tako se kraj lagano dotakao i kraja radnog vremena trgovina po centru, pa tako i naše s kulenom, što nismo zaboravili nakon kina. Otišli smo tamo...a bilo je još 15-tak minuta do zatvaranja, čini mi se...no, mladić je već navukao višestruka staklena vrata preko ulaza u trgovinu (koja bez tog zapravo izgleda k'o uvučeni štand), tako da kad uđeš kroz ta kao novonastala vrata, jedva da možeš proći pored još jedne mušterije da bi stao u red. I lijepo pričekasmo dotičnu stvarnu mušteriju da kupi što želi, i tad i mi odabrasmo i kulen, pače i kobasu, i još dvije vrste kekasa povrh svega. I mladić zbroji sve i kaže cijenu, ja biram novčanice po novčaniku i na kraju mu dam nešto zbog čega se lagano premišljam...
- Oprostite, a je l' može- zaustim ja, a on me prekide u pola rečenice - Gospođo ja sam mladi student koji ima svojeg posla nakon radnog vremena! -
...htjela sam ga pitati da li mu mogu dati drugu novčanicu da mi ona prva ostane kao sitnija za plaćanje parkinga u garaži.
No kad me tako prekinuo, oblila me neka vrućina i neugoda, ni sama ne znam kojeg porijekla. Svaka mi je riječ odzvanjala u glavi. Kao da me pljusnuo. Pokupila sam ostatak novaca ne gledajući ga više, promrmljala pozdrav te smo izašli kroz staklena vrata, ja pogleda uprtog u pod.
Što je to, dovraga značilo?
I zašto me to muči još uvijek, i dan nakon što je prošlo?
I kako mi je ono, bio simpatičan taj mali, a gle aždaje bezobrazne.
Ma pusti aždaju sad, što li mene muči ovdje?

Bojim se da trud oko slijevanja ovih nedavnih svima nebitnih događaja u čitljive retke neće imati priželjkivani katarzični učinak na mene, te će tajna još neko (nadam se kraće) vrijeme meni ostati skrivena iako stoji tu preda mnom skoro da je mogu dotaknuti.

Rekao moj prijatelj - voila.
A drugi bi rekao - život.

Otkrila sam danas novi bend koji mi je super. Nije novi, već je meni novi. Zove se Smoke City. Blaženi Jango.
Slušam album...i uživam već u prvom slušanju.
Pogled mi padne na prozorčić iTunesa na kojem piše ime pjesme koja se upravo vrti: Mr. Gorgeous (and Miss Curvaceous).

Miss Curvaceous.

"Curvaceous", zakrivljen, dolazi od "curve", što znači krivulja, krivina, savinuti se, zavijati, svinuti, a znači i ženske obline. Žena koja ima obline je kurva? Jest. Doslovce, zar ne?
Kako se to dogodilo, da jedna riječ koja zapravo opisuje poželjno žensko tijelo postane negativna i pogrdna, i na kraju nepoželjna psovka?
Nije jadna riječ ništa kriva, kriv je kontekst. Neću istraživati, napisat ću kako mislim da jest. I čini mi se da sam u pravu.
Kontekst vuče korijene u kršćanstvu, zar ne? Vjernik treba biti bogobojazan. Seks je grijeh ako nije usmjeren isključivo na reprodukciju. Vjernost supružniku, i to jednoj osobi, zapečačena je od osnutka veze do smrti. Pred Bogom. Nevjera je također grijeh. Zato žena treba biti smjerna, i ne izazivati druge muškarce da zgriješe s njom. Ne smije pokazivati svoje "kurve" da ne bi neki za njom izgubio glavu, te da oboje ne počine grijeh. A muškarci, kakvi su, vizualni tipovi, čini im se da žena želi čak i ono što možda ne želi.
I tako, ako neka žena namjerno ističe svoje obline, onda ona znači namjerno poziva na grijeh. A takva je žena grešnica i društveno nepoželjna. A pojam "kurva" opisuje krajnji ekstrem, gdje žena na kraju unovčuje taj grijeh, i njene obline postaju njezin kruh.

Da se ništa takvog i sličnog ne bi dogodilo, pobrinule su se neke druge vjere koje cijelu ženu prekriju takvim haljama da u ekstremnim slučajevima ne vidiš niti oči, samo hrpu hodajućeg materijala, na sveopće zgražanje zapadne civilizacije. Ali oni dobro znaju kako se čovjek lako slomi gledajući kurve lijepe žene. Daleko od očiju, daleko......hm?

U našem zapadnjačkom društvu, gdje cice i guzice ispadaju sa svakog kioska, taj temeljni kršćanski korijen zapravo je samo prividno potisnut. Neke su žene upravo zbog toga materijal za ženit', a neke nisu. Ove posljednje su "prekurvaste". Fenomen seksualne privlačnosti ili ženinog apetita za seks otišao je korak dalje. Logika koju slijedi je jednostavan. Pre-privlačna žena nosi sa sobom preveliku vjerojatnost da će pred njom kad tad pokleknuti neki nepoželjnik, rival, i u najgorem slučaju dati nasljednika kojeg će prvi jadnik odgajati, a da ni ne zna da nije njegov. Dakle, neće ispuniti svoju temeljnu funkciju prenošenja vlastitog genetskog koda.
Zato treba ženit' ženu koja će sjedit' doma, rađat', čuvat' djecu. Treba izgledat' ok, da mu se ne gadi kad radi djecu ili ima potrebe, ali sve više od toga je - previše. Uh, znam da zvučim zločesto. I nisu svi takvi. Ali to je ogoljeni temelj, oko kojeg se svija Gaussova krivulja.
Kurva je žena koja nije pouzdana za širenje genetskog materijala. Te postaje smeće društva, nepoželjna.

Kurvaste žene vode borbu i na javnom nivou. Otkad je manekeniranja i modnih pista, i ovdje su ispale iz mode. Ne znam kad ste zadnji put gledali neki film s Marylin Monroe. Jeste li vidjeli kako je debelaaaaa???? Koliko dupe imaaa??? Da, ona je pravi predstavnik žena s oblinama.



Sjećam se tog otkrovenja nakon nedavnog gledanja filma "Neki to vole vruće". Prvi put sam taj film gledala negdje u osnovnoj školi. Merlinka mi je bila nešto naprosto očaravajuće. Prekrasna. Divna. Takav komad. Prava žena. Tko ne bi poludio za njom?
A onda, nedavno, pri ponovnom gledanju - majko mila? Pa nisam znala da je žena tako debela? Što, uvijek je bila tolika? Nemoguće. Mora da se krivo sjećam.

Razmak od ciglih 20 godina. Pomak u doživljaju ženskog tijela - totalan. Poražavajuće. U samo jednoj generaciji postali smo totalni dei. Sad se divimo vješalicama bez cica i guzica i patimo što ne izgledamo kao one.

Mala digresija: imam nekoliko "cicatih" prijateljica. Onako, po njihovom mišljenju, preobdarenih. I te prijateljica imaju jako velikih problema s današnjom modom. Naći košulju ili jaknu koju mogu normalno zakopčati preko prsa njima je opaki projekt. Tako da je trend definitivno raširen posvuda. Da ne kažem da postoje trgovine u gradu koje prodaju odjeću u koju ni Marylin ne bi stala. Napuhane trgovkinje (ajme, da, žene!) otpilile bi je da nemaju tako velikih brojeva. Znate koji je to šamar za žensko samopouzdanje?

Ah, dobro, malo sam se odmakla od teme.

Zakrivljena je žena, jadna, na margini društva. Potisnuta od muškaraca.
Jeste li primijetili da se u krivulji i krivini krije i riječ "kriv".
Kurva, i kriva. Ne mislim da je to slučajno.

S pravom se danas sve više čuje kako se čovjek odalečio od svoje prave prirode.
Ne želim zlo nikome, ali želim ukazati na to da su neka "pravila" za koja mislimo da su nepromjenjiva i zbog kojih dapače osjećamo grizodušje, samo tekovina naše civilizacije. Nije istina da je nevjera grijeh, sama po sebi. Ona je grijeh jer je tako netko rekao, a drugi su prihvatili, jer grijeh ima svoje društvene posljedice.
Isto tako ne mislim da je čovjek po svojoj prirodi monogaman. I pod tim mislim kako na muškarce tako i na žene. Promatrajući logički, to nema smisla. I žena i muškarac po svojoj su prirodi stalno su u potrazi za "boljim" genetskim materijalom s kojim će produžiti svoj genetski kod, pokušat će "najbolju" kombinaciju ostaviti budućnosti. Ali to nije ekonomski opravdano jer netko te genetske kodove aka djecu treba podignuti na noge. A za to treba mnogo sredstava, vremena i živaca.

Pitam se, pri kraju, nije li sve ovo pravi uzrok "gađenja" društva prema ženama koje se financiraju na temelju svojeg izgleda, odlazeći korak dalje, s drutveno prihvaćenog "gledanja"? Gledajući iz ovog rakursa, pa to je čista ekonomija, a te žene samo nemaju 158 kočnica u glavi koje imaju sve one ostale. Ne provociram ovime samo vas, nego i sebe. Pitanja, pitanja...



Eto, tako je riječ "kurva" postala "kriva" riječ. A ja sam to tek danas prvi put otkrila.
Bolje ikad nego nikad :).



Da se vratimo pjesmi čiji me naslov potaknuo na razmišljanje, i vidimo što se dogodilo s Miss Curvaceous...

Cool and calm, mr gorgeous
Walks up to the bar and orders and
As he passes by, they all sigh - ah...

When he moves just like a panther,
The fins obeys, the bones etch

He wont dare a smile
cause its really not his style
Oh

Aie, aie, aie, aie, aie
Aie, aie, aie, aie, aie ....

Shes so slick and so curvaceous
The way she walks is quite contagious
Eager eyes follow her thighs and go, hmmm

The way she moves strikes her crowd
Hits the groove
But she ignores them
Hopefully advances
No, she dont give no chances at all

Aie, aie, aie, aie, aie
Aie, aie, aie, aie, aie ....

All alone our miss curvaceous
Back at her place finds her bed too spacious
And as she passes her own reflection, sighs
Ooh..

Mr gorgeous is feeling lonely
He wishes that if he could only
Smile, once a while, ah
So lonely, poor thing

Aie, aie, aie, aie, aie
Aie, aie, aie, aie, aie ....

Underwater Love


Mr. Gorgeous (and Miss Curvaceous)

Ponekad se dogode neke male i neočekivane stvari koje u nama izazovu određene osjećaje, te se onda zbog njih poslije zamislimo, a nove osjećaje u sebi nosimo još mnogo duže. Te stvari, zapravo događaji, ne znače baš nikome baš ništa osim upravo nama, u točki našeg života kad se dogode, a naše zapažanje je zapravo posljedica svega onoga što nas je dovelo do tog trenutka, posljedica nas samih.

U mom "novom" kvartu, kako ga ja zovem, živim već 10 godina. Zapravo, stalno mi se čini da sam u njemu tek privremeno, a očito sam ja jedina koja može period od 10 godina bez naznake za skoru selidbu nazvati privremenim.

