Htjedoh napisati lijep post o svojem tati. Ne zato jer mislim da zaslužuje lijep post, nego zato da bude lijep, onako, takinjav.
Onda vidjeh da on to ne zaslužuje. Onih koji zaslužuju lijep post mnogo je više, od uže preko šire obitelji pa sve preko prijatelja do meni nepoznatih nekih koji na svijetu ostaviše traga, a koji se na neki lijep, dobar, pozitivan način dotakao mene i mog malog života.
Trenutno ga krivim za dio jada koji sebi trenutno činim u životu, vjerojatno neopravdano. Što bi on mogao biti kriv za nešto što se meni događa? Pa nisam ga vidjela...više od godinu dana. Pa 10-11 godina prije toga. I još nekoliko prije toga. Dani, uvjetno rečeno, kad sam ga konstantno viđala, završili su kad sam imala 15 godina. Ni tad ga često nije bilo doma. Službena putovanja, kartaški turniri po evropskim destinacijama...neka od tih putovanja nisu bila službena ni "sportska", a nekad ni putovanja, kako sam kasnije saznala. I tada sam više voljela kad ga nije bilo nego kad ga je bilo, jer mi je doma uvijek nekako smetao i išao na živce. Tlačio me s nekim glupostima kojima me mama nikad nije. S njom sam se više manje sve mogla dogovoriti. S njim nikad nisam znala ni pričati.
Ah, prošlo je već toliko vremena da se ni ne sjećam bistro kako je funkcionirao naš svakodnevni odnos. Ali sjećam se neke nategnutosti u odnosu. Bazično, mene je njega bilo strah. Kad si mali, ne propitkuješ odnos, samo ga živiš kako znaš. Poslije slušaš, gledaš, kako to može izgledati i smjestiš ga i nove okvire. Pa evaluiraš. Onda dodaš sebe, kako si to živio, kako to živiš sada.
Evaluacija: ne viđam ga, ne razmišljam o njemu, ne sjetim ga se. Skoro nikad. Osim kad vidim druge tate. Nema veze koliko su mala ili velika njihova djeca i koliko su oni sami stari ili mladi. Samo mi se u grlu stisne. Evo opet sad.
Znate formulu za kćeri jedinice? Jes, tatine mezimice. Kćer jedinica (još dan danas) jesam, mezimica, tatina, nikad.
Ne krivim ga. Neki ljudi naprosto nisu skrojeni da bi imali djecu. Ne znaju što bi s djecom i ne žele ih. Ne znaju izraziti ljubav, ili ne žele. Postoje takvi ljudi. Jedan od njih je i moj tata.
Mama me je htjela, tata nije. Mama je rekla, ok, nema veze ja želim svejedno, ti možeš i ne moraš. Zašto je napokon rekao - ajde dobro, ili što već, ostat će enigma. Možda je u to vrijeme bila veća bruka ne oženiti trudnu curu? Hm...
Ja zbilja nisam bila živo dijete. Nisam bila ni mrtvo puhalo, naprosto sam bila mirna i dobra. Uvijek sam imala tendenciju podrobnog promatranja svijeta oko sebe pretpostavljenu eksperimentiranju na samoj sebi. Učila sam brzo. Uvijek sam težila pravednosti.
Zato još dan danas ne shvaćam zašto sam dobivala šamarčine za ručkom zato što bih slučajno rukom prevrnula čašu. Da ne kažem da je on to također redovito radio (geni su geni), ali njega nitko zbog toga nije tukao. I ta me nepravda boljela više od šamara.
