-------------------------------
Bijah žrtvom mobbinga.
Tad još nisam znala da se to tako zove, valjda nije bilo tak ultrapopularno kako je sada.
Mobbing na radnom mjestu. Od strane šefice.
Da se razumijemo, ne samo ja...nas 5-6, broj je varirao s godinama. Da, godinama, i tu sam kreten, kao i u privatnom životu...
Šefica dakle. Egoistična škorpija. Takve su valjda najgore.
Kad sam došla raditi kod nje imala sam 20 godina...3. godina faksa. Preporučio me profesor/mentor, pozvala me na razgovor. Došla sam tamo pod dojmom da ću odraditi neki posao za nju i to je to. Radila je sama, imala je još "glupu" tajnicu. I svi koji su za nju do tada radili su bili "glupi" i "nesposobni".
Ja nisam nikad čula za nju, pa sam je pitala a što je ona do sada radila. Tu je ostala bez teksta jer kako se netko od 20 godina bez dana staža usuđuje nju pitati što ona radi...ali zbunjeno mi je pokazala, i onda sam se ja sjetila da sam viđala neke od tih radova, i da mi je to bilo simpa...pitala sam se bih li mogla od nje nešto naučiti.
Nije mi se baš svidjelo što traži nekog na puno radno vrijeme. Dogovorile smo se da ću probno dolaziti jedan tjedan da vidimo kako si odgovaramo.
Polovinom tog prvog tjedna dogovorile smo se da je to to, i da i ona i ja želimo nastaviti suradnju. I dalje mi je bilo prečudno odjednom raditi negdje punih 8 sati, ali to je bio njezin uvjet. Ja sam pak bila to spremna podnijeti jer mi se činilo da ću svašta naučiti (naravno da sam kao i mnogi bila nezadovoljna onim što se nudilo na faksu...).
Cvale su rojžice i nije mi zvonio nikakav alarm na to da je većina ljudi koji je okružuju "glupo".
Iako je to većinom bilo tim ljudima iza leđa, nije se ustručavala ljudima skakati u oči, čak i u hiper nepotrebnim situacijama. Primjer: napadne čovjeka koji je dostavio novi printer jer u kutiji, zamisli, nije isporučen kabel s kojim se printer spaja na kompjuter. Ljudi su u takvim situacijama većinom šokirani i većina se ne uspije (a vjerojatno ni ne želi, vidim sad, mnogo godina kasnije) obraniti. Primjer: žena u Konzumu reže joj šunku na šnite, ali nije dobro ogulila kožicu prije, pa je pol našnitane šunke okruženo koricama. Ona mirno pričeka da žena završi, a kad joj stavi paketić na pult, ona joj samo bezobrazno zahvali i kaže joj nek si to sama pojede sad, okrene se i ode.
Alarm mi je trebao zazvoniti i u momentima kad su se počela redati ostajanja na poslu zbog ultrahitnih i važnih poslova koje treba dovršiti za sutra. No glupača u meni redovito je nasjedala na perfidna uvjeravanja da strašno pomažem i da ona ne zna što bi bez mene.
Polako ali sigurno iz mile i simpatične žene počeo je provirivati prokleti zmaj od kojeg je najpametnije pobjeći glavom bez obzira. Petkom popodne skoro je redovito imala otkrovenja u kojima bi se spoznalo da za ponedjeljak treba iz ničega izmisliti cijelu prezentaciju...naravno, radi se preko vikenda. Radila sam milijardu vikenda. S posla skoro nikad nisam izlazila prije 7 navečer, a često i poslije 8,9,10... Tako da zapravo nisam imala ni gdje potrošiti novac koji bih zaradila...srećom u blizini je bio birc u kojem su se sastajali moji s faksa pa smo se često ako ne i redovito napijali večerima (baš jako pametno). Majka mi je ubrzo ustanovila da mi predstavlja samo hotel servis, a i faks je odjednom postajao sve više upitan. Jer kad si tako važan i bitan u svojoj firmi, ne možeš valjda sad sve pustit i otić studirat? Pa tamo su i tako same budale....
Za vrijeme njezinih ispada i deračina redovito sam se pravila da sam muha na zidu. Nikad nisam smogla snage protusloviti joj. Tresla sam se od straha i od same pomisli. Razvila sam neobičnu sposobnost izvrdavanja - izreći mnogo riječi a ne reći mnogo ili čak ništa kao odgovor na pitanje, samo da se ne bih dovela u konflikt. Sada, puno godina kasnije, ne znam objasniti što je to bilo, što MI je bilo...ali bila nas je uskoro cijela ekipica koja je tako s njom funkcionirala. Zapravo je to bio living hell, svaki dan, GODINAMA.
Od ukupno 6 godina, oko dvije ako ne i više godina radila sam preko student-servisa. Dokle god sam bila prijavljena na faksu, pod krinkom studiranja nije me prijavljivala. A kad sam izgubila prava, prijavila me na najmanji dozvoljeni minimalac. Ostatak plaće isplaćivala je u kešu. Tako i ostalima.