Čitala sam da je selibda jedan od većih stresova koji pogađaju ljude, uz promjenu posla, rastavu, bolest i gubitak bliske osobe. 10 godina, i još se privikavam...pa vi vidite...
Prva šetnja po "novom" kvartu, jednog nedjeljnog poslijepodneva, ne puno različitog od ovog danas kad ovo pišem, sunčanog ali kao u izmaglici, ugodne temperature i relativno povoljnog tlaka koji ne sputava bilo kakvu akciju...šetnja? Meni poraz. Doživljavam sve oko sebe sivo i sumorno, "glavna" cesta kroz kvart je preprometna čak i nedjeljom, pločnik je preuzak, nemam mira. Srce mi tone od pomisli da ću uskoro stalno živjeti ovdje. Oči mi se pune suzama pa okrećem glavu na drugu stranu dok guram kolica, da ne moram majci koja mi pravi društvo ništa objašnjavati jer mi se ne da. Zapravo, pravim se hrabra jer znam da je sve ovo moj izbor, a zapravo grcam od straha. Tako zapravo počinje "život" odrasle osobe, mislim u sebi. Well, so far, not good...i silno sad želim stisnut' par "undo"-a, ali eh, u životu tako ne ide...

Čin selidbe kao takav, osim što je fizički relativno zahtjevan, zapravo nije toliko stresan. Prvih par je u redu. Konačno možeš na užas svojih roditelja napraviti sve suprotno od onog što je bilo doma, trajno zabraniti ulaz čipkastim tabletićima, kristalnim vazama, boji breskve na zidu, stolnjaku na stolu, i štogod već vas je nerviralo po dosadašnjem domu. Buduća uživancija u "svome" nosi sa sobom dovoljno uzbuđenja da veselo dočekujem fizički umor od napornog rada.
Tjeskoba dolazi tek kasnije.
Zvukovi. Ili njihova odsutnost po noći, na kraju slijepe ulice iznad koje se prolamaju vesela brdašca, prvi obronci zapadne Medvednice. Ja spadam u rjeđu vrstu luđaka koji vole čuti neke zvukove izvana po noći. Da se razumijemo, ne mislim pritom na život uz autoput ili aerodrom, ali kad naćuliš uši i čuješ samo tišinu...aargh! I onda, osluškujući tišinu, najednom počinjem čuti vlastitu krv kako mi bubnja u ušima, što ako ne prekinem nekim zvukom prelazi u zaglušujuću buku koja me potpuno razbudi...moram se pomaknuti da čujem šušanj svojeg tijela u posteljini, što me naravno također razbudi...i tako dok ne uzgojim crne podočnjake pa padam u nesvijest od umora...A s druge strane, tihi koraci nekog para u ljetnoj noći uz pokojeg noćnog zrikavca nekako me umiruju. Po danu, zvukovi u zgradi, iz drugih stanova, neobično odjekuju. Ulazna vrata u zgradu, dva kata niže, pri svakom ulasku i izlasku tako tresnu da se cijela zgrada zatrese....pitam se kako s time žive susjedi iz prizemlja...
Mirisi. Svaka kuća ima svoj miris. Moja je kuća imala svoj miris. A sad sam odjednom okružena mirisima koje ne poznajem. U stanu, u hodniku, na ulici. Ulica izgleda prijeteće. Da ne kažem da su nam jedne noći prije useljenja dok smo radili nešto u stanu ispustili na parkingu sve četiri gume. Kakva topla dobrodošlica, zar ne?
A i pisala sam već, čini mi se, o tome da zapravo ne mogu nikako prebroditi prijelaz iz života u kući s vrtom u život u stanu. S balkonom. Tu me cijelo vrijeme pere lagana klaustrofobija...kao da sam u hotelu...da još nemam ni balkon, mislim da bih odbila selidbu u startu.
Zadnja, ali ne i nebitna stvar - ovaj "novi" kvart puno je dalje od centra grada od starog. Onaj je bio u dometu tramvaja, ovdje prvo autobus, pa okretište tramvaja...ako nisi vozač, a tada nisam bila, mobilnost je sužena do te mjere da se osjećam izoliranom. I tu naravno, ne zaboravimo da nisam samo ja, nego i dijete i kolica...Kad živiš u dometu tramvaja, manje je bitan taj tramvaj, a više da si onda u dometu pješke...ako ti se baš ne vozi u srmrdljivom tramvaju, izađeš iz njega, i za 15-tak minuta si doma...Iz novog kvarta probala sam jednom pješice....samo jednom...otpale mi noge, trajalo više od sat vremena, i vrlo je neugodno jer uključuje prolazak po jako prometnoj cesti. :((
Sve je to više proces, a manje trenutak, pa kad potraje, sklona sam se braniti na način da proglašavam to privremenim...da, imam želju, vratiti se u svoj stari kvart, živjeti u kući s malim vrtom. Fali mi parsto tisuća eura... :(

No, godine su prošle, a čovjek, ja, adaptibilno je biće, navikneš se na svašta. Zvukove i mirise prevladala sam (već!) nakon par godina... i dalje žalim što u ulazu nemam baš ni jednog susjeda s kojim bih mogla popiti kavu i razmijeniti ponekad šalicu šećera i pokoji luk ili češnjak, ali c'est la vie...toga ima u svakom filmu, ali ne i u svakom životu.

Ima jedna trgovina u mom "novom" kvartu. Lokalni špeceraj. Nije premalena, nije prevelika. Ima gotovo sve što trebam.
"Oduvijek" je tamo. U tih 10 godina, otvorile su se još dvije takve. Dva Konzuma, da budem specifična. Ova prva nije bila Konzum i to je bio dodatni razlog zašto sam u njoj kupovala. Ne znam za druge, ali ima dosta stvari koje me u Konzumu nerviraju. Police su previsoke, i preusko postavljene, pa me od tog hvata vrtoglavica. Onda, redovito nema stvari koje bih ja možda rado kupila a mrzi me ići u shopping centar. Npr. integralna tjestenina. Ne d'o bog. Soja sos. Pa 'ko to još kupuje. Sve zatrpano s "K plus" i "Standard" proizvodima kao da je to jedino na svijetu. Naprosto nemam osjećaj mogućnosti izbora.

U ovu sam trgovinu odlazila jutrima po namirnice, dok je moj muž spavao nakon noćne šihte. Ja i kćer u kolicima. Pa usput na petominutnu kavu dok se ne bi probudila i počela vrištati. Jer vrištala bi čim bi se kolica prestala drndati od vožnje. Pa na drugi kat bez lifta, ja, kolica, ona, i namirnice. Sva u znoju. Mišići k'o u gladijatora.
Tako je daleko bila ta trgovina kad je prohodala. Najmanje sat vremena tamo i natrag, za što realno treba 15 minuta. Hah, bar nisam kolica morala vući na drugi kat više...S vremenom se duljina puta skraćivala....a sad ona s biciklom skokne :).

I tako, jednog dana, uđem ja u tu svoju trgovinu po tko zna koji put nakon posla, ništa ne sluteći. Uzmem tih par stvari po koje sam došla i stanem u red na blagajni. Gledam ljude koji pakiraju stvari i plaćaju robu. Odjednom spazim da pakiraju stvari u Konzumove vrećice. I tu sad moj ingeniozni mozak bravurozno zavibrira i racionalno pronalazi razloge zašto bi se tu na blagajni u mom dućanu stvari pakirale u Konzum vrećice. Kao, možda su negdje "ispale iz kamiona" pa nema veze. Pobrkali isporuku iz tiskare, nemaju drugih, a moraju s nečim raditi. Negiram očito. Približavajući se polako blagajni ugledam poznato lice blagajnice...u Konzumovoj debilno ružnoj radnoj uniformi s onim nekim faldastim cvjetićem kao šatro ukrasom. Osjećam se izdano. Kao da me netko ošamario. U totalnoj nevjerici izlazim iz trgovine i kao neka budala gledam u natpis iznad ulaza. Konzum. Lijepo piše.
Danima sam bila ljuta k'o pas. U razmaku od jednog kilometra, tri fckin Konzum trgovine! I ni jedne druge. A što ako ja NE ŽELIM kupovati u Konzumu? Ma mogu se .... slikat'. Prije tri dana je bilo nešto drugo. Sad je Konzum. Je l' ne možeš nosom provirit' iz kuće a da ne zapneš za Todorića? Ohoho, pa da, evo dva kilometra dalje upravo se otvorio - Super Konzum!!!, ako mi ova tri manja ne odgovaraju....grrrrrr.

I dalje idem u isti dućan. U taj, sad Konzum. Iako imam bliže drugi. Isto Konzum. Više se ne obazirem. I dalje me svaki puta na blagajni pitaju jer očito moraju, da li imam Konzumovu karticu, i ja svaki put pristojno kažem da nemam (i neću ni imati, kakva je to tek glupost!).

Jučer sam ponovno bila tamo. Na odjelu s narescima, pitam tetu da li imaju Sorger zimsku. Ljetos sam na moru otkrila da mi je baš fina, iako nisam ljubitelj kobasa osim domaćih :). I kaže teta: "A ne, to smo imali dok nismo bili Konzum, od kada smo Konzum, nemamo toga više...". Kupila sam neku drugu koja je odvratna naravno.

Ali kako je ona to rekla...dok nismo bili Konzum...a sad jesmo...u glavi mi se pojavila neka nova slika...one su tu bile i prije, i ja skupa s njima...sad je Konzum...a tko kaže da će biti zauvijek...ali mi smo tu, vi i ja...mi iz kvarta...
Da, o tome sam pričala tamo na početku.

Ne znam je l' još netko razumije, meni je sve jasno.

Neki događaji iz naše prošlosti imaju za nas poseban značaj. Toliko mnogo stvari zaboravljamo, i onih davnih, i onih manje davnih...kao npr. ja zaboravim i gdje sam ostavila parkiran auto ujutro kad dođem na posao. Uglavnom se ne sjećam s kime sam bila u kinu i iako za to uvijek koristim izliku da je bio mrak, a glavna je zvijezda bio film, a ne moja pratnja, ipak mi ponekad bude neugodno kad spazim tračak povrijeđenosti u mojem sugovorniku nekoliko mjeseci kasnije. A ponekad se malo i zabrinem, te probudim nervoznog hipohondera u sebi koji odmah na brzinu u drugoj razini svijesti skenira, obrađuje i rezultat analize uvijek bude neka prerana, strašna i na koncu terminalna bolest koje je ovo samo blagi preview i upozorenje...

No kako se onda, i zašto sjećamo nekih događaja kada smo imali 3 ili 5 ili 7 godina? Jesu li oni bili toliko važni da su nas u tom momentu odredili? Možda su se urezali pod silinom osjećaja koji su događaju prisustvovali? A možda suviše laskamo vlastitome mozgu dok su to naprosto slučajno odabrane, ni po čemu značajne iskrice iz našeg sjećanja?
Jesu li to mjesta na kojima "učimo" nešto o sebi, svojoj okolini i međusobnoj interakciji to dvoje? Jesu li to mjesta na kojima odlučujemo krenuti drugim putem od onoga kojim smo nesvjesno išli prije?
Jesu li to mjesta koja su nas odredila, i od nas učinila ono što smo sad dok hodimo po zemlji?

Svatko se od nas (valjda, i nadam se) može sjetiti takvih. Nama su živo i šareno urezani u sjećanje, kao da se svaki put iznova događaju u trenutku kad ih izvadimo iz prašnjavih ostava sjećanja. Druge osobe, njihovi sudionici, možda nikada ne pamte baš taj djelić, a on ipak danas čini od nas ono što smo također mi.

Tako imam i ja svoje djeliće života kojih se često sjetim, i slutim da su me na neki način odredili. To su samo neki. Čini mi se da je bilo i bitnijih i većih događaja koji su me odredili još i više, ali njih nisam u stanju prizvati kao trenutke ili slike iz sjećanja. Možda se više radilo o procesima. A možda im dan danas nisam dorasla pa ih ne mogu ni pojmiti. Jer ako ne znam što je slovo A i što znači, neću ga primijetiti u gomili drugih slova, ostat će beznačajno dok na neki drugi i možda opet slučajan način ne otkrijem njegovo značenje.