Nije me puno puta istukao. Samo nekoliko. No ni za jedan od tih puta više ne znam zašto. Znam da bi počelo tako što me zvao za stol u kuhinji...pa bi uslijedila duga i zamorna rasprava u kojoj bih se gubila. Zatim mi je govorio da nešto lažem, a lagati se ne smije, a ja nisam više znala što lažem. Sumanuto sam pokušavala dati pravi odgovor na svako slijedeće pitanje, ali nekako sam gubila tu bitku, što je bilo jako frustrirajuće. Zatim bi me istukao tako da bih se upiškila, što je bilo dodatno poniženje...Svaki slijedeći put kad bih bila pozvana za stol na razgovor nisam bila u stanju razmišljati ni o čemu drugom nego o tome da li će završiti na razgovoru, i ako neće, hoću li se opet upiškiti. Sjećam se kako sam samu sebe pripremala na svoju malu pobjedu ako mi se to ne dogodi...a kad bi se ponovno dogodilo, satralo bi me još jače.
Kad je i bio sa mnom / s nama, ponašao se kao da je negdje drugdje. A najčešće je zaista bio - negdje drugdje.
Mama me samo jednom ostavila samu s njime, kad joj je firma platila put u London za 8. mart :). Imala sam 8 godina. 5 dana koliko je nije bilo, plakala sam bez prestanka. Sad tek vidim kakav je to teret njoj morao biti.
A on je bio totalni ovisnik o kartanju. Dva ili tri puta tjedno morao je otići na cijelu večer u kartaški klub. Jedne od tih noći dok mame nije bilo, probudila sam se. Nešto mi je bilo čudno. Stan u mraku, ali rolete, koje su se inače po noći spuštale (vjerojatno po duhu svetom), bile su dignute tako da je spavaću sobu ispunjavala ona čudna "noćna svjetlost". Spavali smo svi zajedno u sobi. I probudim se ja tako, gledam u njihov krevet. Mame nema, to znam. Ali nešto mi je s njime čudno. I bilo mi je dovoljno čudno da sam se digla onako u mraku, i prišla bliže da bih vidjela. Tad sam shvatila...svoju je tamno-plavu frotir piđamu rastegnuo preko jastuka kao da spava, malo našešurio deku, i otišao. Ostavio me samu po noći doma. 8 godina. Ja sam se tada okrenula i vratila u svoj krevet. I zaspala. Nisam se čak ni prestravila. Ne znam što je to bilo. Valjda očekivano.
Ima jedna lijepa stvar koju je učinio. Pročitao mi je naglas cijelog Winetou-a. A znao je zaista dobro čitati. Popalio me na Karl May-a i ooćenito na čitanje, nije me pustilo do dan danas. No dobro, i on i mama vječno su buljili u knjige pa nije ni čudo da sam se povela, ne?
Otišao je od doma kad sam imala 15 godina. Prije toga sam nekoliko puta pitala mamu zašto ga ne ostavi...i puno sam mlađa bila. Ona bi ostajala bez teksta, a onda bajala o tome kako je dobro imati tatu. Nije me nikad uvjerila. Da, dobro je imati - dobrog tatu, a lošeg je ipak bolje ne imati. Blizu. Tako kad sam načula da konačno odlazi, pao mi je kamen sa srca. I nikad me toga nije bilo sram. Znala sam da je riješio patnje i mamu i mene.
Zanimljiva je pojedinost da je mama upravo tada bila na dosta teškoj operaciji. On je to vrijeme proveo s ljubavnicom, budućom drugom ženom, na putovanju u Njemačkoj. A poslije je mamu počeo pohoditi s imovinskim pitanjima dok je još bila na oporavku. Koliko bezdušan čovjek mora biti...
S prijateljem je htio provaliti i useliti u zajednički, nov, još neuseljen stan. Baka je baš tad bila u inspekciji i otjerala ih je urlanjem u hodniku zgrade...
Nekih dvije godine nakon odlaska naprosto i bez pitanja, isključio nam je telefonsku liniju koja je još uvijek glasila na njegovo ime, iako pravno više nije bila njegova, "jer mu je trebalo".
Alimentaciju nije plaćao, iako je uvijek zarađivao više od mame.