Iako je firma imala pristup internetu, vlastita e-mail adresa nije dolazila u obzir, kao ni nekontrolirano surfanje po internetu. Ako bi se neki telefonski razgovor malkice odužio pridruživana mu je takva jezikova juha da smo uskoro priučili sve svoje bližnje da nas NE zovu na posao kako bi obostrano izbjegli neugodnostima. Mi smo nekog smjeli zvati samo u slučaju krajnje nužde, dakle valjda smrtnog slučaja u obitelji ili slično. Pa znate li vi koliko košta telefon? Neće valjda ona plaćati naše privatne razgovore.
Jedne je godine frendici (koja je također radila kod nje) i meni uspjela zabraniti da idemo zajedno slaviti Novu godinu s tadašnjim dečkima...i da me ubiješ ne mogu se sjetiti razloga (ta koji ti šef može naređivati što ćeš raditi u svoje slobodno vrijeme??). Da izbjegnemo neugodnosti, slavile smo zajedno naravno, ali smo svi u krug LAGALI o tome gdje je tko bio...nevjerojatno. I sad se sramim kad se toga sjetim.
Uglavnom, ponašala se kao da smo njezino privatno vlasništvo...u trenutcima kad bismo pucali bila je puna velikih i utješnih riječi kako ova firma bez nas ne može, kako joj puno značimo, blabla, da bi već slijedećeg dana nastavila torturu i svakodnevnu deračinu kao da ništa nije bilo.
Kako ona i njezin muž nemaju djece (pa nas je možda ponekad krivo doživljavala kao svoju obitelj), tako smo faking Badnjake morali ić na svečane ručkove i biti zbog toga jako zahvalni. Nikad nismo imali slobodan Badnjak ne bi li kojim slučajem imali vremena u zadnji tren kupiti kakav poklon za familiju, neee - ujutro na posao, jako se važnih stvari ima napravit za Badnjak, a u 2 na ručak...koji je trajao satima...sjećam se svoje ljute majke kad bih nažderana i polupijana banula doma već oko 8 navečer...ona bijesno priprema bakalar, bor naravno nije okićen, uskoro dolaze gosti, ja naravno uopće nisam gladna iako OBOŽAVAM mamin bakalar...jeeeeez.
Iako sam bila "dobra", čitaj nalazila nišu u kojoj nisam gotovo nikad bila izložena direktnim napadima, redoviti napadaji vikanja i deranja i maltretiranja ostatka zaposlenih dirale su me skoro jednako kao da su uperene prema meni osobno. Od cijele te presije svakih sam nekoliko mjeseci imala napade plača i očaja, gdje bi me tješio tko? - ona, opet svojim velikim riječima, a ja sam trošila tisuće riječi i rečenica u kojima sam maltene izmišljavala privatne probleme sve kako joj ne bih rekla da se raspadam zbog nje i tog jbnog posla na kojem sam zaglavila. Dobila sam i nekakve lišajeve po laktovima za koje se ispostavilo da su stresna psorijaza...enough said...
I meni samoj dok ovo čitam zvuči nevjerojatno. Kako objasniti normalnom čovjeku da je to pakao iz kojeg se ne možeš lako izvući? Zapravo, još je važniji prvi korak - da osvijestiš da te netko nesmiljeno maltretira i da nisi to ničime zaslužio. Čak i pomisao na davanje otkaza kod mene je redovito rezultirala odsjecanjem nogu, lupanjem srca i gubljenjem moći govora. Iako sam stalno vagala - svoju žeđ za učenjem jer je unatoč ogavnoj osobonosti bila fenomenalan mentor, iskreno nisam imala snage oduprijeti se.
Prošlo je mnogo vremena dok smo se mi zaposleni uopće usudili međusobno o tome razgovarati. Da se razumijemo, i dalje mi je sam posao bio jako zanimljiv, i imala sam jako dobru (keš) plaću...ali sada znam da to nije dovoljno dobar razlog da nekome dozvoliš da te tako maltretira. Imala je takvu kontrolu nad nama da ništa nije bilo važnije od posla... ni obitelj, ni prijatelji, ni faks, ništa.
Za rođendan mi je poklonila neki parfem (good cop ;). Bila sam počašćena...tek sam mjesec dana radila kod nje, kakva čast...da bi ona već nakon par tjedana mrtva hladna u usputnom razgovoru izjavila da kad kupuješ poklon nekom do kog ti nije stalo, najlakše mu je kupiti parfem...ja to ni danas tako ne doživljavam, ali tad sam se osjećala kao da me neko ošamario.