Balon na helij je, znamo svi, vjeran pratilac mjesta gdje se pojavljuju gomile roditelja s djecom. Nepogrešiva ješka za mamljenje para iz roditeljskih novčanika, potpuno bespotreban predmet čije se trajanje mjeri u satima dok se ne ispuše i pretvori u jadnu zgužvanu srebrnastu vreću, još jedan neveseli doprinos povećanju količine smeća na svijetu. Tu su leteći kitovi i dupini, trenutno popularni akcijski junaci, vječno popularni likovi iz crtića i još kojekakvi bitni akteri dječjih maštanja koje mi odrasli ne možemo razlučiti u lebdećoj blještavoj gomili.

Lebdeća čuda od balona pojavila su se u ponudi negdje tijekom mog djetinjstva i svojim očaravajućim dolaskom potpuno zasjenila obješene i jadne obične balone koji su dotad bili neprikosnoven predmet želja.
Prve svog života vidjela sam u Maksimirskom parku pri jednom nedjeljnom posjetu Zoološkom vrtu. I danas se pitam što je doista tako čarobno u njima bilo, ali čim sam ih ugledala, poželjela sam jedan. Već sam se vidjela s uzicom u ruci, kako ponosno vučem svojeg novog ljubimca, vlastiti oblak ispunjenih želja, lebdeće čudo koje ne moraš lupati da se propne u zrak, već ono samim svojim bivanjem unaprijed ispunjava tu neznanu želju. I ako dobro ne paziš, što je zahtjevan zadatak i u stanju su ga izvršiti samo najbolji, možeš ga u trenu zauvijek izgubiti u nebeskim bespućima. Nije bez vraga - pojava balona na helij koji bezbrižno jezdi visoko iznad drveća znači također i da je tamo negdje dolje iza njega ostalo jedno uplakano dijete...

Nema prirodnije stvari nego svojem najbližnjem koji te i poveo na tu zlokobnu šetnju, u mom slučaju majci, odmah saopćiti veliku želju za vlasništvom nad tim prekrasnim predmetom. Ta želja odjednom postaje većom od života, najvažnijom stvari koja se može u životu dogoditi. To nije samo još jedna šetnja. Djeca drugačije doživljavaju život i vrijeme. Zapravo, doživljavaju ga na pravi način. Žive u sadašnjosti, a ne prošlosti i budućnosti kao mi odrasli. Zato je taj trenutak velik i važan. I zato je mamino NE potpuno nerazumljivo. Svjestan si da je balon 5x skuplji od običnog. Nešto mutnije da ste za te pare skoro mogli još jednom obić' zoološki.
- NE.
- Zašto?
- Skupo je.
- Molim te!
- NE.
- Molimtemolimtemolimtemolimte.
- NE.
- A daaaaaj pliiiiiiiz.
- Nemamo novaca...
NE. I polako prolazimo pored lebdeće gomile, još nisam ni došla do faze biranja oblika, to čuvam za kasnije kad mi se obznani da je kupnja moguća, produžavam gušte. I prošli smo ih, i sve smo dalje. Pomalo shvaćam da se to neće dogoditi, ali i dalje usrdno molim i molim...prošli smo ih.

Najednom u meni golema rupa, urušavam se u nevjerojatnoj tuzi. NE. Vidim drugu djecu kako ih ponosno biraju i šepure se njima po parku. Nabijaju mi se na nos, nesnosni su. Još malo pokušavam, ali sve slabije. NE je veliko kao kuća, ne mogu ga nikako preskočiti.

To je tako jedan mali, nebitan, neprimjetan događaj. Ovaj roditelj nije svojem djetetu htio kupiti balon. Pa što.
Što je roditelj htio s time reći? Ok, skup je, nemamo novaca za gluposti. U mislima je već bila u tramvaju za doma, možda je kuhala sutrašnji ručak ili je razmišljala što će sutra biti na poslu... Pa nije grijeh ne kupiti djetetu balon. Što još hoćeš, sad smo bili u zoološkom, satima smo po neznamkoji put buljili u kaveze. Nije roditelj ništa htio ni mislio. Ovaj roditelj jako voli svoje dijete.
Unatoč tome, rupa je ostala. U toj rupi posadilo se sjeme. Za koje ona nije znala. Ja sam naime zaključila da nisam dobila balon jer ga ne zaslužujem. Da sam nešto skrivila, i zato sad ne mogu dobiti nešto što zbilja jako želim. Ne sjećam se da sam nešto tako jako željela kao taj glupi balon.

Ni dan danas ne znam zbog čega ga nisam zaslužila.
Najgore od svega je to što ga NIKAD nisam dobila. Uvijek je bio preskup. Nikad nisam bila dovoljno dobra da dobijem nešto tako skupo.

I sad. Imam i ja svoje dijete. Koje hoće balon. Pa joj ga kupim. Jesam li time popravila grešku? Naravno da nisam. Za 10 - 15 godina i ona će imati neku rupu koju nisam na vrijeme ni primijetila ni popunila, i nema nikakve šanse da sada shvatim koje su to rupe i što trebam napraviti. Roditelji i djeca - bliskiji ne mogu biti, a udaljeni eonima nerazumijevanja. I koliko god se prijetio da kad odrasteš nikada nećeš biti takav...

Puno godina kasnije rekla sam mami za taj balon.
Pitala me bi li se što promijenilo da mi ga sad kupi. Krivo joj je.
Rekoh da ne bi, naravno.
- Pa, na žalost, ne možeš birati roditelje. - reče ona.
A ja: - Da...ne možeš...
I nije to ni bitno. Ne mogu to ni nazvati greškom.

No kasnije sam jako važne odluke donosila na osnovi mišljenja o sebi da bolje ne zaslužujem. Je li balon doista bio klica ili nije? Nemam pojma. No sjećanje na balon tako je živo, kao da se upravo sada iznova događa.

Learning to love yourself,
it is the gratest love of all.
(Whitney Houston)


Joj kako me idu ovi katarzični postovi.

Uvijek kad ponovno odem u posjet baki i njezinoj kući na moru, povratim se zapljusnuta novim morem sjebanih osjećaja.

Baka ne živi u toj kući na moru, i ne potječe iz tog mjesta na moru. Baka je Slavonka koja se udala za didu - koji je s mora. Navodno je bio krasan čovjek, pa je vjerojatno baš iz tog razloga nestao iz svačijeg života kad je mama imala samo 3 godine, a baka, mama joj, 29. Da se razumijemo, nije pobjegao, nego poginuo u saobraćajnoj nesreći. Zabivši se motorom pod kamion. Da nije bila '49., i da stanje u zemlji i na svijetu nije bilo kakvo je bilo, vjerojatno bi još uvijek bio živ.
Ostade baka sama, s malim djetetom, i vlastitom majkom, domaćicom, također Slavonkom, u nepoznatom gradu, u nepoznatoj familiji. A ta fina Familija nagovori je da se ostavi velikog stana u kojem su svi zajedno živjeli, i neka dođe živjeti s njom, Familijom. Što se ubrzo pretvorilo u neki polurobovlasnički status jer više nije bilo dide da ih brani od fine Familije.
I ostade sama slijedećih...evo teče sad 58. godina. Ne zna se zašto jer oduvijek fenomenalno izgleda a i najveća je koketa od svih nas...S obzirom da nemam minimalni statistički uzorak za obradu što će reć' imam dvije bake, a jednu živu, za komparaciju, ne znam suditi osim prema onome što mi je dano...ali ta 58-godišnja samoća s dodanim genima kakvi jesu, iznjedrilo je nešto sa čim se nije lako nositi.

Moglo bi se reći da je imala velikog utjecaja na sve nas dodane članove familije jer od Familije ostade samo predivna teta (sestra krasnog dide) koja pobježe od njih k'o od vraga u Brazil još u svojoj nejakoj 17-toj, s pravom, i mudro. Živi je dokaz da se u svojim kasnim sedamdesetima može biti i te kako divno i poželjno društvo za bilo koju mlađu generaciju, pa i za mene. I još je familija, što u meni izaziva neviđen ponos. Ali ona je tamo, a ja svoju imam ovdje.

I tako je Baka, izvlaštena od Familije totalno i zaista sasvim nepravedno, nažicala starog djeda da joj proda (!) neki kamenjar-kokošinjac na kraju sela, digla kredit i napravila kućicu. Kamenjar-kokošinjac sad je vrt prepun biljaka i cvijeća, nije više na kraj sela nego u centru, a kućica dobiva nove lijepe obrise otkad smo mama i ja krenule u preuređenje. Dosad je to bio svima dobro poznat stil uređenja - što je za bacit' se ne baci nego se tamo nabaci...ljak.
Ali u fenomenu "krama-za-bacit-se-ne-baci-nego-se-nabaci-u-kuću-na-moru" ima neka nadnaravna dimenzija, dodana vrijednost koju samo Baka vidi. Rezultat čega jest da nitko ne smije doć, vidjet i bit u toj krami osim nas, familije. A i mi smo dobrodošli samo kraće vrijeme a onda joj krenemo svi skupa ić na jetra, al prije bi pregrizla nešto (al' sigurno ne dotičnu kramu, svaka krama treba doseć' svoju prirodnu starost od 500 godina netaknuta) nego da to prizna, pa trpi. Zbog Sela.
I ne smije nitko nikad zaboraviti, da je "ona sve ovo sa svoje dvije ruke napravila" (pa zbilja svaka čast), al' kad nosiš to na nosu cijeli život rado bi joj odvratio neka uzme sve to sa svoje dvije ruke i gurne si, u isto svoje, mračno jedno mjesto, pa da ne moraš to više slušat'.

I u toj krami, pardon, kući, ona, od kad je u mirovini, svake godine ni makac od lipnja pa skoro do listopada.
A mi svi skupa, u raznim kombinacijama kroz godine, nikad nismo smjeli biti sami u toj krami. Možemo mi doć', kako ne, dapače poželjno je zbog Sela...al' će ona hodat' danima za nama i zatvarat' vrata jer je propuh, gasit' bojler jer se troši struja, opominjat nas da ne stajemo na pragove (!), jebat' nas što nismo pospremili stvari za sobom, padat' u nesvijest od čina pranja nogu u kupaonskom lavabou (a što, nije baš elegantno ni lijepo, al' kad si lijen i na godišnjem svašta ti padne na pamet :), opominjat' još dan danas moju mamu koja je prešla šezdesetu da previše pije kad si drugi put natoči vina iza ručka...al' je pritom sasvim normalno svaki put grijat' vodu za oprat' se u loncu na plinu, sjedit' u mraku da se ne troši struja, vrt od 200 kvadrata zalijevat' s pol' litre vode i pritom konstatirat' kako se ne može po ljeti trava održat' zelenom, sumanuto trčat' i čupat' osigurače svaki put kad se na nebu ukaže prijeteća formacija od dva oblaka...ima toga još, al' neke je detalje ipak bolje prešutjeti. A tko zna, dok dođem do kraja teksta, možda i zaboravim da sam u početku htjela biti relativno fina glede svega. Već vidim kako mi se tlak diže, a udaljena sam od nje 200 kilometara.

I može ona mrtva hladna slušati kako se druge familije dogovaraju tko je kad i koliko na moru, pa se izmjenjuju, braća, sestre, tate i mame...ali toga kod nas nema. To je, to je, to je - nezamislivo. Neizrecivo. Nepostojeće. Blasfemija.