Kad bih ga tražila da mi nešto kupi, proglašavao me materijalistom. KOG da tražim nego svoje roditelje? Je li onda čudno što sam počela raditi s 20 godina i bila presretna što mogu doprinjeti kućanstvu i skinuti se mami s grbe bar djelomično?
Po pitanju naših međusobnih susreta, inzistirao je da se nalazimo kod njega (s njegovom umjetno pre-prijateljski nastrojenom ženom i njezinim mlađim klincem iz prijašnjeg braka), što je meni predstavljalo opterećenje....zašto se nikad nismo mogli naći negdje na sat vremena i popričati?
Sve me to na kraju stjeralo u kut. Trebalo je odlučiti - želim li tako nastaviti i sve to podnositi, ili ne želim više imati veze s njim?
Sa 18 godina odrezala sam ga iz svojeg života. Trebalo mi je nekoliko godina da se mogu o njemu razgovarati a da ne zaplačem.
S vremenom sam prestala misliti na njega. S vremenom sam ga zaboravila.
U dvadesetinekoj šupio me neki "unfinished bussiness" kompleks pa sam odšetala do njegovog kućnog praga i pozvonila. Svi su bili doma i popadali od iznenađenja. Sjedila sam kod njih sat-dva, i kroz priču rušila autoritet koji je imao sagrađen u mojoj glavi. Vidi ga, običnog, jadnog čovjeka...ovdje se slažem s njim, a ovdje uopće ne...pa nije da nešto značajno propuštam...dogovorili smo se da ćemo se čuti....pa sam zvala jednom dvaput triput...on je možda jednom na početku, i onda opet ništa.
Prošle su godine...i ja se trebam udati. U svim planovima za svadbu, šaljem pozivnicu i njemu...on me zove i pili me kako ja moram njemu dovest svog budućeg muža prije svadbe da ga upozna?!?! Ma nemoj molim te, kojim pravom? Kažem ja njemu - gle stari, imaš pozivnicu, znaš gdje i kad, ako dođeš dobro si došao, ako ne, zaboravi da postojim.
Nije došao...na "oltar" me ispratio njegov brat....potegao čovjek iz Osijeka, a ovaj nije mogao iz tri kvarta dalje...
Rodila mu se jedina unuka. Ni pisma ni razglednice. A što bi mu pak ona trebala značiti kad mu ni ja ne značim baš ništa?
------------------------
Prije godinu dana navršio je 60. Zvoni mi telefon, par dana prije...na telefonu njegova žena. Kaže, organiziraju proslavu njegovog okruglog rođendana, da li bih došla. A ja kažem, zašto on nije zvao? Mulj, pant...pa evo tu je pored. Jel da ona sad spusti, pa da on nazove. Ja kažem - da.
I spustimo tako sluške, opet zvoni, sad je on...smiješno. Zar me ne može ni nazvat da me pozove na vlastiti rođendan??? Hehe, znam ja i zašto je to. Zato što je njemu svejedno, ali njoj nije. Ona je jako obiteljski tip, i smeta joj (bruka je) što se mi ne družimo. To joj je mrlja na društvenom makrameu koji plete....
Otišle smo, moja kćer i ja. Ona je bila strašno uzbuđena...upoznat će drugog djeda!
Večer je prošla. Obitelj popadala u nesvijest na našu pojavu. Pojeli popili. Ja živčano popušila previše cigareta. Svirali tamburaši, oni popevali zaneseno. Arghhh!
I tak. Čestitala sam mu rođendan ove godine. I on je meni. Kurtoazija.
Ne vidimo se. Ne čujemo se. Tako će i ostati.
Pitam se ponekad, zašto baš ja? Svjesna sam ja da nije to sve ništa posebno. Ima ružnijih, gorih priča od ove. Gorih tata. Znam to. Ali on je moj tata, a ja, luda, i dan danas pomalo patim zbog toga...
Post je objavljen 28.06.2009. u 18:18 sati.