Za neki tamo slijedeći rođendan TRAŽILA sam od nje da mi kupi točno određeni parfem kojeg tada nije bilo kod nas...donijela mi ga je iz Austrije i bacila pred mene na stol uz riječi: "Evo ti onaj tvoj smrad koji si tražila." Da se razumijemo, radilo se o Calvin Kleinovom Escape-u. Da bi se, par mjeseci kasnije vratila s nekog putovanja s tim ISTIM parfemom za sebe, najvećom bocom. Na upit što se promijenilo, nešto je promumljala i ustanovila da je baš odličan.
Tajnici je branila da puši Ronhill jer joj smrdi (ne zato što je nepušačica, čak suprotno, puši k'o ćifut, al' ima profinjen nos...).
Jedno vrijeme smo imali običaj jesti svi zajedno...svaki dan bi netko otišao u trgovinu kupiti gablec. Kad bi otišla ona, na stolu su se našli pršut i gorgonzola i slične stvari, ali ona je to isto očekivala i od tajnice koja ima i plaću - tajnice, i osim toga je samohrana majka koja uz to ne dobiva alimentaciju. Običaj je ubrzo zamro...
WC papir smo kupovali na smjene, svaki put netko drugi. Da ne bi možda firma plaćala WC papir. Svašta. Ali svi smo morali kupovati najskuplji, ne bu se ona brisala s bilo čime. Kad bi potrošili njezinu turu ili kad je bio njezin red, ne jednom nam je spočitnula da previše "seremo", kao haha u šali.
Jedne subote (kad bih konačno imala slobodan vikend zapravo nisam znala što bih sa sobom), radimo mi tako, jelte, a mene bole sinusi, glava mi otpada. Nemam tabletu, sve zatvoreno (radili smo centru). Cure mi suze od boli. Sjedim i dalje ko idiot. Sjedi i ona, i zna da me boli glava...i uopće ne reagira. Nakon nekog vremena, dolazi njezin muž, ugleda me i pita - što ti je? Kažem, otpada mi glava. On kaže, ma daj, jbt posal, odvest ću te doma. A ona, ni riječi nije rekla, nije čak ni svrnula glavu s monitora dok sam je pozdravljala (jer kako se usuđujem otići kad je frka i sad će ona sve morati), a ja odlazim s guilt tripom, naravno.
Čak me natjerala da napišem članak za neki časopis koji je ona trebala napisati. I to naravno u vrijeme kad sam trebala negdje biti, izaći van, 8 navečer...ONA odlazi nekamo (to što se ona dogovorila za ići van ima naravno puno veću težinu i važnost nego moj dogovor), članak je za sutra, a ja ostajem sama na poslu pisati NJEZIN članak. Ne-vje-ro-ja-tno. Zapravo, napisala sam članak, a onda ga je ona ujutro iskasapila tako da ga vlastita majka nije mogla prepoznati, a nije mogla ni shvatiti o čemu se uopće u njemu radilo...!!!
Bila sam marioneta - iščupan mi je mozak, i na njegovo mjesto gurnuta tuđa ruka.
Bilo je tu svega, trajalo je 6 godina...ali mnogo sam toga srećom zaboravila.
Silno mi je žao što sam toliko vremena poklonila toj nezahvalnoj ženetini...dane, noći, vikende, mjesece, godine. U trenutku kad sam davala otkaz (za što sam bila u stanju tek na porodiljnom s vremenskim odmakom od nje, bez nje) rekla mi je kako me namjeravla učiniti svojom partnericom, al nek mi bude...HAHAHA je li to bila još jedna fora na koju sam trebala pasti.
Moment u kojem sam je definitivno prekrižila: kad sam ostala trudna zamolila sam je da mi digne prijavljenu plaću kako bih na porodiljnom dobivala više novaca...rekla sam joj da mi oduzme od keša koji mi daje i razliku u prijavi i razliku u davanjima, tako da ona osobno ne gubi ništa...bila sam prijavljena na 1.800,00 kn, a ukupna plaća mi je bila cca 10.000,00 kn. Na što je ona rekla - ne može. Bila sam šokirana. Rekla je da će ona meni davati svaki mjesec novce, pa ću ja to njoj lijepo vratiti kad se vratim na posao. OŠ ..... UH PSUJE MI SE!
I tako sam drugih 6 mjeseci porodiljnog dobivala neki smijeh od 800 kuna čini mi se...neću joj to nikad zaboraviti. Sigurno je to jako boli...XD.
I tako sam se, kretenuša, zaposlila sa 20 godina na totalnu robiju. U vrijeme kad su se ljudi ludirali i zabavljali i studirali i bili nadasve laganih glava, ja sam si priskrbila svu težinu svijeta na leđa. A iz toga sam iskočila, ponovno nespremna, u novu obitelj...dijete...gdje sam se ponovno izmučila na dulji niz godina, no to nije dio ove priče.
Sada nakon svega zbunjeno se preispitujem da li se opet grčim pod nekim ili sam konačno, uvjetno, slobodna. I jesam li ja tip kretena koji se mora mučiti jer drukčije ne zna...
Post je objavljen 05.06.2009. u 15:32 sati.