Ja sam u svojim mlađim danima uspjela nažicat' dva puta da ode na tjedan dana ne bi li ja bila sama s društvom tamo. To je iziskalo takav krv, znoj i suze što prije a što poslije navedenih evenata, da sam ubrzo odustala od ideje.

I isto tako ubrzo došla na novu, još bolju - ma jebi se ti i tvoja kuća i krama u njoj, pa niti ste sveti niti od zlata.
I dogodi se nezamislivi užas - odo ja trošit' pare na tuđu kramu po ljeti, što više kilometara između ove i one, to bolje...Taj nezamislivi užas je produžetak moje terapije protiv teroriste - sva viđavanja, i morska i ina svela sam na minimum, telefoniravanja također...možda to sad djeluje okrutno, ali ja znam da moj mir nema cijene. I sad je brukam pred Selom, ne može se hvalit kako joj je unuka došla na godišnji, sve se nešto izvrdava, skreće temu....

Moja mama, a ipak je Baka njezina mama, ne može pribjeć takvom načinu ponašanja jerbo su najintimnija familija, a moja je mama fina i dobra ženska (povukla je na onu tetu iz Brazila, ili na tatu, valjda), pa je negdje u djetinjstvu iznašla jednako djelotvornu terapiju...prestala je slušati. A dobro, nekad se ne skoncentrira pa je ova ipak uspije iznervirat'. Često mi se stvaarno čini da je to i jedini cilj - dić' nekom (od familije) živac, što jače, u što kraćem vremenskom periodu, i onda glumiti savršeno nevino jagnješce koje svi napadaju i koje nikad ne smije ništa reći. U zadnje vrijeme ima dijagnozu visokog tlaka i lagane angine pectoris (a evo 87-ma na pragu), pa nas s tim dodatno...kao npr. "nemoj me nervirati, boljet' će me u prsima...". Odmah nakon izvali nešto prestrašno, mama pošizi po 26865. put, a ona kaže - "Pa potrpi se malo..." Jasno je da se mi trebamo potrpit', a ona se ni dan danas niti može niti želi potrpit' i ne progovorit' zlobno na lakat baš svaki put.

Mi potomci i pripadajući nam isprdci (čitaj bivši muževi, dečki, prijatelji i prijateljice) smo svi skupa jedna hrpa nesposobnih govana jer nitko od nas nije Doktor ili barem Advokat, ili barem dovraga neki Direktor s čim bi se moglo dobro preseravat pred Selom. A preseravat se i glumit ultrafinu Milostivu se jako volimo, iako nemamo baš nikakvih osnova za to...jerbo hodamo već 40 godina u dve iste haljine na plažu, s istim 40 godina starim naočalama i cekerom, a završili smo Višu trgovačku, i bili šef računovodstva svojedobno. Što je za nju vjerojatno osnova da si bude Milostiva, al' da samo ja TO, šef računovodstva, ne bi se pikalo. A da je kojim slučajem i kupila novu haljinu za plažu, svejedno ne bi u njoj išla napolje, da se ne škoda. Bontonom kao riječi i pojmom služimo se da bi drugima vadili mast, a ne da bi ga sami slijedili.

Iz nekog suludog razloga se na madrac od kreveta prvo stavi neka plahta, onda tek "štep-deka", da se ne škoda madrac. Onda se na štep-deku stavi još jedna plahta, da se ne škoda štep-deka. Oooonda tek ide gore plahta na koju smiješ metnut' svoju guzicu, dok spavaš. Al' jao si ga tebi ako ne spavaš, a plahta se lufta. Moraš gore složit' gornju plahtu i deku na specijalan način, a na sve to skupa "koper-deku", da se ne škoda. Nemamo lutke za na krevet, valjda jer je to skupo, al' da je imamo, i ona bi obavezno morala u dekoraciju. Ne d'o ti bog ako si dijete da skačeš po madracu jer se madrac škoda. A madraci isto imaju jedno 300 godina i bili su već na pranju, češljanju i repariranju više puta, pa se zaista ne bih ni čudila da je opasno po život skakat po njima. Ali avaj, ne brine nju nevin dječji život, nego madrac koji mora bit prepariran još bar slijedećih 200, čak i ako to bude iziskivalo da svi skupa spavamo na podu u šupi. Da se ne škoda.

Ili recimo, imamo u kući i oko kuće ukupno 4 stola. A nije velika kuća, zbilja nije.
I onda jedan stol, u kuhinji, služi za jelo. Na njem ima bar 3 plastična stolnjaka jedan na drugome da jedan drugog štite od štetočina, tj. nas. Zaboravio jadan i sam kako izgleda. Stol.
Drugi stol, u "predsoblju", taj je kao jedaći pravi, na njem' isto ima 3 stolnjaka, al' je samo jedan plastični, najdonji. Drugi je platneni, taj zbilja ne znam koga štiti i od čega, a treći, najgornji, taj je za Selo, ako se Selo uspije probit kroz mentalne i ine barikade do kuće. Na sred njega stoji superiorna šatro-kristalna žardinjerica s poklopcem u kojem stoje oni mini ABC keksići najjeftinije vrste, a bolje ih je ne probavat' jer su vjerojatno iz sedamdeset-i-neke.
Za trećim stolom, na terasi, zapravo jedemo. Unutra samo kad se vani baš nikako ne može. A 4. je stol ispod barasa (brajde) na suprotnoj strani dvorišta. Tamo ništa nikad ne radimo. Baras je osobni Bakin nezaživjeli projekt. Baras je prejadan jer se nema pojma o lozi, iako se glumata da se sve zna o svemu. Mi smo toliko glupe da ni vrt ne znamo zaliti. Svaka se biljka zalijeva na svoj način. Po listu, po korijenu, 2 deci vode, 2 i pol...ali od cijele filozofije zalijevanje se svodi na prštanje dvije kapi vode "zgora" po lišću, na najjači mlaz tako da se lišće još fino izmlati i izmuči pritom, a voda često ni ne dođe do zemlje. I ultra se pazi da ni jedna kap ne padne u travu koja prekriva većinu dvorišta jer je skupo zalijevati travu. Ako naglas pred njom prepričamo opisani postupak, svađa je neminovna, a mi smo bezobrazni nezahvalnici.

Mi smo rastrošna stoka koja napuni frižider koji je dotad sadržavao 1 Margo i 3 (!!!) poluistisnute tube koncentrata rajčice (obavezno provjeriti datum prije uporabe). Od čega ta žena živi, da mi je znat!!! Medicinski fenomen, od zraka valjda...ipak, štogod stavili pred nju na stol, smaže cijeli tanjur i ako ostane još uzme i pojede sve da se ne baci, a svjetski je prvak u struganju lonaca i tanjura da se slučajno ni jedan komadićak hrane ne domogne smeća ili sudopera. I pritom viče kako je sve prefino kao u hotelu s pet zvijezdica, svaki obrok, svaki dan. Pa normalno kad inače ništa ni ne jede. Znalo joj je biti i zlo od prejedanja. I, nikako ne zaboraviti napomenuti da je to sve sigurno bilo jaaako skupo i da ona sebi nikad to ne bi priuštila (not to forget: mi smo rastrošna stoka).
Ona je tip osobe koja ujutro može iz šalice popit kavu, a nakon toga u tu istu šalicu nalit kokakole (koju sam kupila ja, a zadnji put ju je pila prošle godine kad sam ju isto kupila ja) i mrtva hladna to popit', da ne bi slučajno zaprljala još i čašu. Neki dan je zgroženo konstatirala da je, zamisli molim te, morala stavit' deterdženta na perilek da bi oprala čaše, toliko su masne bile!!!
Ona će s tobom pričat' sat vremena na telefon ako si ti zvao, a dvije i pol minute ako je zvala ona. Od tih sat vremena 55 minuta će prepričavat' kao sapunicu turbo zanimljiv život familije njezine prijateljice. Zato što je muž njezine prijateljice bio Sudac, kćer je Stomatolog, a unuk Doktor...znam sve o toj familiji, a uopće me ne zanima. Zapravo mi je malo i neugodno kad ih vidim na cesti. A mi smo obični nesposobnjakovići nevrijedni pažnje i teme razgovora, promašeni slučajevi.

...


-------------

Zašto Familija, a ne Obitelj? Zato što je Familija meni neka polu-strana riječ, dovoljno prijetvorna da bi bolje opisala posprdnost s kojom gledam na sve minule i još tekuće događaje. Obitelj je nešto što ću čuvati za nekad, no kako mi se čini, prije će biti nikad.

Prethodni je post na mene djelovao vrlo katarzično. Je, neugoda je priznat' da ti je obitelj (no dobro, dio) koma. Ali kad priznaš, nekako se pročistiš. Ostaviš i dio osjećaja u priči, pa malo čistije glave hodiš dalje. Tako je pala i nova. Ma neće ih biti više, malo je ljudi na svijetu s manjom familijom.

Jesam li nezahvalna? Što bi rekli ljudi, "Bog ti je dal'", a ti tako....ima ljudi koji nemaju nigdje nikoga. Istina. Ali i sve ovo što sam napisala, a i to je kap u moru, također je istina. Nije to nezahvalnost, to su činjenice.
I tek sam nedavno počela uviđati koliko su MENE, unatoč tome što to uopće ne želim, sve te stvari odredile i programirale, i od mene napravile iskompleksiranog kripla koji očajnički pokušava uhvatit' grančicu jedinom rukom koja još viri iz gutajućeg živog pijeska. ZNAM da je moguće promijeniti se. ZNAM i da nije fer izvlačiti se na druge. Kriviti druge za svoje greške. I opet, ne krivim nikoga. To su činjenice. To nije moj kraj. To je moj početak.

Neću o vrućim temama. Diljem elektronskih bespuća a i šire već ima toliko mišljenja, rasprava i svađa da ne moram i ja skakat s tog istog mosta, mogla bi past na nekog. Gužva je dolje već.

Tema nije vruća nego se lagano podgrijava od kad znam za sebe a čini se i parsto godina duže. Navlaš se spominje, okrzava, bezbrižno postavši dio kolokvijalnog govora...otprilike kao riječi "pao sam u depru". Iako je depresija kliničko stanje koje se dokazano može riješiti ili bar poboljšati terapijom i medikamentima.

Pričam tako danas za ručkom s frendicom iz osnovne, koja je odvjetnica. Jedna od rijetkih koja je još tih davnih dana znala koji će fakultet upisati i čime će se baviti za svoga radnog vijeka.

Kaže, ovih dana morala je posjetiti Ministarsvo zdravstva kao dio svojeg posla, po nekoj proceduri joj treba njihovo mišljenje (potpis nadležne osobe). Ostavila papire, rekoše joj da će dobiti papire za par dana. Da raščistim odmah, ne radi se o nekoj Dozvoli nego o Mišljenju koje formalno mora biti uključeno u sve ostale papire koje treba sakupiti. To Mišljenje je standardna špranca u koju se samo upisuju druga imena i nazivi, i Netko treba provjeriti je li to to, potpisat se i valjda udarit žig. Uvrh glave 10 minuta posla, s jednim odlaskom na wc i točenjem kave s automata u hodniku. Druga stvar, njoj zaista treba taj potpis za nekoliko dana, stoga je ETD zadovoljava.

Nakon "par" dana, zove dotičnu osobu kojoj je predala papire telefonom. Čovjek se ne javlja. Uopće. Nikad. Valjda je stišao telefon da ga ne nervira zvonjava kad se ionako nije imao namjeru javiti. Nikome. Nikada.
Ona je zvala u uredovno vrijeme, dakle vrijeme u kojem on kao prima stranke.
Nije pomoglo ni zvanje preko porte.
Odnio vrag šalu, opet ona na noge tamo. S porte joj ne daju unutra. Opet u uredovno vrijeme. S porte ga zovu telefonom. Porti se javlja! Zanimljivo. I sad ona saznaje od njega, stoji na porti, dva kata ispod njega, na telefon, da papir nije gotov. Bit će za par dana.

Nakon "par" dana, više ga ne zove, odmah ide na noge tamo. Čeka na porti više od sat vremena, da bi ga s porte opet uopće dobila na telefon. Nije gotovo.

Slijedeći dan, više ga ne zove, odmah ide na noge tamo. Čeka na porti više od sat vremena, da bi ga s porte opet uopće oliti ikako dobila na telefon. Nije gotovo.

Digresija: kako se naštima telefon da zvoni samo kad zove porta?
Ako ubiješ zvuk ne čuješ ni jednu zvonjavu. Ako ga ne ubiješ, onda zbilja moraš imat živce od titana gledat u jbni telefon i ne dizat slušalicu. Obavezno moraš imat telefon s prikazom broja. I onda se sve svodi na hobi, buljiš u displej svaki put kad zazvoni telefon. A to je puno posla, i to je naporno. Mora se priznati.
Ostaje nerazjašnjeno pitanje - zašto se javljati porti? Hm...možda ipak netko treba primijetiti da se boravi na radnom mjestu, barem ponekad?

Slijedeći dan...hahahah...razumijete, je li?

Gubi živce, u 15 h jednog od slijedećih dana naziva klijente i kaže: - Ljudi, ja ne znam kad će i kako ovo biti, ali ako vam je i dalje hitno, nađite neku vezu, nazovite nekog, ovo nema smisla!
U 15.15 h naziva je (porta valjda) da je papir gotov, i oni bi ga poslali poštom. Uslijedi kraća borba živaca - ona ne želi poštom jer bi se i o tome vjerojatno dao napisati post, kako pošta putuje 2 ili 3 tjedna, ako znamo koliko treba redovnom pismu ili razglednici koju smrtnici šalju da bi stigla na odredište drugom smrtniku. Pristaju na još jedan posjet, iako nevoljko. Pazi, dok mu je stranka u uredu, a on svu svoju koncentraciju već ionako troši na displej telefona, kako će se razgovarati. Sav je rastrgan. Stresno je to.

Dolazi slijedeći dan, uredovno vrijeme...hej, jesam li spomenula da je uredovno vrijeme cca 2 ili 3 sata dnevno, kako koji dan u tjednu? Znate ono - od 9 do 12, i to. Tak da ako ste običan smrtnik koji radi u tipičnoj firmi, morate uzet slobodan dan da biste (pardon, ne biste) nešto obavili. Ovakvim tempom, za 2 ili 3 papira uredno možeš spizdit cijeli godišnji. A i šta će ti godišnji kud bi ti išao recesija je.

Di sam stala...aha, dođe ona opet...puste je gore kod kralja na 2. kat! Preko veze, hej!
Kad je došla kod njega, pred njom je pregledavao svaku stavku na svakom papiru, ne bi li ipak našao neku grešku i zadovoljio svoju frustraciju što mu žena jutros nije dala, plus što se mora 3 sata ne javljat nikom na telefon i ne puštat nikog k sebi da ne bi slučajno dobio nešto za radit. Nije ništa našao. Šmrc! Samo je zlobno komentirao:
- Je l' za ovo bilo potrebno "telefoniranje"?
- Očito jest! - odvratila je.

Nakon što se spustila na portu, i znajući da to neće ionako imati nikakvog efekta, ali ipak za neku svoju zadovoljštinu, portirima je rekla da ovakvima ne treba spustit plaću 5% nego 90%, ali bi ona osobno ipak svima dala otkaz. I da gdje su mladi ljudi, koji bi radili. A portiri se smiju pa kažu - dođu mladi, dođu. Veselo skakuću po hodnicima 6 mjeseci, puni entuzijazma, preokrenuli bi svijet. A onda posive kao i svi ostali.

Rekoh, ej, pa oni moraju imati dobro razrađen sistem zapošljavanja da slučajno ne zaposle nekog tko bi radio. Ružno bi se vidjelo.

A kad se sjetim tko im je šef, sve to zajedno još mi je manje čudno.

Kafka? Kishon? Amateri.

Htjedoh napisati lijep post o svojem tati. Ne zato jer mislim da zaslužuje lijep post, nego zato da bude lijep, onako, takinjav.

Onda vidjeh da on to ne zaslužuje. Onih koji zaslužuju lijep post mnogo je više, od uže preko šire obitelji pa sve preko prijatelja do meni nepoznatih nekih koji na svijetu ostaviše traga, a koji se na neki lijep, dobar, pozitivan način dotakao mene i mog malog života.

Trenutno ga krivim za dio jada koji sebi trenutno činim u životu, vjerojatno neopravdano. Što bi on mogao biti kriv za nešto što se meni događa? Pa nisam ga vidjela...više od godinu dana. Pa 10-11 godina prije toga. I još nekoliko prije toga. Dani, uvjetno rečeno, kad sam ga konstantno viđala, završili su kad sam imala 15 godina. Ni tad ga često nije bilo doma. Službena putovanja, kartaški turniri po evropskim destinacijama...neka od tih putovanja nisu bila službena ni "sportska", a nekad ni putovanja, kako sam kasnije saznala. I tada sam više voljela kad ga nije bilo nego kad ga je bilo, jer mi je doma uvijek nekako smetao i išao na živce. Tlačio me s nekim glupostima kojima me mama nikad nije. S njom sam se više manje sve mogla dogovoriti. S njim nikad nisam znala ni pričati.

Ah, prošlo je već toliko vremena da se ni ne sjećam bistro kako je funkcionirao naš svakodnevni odnos. Ali sjećam se neke nategnutosti u odnosu. Bazično, mene je njega bilo strah. Kad si mali, ne propitkuješ odnos, samo ga živiš kako znaš. Poslije slušaš, gledaš, kako to može izgledati i smjestiš ga i nove okvire. Pa evaluiraš. Onda dodaš sebe, kako si to živio, kako to živiš sada.

Evaluacija: ne viđam ga, ne razmišljam o njemu, ne sjetim ga se. Skoro nikad. Osim kad vidim druge tate. Nema veze koliko su mala ili velika njihova djeca i koliko su oni sami stari ili mladi. Samo mi se u grlu stisne. Evo opet sad.

Znate formulu za kćeri jedinice? Jes, tatine mezimice. Kćer jedinica (još dan danas) jesam, mezimica, tatina, nikad.
Ne krivim ga. Neki ljudi naprosto nisu skrojeni da bi imali djecu. Ne znaju što bi s djecom i ne žele ih. Ne znaju izraziti ljubav, ili ne žele. Postoje takvi ljudi. Jedan od njih je i moj tata.

Mama me je htjela, tata nije. Mama je rekla, ok, nema veze ja želim svejedno, ti možeš i ne moraš. Zašto je napokon rekao - ajde dobro, ili što već, ostat će enigma. Možda je u to vrijeme bila veća bruka ne oženiti trudnu curu? Hm...

Ja zbilja nisam bila živo dijete. Nisam bila ni mrtvo puhalo, naprosto sam bila mirna i dobra. Uvijek sam imala tendenciju podrobnog promatranja svijeta oko sebe pretpostavljenu eksperimentiranju na samoj sebi. Učila sam brzo. Uvijek sam težila pravednosti.
Zato još dan danas ne shvaćam zašto sam dobivala šamarčine za ručkom zato što bih slučajno rukom prevrnula čašu. Da ne kažem da je on to također redovito radio (geni su geni), ali njega nitko zbog toga nije tukao. I ta me nepravda boljela više od šamara.
Nije me puno puta istukao. Samo nekoliko. No ni za jedan od tih puta više ne znam zašto. Znam da bi počelo tako što me zvao za stol u kuhinji...pa bi uslijedila duga i zamorna rasprava u kojoj bih se gubila. Zatim mi je govorio da nešto lažem, a lagati se ne smije, a ja nisam više znala što lažem. Sumanuto sam pokušavala dati pravi odgovor na svako slijedeće pitanje, ali nekako sam gubila tu bitku, što je bilo jako frustrirajuće. Zatim bi me istukao tako da bih se upiškila, što je bilo dodatno poniženje...Svaki slijedeći put kad bih bila pozvana za stol na razgovor nisam bila u stanju razmišljati ni o čemu drugom nego o tome da li će završiti na razgovoru, i ako neće, hoću li se opet upiškiti. Sjećam se kako sam samu sebe pripremala na svoju malu pobjedu ako mi se to ne dogodi...a kad bi se ponovno dogodilo, satralo bi me još jače.

Kad je i bio sa mnom / s nama, ponašao se kao da je negdje drugdje. A najčešće je zaista bio - negdje drugdje.

Mama me samo jednom ostavila samu s njime, kad joj je firma platila put u London za 8. mart :). Imala sam 8 godina. 5 dana koliko je nije bilo, plakala sam bez prestanka. Sad tek vidim kakav je to teret njoj morao biti.
A on je bio totalni ovisnik o kartanju. Dva ili tri puta tjedno morao je otići na cijelu večer u kartaški klub. Jedne od tih noći dok mame nije bilo, probudila sam se. Nešto mi je bilo čudno. Stan u mraku, ali rolete, koje su se inače po noći spuštale (vjerojatno po duhu svetom), bile su dignute tako da je spavaću sobu ispunjavala ona čudna "noćna svjetlost". Spavali smo svi zajedno u sobi. I probudim se ja tako, gledam u njihov krevet. Mame nema, to znam. Ali nešto mi je s njime čudno. I bilo mi je dovoljno čudno da sam se digla onako u mraku, i prišla bliže da bih vidjela. Tad sam shvatila...svoju je tamno-plavu frotir piđamu rastegnuo preko jastuka kao da spava, malo našešurio deku, i otišao. Ostavio me samu po noći doma. 8 godina. Ja sam se tada okrenula i vratila u svoj krevet. I zaspala. Nisam se čak ni prestravila. Ne znam što je to bilo. Valjda očekivano.

Ima jedna lijepa stvar koju je učinio. Pročitao mi je naglas cijelog Winetou-a. A znao je zaista dobro čitati. Popalio me na Karl May-a i ooćenito na čitanje, nije me pustilo do dan danas. No dobro, i on i mama vječno su buljili u knjige pa nije ni čudo da sam se povela, ne?

Otišao je od doma kad sam imala 15 godina. Prije toga sam nekoliko puta pitala mamu zašto ga ne ostavi...i puno sam mlađa bila. Ona bi ostajala bez teksta, a onda bajala o tome kako je dobro imati tatu. Nije me nikad uvjerila. Da, dobro je imati - dobrog tatu, a lošeg je ipak bolje ne imati. Blizu. Tako kad sam načula da konačno odlazi, pao mi je kamen sa srca. I nikad me toga nije bilo sram. Znala sam da je riješio patnje i mamu i mene.
Zanimljiva je pojedinost da je mama upravo tada bila na dosta teškoj operaciji. On je to vrijeme proveo s ljubavnicom, budućom drugom ženom, na putovanju u Njemačkoj. A poslije je mamu počeo pohoditi s imovinskim pitanjima dok je još bila na oporavku. Koliko bezdušan čovjek mora biti...

S prijateljem je htio provaliti i useliti u zajednički, nov, još neuseljen stan. Baka je baš tad bila u inspekciji i otjerala ih je urlanjem u hodniku zgrade...
Nekih dvije godine nakon odlaska naprosto i bez pitanja, isključio nam je telefonsku liniju koja je još uvijek glasila na njegovo ime, iako pravno više nije bila njegova, "jer mu je trebalo".
Alimentaciju nije plaćao, iako je uvijek zarađivao više od mame.
Kad bih ga tražila da mi nešto kupi, proglašavao me materijalistom. KOG da tražim nego svoje roditelje? Je li onda čudno što sam počela raditi s 20 godina i bila presretna što mogu doprinjeti kućanstvu i skinuti se mami s grbe bar djelomično?
Po pitanju naših međusobnih susreta, inzistirao je da se nalazimo kod njega (s njegovom umjetno pre-prijateljski nastrojenom ženom i njezinim mlađim klincem iz prijašnjeg braka), što je meni predstavljalo opterećenje....zašto se nikad nismo mogli naći negdje na sat vremena i popričati?
Sve me to na kraju stjeralo u kut. Trebalo je odlučiti - želim li tako nastaviti i sve to podnositi, ili ne želim više imati veze s njim?
Sa 18 godina odrezala sam ga iz svojeg života. Trebalo mi je nekoliko godina da se mogu o njemu razgovarati a da ne zaplačem.
S vremenom sam prestala misliti na njega. S vremenom sam ga zaboravila.

U dvadesetinekoj šupio me neki "unfinished bussiness" kompleks pa sam odšetala do njegovog kućnog praga i pozvonila. Svi su bili doma i popadali od iznenađenja. Sjedila sam kod njih sat-dva, i kroz priču rušila autoritet koji je imao sagrađen u mojoj glavi. Vidi ga, običnog, jadnog čovjeka...ovdje se slažem s njim, a ovdje uopće ne...pa nije da nešto značajno propuštam...dogovorili smo se da ćemo se čuti....pa sam zvala jednom dvaput triput...on je možda jednom na početku, i onda opet ništa.

Prošle su godine...i ja se trebam udati. U svim planovima za svadbu, šaljem pozivnicu i njemu...on me zove i pili me kako ja moram njemu dovest svog budućeg muža prije svadbe da ga upozna?!?! Ma nemoj molim te, kojim pravom? Kažem ja njemu - gle stari, imaš pozivnicu, znaš gdje i kad, ako dođeš dobro si došao, ako ne, zaboravi da postojim.
Nije došao...na "oltar" me ispratio njegov brat....potegao čovjek iz Osijeka, a ovaj nije mogao iz tri kvarta dalje...

Rodila mu se jedina unuka. Ni pisma ni razglednice. A što bi mu pak ona trebala značiti kad mu ni ja ne značim baš ništa?


------------------------

Prije godinu dana navršio je 60. Zvoni mi telefon, par dana prije...na telefonu njegova žena. Kaže, organiziraju proslavu njegovog okruglog rođendana, da li bih došla. A ja kažem, zašto on nije zvao? Mulj, pant...pa evo tu je pored. Jel da ona sad spusti, pa da on nazove. Ja kažem - da.
I spustimo tako sluške, opet zvoni, sad je on...smiješno. Zar me ne može ni nazvat da me pozove na vlastiti rođendan??? Hehe, znam ja i zašto je to. Zato što je njemu svejedno, ali njoj nije. Ona je jako obiteljski tip, i smeta joj (bruka je) što se mi ne družimo. To joj je mrlja na društvenom makrameu koji plete....

Otišle smo, moja kćer i ja. Ona je bila strašno uzbuđena...upoznat će drugog djeda!
Večer je prošla. Obitelj popadala u nesvijest na našu pojavu. Pojeli popili. Ja živčano popušila previše cigareta. Svirali tamburaši, oni popevali zaneseno. Arghhh!

I tak. Čestitala sam mu rođendan ove godine. I on je meni. Kurtoazija.

Ne vidimo se. Ne čujemo se. Tako će i ostati.

Pitam se ponekad, zašto baš ja? Svjesna sam ja da nije to sve ništa posebno. Ima ružnijih, gorih priča od ove. Gorih tata. Znam to. Ali on je moj tata, a ja, luda, i dan danas pomalo patim zbog toga...

---------------



Skužila ja tako prije par mjeseci preko Fejsbuka (ipak je koristan za nešto, iako je dosadan zapravo) da na Harteru ove godine dolazi Röyksopp.
Iako ih volim slušati, zapravo nisam već dugo, nisam nikad pomislila da bih išla na njihov koncert. To je onak...muzikica za slušanje, nemam poriv da poglasnim i zaplešem kad ih čujem. Prvi album mrkli mrak, drugi tak tak...a novi (treći) - tak tak tak ;). Ali, curiosity killed a cat...hoće jedna frendica, hoće druga....ajmo!!! I nisam ih doživjela kao "dance phenomenon" kako sam na par mjesta čitala o njima.

Sve ko prave štrebse...kupile karte ranije...rezervirale hotel u centru da se ne moramo vozat u stanjima raznim. Zaključile smo čak da uopće nije važno što za većinu izvođača nismo ni čule - glavno da se ode, mozak na pašu, kind-a-more u blizini...što ćeš više?

Moja ružna karta:



Kako je zapravo bilo tamo možete pročitati na dnevnik.hr.

No, fala bogu da sam se više nabrijala na mozak-frei vikend nego na izvođače jer bih se vjerojatno razočarala kao i s ovima jedinima koje sam zapravo došla vidjeti.

Puče vijest dan prije da su Klaxonsi otkazali nastup. Jadne mene ignorantkinje...who the fuck are they? Ma otišla sam vidjet na jubito što propuštam. Niš posebno zbilja. But who the fuck am I?

A došla sam i vidjeti i upoznati (hm, ovo je uvjetno rečeno) - Neverina.
Nemam materijalnih dokaza, nismo se slikali , jedino njegovu kartu (ona s početka posta) koju je na vrhu raščerupao jer je iz nje radio filtere za cigare...
To je zbilja zanimljivo...da mi je netko rekao da ću upoznati u živo čovjeka kojeg sam prije par mjeseci pronašla na blogu, rekla bih da nije moguće. Hm, znam da je to sad mnogima pa i njemu "hot water...", ali što mogu, meni je on prvi...
Kad smo stigle do Hartere prvu večer, na glavnom stage-u je svirao Let 3. To je ujedno i skoro najbolje što sam čula na cijelom festivalu. Ipak, potrebno je uzeti u obzir da ne možeš istovremeno biti na tri mjesta (glavni stage, veseli stage i hartera hotel).
Prvo, ne znamo to još fizički izvest.
Drugo, lijene smo pa smo oba dana došle tek negdje oko 11 navečer, propustivši tako dva sata zbivanja na oba tri stagea.
Treće, nismo se htjele ubijat bez granica poučene dugogodišnjim istraživanjima u kategoriji izlazaka, pa smo bježale ranije. Čuh da su "najbolji" DJ-i puštali muziku od 4 ujutro oba dana. E pa super bash, to bih ja jedino na drozama nekim izdržala, a poslije ne znam što bi sa mnom bilo...ako se mene pita, malo mi je glupa ta politika...
Četvrto, tam iz veselog stage-a se svako tolko čulo neko odlično lupanje, al osim što je bio vesel, bio je i mal, pa je tih par puta što smo se nameračile unić, to bilo nemoguće jer su i ostali to skužili...

Inače, za one koji nisu bili, čak i bez intervencija, Hartera je jedno čudnovato zanimljivo mjesto. U centru Rijeke, zabijen pod vrtoglavo visoke stijene, kompleks bivše tvornice papira...hrpa starih zgrada koje zaista zaslužuju da im se udahne život i mladost, barem jednom u godini.

A organizatori su, ničim izazvani, usprkos tome, radili intervencije i imali zgodnih ideja kako da taj dojam još malo pojačaju.
Dovukli su hrpe naplavljenih komada drveta i od njih i s njima uredili Hartera hotel. Obojili ih u psihodelirijantne boje i od njih složili skulpture i pregrade za kakti chill-out šank u sklopu kakti hotela (jedna hala podijeljeno na 2 - jedan dio hrpa malenih šatorčića, a šank, instalacije, i hrpa nabrijane rulje odmah pored. Naime, muzika je tako drenčala da bi i mrtve probudila. Anyway, jako je slatko izgledalo.
Čak smo i plesali tamo. I to dosta angažirano...

Drugog dana otkrismo da se ispod Hartera hotela krije još neki dio priče - muzej prastarih kompjutera...hehe, što bi značilo prastarih, a? Neki su čak i radili. Na nekima su se čak i igrali.

I onda, dalje, u dubinu te zgrade odšećeš i otkriješ još jedan šank (a bilo ih je toliko da nikad nismo ni minute čekali na piće, ljudi, svaka čast), a još dalje...nešto...pročitah tamo na dnevnik.hr - Svetište srca. Štogod bilo, fora je izgledalo. Pa probala slikat, i uspjele neke. Evo...

Moje prijateljice pred oltarom



Menora niša:


Polumjesec niša:


Oblaci i ptičice niša:


Božić (?) niša:


Po stropovima, pravi lusteri vise, nije šala:


Ostala mi i četiri tunjca (čitaj 20kn) iz neke tučnjave ko će kome kupit cugu. Oficijelni Hartera novac za oficijelno opijanje:


Od silnih priprema kako se nećemo jako ubijat uspjele smo prvi dan/noć stići u 4 u hotel. Drugi dan smo se dobro držale, osim par glavoboljica, sve do popodne kad smo kao htjele malo odspavati, ali nije nam uspjelo.

Neverin se družio s nama čitavu prvu večer. Onda je predložio da sutradan odemo skupa na ručak...pa smo još i na kavi bili. Neverine, junački si izdržao sve .
Rekao mi je da mu je tako čudno pričati sa mnom jer ima osjećaj da me poznaje već dugo, a evo sad se prvi put vidimo. Da, imam i ja takav osjećaj, i pitam se da li je to povezano s činjenicom da mjesecima čitaš nečija unutarnja preispitivanja, mišljenja, dijeljenja sebe sa svijetom...pa kad ga konačno upoznaš, razgovor ne zapinje, samo nastaviš .

Druga večer...ja odlazim umorna, kao i jedna od mojih prijateljica. Druga je nabrijana feromonka, umor je pospremila u ladicu za poslije...a i našla se s ljubavnikom prije nego nam se pridružila, sigurna sam da ima i to veze. Krila, krila!
Na glavnom stage-u upravo svira Laibach. Totalno depresivno. Ali zbilja. Još zanimljivije stoga što sam nekada pohodila na neke njihove koncerte i bila pod dojmom nakon...ah bila su to druga vremena...
Tak da, dođem umorna, ovi mi drenče po glavi, ne da mi se piti iz očaja da se totalno ne oduzmem. Uh, ma nije bilo baš tak grozno, ali polet prve večeri se smanjio. Dočekasmo smjenu stagea, ošo Laibach konačno, ulazimo u prednji dio dvorane na Royksopp. Koji je kasnio više od pola sata. U tih pola sata u dvoranu se utrpalo više ljudi nego u najgorim špicama u zagrebačkim tramvajima. I kad su/smo već svi bili ko sardinice, još je njih količinski dva-tri autobusa osjećalo da se mogu i oni još ugurat među nas. Tak da sam/smo počele njurgat a nije se još ništa ni dogodilo. I'm too old for that shit...lakat u nosu, u jednom trenutku mi je cijeli jedan tip koji je naravno bio veći od mene jer to nije teško, ležao cijelom težinom na meni. Zaključih glasno da sam ja jedna napižđena gospođa u godinama i da nemrem više to podnosit....ajde, ajde, izdrži, rekoše mi prijateljice...samo da počnu da vidimo što li će biti...
Nakon prvih 10 taktova pogledale se međusobno i okrenule prema izlazu. Ispljunulo nas ko vazelinski čepić iz neodlučne guzice.
Ajme, koja halabuka. Kakofonija. Ma ne možeš razaznat ni visoke ni niske ni basove...a vokali ajme joj. Otišle smo skrooooz na dno dvorane. Em zraka ima, em manje ljudi, em maaaalkice je tiše.
Nisam ekspert. Ili je zvuk bio loš, ili ne može bolji biti zbog prirode dvorane (ali Let 3 je večer prije dobro zvučao!), ili nisu oni za koncerte, ili nije njihova glazba za koncerte...a ko će ga znat? Ma dovukla bih ih za uši u publiku da se čuju malo.
Whatever. Kao što rekoh, bolje ne očekivati previše, pa se kasnije manje razočaraš. Kako s koncertima, tako i inače u životu. Je l to znači - opustiti se?

Nakon koncerta bauljamo okolo (tad smo tek bile u onom Svetištu srca), i od svih ljudi na svijetu, koga sretnemo? Mog bivšeg muža. Koji se zalijepi za nas i oće nas častit. Sav oduševljen.

Ošli smo na gornju terasu, jedan od najljepših "sajtova" Hartere. I tek tada shvatili da je gore ekrančina i odlični zvučnici s direktnim prijenosom sa main stagea. G-R-R-R.
Taman je muziku puštao Adam Freeland. Nikad čula. Odlično zvuči. A zgooodan . Prepuštam se magnovenju, trka me bivši muž i gura mi epruvetu s Jegerom u ruku. GRRR.
Odlučujemo se na skori odlazak. Ma nemojte još ići, kaže moj bivši, pa tek je (i pritom pogleda na sat)...3.15. Feromonka se ne da, nas dvije umornice padamo s nogu.
Spazim Neverina s druge strane terase, odlazim se pozdraviti. Otimam mu priloženu kartu.

Liježem ranjenih nogu oko 4.
I damn! Opet ne mogu zaspati, a mrtva sam umorna.
Kad sam konačno zaspala, već je bio debelo dan vani.
Ali začudo, normalno sam funkcionirala. Samo su nekontrolirano brzi pokreti izazivali blažu vrtoglavicu. Ni glava me nije boljela. Ma ponos sam si totalni. Proždrale smo sve kroasane koje su nam dali u kafani hotela. Na doručak ni jedan dan nismo stigle. Vrijeme je da prestanem rezerviravat sobe s doručkom. Mislim da sam od svih doručaka stigla na njih manje od 50% ako uračunam putovanja sa staricma kad sam bila mala.

I to je bilo to.
Anyway, ja hepi. Bila negdje, radila nešto, upoznala nekog...mislim da idem slijedeći tjedan na IN music, drugi dan. Baš mi frend kaže da se može kupiti karta za samo jedan dan.
Možda je konačno vrijeme da se iskobeljam iz čahure...





Evo tu neki link - nije ništa što je sviralo na festivalu, al bih se voljela nać na nekom na kojem bi on "svirao". Ovo mi je drago i veselo!

Ursula 1000 - Kinda Kinky

Dragi mladi bloggeri,

čitam ja tako vaše postove, o svemu su i svačemu. Toliko ste različiti, pišete o najrazličitijim temama, najrazličitijim stilovima. U stvarnom životu ne bih vas nikad imala prilike upoznati. Prošli biste pored gospođe ne primjetivši je...a i ja bih pored vas "klinaca" isto tako.

Ne bih tvrdila da su svi mladi isti, pače, ne bih to sad pripisivala ni mladosti...nema svatko potrebu iskazivati sebe na ovaj način, a i ja sam tek nedavno otkrila da mi blogovanje baš nekako pasuje. Žao mi je što ne znam to nekako ljepše sve sročiti, ili zato što nemam previše tema...fak, kako bih i imala kad nemam ni života da bih iz njega nešto prepričavala. Većinom sam ogorčena i po najnovijem frustrirana, a otprije i oduvijek iskompleksirana...vodilje moga života u današnjem svijetu nisu baš popularne. "Think positive" i "I'm just kidding"* uselili su u naš život na mala vrata zajedno s kapitalizmom, za kojeg mi se čini da se u zadnje vrijeme ponekad krivo brka s lošom vladavinom strana na vlasti...nitko od nas, pa ni od vas mlađih s ovih prostora nije odrastao u pravom trulom kapitalizmu da bi znao razlikovati neke stvari. No, njurganje o negativnosti vlastitog života postalo je nekako maltene pa nepristojno, osjećam tako, pa mi se najčešće i ne da pisati...jer piše mi se o negativnom, a tjera me da pišem pozitivno, pa na kraju nemam ni ideja što bi i kako bi....

U svakom slučaju, ono što sam vam htjela reći je da svi imate nešto zajedničko, koliko god bili različiti: nose vas krila idealizma i optimizma. Vidite put, vidite vrata kroz koja želite proći. Vidite svijet koji možete promijeniti. I trčite prema tim vratima, lupate po njima, gurate, otvarate. I svaki je novi događaj u životu velik kao život sam, nova velika sila koja vaš gura još više prema suncu, zadovoljne, sretne, velikih srca...

Gledam vas i čudim se. Ne vama, sebi. Pitam se, jesam li ja ikada bila takva. Pitam se, na što sam to potrošila. Jer potrošila jesam, to je sigurno. Gdje je to nestalo? I je li uopće bilo tamo? Kad pogledam iza sebe, vidim pustoš...nekamo sam išla, nisam znala kamo, i eto me sad u Nedođiji, baš tamo. Nije mi nitko kriv, kriva sam si sama. Što se promijenilo? Ne nasrćem više ni na što. Ne pjenim se. Ne uzbuđujem se. Ne vidim da bih išta mogla promijeniti oko sebe. Svaki novi događaj u svom životu promatram s odmakom. Prvo pomislim - hoće li me to sad iznervirati? Ako ima šanse, kako da to izbjegnem? Ja se ne smijem nervirati. To je najvažnije. Nakon manevra izbjegavanja nerviranja, promotrim slučaj s kao neutralne strane. Onda zamislim da sam netko treći i promotrim ga još jednom. Uzmem u obzir i svoje stajalište i razmotrim što bi iz njega trebala, a ne htjela pomisliti. Nakon svega toga, sasvim je jasno da moja reakcija ne može i neće biti ni uzburkana ni ponesena. Zapravo, nekad pomislim da je pametnije i prešutiti neke stvari na vlastito zadovoljstvo.

Mladost je moja prošla, i vratiti se više nikad neće. Vidim to u ogledalu, a vidim još bolje i bez ogledala.
A kod mene je to nekako cijelo vrijeme bilo - bila sam premlada za ovo ili ono, u vlastitoj glavi. I onda sam odjednom postala prestara...kamo je dovraga nestala sredina, punina, it? Pojma nemam, sigurno će netko sada reći da serem, da je mladost u glavi blabla. Ok, kad bih zauzela stajalište da mladost stvarno jest u glavi, kamo je otišla, i kako da je vratim? Moja mi je psihijatrica objasnila da od velikih stresova u životu naglo sazriješ. To je to? SAZRIJEŠ? Ma dajte me nemojte! Pa da....netko s više samopouzdanja od mene, ovu bi životnu fazu valjda počeo tumačiti kao početak mudrosti...ha?
Kako se to dogodi, zašto, je li i drugima tako, bit će pitanja koja će me obuzimati još neko vrijeme.

I eto, završih u negativnosti**, kao i uvijek...možda je to zbilja i drive koji me tjera da se tu istačem. Da toga nema, negdje bih veselo lepršala i ne bih imala potrebu drobiti, naprosto bih uživala.

Ostanite tako slatki i puni i veseli što duže...lijepo vas je vidjeti, (svi koji se tako osjećate:), kad već više ne mogu biti dio toga, ne svojom željom, ali možda svojom krivnjom.

Lijepi pozdrav!

* "I'm just kidding" - pričica iz mojeg djetinjstva...prijateljica mi je negdje u 6. razredu osnovne bila u posjeti svojim rođacima u Americi. Vratila se u raznim šokovima, par kila deblja (!), i s tom pričicom - rekla je kako su im mozgovi isprani do te mjere da nakon što netko izvali neku šalu, bilo kakvu, kako god očita bila, uvijek na kraju dodaju - I'm just kidding! - da ne bi bilo zabune da se radi o šali. Nisam to nikad zaboravila, meni je ta rečenica indikator ispranosti mozga i svijesti i dan danas...
** i so fckin what? baš me briga, baš me briga, baš me briga, lalala....

-------------------------------

Bijah žrtvom mobbinga.
Tad još nisam znala da se to tako zove, valjda nije bilo tak ultrapopularno kako je sada.

Mobbing na radnom mjestu. Od strane šefice.
Da se razumijemo, ne samo ja...nas 5-6, broj je varirao s godinama. Da, godinama, i tu sam kreten, kao i u privatnom životu...

Šefica dakle. Egoistična škorpija. Takve su valjda najgore.
Kad sam došla raditi kod nje imala sam 20 godina...3. godina faksa. Preporučio me profesor/mentor, pozvala me na razgovor. Došla sam tamo pod dojmom da ću odraditi neki posao za nju i to je to. Radila je sama, imala je još "glupu" tajnicu. I svi koji su za nju do tada radili su bili "glupi" i "nesposobni".
Ja nisam nikad čula za nju, pa sam je pitala a što je ona do sada radila. Tu je ostala bez teksta jer kako se netko od 20 godina bez dana staža usuđuje nju pitati što ona radi...ali zbunjeno mi je pokazala, i onda sam se ja sjetila da sam viđala neke od tih radova, i da mi je to bilo simpa...pitala sam se bih li mogla od nje nešto naučiti.
Nije mi se baš svidjelo što traži nekog na puno radno vrijeme. Dogovorile smo se da ću probno dolaziti jedan tjedan da vidimo kako si odgovaramo.
Polovinom tog prvog tjedna dogovorile smo se da je to to, i da i ona i ja želimo nastaviti suradnju. I dalje mi je bilo prečudno odjednom raditi negdje punih 8 sati, ali to je bio njezin uvjet. Ja sam pak bila to spremna podnijeti jer mi se činilo da ću svašta naučiti (naravno da sam kao i mnogi bila nezadovoljna onim što se nudilo na faksu...).
Cvale su rojžice i nije mi zvonio nikakav alarm na to da je većina ljudi koji je okružuju "glupo".
Iako je to većinom bilo tim ljudima iza leđa, nije se ustručavala ljudima skakati u oči, čak i u hiper nepotrebnim situacijama. Primjer: napadne čovjeka koji je dostavio novi printer jer u kutiji, zamisli, nije isporučen kabel s kojim se printer spaja na kompjuter. Ljudi su u takvim situacijama većinom šokirani i većina se ne uspije (a vjerojatno ni ne želi, vidim sad, mnogo godina kasnije) obraniti. Primjer: žena u Konzumu reže joj šunku na šnite, ali nije dobro ogulila kožicu prije, pa je pol našnitane šunke okruženo koricama. Ona mirno pričeka da žena završi, a kad joj stavi paketić na pult, ona joj samo bezobrazno zahvali i kaže joj nek si to sama pojede sad, okrene se i ode.
Alarm mi je trebao zazvoniti i u momentima kad su se počela redati ostajanja na poslu zbog ultrahitnih i važnih poslova koje treba dovršiti za sutra. No glupača u meni redovito je nasjedala na perfidna uvjeravanja da strašno pomažem i da ona ne zna što bi bez mene.
Polako ali sigurno iz mile i simpatične žene počeo je provirivati prokleti zmaj od kojeg je najpametnije pobjeći glavom bez obzira. Petkom popodne skoro je redovito imala otkrovenja u kojima bi se spoznalo da za ponedjeljak treba iz ničega izmisliti cijelu prezentaciju...naravno, radi se preko vikenda. Radila sam milijardu vikenda. S posla skoro nikad nisam izlazila prije 7 navečer, a često i poslije 8,9,10... Tako da zapravo nisam imala ni gdje potrošiti novac koji bih zaradila...srećom u blizini je bio birc u kojem su se sastajali moji s faksa pa smo se često ako ne i redovito napijali večerima (baš jako pametno). Majka mi je ubrzo ustanovila da mi predstavlja samo hotel servis, a i faks je odjednom postajao sve više upitan. Jer kad si tako važan i bitan u svojoj firmi, ne možeš valjda sad sve pustit i otić studirat? Pa tamo su i tako same budale....
Za vrijeme njezinih ispada i deračina redovito sam se pravila da sam muha na zidu. Nikad nisam smogla snage protusloviti joj. Tresla sam se od straha i od same pomisli. Razvila sam neobičnu sposobnost izvrdavanja - izreći mnogo riječi a ne reći mnogo ili čak ništa kao odgovor na pitanje, samo da se ne bih dovela u konflikt. Sada, puno godina kasnije, ne znam objasniti što je to bilo, što MI je bilo...ali bila nas je uskoro cijela ekipica koja je tako s njom funkcionirala. Zapravo je to bio living hell, svaki dan, GODINAMA.
Od ukupno 6 godina, oko dvije ako ne i više godina radila sam preko student-servisa. Dokle god sam bila prijavljena na faksu, pod krinkom studiranja nije me prijavljivala. A kad sam izgubila prava, prijavila me na najmanji dozvoljeni minimalac. Ostatak plaće isplaćivala je u kešu. Tako i ostalima.
Iako je firma imala pristup internetu, vlastita e-mail adresa nije dolazila u obzir, kao ni nekontrolirano surfanje po internetu. Ako bi se neki telefonski razgovor malkice odužio pridruživana mu je takva jezikova juha da smo uskoro priučili sve svoje bližnje da nas NE zovu na posao kako bi obostrano izbjegli neugodnostima. Mi smo nekog smjeli zvati samo u slučaju krajnje nužde, dakle valjda smrtnog slučaja u obitelji ili slično. Pa znate li vi koliko košta telefon? Neće valjda ona plaćati naše privatne razgovore.
Jedne je godine frendici (koja je također radila kod nje) i meni uspjela zabraniti da idemo zajedno slaviti Novu godinu s tadašnjim dečkima...i da me ubiješ ne mogu se sjetiti razloga (ta koji ti šef može naređivati što ćeš raditi u svoje slobodno vrijeme??). Da izbjegnemo neugodnosti, slavile smo zajedno naravno, ali smo svi u krug LAGALI o tome gdje je tko bio...nevjerojatno. I sad se sramim kad se toga sjetim.
Uglavnom, ponašala se kao da smo njezino privatno vlasništvo...u trenutcima kad bismo pucali bila je puna velikih i utješnih riječi kako ova firma bez nas ne može, kako joj puno značimo, blabla, da bi već slijedećeg dana nastavila torturu i svakodnevnu deračinu kao da ništa nije bilo.
Kako ona i njezin muž nemaju djece (pa nas je možda ponekad krivo doživljavala kao svoju obitelj), tako smo faking Badnjake morali ić na svečane ručkove i biti zbog toga jako zahvalni. Nikad nismo imali slobodan Badnjak ne bi li kojim slučajem imali vremena u zadnji tren kupiti kakav poklon za familiju, neee - ujutro na posao, jako se važnih stvari ima napravit za Badnjak, a u 2 na ručak...koji je trajao satima...sjećam se svoje ljute majke kad bih nažderana i polupijana banula doma već oko 8 navečer...ona bijesno priprema bakalar, bor naravno nije okićen, uskoro dolaze gosti, ja naravno uopće nisam gladna iako OBOŽAVAM mamin bakalar...jeeeeez.
Iako sam bila "dobra", čitaj nalazila nišu u kojoj nisam gotovo nikad bila izložena direktnim napadima, redoviti napadaji vikanja i deranja i maltretiranja ostatka zaposlenih dirale su me skoro jednako kao da su uperene prema meni osobno. Od cijele te presije svakih sam nekoliko mjeseci imala napade plača i očaja, gdje bi me tješio tko? - ona, opet svojim velikim riječima, a ja sam trošila tisuće riječi i rečenica u kojima sam maltene izmišljavala privatne probleme sve kako joj ne bih rekla da se raspadam zbog nje i tog jbnog posla na kojem sam zaglavila. Dobila sam i nekakve lišajeve po laktovima za koje se ispostavilo da su stresna psorijaza...enough said...

I meni samoj dok ovo čitam zvuči nevjerojatno. Kako objasniti normalnom čovjeku da je to pakao iz kojeg se ne možeš lako izvući? Zapravo, još je važniji prvi korak - da osvijestiš da te netko nesmiljeno maltretira i da nisi to ničime zaslužio. Čak i pomisao na davanje otkaza kod mene je redovito rezultirala odsjecanjem nogu, lupanjem srca i gubljenjem moći govora. Iako sam stalno vagala - svoju žeđ za učenjem jer je unatoč ogavnoj osobonosti bila fenomenalan mentor, iskreno nisam imala snage oduprijeti se.

Prošlo je mnogo vremena dok smo se mi zaposleni uopće usudili međusobno o tome razgovarati. Da se razumijemo, i dalje mi je sam posao bio jako zanimljiv, i imala sam jako dobru (keš) plaću...ali sada znam da to nije dovoljno dobar razlog da nekome dozvoliš da te tako maltretira. Imala je takvu kontrolu nad nama da ništa nije bilo važnije od posla... ni obitelj, ni prijatelji, ni faks, ništa.

Za rođendan mi je poklonila neki parfem (good cop ;). Bila sam počašćena...tek sam mjesec dana radila kod nje, kakva čast...da bi ona već nakon par tjedana mrtva hladna u usputnom razgovoru izjavila da kad kupuješ poklon nekom do kog ti nije stalo, najlakše mu je kupiti parfem...ja to ni danas tako ne doživljavam, ali tad sam se osjećala kao da me neko ošamario.
Za neki tamo slijedeći rođendan TRAŽILA sam od nje da mi kupi točno određeni parfem kojeg tada nije bilo kod nas...donijela mi ga je iz Austrije i bacila pred mene na stol uz riječi: "Evo ti onaj tvoj smrad koji si tražila." Da se razumijemo, radilo se o Calvin Kleinovom Escape-u. Da bi se, par mjeseci kasnije vratila s nekog putovanja s tim ISTIM parfemom za sebe, najvećom bocom. Na upit što se promijenilo, nešto je promumljala i ustanovila da je baš odličan.
Tajnici je branila da puši Ronhill jer joj smrdi (ne zato što je nepušačica, čak suprotno, puši k'o ćifut, al' ima profinjen nos...).
Jedno vrijeme smo imali običaj jesti svi zajedno...svaki dan bi netko otišao u trgovinu kupiti gablec. Kad bi otišla ona, na stolu su se našli pršut i gorgonzola i slične stvari, ali ona je to isto očekivala i od tajnice koja ima i plaću - tajnice, i osim toga je samohrana majka koja uz to ne dobiva alimentaciju. Običaj je ubrzo zamro...
WC papir smo kupovali na smjene, svaki put netko drugi. Da ne bi možda firma plaćala WC papir. Svašta. Ali svi smo morali kupovati najskuplji, ne bu se ona brisala s bilo čime. Kad bi potrošili njezinu turu ili kad je bio njezin red, ne jednom nam je spočitnula da previše "seremo", kao haha u šali.

Jedne subote (kad bih konačno imala slobodan vikend zapravo nisam znala što bih sa sobom), radimo mi tako, jelte, a mene bole sinusi, glava mi otpada. Nemam tabletu, sve zatvoreno (radili smo centru). Cure mi suze od boli. Sjedim i dalje ko idiot. Sjedi i ona, i zna da me boli glava...i uopće ne reagira. Nakon nekog vremena, dolazi njezin muž, ugleda me i pita - što ti je? Kažem, otpada mi glava. On kaže, ma daj, jbt posal, odvest ću te doma. A ona, ni riječi nije rekla, nije čak ni svrnula glavu s monitora dok sam je pozdravljala (jer kako se usuđujem otići kad je frka i sad će ona sve morati), a ja odlazim s guilt tripom, naravno.

Čak me natjerala da napišem članak za neki časopis koji je ona trebala napisati. I to naravno u vrijeme kad sam trebala negdje biti, izaći van, 8 navečer...ONA odlazi nekamo (to što se ona dogovorila za ići van ima naravno puno veću težinu i važnost nego moj dogovor), članak je za sutra, a ja ostajem sama na poslu pisati NJEZIN članak. Ne-vje-ro-ja-tno. Zapravo, napisala sam članak, a onda ga je ona ujutro iskasapila tako da ga vlastita majka nije mogla prepoznati, a nije mogla ni shvatiti o čemu se uopće u njemu radilo...!!!

Bila sam marioneta - iščupan mi je mozak, i na njegovo mjesto gurnuta tuđa ruka.

Bilo je tu svega, trajalo je 6 godina...ali mnogo sam toga srećom zaboravila.
Silno mi je žao što sam toliko vremena poklonila toj nezahvalnoj ženetini...dane, noći, vikende, mjesece, godine. U trenutku kad sam davala otkaz (za što sam bila u stanju tek na porodiljnom s vremenskim odmakom od nje, bez nje) rekla mi je kako me namjeravla učiniti svojom partnericom, al nek mi bude...HAHAHA je li to bila još jedna fora na koju sam trebala pasti.
Moment u kojem sam je definitivno prekrižila: kad sam ostala trudna zamolila sam je da mi digne prijavljenu plaću kako bih na porodiljnom dobivala više novaca...rekla sam joj da mi oduzme od keša koji mi daje i razliku u prijavi i razliku u davanjima, tako da ona osobno ne gubi ništa...bila sam prijavljena na 1.800,00 kn, a ukupna plaća mi je bila cca 10.000,00 kn. Na što je ona rekla - ne može. Bila sam šokirana. Rekla je da će ona meni davati svaki mjesec novce, pa ću ja to njoj lijepo vratiti kad se vratim na posao. OŠ ..... UH PSUJE MI SE!
I tako sam drugih 6 mjeseci porodiljnog dobivala neki smijeh od 800 kuna čini mi se...neću joj to nikad zaboraviti. Sigurno je to jako boli...XD.

I tako sam se, kretenuša, zaposlila sa 20 godina na totalnu robiju. U vrijeme kad su se ljudi ludirali i zabavljali i studirali i bili nadasve laganih glava, ja sam si priskrbila svu težinu svijeta na leđa. A iz toga sam iskočila, ponovno nespremna, u novu obitelj...dijete...gdje sam se ponovno izmučila na dulji niz godina, no to nije dio ove priče.
Sada nakon svega zbunjeno se preispitujem da li se opet grčim pod nekim ili sam konačno, uvjetno, slobodna. I jesam li ja tip kretena koji se mora mučiti jer drukčije ne zna...